Situacija na Kubi je ozbiljna. U nedjelju 11. jula u mnogim gradovima su počeli protesti koji su dobili široku pokrivenost u međunarodnim medijima (zar je moglo biti drugačije?) Odakle ovi protesti potiču? Kakav je njihov karakter? Kako mi, kao revolucionari, treba da odgovorimo?
 
Protesti su započeli u gradu San Antonio de los Banjos, u provinciji Artemisa, 26 kilometara jugozapadno od glavnog grada Havane. Neposredna motivacija za proteste, koji su izveli stotine ljudi na ulice San Antonija, bili su dugotrajni i učestali nestanci struje. Ali ovaj faktor mora se dodati gomilanju problema koji su postali posebno ozbiljni od početka pandemije prije 16 mjeseci: nestašica osnovnih proizvoda, nestašica lijekova, pad kupovne moći plata. Svemu ovome dodaje se pogoršanje pandemije posljednjih dana, pojavom novih, mnogo zaraznijih sojeva virusa, u vrijeme kada je samo 15-20% populacije potpuno vakcinisano, što je stavilo ogroman teret na zdravstveni sistem u nekoliko provincija. 
 Cuba
 Izvor: Rikardo Lopez Hevia
Jasno je da u protestima u San Antoniju postoji istinska komponenta (nešto što je i sam predsjednik Dijaz-Kanel kasnije priznao) koja je izrasla iz stvarnih poteškoća s kojima se narod suočava. Parole koje su izvele stotine ljudi na ulice San Antonija bile su "želimo cjepiva" i zahtjev za rješenjem njihovih neposrednih problema, koji je postavljen lokalnim vlastima.
 
Ali bili bismo slijepi ako ne bismo vidjeli da postoji i drugi faktor. Već danima traje intenzivna kampanja koju na društvenim mrežama dirigiraju kontrarevolucionarni elementi pod sloganom #SOSCuba. Kampanja ima dva cilja. Jedan je pokušaj stvaranja društvenog revolta, protesta na ulicama, širenjem preuveličanih, pristrasnih ili potpuno lažnih informacija (na primjer o zdravstvenoj situaciji u Matanzasu, području koje je najviše pogođeno pandemijom) i apstraktnim pozivom na protest. Drugo, uz opravdanje vanredne zdravstvene situacije (djelimično stvarne, a dijelom preuveličane) nastoji se promovisati ideja o potrebi „humanitarne intervencije“ stranih sila kako bi se „pomoglo Kubi“.
 
Licemjerje javnih ličnosti (umjetnika, muzičara itd.) koji promovišu ovu kampanju je nevjerovatno. Gdje je bila kampanja u korist „međunarodne intervencije“ u Brazilu, Peruu ili Ekvadoru - zemljama koje imaju 10, 20 ili 50 puta veće stope smrtnosti od Kovida 19 nego Kuba?
 
Ova licemjerna kampanja jasan je pokušaj opravdanja strane imperijalističke intervencije protiv revolucije, pod okriljem humanitarne pomoći. To smo već vidjeli u Libiji, Venecueli i Iraku. Znamo šta je zaista iza ovih takozvanih „humanitarnih intervencija“: imperijalizam. Veći nivo cinizma je nezamisliv. Iste sile koje primjenjuju blokadu protiv Kube, koje je spriječavaju da trguje na svjetskom tržištu, kupuje lijekove i sastojke za sopstvenu proizvodnju, sada traže da kubanska vlada otvori „humanitarni koridor“!

Ozbiljna situacija

Na protestu u San Antoniju vidljiv je slogan koji je posljednjih mjeseci okupio kontrarevoluciju: „Domovina i život“ („Patria y Vida“, suprotno sloganu revolucije „Domovina ili smrt - pobijedićemo”). Ali prema izvještajima tamošnjih drugova, oni nisu bili većina: „Juče je upućen poziv u fejzbuk grupi u kojoj su većinom lokalni mještani [Ariguanabense], kako bi se protestovalo protiv prekida struje koji traju i do 6 sati. Ono što je započelo kao nešto malo, raslo je dok su se kretali glavnim gradskim ulicama. Bila je to vrlo heterogena masa u kojoj koegzistiraju razne misli i ideologije. Vidio sam da neki lansiraju slogan "Patria y Vida", ali većina, vjerujem, ide samo opštim tokom."
 
Informacije o protestu u San Antoniju vrlo brzo su se proširile društvenim mrežama, a kontrarevolucionarni elementi koji su tražili da se slični protesti održe i u drugim dijelovima zemlje su ih iskrivili i preuveličali. O tome postoje mnoge glasine, kao što je to obično slučaj, i mnoge od njih su lažne, ali čini se da je bilo protesta u značajnom broju gradova i naselja širom ostrva. U tim je slučajevima kontrarevolucionarna komponenta (u smislu slogana, ljudi koji su ih ohrabrivali itd.) bila mnogo dominantnija nego u San Antonio de los Banjosu. Osim „Domovina i život“, uzvikivali su „Dolje diktatura“, „sloboda“ i tako dalje.
 
U Kamageju, demonstranti su se suočili sa policijskom patrolom i na kraju prevrnuli policijsko vozilo. U Manzanilju, prema izvještaju jednog od naših drugova, protestovali su i tinejdžeri u ulici Maceo, glavnoj gradskoj arteriji koja ide prema gornjem dijelu Manzanilja, koji je bez vode bio sedam dana. Predsjednik gradske vlade stigao je pokušati uspostaviti dijalog. Čule su se psovke i uvrede, a napokon je došlo i do gađanja kamenjem između lokalnih revolucionara i onih koji su protestovali.
 
Još jedan drug je opisao događaje u Santa Klari, gdje su dvije grupe od najviše 200 ljudi opkolile policijsku stanicu i pokušale da preuzmu sjedište Komunističke partije. Druga grupa od oko 400 ljudi organizovala se da ih odbije. Prema ovom izvještaju, protest su uglavnom činili vrlo mladi ljudi, tinejdžeri i dosta marginalnih elemenata. Parole su bile „dolje komunizam“, protiv Dijaz-Kanela, ali mnogi od prisutnih su se samo pojavili, bez uzvikivanja bilo kakvih parola.
 
Luis Manuel Otero Alkantara, jedna od najistaknutijih figura kontrarevolucije na ostrvu, pozvao je na okupljanje u Malekonu [morska obala] u Havani. Poziv se proširio svim reakcionarnim medijima u Majamiju i društvenim mrežama, koje su široko rasprostranjene na Kubi. Tokom popodneva, grupa manja od 100 ljudi okupila se u Malekonu. Kasnije se pridružilo još ljudi, formirajući grupu od nekoliko stotina, u kojoj je bilo teško razlikovati one koji su protestovali od onih koji su samo gledali šta se događa. Protest se preselio u razne dijelove grada, Kapitol, Trg revolucije itd. i narastao do veće mase od možda hiljadu ljudi. Drug je socijalni sastav okupljenih opisao kao „vrlo raznolik“: „bilo je ljudi koji potiču iz naroda, ali i buržoaskih tipova, mnogih marginalizovanih elemenata, urbanih lumpena i mladih“.
 
Predsjednik Dijaz-Kanel pojavio se u San Antonio de los Banjosu, odakle je dao izjave i kasnije se obratio zemlji u televizijskom obraćanju, u kojem je pozvao revolucionare da izađu na ulice da brane revoluciju. Na ovaj poziv odgovorili su u raznim dijelovima zemlje, uključujući i Havanu. Međunarodnim medijima očito nije stalo da to pokažu, jer se to ne uklapa u ideju koju žele prenijeti.
 
Bilo je i incidenata, obračuna i bacanja kamenja od strane kontrarevolucionara. Drug koji je bio na jednom od skupova u odbranu revolucije kaže: „Napadnut sam. Sad znam i kako je vidjeti bijesnu masu kako ide prema vama. Bio sam prestrašen. Gotovo su me linčovali, bacali su flaše vode, ruma dva kamena na mene, mada me nisu pogodili. Doživio sam nekoliko scena nasilja u svojoj blizini. ”Bilo je policijskih intervencija protiv demonstranata i selektivnih hapšenja.
 
Jasno je da čak i u vrlo teškoj situaciji neimaštine i oskudice, kubanska revolucija i dalje ima široku društvenu bazu podrške koja je, budući da je revolucija pod prijetnjom, spremna izaći na ulice da je brani. Oni koji su izašli u odbranu revolucije takođe su patili od istih uslova kao i oni koji sada protestuju protiv nje, a mnogi od njih imaju kritike na račun upravljanja vlade, nekih njenih odluka i birokratije. Ali u trenutku istine, oni znaju da moraju izaći u odbranu revolucije.

Šta predstavljaju ovi događaji?

Važno je istaći da su jučerašnji protesti značajni. Bez obzira na pretjerivanja imperijalističkih medija, ovo su najveći izrazi protesta na Kubi od Malekonaza 1994. godine, a dolaze u vrijeme duboke ekonomske krize u kojoj vođstvo revolucije nema isti autoritet kao tada.
 
Koji su uzroci ekonomske i socijalne krize koju Kuba danas doživljava? Niz istorijskih problema spojio se sa nizom novih poteškoća. Među prvima to su: blokada, izolacija revolucije u zaostaloj zemlji i birokratija.
 
Među ovim posljednjima: mjere koje je Tramp preduzeo kako bi dalje ekonomski gušio revoluciju (odluke koje Bajden nije povukao), i prije svega uticaj pandemije (i njen uticaj na turizam, jedan od glavnih izvora kubanske čvrste valute). O oba ova faktora pisali smo u članku iz oktobra prošle godine.
 
Ovome se mora dodati i učinak mjera koje je kubanska vlada preduzela u januaru kao odgovor na ovu vrlo duboku ekonomsku krizu, a posljednjih dana i snažan porast slučajeva Kovida 19 zbog pojave novih sojeva.
 
Problemi su ozbiljni - vrlo ozbiljni. Ali da bismo razmotrili njihovo rješenje, moramo razumjeti njihove uzroke. Prvi među tim uzrocima je blokada. Drugo: potpuno neravnopravan odnos između kubanske planske ekonomije i svjetske kapitalističke ekonomije. Treće: pandemija i njen ekonomski i zdravstveni uticaj. I na kraju, učinak birokratskog upravljanja ekonomijom u smislu rasipanja, neefikasnosti, nemarnosti itd.
 
Suočeni sa ovom situacijom, koju bismo poziciju trebali zauzeti kao revolucionari? Na prvom mjestu, mora se jasno objasniti da su protesti koje je sazvao Luis Manuel Otero Alkantara i njemu bliski elementi otvoreno kontrarevolucionarni, iako pokušavaju iskoristiti osjećaj malaksalosti koji proizlazi iz vrlo teških objektivnih uslova. Problemi i poteškoće su stvarne i istinske. Ali protesti, pod sloganom „Domovina i život“ i „Dolje diktatura“, su kontrarevolucionarni. Svakako postoje zbunjeni elementi. Ali usred zabune neizbježno je da oni koji dominiraju u tim protestima budu, s političke tačke gledišta, kontrarevolucionarni. Organizovani su, motivisani i imaju jasne ciljeve. Stoga je neophodno suprotstaviti im se i braniti revoluciju. Ako oni koji promovišu ove proteste (i njihovi mentori u Vašingtonu) postignu svoj cilj - svrgavanje revolucije - ekonomski i zdravstveni problemi koje trpi kubanska radnička klasa neće biti riješeni, već će, naprotiv, biti pogoršani. Dovoljno je samo pogledati Bolsonarov Brazil ili susjedni Haiti da biste se uvjerili u ovo.
 
U borbi koja se otvara na Kubi, bezuslovno stojimo na strani kubanske revolucije. Svi gusanosi na Floridi već zahtijevaju vojnu intervenciju na Kubi. Na jučerašnjoj konferenciji za novinare, gradonačelnik Majamija, gradonačelnik okruga Majami-Dejd i član gradske komisije Džo Karoljo (bivši gradonačelnik Majamija), zajednički su zatražili od Bajdena da interveniše na Kubi "u okvirima Monroove doktrine".
 
Ali naša bezuslovna odbrana kubanske revolucije ne znači da se postavljamo nekritički. U raspravi o najučinkovitijem načinu odbrane kubanske revolucije jasno branimo klasnu i internacionalističku perspektivu i zalažemo se za radničku demokratiju.
 
Drugo, važno je da jasno istaknemo da su metode koje birokratija koristi kako bi riješila probleme sa kojima se suočava revolucija neadekvatne i u mnogim slučajevima kontraproduktivne (na primjer Ekonomska reorganizacija). Prokapitalističke mjere oslabljuju planiranje i državno vlasništvo, produbljuju sve veće društveno raslojavanje i jačaju kapitalističke elemente na ostrvu. To stvara socijalnu bazu za ove proteste. Odsustvo radničke demokratije, osim što unosi nered u ekonomiju, stvara nemarnost, nezainteresovanost i neefikasnost.
 
Metode koje birokratija koristi kao odgovor na kontrarevolucionarne provokacije u mnogim slučajevima su i same kontraproduktivne. Cenzura, birokratska ograničenja i samovolja ne služe odbrani revolucije kada su potrebne političke diskusije, revolucionarno ideološko naoružavanje, odgovornost i radnička demokratija.
 
Naši slogani moraju biti:
 
Odbranimo kubansku revoluciju!
 
Dolje imperijalistička blokada - ruke dalje od Kube!
 
Ne kapitalističkoj restauraciji - za više socijalizma!
 

Protiv birokratije - za radničku demokratiju i radničku kontrolu!

 

Tekst je originalno objavljen 12. jula na sajtu marxist.com.