Grčki sudovi osudili su lidere fašističke organizacije Zlatna zora za niz ubilačkih napada. To je direktna posljedica pritiska na buržoaziju od strane radnika i omladine, koji su jedina sila koja se može suprotstaviti  fašističkoj prijetnji.

U srijedu, 7. oktobra, na dan sudske presude koja je odlučila sudbinu fašističke organizacije Zlatna zora (ZZ) i njenih lidera, ispred Apelacionog suda u Atini desio se masovni protest  50.000 demonstranata. Da nije pandemije, protest bi nesumnjivo bio veći. Demonstranti su zahtijevali primjerenu kaznu za Zlatnu zoru, kao kriminalističku organizaciju, i osuđivanje njihovih lidera.

 Lideri Zlatne zore osuđeni
 Izvor: Better Mind

Optužbe protiv lidera ZZ i mnogih njenih članova ticala su se ubistava antifašističkog rep izvođača Pavlosa Fisasa i migranta iz Pakistana, Šazada Lukmana; kao i ubilačkih napada na članove sindikata KKE-a, ribare iz Egipta i desetaka drugih smrtonosnih napada. Sudska odluka bila je osuđujuća. Kad je vijest objavljena, ispraćena je pljeskom i veseljem ispred suda.

Odluka nije bila unaprijed zaključena, uprkos mnoštvu dokaza. Samo nekoliko mjeseci ranije, preporuka tužioca Adamantie Ikonomu bila je za oslobađajuću presudu za rukovodstvo ZZ. Tek pod pritiskom antifašističkog pokreta i straha da bi takva odluka mogla izazvati masovni pokret, su buržujski politički sistem i sudije bile prisiljene na osuđivanje fašista. Hiljade mladih ljudi i radnika su ovo opravdano smatrali svojom pobjedom.

Kratka istorija Zlatne zore

Nećemo ovdje pokušavati da napravimo istorijski prikaz ove fašističke organizacije, nego samo da istaknemo njenu ulogu od početka posljednje kapitalističke krize do danas. Ovaj kratki pregled će nam pomoći da vidimo istorijsku ulogu fašizma u vrijeme istorijske kapitalističke krize, i destabilizaciju kapitalističkog režima.

Počeci izbornog rasta ZZ se mogu povezati sa aktivnošću ove organizacije 2010. godine u naselju Sv. Pantelejmon u centru Atine, gdje su dobili izbornu podršku dijela frustriranih elemenata sitne buržoazije, lumpenproletarijata i nazadnih radnika. Pod pritiskom krize, usmjerili su svoju ozlojeđenost prema osiromašenim izbjeglicama i migrantima u regiji. Članovi ZZ oformili su napadački odred i sprovodili svakodnevne napade na migrante koji su prolazili preko trga. Postepeno povećanje podrške ZZ pokazalo se prvi put u opštinskim izborima 2010. godine, tokom kojih je tada marginalna organizacija izabrala svog lidera, Mihaloliakosa, u Opštinsko vijeće Atine, dobivši više od 5,5% glasova.

Prvi memorandum i žestok režim štednje od strane vlade Panhelenskog socijalističkog pokreta (PASOK) Jorgosa Papandreua, radikalizovali su mase radnika i sitne buržoazije. To je bilo izraženo pokretom na trgu Sintagma i trgovima mnogih gradova ljeta 2011. godine. Ovaj pokret doveo je Pandreuovu vladu do pada. Ali radikalizacija se jedino ne dešava u taboru radničke klase. Pod udarcima krize, hiljade sitnih buržuja zgaženo je od strane kapitalista i banaka, nakon čega su napustili tradicionalne buržujske stranke, bilo desničarske ili liberalne, a neki od njih su se okrenuli fašizmu i demagoškim ekstremno desničarskim strankama. Naravno, zbog nekoliko faktora koje ćemo dole predstaviti, ZZ nikada nije uspjela izgraditi masovni fašistički pokret sitne buržoazije da bi zaustavila radnički pokret.

 Lideri Zlatne zore osuđeni 1
Izvor: DTRocks

Na izborima maja 2012. godine. ZZ uspjela je ući u parlament po prvi put sa 7% glasova. Istovremeno, tradicionalna buržujska stranka u Grčkoj, Nova demokratija (ND), dobila je 18%, PASOK 13%, dok je Koalicija radničke ljevice (SIRIZA) skočila sa 4 na 16%. To nije bila slučajnost. Dubina krize i šokantne mjere vlada Papandreua i Papademosa okrenula je stotine hiljada radnika ka ljevici: nešto što se odrazilo u periodu masovnih borbi od 2010.-2012. godine. I pored toga, dio krizom pogođene sitne buržoazije podržao je fašiste. Ova podrška je, međutim, bila pasivna; to jest, kroz glasačku kutiju, i izražavanjem prezira sitnoburžujskih masa prema parlamentarnom buržujskom režimu. Ni u kom smislu nismo vidjeli aktivnu podršku prema grčkom fašizmu, s masovnim protestima i učešćem sitne buržoazije u napadačkim odredima radi direktnog suočavanja sa radničkim pokretom. Ali ulazak ZZ u parlament povećao je apetit njihovih lidera i organizacija je počela proširivati svoje ubilačke fašističke aktivnosti vrtoglavom brzinom, koje su dostigle svoju najvišu tačku septembra 2013. godine atentatom na Fisasa.

ZZ je uspjela oformiti napadačke odrede u plebejskim naseljima Atine i Pireja, koji su svakodnevno terorisali migrante i ljevičarske aktiviste. Ipak, nisu uspjeli da stvore masovni fašistički pokret. U periodu kad su bili najaktivniji, ZZ nije imala više od 2000 članova (neki od optuženika prijavili su 700-1000 članova, drugi 2000, Mihaloliakos 3000, dok drugi izvori prijavljuju i do 5000 članova). Glavni razlog ovoga je objektivna numerička i organizaciona snaga radničkog pokreta. Grčka radnička klasa je mnogo brojnija sada u poređenju sa međuratnim periodom, tokom kojeg su se fašistički pokreti pojavili u Evropi. Slojevi kao što su nastavnici, javni službenici, učenici i studenti, koji su u međuratnom periodu podržavali fašističke pokrete, su sada militantni dijelovi radničkog pokreta. Sitna buržoazija se smanjila od međuratnog perioda i nesposobna je da stvori masovni fašistički pokret.

Glavna uloga fašizma je da teroriše i onda naposlijetku zdrobi radnički pokret i uspostavi fašističku diktaturu koja će zakonom zabraniti radničke organizacije – i političke i sindikalne – i to gvozdenom pesnicom, da bi odbranila interese velikih preduzeća. Međutim, kao što smo objasnili objektivni uslovi nisu dopuštali tako nešto i rukovodstvo ZZ, loše procijenivši da je prava prilika, prevršilo je mjeru ubistvom Fisasa. Vladajuća klasa, bojeći se posljedica koje bi ubistvo Fisasa moglo imati na savjest stotine hiljada mladih ljudi, ponukana je da zabrani aktivnosti ZZ i odmah započela suđenje protiv ove organizacije. Istovremeno, okrenula se ka relativno blagom parlamentarnom buržujskom bonapartizmu (dižući državu iznad društva i demokratskih okova), što se ogledalo u donošenju neustavnih zakona bez konsultacije u parlamentu, mjerama protiv protesta i štrajkova, itd.

Kratkotrajna stabilizacija grčkog kapitalizma sa nedovoljnim oporavkom od period od 2016.-2019. godine i izdaje rukovodstva SIRIZA-e 2015. godine, regrupisala je sitnu buržoaziju oko tradicionalnih buržujskih stranaka i potkopala podršku od strane ZZ i demagoške ekstremne desnice (jedini izuzetak je bila nestabilna formacija oko desničarskog demagoga Velopulosa, pod nazivom “Grčko rješenje”). Međutim, eskalacija krize grčkog i svjetskog kapitalizma koja je već počela i nastaviće se većim intenzitetom u narednim godinama, će ponovo stvoriti uslove za jačanje ekstremne desnice.

Višestruki raskoli ZZ i njihovi izgledi

Raspad ZZ-ovih lokalnih organizacija nakon početka suđenja i zatvaranja njenih lidera stvorilo je pukotine unutar organizacije. Proteklih godina, desetak lidera je napustilo organizaciju i okrenulo se demagoškim buržujskim strankama, dok su drugi stvorili nove ekstremno desničarske organizacije. Jedina organizacija koja, čini se, ima budućnost je nova stranka koju je osnovao Kasidiaris (jedan od glavnih lidera ZZ) pod nazivom “Grci za otadžbinu”, koja je oformljena nakon što je on napustio ZZ prošlog maja. Izgledi  ZZ sa preostalim “starim” liderima – uglavnom osnivačkom generacijom, uključujući Mihaloliakosa i Papasa – nisu obećavajući.

Zbog svoje popularnosti, Kasidiaris može u svojoj novoj organizaciji spojiti stotine mladih fašista koji su formirali napadačke odrede ZZ, i ponovo ih mobilizovati u skorijoj budućnosti pod maskom građanskog legitimiteta. Sam Kasidiaris, kao i stotine članova koji dolaze iz ZZ i podržavaju ga, su fašisti koji se ne kaju a ne samo demagoški desničarski političari. Njihov cilj ostaje isti kao i cilj ZZ: uništavanje radničkog pokreta i militantne omladine.

Pored toga, mogući raspad Velopulosove stranke, koja se oslanjala na glasove iz sjeverne Grčke po pitanju Makedonije, će vjerovatno još više ojačati Kasidiarisovu organizaciju, koja će ujediniti radikalnu desnicu. Zajedno sa mogućnošću neuspjeha radničke klase da preuzmu vlast, ovo će ponovo dovesti fašiste (sa ili bez Kasidiarisa na čelu), koji se oslanjaju na krizom pogođenu sitnu buržoaziju i lumpenproletarijat da bi napali radničku klasu.

Uloga ljevice i radničkog pokreta u uništenju fašističke prijetnje

Glavna stvar koja je omogućila ZZ da teroriše i ubija migrante i ljevičarske aktiviste nije njihova snaga i brojčanost nego pasivni stav lidera radničkih partija, tj. KKE i SIRIZA-e, i sindikata koji nisu preduzimali nikakvu inicijativu ni ozbiljne mjere da zaštite migrante i aktiviste. Uloga političkih i sindikalnih organizacija i radničkog pokreta je ključna u spriječavanju fašističke prijetnje.

Lideri radničkih organizacija gaje iluzije u antifašističkim i radničkim pokretima o ulozi građanskog prava u borbi protiv fašizma, umjesto da se protiv toga bore militantnim metodama i pripreme njegovu konačnu eliminaciju tako što će srušiti kapitalizam. Mora se jasno staviti do znanja svim borcima da ne možemo imati povjerenja u to da će mehanizmi buržujske države spriječiti fašiste. Policija, vojska, sudovi, parlament i vlada su službene državne institucije kapitalističke klase za njihovu vlast nad radničkom klasom. Fašističke organizacije su nezvanične rezerve buržujske države za terorisanje radničkog pokreta. U doba kapitalističke krize, gdje vladajuća klasa više ne može vladati demokratskim metodama, uloga fašista se pojačava, i oni počinju sprovoditi napade ne samo sa imunitetom od države nego i uz podršku iste. Dovoljno je reći da je ubica Pavlosa Fisasa, po imenu Jorgos Rupakias, ubio Pavlosa u prisustvu policije, koji nisu uradili ništa povodom toga. Kad ga je jedan policajac naposlijetku uhapsio, Rupakias je rekao: “Ja sam to uradio, ali ne govorite nikom, ja sam jedan od vas”. Policajac ga je onda upitao: “Jesi li ti policajac?” a Rupakias je odgovorio: “Ne. Ja sam član Zlatne zore”.

Činjenica da fašisti usko sarađuju sa državom ne znači da njihove aktivnost strogo diktira buržoazija. Do određene mjere, njihove aktivnosti su nezavisne i izvan kontrole buržoazije. Zato imaju “velike ideje” i njihovi šefovi su ih naposlijetku morali kazniti. Ali zbog toga što su fašisti vrijedna rezerva buržoaziji, vladajuća klasa ih ne želi potpuno uništiti, iako su bili prinuđeni da ih osude.

Nažalost, reformistički lideri masovnih radničkih organizacija gaje te iluzije tako što ne poduzimaju nikakve efektivne mjere za samoodbranu radnika i migranata od fašističkih napada i tako što slijepo vjeruju buržoaziji da će da ukloni fašističku prijetnju.

Radnički pokret, pored zahtijevanja za najstrožu kaznu (članovi ZZ smatraju se krivim i sama stranka je osuđena kao kriminalna organizacija ali kazne još nisu izrečene), mora biti spreman za sve veću izraženost fašista u nadolazećim godinama. Ujedinjeni front radničkih organizacija i stvaranje grupa za samoodbranu radnika u štrajkovima i protestima protiv fašista je nužnost. Na fašističko nasilje treba odgovoriti masovnom i organizovanom akcijom od strane radničkog pokreta. Istovremeno, svaki radnik mora razumjeti da konačno uništenje fašizma može doći samo rušenjem kapitalizma, sistema koji rađa fašizam da bi uništio radnički pokret. Borba protiv fašizma je borba protiv kapitalizma i povezana je sa pripremom radničke vasti i pobjedom socijalističke revolucije, koja će pomesti fašiste i kapitaliste koji ih finansiraju i podržavaju.