Objavljujemo otvoreno pismo koje je uputilo rukovodstvo naših drugova iz Venecuele Komunističkoj partiji Venecuele (PCV) i Otadžbini za sve (PPT), pozivajući ih da uspostave revolucionarnu alternativu Ujedinjenoj socijalističkoj partiji Venecuele (PSUV) u predstojećim parlamentarnim izborima, s obzirom na politike privatizacije i ustupaka kapitalistima i represije radničke i seljačke borbe koju provodi PSUV.
Dragi drugovi i vođe PCV i PPT,
 |
| Izvor: In Defense of Marxism |
Prije svega, želimo da priznamo vođe i borce PCV-a i PPT-a, s kojima često imamo priliku sudjelovati u različitim bojištima zajedničke borbe. Šaljemo ovo pismo u vezi debate koja je pokrenuta o predstojećim parlamentarnim izborima, koji su po Ustavu predviđeni da budu održani ove godine. Prije nešto više od dvije godine, pozvali smo PCV, PPT i druge ljevičarske organizacije da izgradimo revolucionarnu alternativu i predstavimo kandidaturu drugačiju od kandidature PSUV-a na predsjedničkim izborima u maju 2018. godine. U našem pismu: Vratimo se Čavezu i vratimo nadu, za revolucionarnu alternativu, nakon kratke procjene vladinog upravljanja do tog trenutka, smo napisali:
“Vidjeli smo kako vlada Nikolasa Madura sve više skreće ka desno, i kako je bolivarsko rukovodstvo kao cjelina još više propalo, do tačke da su postali upravo suprotno od onoga što su bili na početku revolucije, a trenutno igraju pomirljivu i kolebljivu ulogu. Istorijski razvoj njegove vlade pokazuje da nema mogućnosti da se Maduro i ostatak rukovodstva u budućnosti okrenu ljevici. Njegova želja da zadrži vlast, pod bilo kojim uslovima ne poštuje potrebu da se “revolucija produbi”, niti potrebu da se konzistentno brane pobjede radničke klase. Bolivarsko rukovodstvo mora pobijediti na predstojećim izborima da bi zadržalo svoje privilegije, ekonomsku i političku moć, i da nametne sporazum sa dijelovima buržoazije i imperijalizma, koji će im omogućiti da “vladaju u miru”, dok nastavljaju povećavati svoje bogatstvo i nagomilani kapital kroz zlouptrebu buržoaskog državnog aparata.”
Događaji koji su uslijedili pokazali su tačnost perspektiva iz 2018. godine, što se tiče degeneracije vlade i primjeni njenog programa; tj. bilo je u toku ekonomsko prilagođavanje buržoaziji zajedno sa nužnim uvođenjem represivnih mjera radi njihove implementacije. U tom smislu, u istom saopštenju smo napisali:
“Prema tome, možemo reći da, na određeni način, Madurova vlada sve više primjenjuje politiku same buržoazije, ali pod “revolucionarno ideološkom i propagandnom maskom, promovišući socijalizam, što je zapravo demonstracija poraza reformizma. Tome se može dodati i brutalno opadanje životnog standarda radničkih masa, kojeg, s trenutnom politikom, vlada ne može i čak ni ne pokušava da ublaži, a kamoli poboljša.”
Zaista, primjena buržoaske politike makroekonomskog prilagođavanja, zajedno sa nekim pomoćnim mjerama, pokazala je nemogućnost riješavanja strukturalne krize kapitalizma u Venecueli u korist radničke klase i naroda. U jednu ruku, sprovedeno je potpuno razaranje kontrole deviza, eliminacija kontrole cijena, uvođenje fiksnih cijena – dogovoreno putem paktova sa Fedekamarasom, Konsekomersiom i Konindustriom, primjenom štetnog i antiradničkog memoranduma 2792, uništenjem Plana naftnog suvereniteta, predajom rudarske luke Orinoko. Pored toga, vidjeli smo službeno priznavanje neslužbene dolarizacije ekonomije, privatizacije sve više i više ekonomskih sektora (kao što je nedavno otvaranje uvoza i komercijalizacija benzina od strane privatnih kompanija), i subvencionisana sredstva države koja je dobila grupa biznismena koji su počinili prevare i pronevjeru nacionalnog trezora.
Iz ovog buržoaskog ekonomskog programa, takođe je važno napomenuti i uvođenje nestabilne monetarne politike, koja je krenula od nekontrolisanog izdavanja monetarne likvidnosti, i dovela do potpunog presušivanja novca, koja je, iako je omogućavala usporenje inflacije, dovela do većeg pada potrošnje među stanovništvom. Sve je ovo sprovedeno uporedo sa održavanjem regresivne platne politike, koja je smanjila minimalnu platu u Venecueli na najnižu u svijetu (ekvivalentno plati od 2 dolara plus 2 dolara u kuponima za hranu). Isto tako, država je odobrila, djelovanjem ili nedjelovanjem, razne inicijative poslovnih zajednica radi smanjenja zapošljavanja, društvene koristi, zatvaranja preduzeća, masovnih otpuštanja, slanja radnika na prisilne “odmore”, između ostalih nepravilnosti, zajedno sa sudskim procesima i progonom radnika i sindikalista koji brane svoja prava.
Pošteno je istaći da je sve ovo gore navedeno popraćeno politikom pomoći, zasnovanoj na dostavi obveznica i hrane po subvencionisanim cijenama, što iako podržavamo, takođe i shvatamo da je to nedovoljno da se riješi ozbiljna društvena kriza s kojom se država suočava. U nekoliko navrata smo istakli da, unutar okvira buržoaskih proizvodnih odnosa, kombinacija prokapitalističkih mjera i malih ustupaka narodu pojačavaju haos u ekonomiji. Ova kontradikcija je produžetak neostvarivosti prošlog modela regulacija rentijerskog kapitalizma, koji u jednu ruku nikada nije težio ka prevazilaženju buržoaskih imovinskih odnosa, ali je, u drugu ruku, ograničio normalno funkcionisanje tržišta, što je preraslo u ekonomski i društveni haos. Istorija je bez sumnje pokazala da se dva suprotstavljena društvena sistema ne mogu pomiriti.
Uništenje radničkih prihoda i opadanje javnih usluga, posljedica višegodišnjeg stavljanja isplate stranog duga ispred produktivnih investicija u elektrane i mašineriju državnih preduzeća, i održavanja fizičke infrastrukture bolnica, škola, puteva, između ostalog, dovelo je do toga da su milioni radnika bili primorani da napuste zemlju da bi prihvatili, uglavnom, bijedne poslove, ali koji im bar donose višu zaradu nego što bi imali u Venecueli. Takođe se ne može poreći da su mnogi ljudi umrli usljed nedostatka lijekova, i nakon primanja medicinske njege u neadekvatnim infrastrukturnim uslovima, ili zbog pogoršanog zdravstvenog stanja usljed loše ishrane, što je značilo da je razvoj daljih bolesti za njih bio nepremostiv.
Ne možemo ignorisati gnusnu ulogu američkog imperijalizma, njegove prisilne i jednostrane mjere, koje nismo oklijevali odmah odbiti. Međutim, strukturna kriza venecuelanskog kapitalizma počela je prije sankcija, kojom se vladino rukovodstvo ograničilo na administraciju, odbijajući da je prevaziđe revolucionarnim putem. Moramo reći da je, na svaki agresivni čin imperijalizma, vlada odgovorila sa više ustupaka vladajućoj klasi i daljim proširivanjem politike prilagođavanja buržoaziji. Slabost uvijek izaziva agresiju!
Potpuno nekažnjavanje kriminalnih djela kojima se služio imperijalistički pijun Gvajido, njegove veze sa paravojskama, njegova umiješanost u neuspjeli pokušaj puča 30. aprila 2019. godine, i njegovo nadgledanje prodora plaćenika u državu, se mogu samo opisati kao tužni spektakl. Po našem mišljenju, pomirdbena uloga vlade ostavlja prostora za nagodbu sa ovom imperijalističkom lutkom. Ovo je u kontrastu sa brzinom kojom pravosuđe osuđuje radnike koji se odluče na protest protiv niskih plata i korupcije u državi, i pokazuje se okrutnim protiv mladih revolucionara kao što su Arijenis Torealba i Alfredo Kirinos, koji su u zatvoru i osuđeni zbog “izdaje”, bez ikakvog dokaza.
Ne smijemo zaboraviti niti epidemiju široko rasprostranjene korupcije, koja je u svakoj ustanovi i sferi javnog života dokaz pokvarenosti buržoaske države, sve pod pokroviteljstvom potpuno korumpiranog političkog rukovodstva, koje favorizuje pojavu nove posjedničke klase o trošku države. Dok je ponižavajuća bijeda pogodila veliku većinu Venecuelanaca, vođe obučeni u crveno pokazuju najvulgarniji raskoš u ime revolucije i socijalizma. Za prave revolucionare, nužno je naše zastave držati čistim za budućnost.
Da bi podržali kandidaturu predsjednika Madura za drugi mandat 2018. godine, PCV i PPT su potpisali sporazume sa PSUV-om, uspostavljajući neke programske aspekte i zahtjeve, koji, podrazumijeva se, nikad nisu bili ispunjeni. Svaka organizacija mora ozbiljno i temeljno procijeniti vladino rukovodstvo i skup interesa koje ona predstavlja.
Uzimajući u obzir gore navedeno, i suočavajući se sa novim izbornim scenarijem za Narodnu skupštinu, marksistička tendencija Klasna borba (Lucha de clases), na srdačan način, ali i konzistentno sa našim pozicijama, predlaže potrebu za preuzimanjem izgradnje revolucionarne alternative, koja prati i promoviše razne borbe radničke klase, omladine, seljaka ruku pod ruku sa programom sposobnim da pruži revolucionarno riješenje strukturalnoj krizi venecuelanskog kapitalizma. Ovo će se dogoditi, prije svega, distanciranjem od PSUV-a na predstojećim izborima i predstavljanjem alternativnih kandidata koji će služiti kao glasnogovornici javnog mnijenja, prije i iznad svega, nakon izbora.
Po našem mišljenju, izborna kampanja mora biti označena neumornom i masovnom borbom za odbranu prava i interesa radne većine, opšta borba koja ne smije dozvoliti umjerenost u smislu zahtjeva i programa, i pročišćena od tipičnog oportunizma i pogubnog karijerizma. To je kampanja koja ide ruku pod ruku sa nama koji žive sa posljedicama kazualizacije rada, nesigurnošću i otkazima, nama koji pate od neuspješne opskrbe vodom, gasom, strujom; i koji više ne želimo da tolerišemo taj cinizam, ruglo i laži onih koji su izdali svaki revolucionarni ideal. Ova revolucionarna alternativa, da bi bila uspostavljena, mora se roditi iz čvrste namjere davanja organizovanog političkog riješenja za sve probleme koji proizlaze iz ove krize, da bi prikupili snagu i stvorili perspektivu za pobjedu u budućnosti.
Ljevica kao cjelina ne može nastaviti pružati zaštitu od čitavog niza antiradničkih i antinarodnih politika, koje su teret krize prebacili na ramena radnih ljudi. Ljevica kao cjelina ne može podržati, djelovanjem ili nedjelovanjem, politiku zasnovanu na represiji, proganjanju i sudskim presudama radničkih i narodnih borbi, koje se primjenjuju da bi nasilno nametali sistematsko uništavanje radničkog životnog standarda i istorijskih pobjeda koje su mase jedva ostvarile.
Stoga, pozivamo PCV i PPT da preuzmu svoju ulogu koju istorija od njih zahtijeva, da oforme alternativni revolucionarni savez koji će utabati put prema vraćanju nade narodu. Krajnji horizont za ljevicu je da spasi revoluciju i ponovo pokrene revolucionarne tradicije radnika i naroda Venecuele, u korist socijalizma. Oklijevanjem ćemo sve izgubiti!
