U posljednje dvije godine više Amerikanaca je ubila policija nego što ih je poginulo u borbama u Avganistanu u posljednjih 18 godina. Više Amerikanaca je ubila policija u posljednje tri godine nego što ih je poginulo u napadima 11. septembra 2001. godine. Spojimo to sa razornom ekonomskom krizom i pandemijom, i lako je shvatiti zašto je došlo do prekretnice, dok se vijekovima nagomilavani bijes i poniženost prelijevaju na ulice.Početkom ove godine, u Perspektivama predstojeće američke revolucije, napisali smo sljedeće:
„2008. godina iz temelja je promijenila svijest milijardi ljudi. Najozbiljniji stratezi kapitala ovo razumiju i toga se plaše. U Edelmanovoj anketi povjerenja ispitani su ljudi iz 28 većih zemalja i otkriveno je da 56% stanovništva vjeruje da ‘kapitalizam svijetu više šteti nego što koristi’ – uključujući i 47% Amerikanaca.“

 

U posljednje dvije godine više Amerikanaca je ubila policija nego što ih je poginulo u borbama u Avganistanu u posljednjih 18 godina. Više Amerikanaca je ubila policija u posljednje tri godine nego što ih je poginulo u napadima 11. septembra 2001. godine. Spojimo to sa razornom ekonomskom krizom i pandemijom, i lako je shvatiti zašto je došlo do prekretnice, dok se vijekovima nagomilavani bijes i poniženost prelijevaju na ulice.

Početkom ove godine, u Perspektivama predstojeće američke revolucije, napisali smo sljedeće:
„2008. godina iz temelja je promijenila svijest milijardi ljudi. Najozbiljniji stratezi kapitala ovo razumiju i toga se plaše. U Edelmanovoj anketi povjerenja ispitani su ljudi iz 28 većih zemalja i otkriveno je da 56% stanovništva vjeruje da ‘kapitalizam svijetu više šteti nego što koristi’ – uključujući i 47% Amerikanaca.“

„A u Mejplkroftovom pogledu na svjetski politički rizik zaključili su da je tokom 2019. godine ’47 zemalja svjedočilo značajnom porastu protesta, koji su se pojačali u posljednjem tromjesečju’. To predstavlja punih 25% svih zemalja svijeta. Posljedica je poremećaj u preduzećima, državnim ekonomijama, i svjetskom ulaganju koji se mjeri u milijardama američkih dolara’. S novom svjetskom ekonomskom krizom na vidiku ili koja je već počela, možemo očekivati još više nezadovoljstva u 2020. godini i poslije. A talasi revolucije koji su zadesili Južnu Ameriku, Afriku, Bliski istok, Aziju i samu Evropu, imaju neizbježan uticaj na SAD.“

Ova perspektiva je detaljno potvrđena. 10 dana nakon što je policija ubila Džordža Flojda u Mineapolisu, Amerika je uzdrmana masovnim pokretom do sada nezabilježenih razmjera. Pokret je stihijski i organski i uporno munjevito raste nasuprot brutalnoj represiji i još većem broju ubistava počinjenih od strane policije. Preko 200 gradova je uvelo policijski čas i preko 20.000 vojnika nacionalne garde je angažovano u 28 država.“

Establišment u povlačenju

Opštenarodni pokret, koji je zahvatio svaki kutak zemlje – od velikih urbanih centara do malih, uspavanih, konzervativnih gradova – natjerao je establišment u povlačenje. Sada su prisiljeni da prave neke ustupke – optuživanje druga tri policajca umiješana u ubistvo i izmjena optužnice protiv Šovena tako da sadrži teže krivično djelo - i čak su potegli i bivšeg predsjednika Baraka Obamu u pokušaju da smire situaciju.

Ali sadašnji predsjednik je samo dodao ulje na vatru izjavivši, sa Biblijom u ruci: „Ako neki grad ili savezna država odbije da preduzme mjere koje su potrebne da se zaštite životi i imovina stanovnika, onda ću angažovati američku vojsku i brzo riješiti problem umjesto njih“. Ovo je izjavio nakon što su mirni demonstranti rastjerani suzavcem i pendrecima da bi se raščistio prostor za njegovo poziranje pred kamerama.

Međutim, policijska represija nije uspjela zastrašiti pokret. U Luisvilu, u Kentakiju, policija je upucala još jednog nenaoružanog Afroamerikanca, Dejvida Mekatija. Policajci su navodno „uzvratili paljbu“ iz gužve ali kasnije je otkriveno da su ti policajci isključili kamere na svojim odjelima i da se njihova priča ne slaže sa pričom svjedoka. To je bilo ubistvo. Opet.

Preko 9.000 ljudi je uhapšeno, većina samo zbog toga što su protestovali. Od grada do grada, demonstranti su prkosili policijskom času. U Los Anđelesu i Sijetlu, mase uzvikuju: „Ovo nisu neredi, zašto ste u punoj opremi?“

Sve što Tramp radi treba posmatrati kroz prizmu novembarskih predsjedničkih izbora. Prijetnja da će poslati vojsku je pokušaj da igra na „kartu zakona i reda“, da se isprsi kao neko „jak“, a pritom prikaže demokrate kao „mekane“ u sukobu sa „izgredničkim bitangama“.

Ali igra koju igra je veoma opasna. Slanje vojske bi bio veliki rizik, koji bio mogao odvesti na put bez povratka. Šta ako se demonstranti ne povuku? Šta ako trupe odbiju da pucaju na mase ljudi, uključujući žene i djecu? Ako i krenu pucati, koliko ljudi mogu ubiti prije nego što ih se još milion pridruži pokretu, prije nego što se vojska raspadne po klasnim linijama, i svaka američka ambasada u svijetu bude buknula?

Već je bilo incidenata (kako pravih, tako i isceniranih) druženja policije i masa. U jednom od najpodjeljenijih video snimaka, mlada Afroamerikanka se obraća afroameričkim policajcima, govoreći im da ih bez njihovih uniformi, bogati i njihovi šefovi preziru. U drugom videu, jedan policajac je briznuo u plač, a zatim je smijenjen sa linije nakon što ga je mlada Afroamerikanka izgrdila i molila ga da klekne !

Prvi znak predstojeće revolucije su podjele unutar vladajuće klase, koja više ne može vladati na stari način. Ekonomski ustupci poslijeratnog buma su nestali, a uobičajena represija gubi efikasnost, ostavljajući kapitaliste i njihove političke predstavnike zbunjenima i u međusobnom sukobu.

Vidjeli smo brojne primjere toga, pogotovo od 2016. godine. Ali trenutna, posebno eksplozivna mješavina faktora je širom otvorila te podjele.

Slanje vojske – ne nacionalne garde, nego prave vojske – po Zakonu o ustanku iz 1807. godine moglo bi se debelo izjaloviti. Jajara i varalica Tramp misli da su oružane snage kao česma koju možeš otvoriti i zavrnuti po želji, prijetnja koje će se bojati i koja će biti slušana bez pogovora. Ali ozbiljni stratezi u Pentagonu znaju da kad odigraju kartu slanja vojske – bukvalno ostaju bez karata.

Američka vojska je u suštini jedina institucija kapitalističke vladavine koja ima visoku podršku. Sačinjena je uglavnom od nečije braće, sestara, očeva, majki, rođaka, djece, itd, i na nju se gleda kao na junačkog branitelja „američke slobode“. Ali ako se iskoristi protiv civila – stanovništva koje svoju „slobodu od tiranije“ shvata posebno ozbiljno – onda to sve pada u vodu. To bi bilo kao da se objavi rat američkom stanovništvu – rat za koji se ne može garantovati da mogu dobiti bez da trajno potkopaju svoju sposobnost da zadrže vlast.

U jednom članku Volstrit žurnala piše sljedeće:
„Mi mislimo da je to greška, ali gospodin Tramp ima ovlašćenje… U ovom trenutku bi prizor trupa na ulicama samo još više rasplamsao, a ne smirio situaciju. Američki vojnici su obučavani za bobu protiv stranog neprijatelja, ne za kontrolu nereda koje čine Amerikanci. Rizik od grešaka bi bio visok, a gospodin Tramp bi bio okrivljen za svako krvoproliće iz sukoba civila sa trupama…“

Oni se plaše, ne samo „grešaka“, nego uticaja koji će ubijanja civila od strane stajaće vojske imati na javno mnijenje. Takođe se boje posljedica koje bi izazvalo slanje vojnika – od kojih su većina ekonomski regruti, velikim dijelom Afroamerikanci i Latinoamerikanci – da se bore protiv nenaoružanih demonstranata koji marširaju protiv rasističkih policijskih ubistava.

Bilo je izvještaja od veteranskih organizacija da se neki profesionalni vojnici i pripadnici nacionalnih gardi protive da ih se šalje na teren u ovakvim uslovima. Jedan član nacionalne garde koji radi kao bolničar u jednoj pješadijskoj četi je rekao: „Ne mogu to da uradim. Kad samo pogledam svoju uniformu, bude mi muka što sam povezan sa ovim, posebno nakon što je jedinica nacionalne garde upucala onog čovjeka koji je bio vlasnik frizerskog salona (u Luisvilu, u Kentakiju). Živim u Pensilvaniji. Živim sa istorijom Državnog univerziteta u Kentu. Neću da budem dio toga“. Militari Tajms (Military Times) takođe izvještava o sve većem nezadovoljstvu među vojnicima koji bi se mogli upotrijebiti protiv demonstranata.

Raskoli u vrhu

Slanje vojske bi takođe moglo izazvati duboku ustavnu krizu, sa otvorenim raskolom unutar državnog aparata, zbog legalnosti pozivanja na Zakon o ustanku. Zbog toga, otkad je Tramp zaprijetio da će izvesti vojsku na ulice, naišao je na snažan otpor od dijelova kapitalističke države. Ne zato što su oni manje bezosjećajni ili više demokratski nastrojeni od Trampa, nego zato što se boje da bi takva akcija, umjesto da sruši pokret i dovede situaciju „pod kontrolu“, mogla imati kontraefekat. Boje se daljeg potkopavanja američkog ustava, jer on je pravni bedem kapitalističke vlasti u državi.

U jednom članku sa CNN-a piše da se neki u Pentagonu protive slanju trupa na ulice: „Dužnosnici Ministarstva odbrane rekli su za CNN da je postojalo veliko nezadovoljstvo među nekima iz Pentagona još i prije nego što je predsjednik Tramp izjavio da je spreman da pošalje vojsku da zavodi red unutar SAD-a.“

Trampov bivši Ministar odbrane, „Bijesni Pas“ Matis, takođe se umiješao, člankom u Atlantiku gdje je opisao Trampa kao „prijetnju po Ustav“ i zapravo pozvao na njegovo smjenjivanje: „Možemo se ujediniti bez njega, oslanjajući se na snage koje su prirođene našem građanskom društvu. Ovo neće biti lako, kao što smo vidjeli prethodnih dana, ali to dugujemo našim sugrađanima.“ Opet, ovo je potez bez presedana. Penzionisani general Mornaričke pješadije i bivši ministar odbrane poziva na svrgavanje predsjednika!

Bivši predsjedavajući Združenog generalštaba, penzionisani admiral Majk Mulen, podržao je one što odbijaju upotrebu vojske. To je uradio sa manje-više prikrivenim pozivom vojnicima da ne poslušaju naredbe: „Uvjeren sam u profesionalizam naših ljudi u uniformama. Oni će služiti vještinama i saosjećanjem. Poštovaće naredbe. Ali nisam toliko uvjeren u razum naredbi koje će im izdati ovaj vrhovni komandant.“

Džon Alen, penzionisani general-potpukovnik Mornaričke pješadije, bivši komandant američkih snaga u Avganistanu i bivši specijalni predsjednički izaslanik Globalne koalicije za borbu protiv Islamske države za vrijeme mandata Obame, napisao je da Trampove nedavne aktivnosti i prijetnje „mogu vrlo lako značiti početak kraja američkog eksperimenta“. Ne zaboravimo da je jedan od uzroka izbijanja Američke revolucije bio protest protiv tiranske prakse stacioniranja regularnih trupa u američkim gradovima.

I premda Tramp i njegove pobjesnjele ulizice krive „ljevičarske ekstremiste“ za ovaj haos i premda su pokrenuli inicijativu za klasifikovanje „pokreta Antifa“ kao domaće terorističke organizacije, FBI je zaključio da nema dokaza o pokretu Antifa kao posebnoj organizaciji – ali jesu uhapsili desničarske ekstremiste zbog bombaških napada.

Sav ovaj pritisak doveo je do još jednog poteza bez presedana, koji ponovo otkriva dubinu raskola unutar vladajuće klase. Aktuelni Ministar odbrane, Mark T. Esper javno se u srijedu oglasio i izjavio svoje protivljenje pozivanju na Zakon o ustanku, čime je otvoreno proturječio predsjedniku. Ovo je veoma značajan događaj, koji pokazuje da kapitalistička država ima određene mehanizme za kontrolu i najnepredvidljivijeg predsjednika. Ali prije kraja dana, desio se još jedan obrt u priči.

Vašington post je objavio da, iako se vojska spremala da vrati kući profesionalne vojnike koji su bili poslati u Vašington, „plan je promijenjen u srijedu nakon sastanka u Bijeloj kući na kojem je bio Ministar odbrane Mark T. Esper.“

Ljuta borba razdire vrh vladajuće klase i njen državni aparat, što se dešava svaki put i na svakom mjestu gdje se pojavi masovni pokret ovakvih razmjera. Postoje oni što misle da bi trebalo napraviti ustupke da se pokret smiri, dok drugi zahtijevaju da se upotrijebi gvozdena pesnica. Ovi prvi tvrde da će represija samo dovesti do eskalacije pokreta. Ovi drugi kažu da će pokazivanje blagosti dovesti do eskalacije pokreta. U ovoj fazi razvoja protesta, i jedni i drugi su u i krivu i u pravu.

Ne treba da potcjenjujemo opseg, širinu i dubinu masovnog pokreta koji se razvio u protekle dvije sedmice. Ovo nije bilo koja država. Ovo je najmoćnija imperijalistička država svih vremena, država čija je vladajuća klasa vijekovima sprovodila teror nad velikim dijelom svijeta i njegovog stanovništva.

Proturječnosti isplivavaju na površinu

Ovaj pokret je rezultat akumulacije nekoliko faktora. Prvo, temelji se na iskustvu prvog talasa pokreta Black Lives Matter i shvatanju da se ništa značajno nije promijenilo. Tome moramo dodati iskustvo pokreta Occupy iz 2011. godine, inspirisanog Arapskim proljećem i Ustankom u Viskonsinu. Tu je takođe i iskustvo kampanja Bernija Sandersa iz 2016. i 2020. godine, koje su radikalizovale čitav sloj ljudi, prije svega omladinu, postavljajući socijalizam odlučno na dnevni red. Neizbježni zaključak koji su mnogi izvukli iz Sandersove izdaje jeste da je izborno polje zatvoreno i da ih to goni na izlazak na ulice.

A tu je i tretiranje pandemije KOVID-19, koje je razotkrilo pravu prirodu kapitalističkog sistema, u kojem profit dolazi ispred ljudskih života – preko 100.000 života za sada, da budemo precizni. I na sve to, tu je i najdublja recesija koju je američki kapitalizam ikada vidio, u kojoj su milioni ostali bez posla u samo nekoliko sedmica.

Mlada generacija, koja je pokretačka snaga pokreta, postala je politički svjesna u vremenu nakon izbijanja krize 2008. godine i sanacije banaka državnim novcem. Čitavo njihovo životno iskustvo obilježeno je krizom, nesigurnošću, i nedostatkom bilo kakve perspektive za bolju budućnost. Nemaju ništa za izgubiti. Trenutno nemaju alternativu. Ta neobuzdana ljutnja je ono što ovom pokretu daje neograničenu energiju u sukobu sa brutalnom represijom.

U tom pogledu, američki ustanak ima dosta sličnosti sa ustancima iz 2019. godine u Čileu, Kataloniji, Libanu, itd. Generacija kapitalističke krize iz 2008. godine je na čelu protesta koji se šire kao požar širom svijeta, a koji su počeli još i prije pandemije KOVID-19 i samo će se pojačavati u narednom periodu.

Ali nije omladina jedina koja preispituje sistem. Mogu računati na simpatije većine stanovništva, uključujući i velik procenat republikanskih glasača. Jedna anketa Morning Konsalta (Morning Consult), sprovođena od 31. maja do 1. juna, pokazala je da „54% odraslih u SAD-u – od kojih su 69% demokrate, 49% nezavisni i 39% republikanci – podržavaju proteste zbog ubistva Džordža Flojda i drugih Afroamerikanaca.“

Još više zaprepašćujuća, druga anketa koju je objavio Njuzvik, pokazala je da većina Amerikanaca – 54% – „vjeruje da je spaljivanje policijske stanice u Mineapolisu nakon ubistva Džordža Flojda opravdano“!

Trenutno, mahom spontani karakter pokreta i nedostatak nacionalnog rukovodstva, programa, ili strategije jeste njegova snaga i zbog toga je mnogo teže demokratama i liberalima da ga preuzmu. Ali u određenom momentu, ovaj nedostatak jasnosti i fokusa neizbježno će se pretvoriti u iscrpljujuću i potencijalno fatalnu slabost.

Naravno, svaki pokret ovog obima koji traje duže od nekoliko dana, počinje da izbacuje na vidjelo svoje prirodno vođstvo. Postoje izvještaji o formiranju kvartovskih odbora u siromašnim, crnačkim i latino područjima, počevši od Mineapolisa, epicentra pokreta. Pred prijetnjama policije, pljačkaša, i desničarskih paravojnih jedinica, ljudi su počeli da organizuju svoju odbranu, u nekim slučajevima čak i naoružani.

Jedan dramatičan izvještaj iz Mineapolisa opisuje situaciju: „Želim da svi znate da smo moje komšije i ja bili napolju do iznemoglosti. Neki su bili čitavu noć da bi se mi drugi mogli odmoriti. Stvarno moram da naglasim da policija i Nacionalna garda nisu štitili naš komšiluk – mi smo. Policija nije reagovala kada su se dva automobila zabila u barikade – mi smo. Policija nije spriječila više ljudi da obiju banku, salon automobila, mehaničku radionicu – mi smo. Policija nije izjurila bijele nacionaliste i ljude koji nisu iz grada van našeg bloka – mi smo. Policija nije obišla ugrožene komšije i pomogla da oni budu na sigurnom kod kuće – mi smo. Nacionalna garda nije počistila ulicu, donijela hranu tamo gdje je potrebna, ili prevezla ugrožene u hotele – mi smo. Tako da nemojte pripisivati zasluge za ičiju sigurnost sve većoj vojnoj snazi u Mineapolisu. Ne (guverneru) Volcu, ne (gradonačelniku) Feju, ne kerovima, niti gardi. Zasluge idu komšijama i članovima zajednice koji paze jedni na druge. Nije savršeno i napeto je, ali je bolje od onog što smo imali do sada.“

To je put naprijed. Opšte usvajanje modela demokratskih kvartovskih odbora ne samo da će osigurati samoodbranu ljudi u radničkim područjima, nego će i obezbijediti pokret demokratskom i odgovornom strukturom. Odbori koji već postoje u embrionalnom obliku u različitim dijelovima Mineapolisa bi trebalo da se povežu kroz mrežu izabranih i opozivih delegata. Federacija rada Mineapolisa trebala bi da mobiliše svoje članove i usmjeri i posljednji gram svojih resursa da podstakne povezivanje ovih odbora širom gradskog područja „Gradova Blizanaca“ i šire.

Ni Tramp, ni Bajden, nego radnička vlast!

Ovo organizovano nasilje i moć države mora se susresti s moći organizovanog radničkog pokreta. Izjave i djela radnika transportnog sektora u nekoliko gradova, koji su izjavili da neće policiji dati materijalnu podršku u njihovim pokušajima da opkole demonstrante, samo su nagovještaj te moći.

Demonstranti ispred Bijele kuće otjerali su predsjednika u bunker i ugašena su svjetla tog simbola kapitalističke moći iz straha da će privući pažnju demonstranata. Mobilisana i organizovana radnička klasa može paralizovati čitavu državu – i ugasiti čitav sistem.

Proteklih nekoliko mjeseci, desilo se preko 220 nezakonitih štrajkova i odlazaka sa radnih mjesta u znak protesta za plate, sigurnost i bolje uslove rada tokom pandemije. U većini slučajeva, vodili su ih neorganizovani slojevi radničke klase. To je ta moć koja se mora upregnuti da bi ovaj pokret išao naprijed. Omladina se mora okrenuti radnicima, koji već simpatišu pokret, a radničke organizacije se moraju osloboditi nesvete alijanse sa demokratama, koje ruše štrajkove i proteste, i svim srcem se baciti u borbu. Zamislite samo šta bi se moglo dogoditi da desetine miliona organizovanih i neorganizovanih radnika započnu generalni štrajk, počevši u Mineapolisu, koji bi se proširio na čitavu naciju!

Ali gorka istina je da ako se pokret ne organizuje i ne kanališe svoju energiju prema donošenju korjenitih promjena, ta uzburkana rijeka će se povući u svoje korito – čak i ako je njen tok zauvijek promijenjen. To je tragična lekcija posljednjih 100 i više godina, koja se ponavlja iznova i iznova, kad god se mase spontano podignu, bez vođstva koje je unaprijed spremno da ide do kraja u borbi za rušenje kapitalizma.

Bilo je potrebno da se zapali Treća policijska stanica u Mineapolisu da bi se podnijela optužnica protiv Šovena. 10 dana kontinuirane akcije masa širom države bilo je potrebno da natjera državu da podigne optužbu protiv druga tri policajca odgovorna za ubistvo Džordža Flojda. Ove simbolične ustupke treba prihvatiti, ali daleko od toga da su oni dovoljni. Čim se mase povuku sa ulica, država će odustati od optužnica i spremiće se za oslobađanje tih ljudi, ili, u najboljem slučaju, za blage kazne.

Pokret je već otišao mnogo dalje od ubistva Džordža Flojda. Čitav sistem je kriv. Pokret preispituje čitav rasistički kapitalistički sistem koji je ubio još jednog Afroamerikanca samo zbog boje njegove kože. Njegovo bešćutno ubistvo postalo je istorijska slučajnost koja je oslobodila prikrivenu nužnost. Kako kaže njegova šestogodišnja ćerka, Đana: „Tata je promijenio svijet“.

Moramo pozivati na rušenje Trampa. Međutim, to nužno podrazumijeva diskusiju o tome ko će ga zamijeniti. Naš cilj nije da ga zamijene Majk Pens ili Džo Bajden. Gradonačelnici i guverneri u gradovima i državama gdje siromašne ubijaju policajci rasisti, mahom su demokrate. Bajden kaže da ako on dođe na vlast, mogao bi promijeniti sistem policije, tako što će uvesti, na primjer, trening za policiju „da pucaju u noge, a ne u srce“. Šta još treba da se desi da bi se dokazalo da ne postoji značajna razlika između ove dvije partije kapitalističkog establišmenta? Da ne postoji nikakvo „manje zlo“?

Ono što je potrebno jeste masovna, radnička, socijalistička, partija, organski povezana sa radničkim organizacijama i širim slojevima radničke klase. Takvo oruđe je neophodno da usmjeri energiju i bijes omladine, da ih fokusira na rušenje čitavog rasističkog kapitalističkog sistema, kojeg drmaju krize. Takođe nam treba kadar profesionalnih revolucionara, formiranih u marksističkoj teoriji i prekaljenih u borbama naše klase, da u buduću masovnu partiju uliju nepokolebljivu nezavisnost i dalekovidi pogled na istoriju.

Ovaj herojski pokret je inspiracija cijelom svijetu. Naposlijetku, ako se ovi događaji mogu desiti „u srcu zla“, mogu se desiti bilo gdje!

Ono čemu svjedočimo još uvijek nije Treća američka revolucija. Ali ovo su nesumnjivo početni udarci revolucionarne epohe, koja će završiti „revolucionarnim preuređenjem cijelog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile“. Ukratko, sama budućnost čovječanstva je na kocki, ako želimo da preživimo udružene katastrofe klimatskih promjena, koronavirusa i kapitalizma. Ne piše se dobro ovom sistemu i njegovim braniteljima. Jedini način da se smanji stopa oboljelih od kapitalizma jeste da se organizujemo i potpuno ga uklonimo u narednom istorijskom periodu.

• U borbu protiv policajaca ubica, protiv kapitalizma!

• Za radničko jedinstvo – povreda jednog je povreda svih!

• Svugdje gradimo demokratski izabrane i odgovorne kvartovske odbore za samoodbranu!

• Radničke organizacije se moraju pridružiti pokretu, podsticati povezivanje kvartovskih odbora, pozvati na generalni štrajk i dovesti do zastoja cijele zemlje!

• Dolje Tramp, republikanci i demokrate! Za masovnu radničku socijalističku partiju i radničku vlast!

Tekst je objavljen 04. juna na sajtu In Defence of Marxism