Mjere socijalnog distanciranja potrebne za borbu protiv širenja koronavirusa kojem smo izloženi već nekoliko sedmica promovisane su u medijskim kampanjama gdje naglašavaju prednosti ostanka kod kuće. "Napokon se možemo posvetiti svim onim stvarima za koje obično nemamo vremena zbog dinamičnosti u svakodnevnom životu: čitanje, joga, gledanje filma, što više hobija, to bolje..." Ali stvarnost je poprilično drugačija. Ova retorika prikriva činjenicu da zatvaranje kod kuće, karantena, izolacija, kako god se to zvalo, za milione radničkih porodica znači samo jednu glavnu stvar: nestanak mrvica (koje su ionako nedovoljne) koje su dobijali od države i na koje su se do sada mogli osloniti: - vrtiće, škole, usluge zbrinjavanja starijih i osoba sa invaliditetom. Vlada je počela sa određenim mjerama, dekret pod nazivom „Izliječi Italiju“, koji u odnosu na obim neispunjenih potreba, zvuči kao bolesna šala.

Škole i vrtići

U Lombardiji i Emiliji-Romanji škole i vrtići su zatvoreni od 24. februara, u ostatku Italije od 2. marta. Oni će u najboljem slučaju (ali malo vjerovatnom) biti zatvoreni do 3. aprila, što će se vjerovatno produžiti za još nekoliko sedmica. Ako su naše procjene tačne, govorimo o najmanje mjesec dana sa djecom kod kuće: ako oduzmemo subote i nedjelje, to je 20 radnih dana. Suočeni s tim, šta to vlada nudi kako bi podržala porodice? Samo 15 dana roditeljskog odsustva koje je plaćeno sa 50 posto plate za mjesece mart i april (što podrazumijeva da će to morati biti dovoljno čak i u slučaju, gotovo izvjesnom u vrijeme pisanja ovog teksta, zatvaranja škola koje se produžava u aprilu). Za mart to uključuje tri dana koja su već predviđena zakonom 104, ali ne i za april, za koji dobijaju još tri dana. Zbog pogrešnog tumačenja ovih zakonskih regulativa (možemo li kriviti ljude, pored svih ovih birokratskih zavrzlama?), premijerski ured je primoran da izričito razjasni to da će radnici dobiti samo 18 dana odmora tokom dva mjeseca (mart i april) i za njih će biti plaćeni sa samo pola plate.

Alternativa tome je da roditelji mogu zatražiti vaučer u iznosu od 600 eura za plaćanje dadilje. I u ovom slučaju biće primorani da štede. Iako su dadilje već sad nedovoljno plaćene, sa procijenjenim prosjekom od 8 evra po satu i osmočasovnim radnim danima, vaučer neće biti dovoljan da pokrije 10 radnih dana. Ove mjere očito nisu ništa u poređenju sa stvarnim potrebama miliona radnih roditelja koji se mjesecima suočavaju sa perspektivom boravka djece kod kuće.

Za one koji to mogu, postoji tzv. pametni rad, koji se uporno predstavlja kao neka čarobna riječ koja rješava sve probleme: radite od kuće, ali nesmanjenim intenzitetom... Kako se to može izvesti ako se istovremeno morate brinuti o vašoj djeci?

Sve ovo smo naveli bez spominjanja radnika koji rade u djelatnostima neophodnim za opstanak, pogotovo zdravstvu (čiji radnici ne mogu ni sanjati roditeljsko odsustvo), a takođe distribuciji hrane i transportu. Ovim radnicima se obraćamo kao anđelima, herojima koji se bore u rovovima. Ipak, ključno pitanje, na koji način da ti radnici prilagode iscrpljujuće smjene na poslu kojima su sada izloženi sa djecom kod kuće, nije postavljeno. Iako je istina da za zdravstvene radnike (i za policijsku službu ?!) vaučer za čuvanje dijeteta iznosi 1000 eura, bilo je i slučajeva da parovi zbog straha od zaraze nisu mogli pronaći nikoga da čuva djecu. Za to ne možemo okriviti čak ni paranoju ako uzmemo u obzir visoku stopu zaraze zdravstvenih radnika zbog nedostatka zaštitne opreme, upravo tamo gdje je rizik najveći!

Zahtijevamo da se radnici u sektorima koji nisu neophodni za podnošenje zdravstvene krize pošalju kući sa punim platama, i tražimo plan dugoročnog zapošljavanja u zdravstvenom sektoru. Ovako bi jasno raskrstili sa mjerama štednje nametnutim u posljednjih nekoliko decenija, a omogućiće zagarantovani roditeljski dopust u situacijama kada su oba roditelja zaposlena, tokom vandredne situacije, u neophodnim djelatnostima.

Starije osobe i invalidi

Kao i onima sa djecom do 12 godina, produženje roditeljskog odsustva odnosi se i na one koji brinu o osobama s težim invaliditetom. U tim slučajevima, neadekvatnost odredbe još je tragičnija: zatvaranjem centara za brigu o invalidima, kako bi se širenje virusa usporilo, porodice kojima je potrebna specijalizovana i kvalifikovana pomoć, ostale su prepuštene same sebi. Prema dekretu, lokalne zdravstvene službe trebale bi sarađivati sa centrima za invalide na rješavanju slučajeva koji se "ne odlažu", ali pri tome ne određuju ko je kvalifikovan za ovu hitnu vrstu njege. I što je najstrašnije, ne postoje mjere za pomoć svakodnevne brige osoba sa invaliditetom, koje su već u posebno teškoj situaciji.

Za osobe sa invaliditetom i starije osobe, najugroženije u ovom slučaju, dekretom se poziva javna uprava da pruža usluge u obliku individualnih kućnih posjeta, „koristeći raspoloživo osoblje koje je već zaposleno u tim službama ili zaposleno od privatnih aktera koji su pridruženi, koncesionirani ili ugovoreni” . Dakle, u različitim regionima zemlje razvijaće se vrlo različite situacije. Centralna vlada pere ruke od odgovornosti i stavlja sav teret na pleća radnika koji rade u uslovima koje određuju privatnici. Vlada sklapa ugovore sa privatnicima koji postižu najviši nivo eksploatacije i pokazuju odlučnost da svoje zaposlenike podvrgnu najgorim uslovima.

Ako je već prije početka vanrednog stanja koronavirusa briga o djeci, starijim osobama i invalidima bila prebačena u privatnu sferu neprestanim rezovima u javnom obrazovanju i zdravstvu, danas je situacija prešla granicu neodrživosti. Cijenu će uglavnom plaćati žene.

Nasilje u porodici

Životi mnogih žena će biti izloženi riziku zbog ove situacije s obzirom da se većina slučajeva nasilja nad ženama događa u domovima u kojima žive i u kojima su trenutno zatvorene. Nije slučajno da je registrovan pad prijava slučajeva zlostavljanja. Prema mišljenju javnog tužioca u Milanu, koji predstavlja ugrožene članove društva, ovo smanjenje može se pripisati činjenici da „prisilno zajedničko stanovanje sa partnerima, muževima i djecom u ovom periodu odvraća žene od telefoniranja ili ličnog odlaska u policijsku stanicu. “

Nismo svi u istom vozu

Supruga poznatog TV voditelja napisala je na svom Instagram profilu: „Želim da vidim ljude koji žive u 50m2 sa troje djece i bez dadilje kako govore „ ostajem kod kuće “, a ne samo ljude poput mene koji imaju dvospratne kuće ili vile s bazenima koji morališu na ovu temu. Hvala." Nećemo se zahvaljivati na ovoj lažnoj, mučnoj i neželjenoj solidarnosti, ali istaknućemo je kao primjer da iza široko promovisanog heštega „ostajem kod kuće“ stoje različiti životni uslovi.

Vladina propaganda traži da se svi žrtvuju, ali istina je da se žrtvuju uvijek isti ljudi: radnici od kojih se traži da nastave da rade i stave svoje zdravlje na kocku u ime profita svojih šefova; radnici, a posebno žene radnice, koje će morati preuzeti funkcije socijalne države koju je vanredna zdravstvena situacija obustavila.

Konte se hvalio da je „Izliječi Italiju“ „model“ kojeg će slijediti ostale evropske zemlje, „zaštitna brana“ jer se ne možete „boriti protiv poplave krpama i kantama“. Ali u stvari, „Izliječi Italiju“ su mjere koje su svjetlosnim godinama udaljene od stvarnih uslova i stvarnih potreba miliona ljudi čiji su životi okrenuti naglavačke zbog epidemije koronavirusa, i što je najvažnije zbog nesposobnosti vlade da upravlja krizom na racionalan i efikasan način.

Kao da sve ovo nije dovoljno, prekoračenje državnog budžeta koje je EU sada prisiljena da prihvati (kako bi se omogućile ove krušne mrvice) financirati će se iz javnog duga i stoga će pasti na ramena radnika, zajedno sa mjerama štednje koje će toj novoj krizi kapitalizma biti potrebne. Ali upravo su nam radnici već počeli pokazivati izlaz, sa svojim spontanim štrajkovima koji su u Italiji i u drugim zemljama ponovo stavili klasnu borbu na dnevni red. Danas štrajkuju da bi osigurali svoje zdravlje i sigurnost u ovom slučaju s koronavirusom, ali sa ovog stajališta možemo zaključiti da će iz ovog prvog koraka roditi svijest da moramo pobijediti kapitalizam, koji je u konačnoj analizi odgovoran za katastrofu koju preživljavamo!

Tekst objavljen 28. marta