Niti brutalna represija, mučenje, policijski čas,niti lažni ustupci nisu zaustavili pokret koji je počeo kao protest srednjoškolaca protiv povećanja cijena prevoza metroom u Santjagu i ubrzo postao nacionalni pokret protiv samog režima – protiv 30 godina mjera štednje, sve veće nejednakosti, privatizacije, napada na radničku klasu, deregulacije itd. Pokret je već prošle sedmice spontano pozvao na generalni štrajk i primorao zvanično vođstvo sindikata da pozovu na dvodnevni generalni štrajk 22. i 23. oktobra. Ali zapravo, sindikalni lideri su zbunjeni i nesposobni da povedu i usmjere pokret. Već su se pojavili brojni primjeri samoorganizovanja odozdo: otvorena vijeća i teritorijalne skupštine, koje se u nekim mjestima, kao što je Valparaiso (sa militantnom tradicijom) počinju koordinisati. To je put naprijed.

Više od million ljudi izašlo je na demonstracije u Santjago de Čileu u petak, 25. oktobra, poznate kao #LaMarchaMásGrandedeChile (Najveći marš u Čileu) – i sigurno su bile brojnije od završnog skupa NE kampanje 1988. koja je okupila milion ljudi. Mobilizacija je proširena na gradove i opštine širom zemlje, sedmicu dana nakon proglašenja vanrednog stanja, militarizacije ulica i policijskog časa nametnutog od strane Pinjerine vlade. Preko dva miliona ljudi marširalo je protiv režima širom zemlje.

Niti brutalna represija, mučenje, policijski čas,niti lažni ustupci nisu zaustavili pokret koji je počeo kao protest srednjoškolaca protiv povećanja cijena prevoza metroom u Santjagu i ubrzo postao nacionalni pokret protiv samog režima – protiv 30 godina mjera štednje, sve veće nejednakosti, privatizacije, napada na radničku klasu, deregulacije itd.

Pokret je već prošle sedmice spontano pozvao na generalni štrajk i primorao zvanično vođstvo sindikata da pozovu na dvodnevni generalni štrajk 22. i 23. oktobra. Ali zapravo, sindikalni lideri su zbunjeni i nesposobni da povedu i usmjere pokret. Već su se pojavili brojni primjeri samoorganizovanja odozdo: otvorena vijeća i teritorijalne skupštine, koje se u nekim mjestima, kao što je Valparaiso (sa militantnom tradicijom) počinju koordinisati. To je put naprijed.

Pinjera napolje!

„Pao je, pao je“ bio je jedan od glavnih pokliča tokom masovnih demonstraciju u Santjagu. I to je sasvim moguć ishod. Snage represije preplavljene su naletima neustrašivog naroda. Došlo je do slučajeva neposlušnosti među vojskom (barem jedan prijavljen slučaj, u Antofagasti). Režim ima još nekoliko preostalih opcija, te ako želi spriječiti prerastanje pobune u revoluciju, mora preduzeti smjele i hitre korake.

Kao brzi odgovor na marš koji se dogodio u petak, predsjednik Pinjera je najavio okončanje vanrednog stanja i policijskog časa, kao i smjenu cijelog kabineta. Zapravo, to su samo prividne mjere usmjerene ka pridobijanju javnog mnjenja, da bi se ostavio utisak vlade koja „sluša“ i „povratka normalnom stanju“. Ništa od toga nije uspjelo. U nedjelju i ponedjeljak opet su širom zemlje izbile demonstracije organizovane odozdo pod sloganom #EstoNoHaTerminado (Još uvijek nije gotovo), i represija je nastavljena. Demonstranti su marširali ka zgradama koje predstavljaju moć: u Valparaisu desetine hiljada marširale su prema Kongresu (koji je morao biti evakuisan) a u Santjagu su mase napredovale ka La Moneda palati, zaustavljeni jedino teškom represijom.

U međuvremenu, vođe sindikata i parlamentarna ljevica ne znaju šta da rade, i u praksi djeluju ka spriječavanju trijumfa revolucije. Komunistička Partija je naizgled usmjerila svoju strategiju na politički proces (opoziv) protiv Pinjere i Čedvika: to jest, ustavni manevar sa malim šansama uspjeha, kada na ulicama postoji dovoljno sile da zaista sruši vladu. Vođe Narodnog Jedinstva (široke koalicije sindikata i pokreta protiv mjera štednje) pozvale su na jednodnevni generalni štrajk u srijedu 30. oktobra, što je korak unazad u odnosu na dvodnevni štrajk prošle sedmice, u vrijeme kada se pokret razvija ka mogućnosti potpune obustave na neodređen period, sa svakodnevnim marševima.

Oni nastoje „osuditi nasilje“, padajući time u buržoasku zamku odvajanja „nasilnih vandala“ od „mirnih demonstranata“, dok u stvarnosti vidimo jedinstven pokret koji je poprimio karakteristike pobune. Naravno, revolucionarni marksisti ne odobravaju nasumično uništavanje svojine kao strategiju. Ali nikako se ne možemo staviti na istu stranu kao i buržoaska vlada koja zahtijeva osudu nasilja, dok istovremeno koristi najbrutalniju represiju protiv pokreta. Najefikasniji način izbjegavanja nasilja (u prvom redu onog koje sprovode državne snage) je davanje pokretu organizovanog i demokratskog karaktera, uključujući organizaciju radničke samoodbrane. Neki koraci u ovom smjeru već su preduzeti, kao što je formiranje Komiteta za zaštitu i hitne slučajeve pod inicijativom prosvjetnih radnika u Antofagasti.

Pod ovim uslovima, buržoazija će pokušati da izvrši smjenu i žrtvuje neke svoje dijelove. Smjene u vladi nisu nipošto dovele do mira na ulicama. Moguće je da će pokušati pokrenuti neku vrstu inicijative koja uključuje vođe Socijalističke partije, Komunističke partije, Širokog fronta i sindikata. Fajnenšel Tajms, glasilo britanske imperijalističke buržoazije, zahtijevalo je znatne i pritom skupe ustupke i novi kabinet, uz ostajanje predsjednika. Ali to je bilo 22. oktobra: danas te mjere mogu biti drugačije. Moraće žrtvovati Pinjeru.

Ustavotvorna skupština?

Još uvijek nije isključena mogućnost, u zavisnosti od toga koliko daleko napreduje pokret, da će biti neke vrste ograničene Ustavotvorne skupštine, organizovane odozgo uz obećanje da će se održati nekada u budućnosti, da bi se tako razbio pokret. Socijalistički i komunistički političari, uz podršku nekih desničarskih vođa, već govore o konstitucionalnom plebiscitu koji bi se trebao održati za nekoliko mjeseci. Zamka je postavljena.

Popularni, ustanički pokret radnika i omladine obuhvata veoma široke slojeve društva, što odražava višedecenijsku akumulaciju gnjeva. Pokretu je jasno šta ne želi. On ne želi Pinjeru – što je previše, previše je. Ali i dalje nema jasnu ideju o tome šta želi, i nedostaje mu vođstvo sa autoritetom da vodi naprijed. Neizbježno će, u određenom momentu, doći do izmorenosti.

Organizacija Narodnog jedinstva govori o Ustavotvornoj skupštini „koja će promijeniti ekonomski model“. Tačno je da ustav Čilea sadrži mnoge anti-demokratske elemente nastale u vrijeme Pinočea. Ali takođe je jasno da promjena ustava sama po sebi ne garantuje da će se bilo šta stvarno promijeniti. Ustav može da sadrži lijepe riječi o pravu na zdravstvo, obrazovanje, stan itd. Ali kapitalistički sistem u krizi nije u poziciji da obezbjedi ta prava u praksi.

Ono što je potrebno nije „promijeniti model“, već ukinuti kapitalizam, čiji je taj model samo izraz. Potreban je program renacionalizacije AFP (privatne penzije), bakra, vode, zdravstva i nacionalizacija velikih kompanija i monopola tako da svo bogatstvo zemlje, koje je stvorila radnička klasa, bude stavljeno pod demokratski plan prema potrebama većine (zdravstvo, obrazovanje, prevoz, stambena politika) a ne prema privilegijama manjine. To neće biti postignuto Ustavotvornom skupštinom koja je i dalje samo buržoaski parlament. U umovima masa, Ustavotvorna skupština predstavlja ideju duboke i temeljne promjene. U kalkulacijama reformista i dijelova buržoazije, ona predstavlja pokušaj da se pokret usmjeri kroz sigurne kanale buržoaskog parlamentarizma.

Radni narod na ulicama već stvara svoju organizaciju vlasti. Nužno je da se koordiniše rad otvorenih vijeća i teritorijalnih skupština, preko izabranih delegata, u veliku, Narodnu skupštinu radnog naroda, koja će postaviti pitanje preuzimanja vlasti, političke i ekonomske, da bi se zadovoljile hitne potrebe masa koje stoje iza ovog ustanka.