Podrška drugovima i drugaricama iz "Crvenog fronta", naše sestrinske organizacije u Poljskoj! Antiradnički EU marionetski režim sve više počinje da liči na onaj predratni i sve manje se trudi da obnavlja svoju demokratsku fasadu. U strahu od rastućih socijalnih nemira, izazvanih strukturnom krizom kapitalizma, poljskim kompradorskim tajkunima ostaje samo da se uzdaju u golu represiju i da radničke aktiviste zastrašuju ili smještaju iza rešetaka. Ali to su već jednom probali i nije im uspjelo. Neće im uspijeti ni sada!

U istoriju Poljske će 13. jun 2019. ući kao dan kad se zemlja pridružila krugu autoritarnih država. Državama koje uskraćuju svojim građanima osnovna demokratska prava kao što su sloboda govora, mišljenja i naučnog istraživanja, i kažnjavaju ih zbog njihovih shvatanja. Na taj dan, donji dom parlamenta Poljske (Sejm) odobrio je izmjene Krivičnog zakona, mijenjanjući formulaciju člana 256 – koji sada sadrži zabranu propagiranja komunističkih ideja. To je sada kažnjivo zatvorom.

1989: „Komunizam u Poljskoj je došao kraju“

666bb6993635f722ea4a71a77921bf8a w720 h401Samo sedmicu ranije, 04. juna, Poljska je proslavljala 30. godišnjicu takozvanih „slobodnih izbora“ – prvi put nakon opštih izbora 1947. da su Poljaci mogli birati kandidate sa lista koje nije odobrila vladajuća partija. To su bili prvi izbori nakon 1928. na kojima rezultati nisu namješteni od strane vlade. Izbore održane juna 1989. istoričari nove, buržoaske Poljske smatraju prekretnicom koja razdvaja „komunističku“ Narodnu republiku Poljsku (PRL) i kapitalističku Treću republiku. Glumica Joana Ščepkovska je, u oktobru 1989. proglasila ovu promjenu tokom prenosa na državnoj televiziji: „Dame i gospodo, 04. juna, komunizam u Poljskoj je došao kraju.“

Izbori 04. juna rezultat su pregovora za „Okruglim stolom“ između predstavnika vladajuće „komunističke“ birokratije Poljske Ujedinjene radničke partije (PZPR) i vođa „demokratske“ opozicije, okupljene oko Solidarnosti. Na osnovu tog dogovora, obe strane su trebale podijeliti vlast i uticaj u tek nastajućoj buržoaskoj Poljskoj. Izbori su dramatično ubrzali ovu transformaciju, kojom su aparatčici iz PZPR izuzetno brzo postali kapitalisti.

Slično predviđanjima Lava Trockog prije više od pola vijeka u knjizi Izdana revolucija, partijski činovnici koji su dan ranije govorili o izgradnji socijalizma iskoristili su prednosti svojih pozicija da bi postali vlasnici sredstava za proizvodnju. Svoja bogatstva izgradili su iz društvene svojine, koja je uz velike teškoće obnovljena nakon razaranja Drugog svjetskog rada i koja je višestruko uvećana tokom narednih decenija zahvaljujući kolektivnim naporima poljskih radnika i seljaka.

Od moćne „komunističke“ PZPR, sa nekoliko miliona članova, nije ostalo ništa. Iz pepela nekadašnje vladajuće partije izdigla se „Socjaldemokracja RP“, čije članstvo broji jedva desetine hiljada. U svom programu ona prati najgore primjere zapadnoevropskog reformizma i potpuno odbacuje marksizam. Mali dio bivših članova PZPR pokušao je ostati dosljedan marksizmu, mada deformisanom tokom godina staljinizma, te je formirao marginalnu Uniju poljskih komunista, „Proletarijat“. Kako se na kraju pokazalo, velika većina „komunističkih“ birokrata više je bila posvećena sopstvenim privilegijama nego komunizmu.

Kada je počela kapitalistička kontrarevolucija, poljski proletarijat iskusio je nedaće njemu nepoznate tokom Narodne Republike: nezaposlenost, beskućništvo i siromaštvo. Trijumfalni kapital je uništio ne samo socijalizovanu plansku ekonomiju, već je pokrenuo totalnu ideološku ofanzivu. Sve što je imalo bilo kakve veze sa komunizmom je ocrnjeno i diskreditovano. Zajedno sa „krajem istorije“, sve socijalističke ideje trebale su nestati, zamijenjene vječnom vladavinom liberalizma ruku pod ruku sa konzervativizmom, uz blagoslov Katoličke crkve.

Antikomunistička represija

8082075ebb52e3456ccbe809d180397b w720 h720Iako komunizam u Poljskoj praktično ne postoji kao organizovana snaga, nova buržoazija ga nastavlja neumorno napadati. U novom Ustavu iz 1997., uveden je član 13, koji zabranjuje postojanje političkih partija ili organizacija koje se zasnivaju na „totalitarnim metodama i praksama nacizma, fašizma i komunizma“. U osnovama državnog prava, komunizam je zvanično označen kao totalitaran i stavljen u isti koš sa ubilačkim ideologijama nacizma i fašizma. Istorijske činjenice – kao što su dijametralno suprotna priroda nacističke okupacije, usmjerene ka istrebljenju poljskog naroda, i one sovjetske – namjerno su zaobiđene od strane buržoaskih zakonodavaca. Mnogo govori i činjenica da je Ustav odobren i potpisan od strane tadašnjeg predsjednika Poljske Aleksandra Kvašnievskog, bivšeg člana PZPR.

Takođe 1997. je donesen novi Krivični zakon, koji sadrži zloglasni član 256, kojim je ozakonjena zabrana javnog propagiranja „totalitarnih sistema“.

Zajedno sa ovim akcijama pravne prirode, buržoazija je, tokom 30 godina „slobodne Poljske“ vodila masovnu ideološku ofanzivu protiv marksizma i ljevice uopšte, puneći tržište hiljadama antikomunističkih knjiga i publikacija. Nije bilo zločina koji nije pripisan komunizmu. Antikomunistička histerija desnice došla je do tačke kada su grupe kolaboracionista sa nacističkim okupatorima tokom Drugog svjetskog rata (npr Narodne oružane snage: NSZ) opravdavane; fašistički diktatori kao što su Franko, Pinoče i Musolini su slavljeni; a ubistva komunista hvaljena. Agresivna antikomunistička propaganda je uvedena u školski program, s ciljem da poljskoj omladini usadi mržnju prema socijalizmu bilo koje vrste – iznad svega prema marksizmu.

Desničarski poslanici su 2010. pojačali svoju antikomunističku kampanju. Donesen je novi prijedlog, kojim je u član 256 Krivičnog zakona uključen novi paragraf 2, a kojim se kažnjava prodaja, kupovina ili samo posjedovanje predmeta ili štampanog materijala (uključujući i knjige) sa „totalitarnim“ sadržajem, ili fašističkih i komunističkih simbola. Međutim, prije nego što je bilo ko mogao iskusiti tek donesene represivne mjere zbog posjedovanja Lenjinovih knjiga na policama ili nošenja majice sa likom Če Gevare, primjena ovog zakona je blokirana od strane Ustavnog suda, nakon što je grupa poslanika iz Demokratskog Saveza Ljevice (SLD – partija nastala iz gore navedene Socjaldemokracje RP – nasljednika PZPR) uputila žalbu. Ustavni sud je utvrdio da ova nova formulacija krši Ustav, što je čini legalno neprimjenjivom.

Međutim, usljed nepostojanja većih komunističkih grupa u Poljskoj – osim male Komunističke partije Poljske (KPP) formirane 2002. iz gore pomenutog ZKP „Proletarijat“ – drakonski zakon je ostao efektivno neprimjenjen. Do sada, korišten je jedino od strane desničara i antikomunista da bi zastrašili ljevičarske aktiviste. Svi pokušaji da se osude komunistički aktivisti takođe su završili kao fijasko, zahvaljujući izuzetno nepreciznoj prirodi zakonskih propisa. Pored toga, KPP je uspješno očuvala svoj legalni status, zaobilazeći ograničenja člana 13 u Ustavu, tvrdeći da nisu podržavali totalitarne metode i prakse „komunizma“, šta god to značilo, već ideje komunizma.

Represija protiv radikalne ljevice i pokušaji delegalizacije svih organizacija lijevo od socijaldemokratije pooštreni su nakon vlade Prava i Pravde (PiS), strogo antikomunističke stranke, koja je došla na vlast 2015. „Demokratski“ antikomunizam liberala dobio je ekstremno desničarski karakter. Od početka njihovog mandata u vladi, PiS je poduzeo žestoke akcije protiv svega što ima veze sa prethodnim sistemom. Uveden je takozvani „dekomunizacijski“ zakon, koji obavezuje na promjenu naziva ulica, javnih ustanova i institucija, a koji su povezani sa periodom NR Poljske. Spomenici i komemorativni natpisi koji „glorifikuju komunizam“ takođe su morali biti uklonjeni. U mnogim poljskim gradovima još uvijek postoje gradovi koji nose imena socijalističkih i komunističkih aktivista koji su igrali važnu ulogu u poljskoj istoriji. Mnogi spomenici iz prethodnog sistema još uvijek su prisutni u Poljskoj.

U svom fanatičnom, reakcionarnom divljanju, inkvizitori iz PiS-a i njihove sluge u lokalnim organima vlasti otišli su još dalje, na kraju usmjeravajući napade ka mjestima povezanim sa herojskim borcima radničkog pokreta protiv carizma, mjestima povezanim sa ličnostima iz oblasti kulture i nauke koji su se „osramotili“ članstvom u PZPR, ili ulica nazvanim po pripadnicima bataljona Dombrovski – poljskim dobrovoljcima koji su se borili protiv fašizma u Španskom građanskom ratu.

Buržoaska država, predvođena PiS-om, takođe je pokrenula direktnu ofanzivu protiv ljevičarskih aktivista. Grupa urednika povezanih sa komunističkim listom KPP-a, Brzask, je 2016. osuđena (u odsustvu) po obaveznom prekršajnom nalogu i kažnjena zatvorskim i novčanim kaznama zbog „propagiranja totalitarnog režima“ (implicitno – komunizma). O presudi su saznali iz medija, jer im uobičajena procedura nije omogućila da odgovore na optužbe. Policija je pretresla stan administratora trockističkog portala „Wladza rad“ (www.1917.net.pl) i oduzela kompjuter, telefon i prenosive uređaje – i ni dan danas ih nije vratila, iako nije iznijela nikakve optužbe. Na kraju, akademska konferencija organizovana od strane Unije poljskih marksista, posvećene životu i djelu Karl Marksa, prekinuta je od strane policije, koja je zahtijevala identifikacione dokumente učesnika i zabilježila njihova imena.

Međutim, urednici Brzaska uložili su žalbu protiv presude. Nakon tri godine borbe protiv represivnih agencija za sprovedbu zakona, u januaru 2019., konačno su oslobođeni optužbi. Tužilaštvo je takođe uložilo žalbu, odbijajući da prihvati poraz, ali nema sumnje da je ovo namješteno suđenje diskreditovalo buržoasku državu. Uprkos sakupljanju onoga što bi trebali biti dokazi navodne „kriminalne aktivnosti“ tokom godina, nije bilo dovoljno da dokaže krivicu ljevičarskih aktivista.

PiS takođe nije uspio ostvariti svoje ciljeve na polju dekomunizacije javnog prostora. U određenom broju slučajeva, administrativni sudovi opozvali su odluke lokalnih vlasti, usmjerene ka oduzimanju prava obilježavanja života i djela ljevičarskih aktivista. Uspjeli smo (barem za sada) odbraniti mnoge istorijske spomenike. Ovi neuspjesi su definitivno razbjesnili desničarske inkvizitore.

Takođe je važno napomenuti da je oslobađanje urednika Brzaska samo još jedan slučaj u kojem komunisti nisu mogli biti osuđeni na osnovu primjenjivih odredbi Krivičnog zakona.

Upravo zbog toga je, u krugovima PiS-a dugo sazrijevala ideja ponovne izmjene člana 256 Krivičnog zakona. Plan je bio da se zakon promijeni tako da bi omogućio punjenje zatvora socijalistima. Sejm je konačno usvojio te izmjene 13. juna 2019.

Izmjene zakona

Obratimo pažnju na formulaciju zloglasnog člana 256. Krivičnog zakona. Prije izmjene, pisalo je:
"§1 Ko god javno promoviše fašističke, ili druge totalitarne oblike vladavine ili podstiče na mržnju na osnovu nacionalnosti, etničke pripadnosti, rase ili religije, uključujući nereligioznost, biće kažnjen novčano, ograničenjem slobode ili lišavanjem slobode na period do dvije godine.
"§2 Ista kazna se primjenjuje za sve koji distribuiraju ili uvoze, skladište, čuvaju, poklanjaju, transportuju ili emituju sadržaj naznačen u §1 ili koji ističe fašistički, komunistički ili drugi totalitarni simbolizam.”

Da bi se utvrdilo postojanje krivičnog prekršaja, nije dovoljno „promovisati“ (dakle, u skladu sa pravnom doktrinom – širiti, veličati, ubjeđivati, ohrabrivati pristup, isticati prednosti i skrivati nedostatke) i raditi to „javno“ (što se odnosi na širi, nedefinisan krug ljudi), nego predmet ove javne promocije mora biti „totalitarni oblik vladavine“. Sudovi su tačno tumačili ovu odredbu na takav način da isticanje komunističkih shvatanja nije jednako propagiranju „komunističkog“ (staljinističkog) režima. Na toj osnovi su oslobođeni urednici Brzaska.

Potpuno drugi problem je nedostatak zakonski propisane definicije totalitarizma, iako se u praksi sudovi oslanjaju na mišljenja istoričara; koji su, u Poljskoj, u ogromnoj većini, oštro antikomunistički orijentisani – stoga sudovi presuđuju da je sistem država Istočnog bloka bio neosporivo totalitaran.

Takođe je važno zapamtiti da je §2, kao što je iznad u tekstu napomenuto, bio osporavan od strane Ustavnog suda usljed nemogućnosti preciznog definisanja koji se to simboli trebaju zabraniti.

Takva formulacija zakona bila je prepreka osuđivanju komunista. Kao što se pokazalo u praksi, niko ne promoviše totalitarne oblike vladavine, već samo komunističke stavove. Na toj osnovi, napravljen je nacrt amandmana člana 256. Da bi stupio na snagu, vladajućoj klasi je bila potrebna dobra prilika. To se zbilo u maju 2019.

Borba protiv demokratije pod plaštom borbe protiv pedofilije

Na jutjubu se 11. maja pojavio film „Samo ne govori nikome“ napravljen od strane dvojice novinara – braće Tomaša i Mareka Sjekjelskog. Film se bavi problemom pedofilije u Poljskoj Katoličkoj crkvi, kroz priču djece koju su zlostavljali sveštenici, a vrhovi crkve su to prikrivali. U samo nekoliko dana, film je pogledalo nekoliko miliona Poljaka što je, sasvim razumljivo, izazvalo masovnu ogorčenost zbog činjenica o prikrivanju zločina; kao i izostanak reakcije biskupa i policije na strahovite zločine katoličkog sveštenstva.

Na talasu turbulencija koje su se širile poljskim društvom nakon objavljivanja filma, vlada koju predvodi PiS najavila je izmjene zakona kojima bi se povećale kazne za zločin pedofilije. Amandman Krivičnog zakona je pripremljen munjevitom brzinom. Već 14. maja, vladin prijedlog je predstavljen u Sejmu, a 16. maja, amandman je prihvaćen i proslijeđen radi konačne potvrde u gornji dom poljskog parlamenta – Senat. Pod plaštom izmjene zakonskih propisa o seksualnoj zloupotrebi maloljetnika, PiS je progurao veliki broj izmjena postojećeg zakona, uključujući i član 256. Kazne za razne prestupe su izrazito pooštrene, uključujuči, između ostalog, doživotnu kaznu (bez mogućnosti pomilovanja).

Senat, u kojem takođe dominira PiS, je nimalo iznenađujuće prihvatio zakon sa manjim izmjenama koje, da bi bile odobrene, moraju opet biti izglasane u Sejmu. Naveče 13. juna, Sejm je odobrio sve osim jedne izmjene od strane Senata, čime je konačno usvojen amandman Krivičnog zakona. Da bi stupio na snagu, potreban je bio samo potpis predsjednika Poljske. Međutim, predsjednik je bacio vruć krompir Ustavnom sudu, bez prigovora na zakonitost, već na ubrzanu proceduru izmjena. U slučaju da novi prijedlog bude odbijen, biće vraćen u Sejm radi daljih izmjena, otpočinjući time ponovo čitav ovaj namješteni proces.

Ovako izgleda član 256 nakon izmjena:
"§ 1 Ko god promoviše nacističke, komunističke, fašističke ili druge totalitarne oblike vladavine ili poziva na mržnju na osnovu nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih razlika, ili zbog nereligioznosti, biće sankcionisan kaznom zatvora do 3 godine.
"§ 1a Ista kazna važi za bilo koga ko javno promoviše nacističku, komunističku ili fašističku ideologiju, ili ideologiju koja poziva na upotrebu nasilja radi uticanja na politički ili društveni život.
"§ 2 Ista kazna biće primijenjena na onoga ko, u svrhu širenja, proizvodi, popravlja ili uvozi, nabavlja, raspolaže, prodaje, skladišti, čuva, poklanja, transportuje ili prenosi štampu, snimke ili druge predmete čiji je sadržaj naveden u § 1 ili § 1a ili kao nosilac nacističkih, komunističkih, fašističkih ili drugih totalitarnih simbola korištenih na taj način da promovišu sadržaj naveden u § 1 ili § 1a. “

Kao što možete vidjeti, u § 1, komunizam je eksplicitno naveden kao „totalitarni državni sistem“. Ono što je posebno opasno je dodatak § 1a, kojim se takođe zabranjuje promocija same komunističke ideologije. Stoga, tužilaštvo neće morati zaobilaziti prepreke da bi utvrdio da li se optuženi zalagao za promjenu ka sistemu koji se smatra „totalitarnim“, ili je samo čeznuo za „carstvom slobode“, ili promovisao besklasno i bezdržavno društvo. Sada čak i „uzdah“ može završiti osudom. Kao dodatak, zabrana upotrebe komunističkih simbola je opet usvojena (prethodno odbačena od strane Ustavnog suda).

Izmjena obima kazne za prekršaje navedene u članu 256 Krivičnog zakona takođe ima druge ogromne posljedice. Do sada, najveća kazna je bila dvije godine, dok je sud mogao i trebao nametnuti novčane kazne ili ograničenje slobode (npr. društveno koristan rad) u manjem obimu. Sada je jedina moguća kazna ona zatvorska, povećana na tri godine.

Novi propisi stvaraju ozbiljne strahove da represija može obuhvatiti sve aktiviste šire ljevice. I ranije se dešavalo da je desnica optužila čak i umjerene socijaldemokrate iz partije Razem (Zajedno) za promovisanje komunizma. Takva optužba sada može završiti istragom, pritvorom i policijskim pretresom zbog „zabranjenog materijala“.

Sloboda naučnog istraživanja će takođe biti ograničena. Već u prethodnom pravnom statusu, policija je upadala na naučne konferencije u organizaciji marksista. Sada su oni pod prijetnjom kazne zatvora zbog bilo koje publikacije ili članka koji favorizuje marksizam.

A posjedovanje djela Marksa, Engelsa ili Lenjina na policama? Da li će država i zbog toga da hapsi? Da li će početi da spaljuju knjige?

Iznad svega, buržoaska država i njen represivni aparat okrenuli su svoje kandže prema poljskim komunistima, želeći da ih sve stave iza rešetaka. PiS ovdje bez sumnje nastoji uvesti „najbolje prakse“ preuzete od njihovih istorijskih idola – predratnog režima Pilsudskog koji je progonio i zatvarao lijeve aktiviste i za njih stvorio zloglasni koncentracioni logor Bereza Kartuska. Političari iz PiS-a idu stopama režima Pilsudskog. I kao i on, svi će završiti na smetlištu istorije.

Ustavnost akta

Nakon donošenja amandmana Krivičnog zakona, stručnjaci u oblasti krivičnog prava podigli su glas protiv neustavnosti ovog zakona. Oni su istakli da se radi o kršenju Poslovnika o radu Sejma, koji zathjeva posebnu, pažljivu proceduru za sve izmjene zakonskih propisa, umjesto ubrzanog procesa kojim je donesen amandman od strane parlamenta pod dominacijom PiS-a.

Takođe se ističe da, zbog predloženog pooštrenja mjera kažnjavanja za niz prekršaja, ovaj zakon stoji u suprotnosti sa međunarodnim konvencijama koje obavezuju Poljsku; posebno Evropska konvencija o ljudskim pravima. PiS je unijela u Krivični zakon kaznu „apsolutne doživotne kazne“ (doživotna bez pomilovanja), što se smatra nehumanim jer počiniocu ne daje bilo kakvu mogućnost oslobađanja. Takođe su izražena mišljenja da će izmjene zakona u vezi sa korupcijom omogućiti direktorima državnih kompanija da izbjegnu odgovornost. Članovi Komisije za zaštitu ljudskih prava, Adam Bodnar i profesori čuvenog Fakulteta za pravo i administraciju Jagelonskog univerziteta, uputili su apel predsjedniku da stavi veto na pomenuti zakon.

Kao odgovor na optužbe, Ministarstvo pravde na čelu sa Zbignjevom Ziobrom najavilo je tužbu protiv svojevoljnih pravnika jer bacaju ljagu na ime dobronamjerne vlade. Ministar je sigurno zaprepašten jer takozvani pravni eksperti šire laži, kleveću nepokvarenu vladu koja se tako hrabro bori protiv zločina! Komentar sličan ovome se pojavio na sajtu Ministarstva. To je sjajan primjer koji pokazuje da PiS ne podnosi slobodnu diskusiju, i otkriva dubinu njenih autoritarnih, antidemokratskih tendencija da začepi usta narodu. Zbog ogorčenja javnosti na takve poteze, Ministarstvo je povuklo najavljenu tužbu, ali ne i napad na navodno lažljive profesore prava.

Predsjednik Andžej Duda, s druge strane, je lojalan vojnik vođe PiS-a Jaroslava Kačinskog. Takođe, u prethodnom periodu, Ustavni sud je bio popunjen iz redova sudija povezanih sa vladajućom strankom. U Vrhovnom sudu i sudovima svih instanci, PiS je uvodio novi red i kažnjavao neposlušne sudije, puneći mjesta svojim ljudima i vršeći pritisak na predmete i presude o stvarima bitnim iz perspektive PiS-a.

b782ac0efd5d0377890c565d7e1317fb w720 h335Radnička klasa ne može računati na aparat buržoaske države da štiti njihova prava. Takođe, liberalna opozicija ne nudi nikakvu alternativu poljskom narodu. Nijedan od opozicionih političara, čak ni oni iz Demokratskog saveza ljevice, nisu ni podigli glas protiv izmjena člana 256, iako već godinama nijedna druga mjera nije naškodila demokratskim slobodama građana Poljske kao ova.

Jedini saveznik na kojeg poljska radnička klasa može računati u borbi da sačuva teško osvojena demokratska prava, slobodu govora i mogućnost da slobodno iskaže svoja shvatanja jeste proletarijat cijelog svijeta. U ovom trenutku, pozivamo sve drugove i drugarice iz svih zemalja da izraze solidarnost sa poljskim komunistima, na koje se uskoro može obrušiti strahovita represija. Takođe pozivamo drugove i drugarice da pažljivo prate razvoj događaja u Poljskoj i budu spremni pomoći svojoj braći i sestrama.


Ne represiji zbog političkih stavova!
Ne oduzimanju demokratskih sloboda!
Ne progonu komunista!
Dolje sa Članom 256 Krivičnog Zakona!
Proleteri svih zemalja, ujedinite se!