Nažalost, pomenuti slučaj nije izolovan već je dio očigledne politike da se pod izgovorom "učešća privatnog sektora" krene u proces djelomične ili potpune privatizacije kompanija koje su nacionalizovane tokom Bolivarske revolucije. Ovaj proces reprivatizacije se ne odvija samo u industrijskom sektoru već uključuje zemlju, turizam, komunalne usluge, promjenu vlasničke strukture strateških naftnih kompanija. Jedan od najvećih sukoba oko vlasništva od početka Bolivarske revolucije je vlasništvo nad zemljom. Jedan od motiva državnog udara u aprilu 2002. je bio ukidanje Zakona o zemlji, koji je 2001. objavio predsjednik Ugo Čavez. Ovaj zakon je omogućio proces socijalizacije i predavanje neproduktivne zemlje seljacima. Danas se događa obrnuti proces u kojem se oduzima zemlja seljacima i komunarima i predaje krupnim zemljoposjednicima.

Ovaj članak je prvobitno objavljen 25. aprila na sajtu Lucha de Clases, venecuelanse sekcije Internacionalne marksističke tendencije.

Skoro se povela polemika oko optužbi bivšeg ministra Elijasa Haua o hapšenju deset komunara koji su okupirali i povratili društveno vlasništvo nad državnom kompanijom Aroz del Alba u zapadnoj Venecueli. Imovina Aroz del Albe je vraćena na upravljanje privatnoj kompaniji Agroinlaka.

U vezi s predajom fabrike u privatne ruke, blog La Tabla je na tviteru saopštio da je 2015. godine ista privatna kompanija preuzela ABA mlin, koji je pripadao državnoj korporaciji CVAL (Corporación Venezolana de Alimentos SA), čiji su vlasnici obrnuli dovoljan profit "da sagrade ili preuzmu nekretnine kako što su luksuzne kancelarije u industrijskoj zoni II Barkisimeta i apartman od više od milion dolara vrijednosti u Majamiju." Vraćajući se na hapšenje komunara, Elijas Haua je objasnio razloge okupacije kompanije od strane komune Agva de Dios:

"Šta komuna Agva de Dios zahtjeva u vezi sa svojim legalnim moćima u javnoj sferi? Poštovanje društvenog vlasništva, tj. objašnjenje zakonskih uslova pod kojima se nacionalna imovina predaje privatnim licima, osiguranje stabilnosti i radnih uslova radnika, nastavak proizvodnje riže u tom dijelu, i da se dio distribucije proda unutar zajednice. Sadašnji kapitalisti ne ispunjavaju nijedan od ovih uslova."

Kao što vidimo, okupacija komunara je samo odgovor na pljačku kapitalista koji proizvodnju prilagođavaju za izvoz, gomilaju bogatstvo i imovinu, sve preko leđa radnika i seljaka koji ustvari i proizvode cijelo bogatstvo.

Aktivisti su oslobođeni tek nakon 70 dana u pritvoru jer je ovaj slučaj izazavo skandal među čavističkom ljevicom.

Izolovani slučaj ili državna politika?

Nažalost, pomenuti slučaj nije izolovan već je dio očigledne politike da se pod izgovorom "učešća privatnog sektora" krene u proces djelomične ili potpune privatizacije kompanija koje su nacionalizovane tokom Bolivarske revolucije. Ovaj proces reprivatizacije se ne odvija samo u industrijskom sektoru već uključuje zemlju, turizam, komunalne usluge, promjenu vlasničke strukture strateških naftnih kompanija.

Jedan od najvećih sukoba oko vlasništva od početka Bolivarske revolucije je vlasništvo nad zemljom. Jedan od motiva državnog udara u aprilu 2002. je bio ukidanje Zakona o zemlji, koji je 2001. objavio predsjednik Ugo Čavez. Ovaj zakon je omogućio proces socijalizacije i predavanje neproduktivne zemlje seljacima (1). Danas se događa obrnuti proces u kojem se oduzima zemlja seljacima i komunarima i predaje krupnim zemljoposjednicima.

Ova krađa zemlje se odvija pod zaštitom novog ministra koji je skovao termin "revolucionarna buržoazija". Ovo otimanje zemlje od seljaka se odvija u korist bivših "zemljoposjednika" koji to mogu platiti, ali i u korist birokrata, civilnih i vojnih, koji su bliski "caru" zemlje. Za ovo se koriste različiti metodi izbacivanja seljaka sa zemlje, od insitucionalnog pritiska, do zaplašivanja od strane vojske, paravojske i plaćenih ubica.

Ovo je motivisalo grupu seljaka na "Seljački marš" iz države Portugeza do Karakasa kako bi se sastali sa predsjednikom i iznijeli svoje probleme. Ovaj marš je mobilisao i dobio solidarnost od ljevice širom zemlje, ali su seljake ipak dočekale oružane snage. Danima nakon njihovog dolaska u Karakas, seljaci su uspjeli da se sastanu sa predsjednikom koji ih je saslušao na nacionalnoj televiziji i dao nekoliko obećanja. Ali od tada je vrlo malo učinjeno, a smrt seljaka se nastavlja, došavši do brojke od 19 mrtvih.

Sa ubistvima došlo je i do hapšenja tokom kojih su paljene kuće i škole u seoskim zajednicama. Na primjer, u Meridi je uhapšeno 32 seljaka (uključujući 11 žena, jedna od njih sa bebom) zbog ulaska na farmu La Magdalena, za koju su prema La Tabli dobili odobrenje od Nacionalnog insitituta za zemlju (INTI). Još jedan primjer hapšenja je slučaj Vistona Olivera, zastupnika preuzimanja zemlje u Gaviljan- La Čaketi, u državi Portugeza. Olivero je uhapšen zajedno sa još 9 seljaka kojima je podmetnuto oružje i vojna uniforma da izgledaju kao pripadnici paravojnih jedinica. U međuvremenu, u istoj državi, naoružane bande su zapalile nekoliko kuća, traktor i uništili usjeve seoske zajednice Gvasimal Los Karibes.

Industrijski sektor takođe ide ovim putem privatizacije i progonjenja radnika. Tipičan slučaj je hapšenje trojice sindikalista u kompaniji Lakteos los Andes u februaru prošle godine. Radnici ove kompanije, koju je Čavez nacionalizovao 2008. godine, su prijavili da je 80% fabrike u Kabudareu paralizovano zbog korupcije i neulaganja u sirovine. Prema navodima radnika ovo odgovara namjernom pogrešnom trasiranju sirovina namjenjenih fabrici kako bi se imalo opravdanje za privatizaciju.

Priča nije drugačija ni u kompaniji Kafe Fama de Amerika. Nacionalizovana 2009. godine kao dio borbe protiv monopola (Fama de Amerika i Kafe Madrid kontrolišu 80% tržišta), vrlo kratko je ostala pod radničkom kontrolom. Sada pod kontrolom birokratije, kompanija je često bez sirovina. Radnici takođe osuđuju i proces bankrota u kompaniji, jer dok su proizvodi u skladištima, nema nabavke "zelene kave" (neprženih zrna kave). Čovjek odgovoran za saobraćaj je pukovnik Hoze Alfredo Mora, predsjednik Venecuelanske korporacije za proizvodnju kave.

Birokratija takođe napada i komune i tu se posebno ističe birokratski cinizam. Komuna El Majzal je jasan primjer kako veći uspjeh narodne organizacije povećava zlobnost birokratije.

Na primjer, predsjednik Nikolas Maduro je skoro na tviteru najavio ponovno "otvaranje" farme svinja "Hoze Leonardo Hirinos" u državi Lara. Ova farma je dio ukupno 4 fabrike mješane kompanije Porsinos del Alba.

Nije tajna da ova miješana kompanija nikad nije bila uspješna pod upravljanjem birokratije. Bez obzira na veličinu investicija kako bi se povećala proizvodnja, farma se pretvorila u groblje svinja sve dok komunari Majzala zajedno sa radnicima nisu povećali proizvodnju pod sistemom društvenog vlasništva. Uspjeh komune je prikazan u januaru 2018. godine kada su različite regije u zemlji protestvovale zahtjevajući božićne šunke koje je Maduro obećao i nije ispunio, a zajednice u blizini komune Majzal su ih dobile po solidarnoj cijeni.

Kao što smo naveli ranije, uspjesi komuna su neprihvatljivi za birokratiju ne samo zato što dokazuju njeno nepotrebnost već razotkrivaju laži koje se koriste kao izgovori za privatizaciju. Iz ovog razloga birokratija negira ovo iskustvo, ne dozvoljava dotok hrane kako bi se svinje hranile, kao što nam je saopštio jedan od vođa komune Anhel Prado kada je objavljeno da će svinje biti prodane seljacima kako ne bi umrle od gladi.

"Nećemo dati farmu koja je bankrotirala zbog lošeg upravljanja Porsinos del Albom, ostavljajući životinjsko groblje. Sa radnicima i organizovanim zajednicama, mi ćemo preuzeti kompaniju. Sa njima ćemo ponovo ustati i krenuti napred, ali se nećemo predati."

Ovo je samo jedan od mnogih napada na komune, ali jasno pokazuje cinizam kada se priča o "obnavljanju" kompanije kada je u stvarnosti uništena od strane birokratije koja je gušila svako uspješno iskustvo radničke kontrole s krajnjim ciljem predaje kompanije kapitalistima.

"Strateški" savez sa buržoazijom nije ograničen samo na predaju nacionalizovanih kompanija novim kapitalističkim prijateljima vlade, već uključuje i multinacionalne kompanije širom svijeta, od kanadskih Zlatnih rezervi, koje je Čavez izbacio iz zemlje, do turskih i kineskih kompanija poznatih po korupciji u sopstvenim zemljama.

U većini slučajeva vlada je pokušala prikriti njihovo pojavljivanje. Znajući da je Čavez protiv privatizacije u Venecueli, birokrate su pokušale ukloniti sve dekrete koji su tokom Čavezove vlade omogućavale maksimalno 40% učešća stranog kapitala u vlasničkoj strukturi miješanih kompanija. Zakon o stranim investicijama koji je odobrila Nacionalna ustavotvorna skupština je bio ozbiljan udarac nacionalnom suverenitetu jer ne samo da je narod Venecuele prepustio na milost lešinara i multinacionalki, već je omogućio pljačku kroz nasljedstva. Da ne spominjemo i sporazum protiv duplog oporezivanja (koji je vlada već potpisala) koji oslobađa strane kompanije od plaćanja poreza.

Madurova vlada je pristala da plati kompenzaciju od preko milijardu dolara kanadskim Zlatnim rezervama kao odštetu za eksproprijaciju pod vladavinom Čaveza. Ovime Maduro omogućava da kanadska kompanija investira u izgradnju dvije fabrike za vađenje zlata i bakra, jedna od njih vrijedna 295 miliona dolara (mnogo manje nego što mi plaćamo), kroz stvaranje miješanih kompanija u kojoj će 45% vlasništva pripadati kanadskoj kompaniji.

"U slučaju Turske, komercijalna razmjena je brzo porasla sa 803,3 miliona dolara u periodu 2013-17 do 892,4 miliona dolara u prvih pet mjeseci 2018. godine, i iznos je podjeljen na 52 miliona dolara za uvoz brašna, pšenice, riše, paste, sapuna, mermera i građevinskog materijala u Venecuelu, i 834,2 miliona za izvoz dijamanata, rijetkih metala, gvožđa, čelika, bisera itd.

Najnoviji ugovori sa Kinom uključuju pretvaranje Ferominera del Orinoko u mješanu kompaniju, predavanje 9,9% vlasništva Petrosinovensa (miješane kompanije u naftnom sektoru) Kini čime će se učešće Azije povećati na 49,9% (kršeći time zakone koje je uveo predsjednik Čavez); sporazumi na eksploataciju prirodnog gasa sa kineskom Nacionalnom korporacijom za eksploataciju gasa (CNODC), iskopavanje zlata sa Jankuang grupom i gvožđa sa Korporacijom za izgradnju željeznica, kao i dogovori sa vađenje i preradu koltana".

Problem za vladu je što ovo novo "otvaranje" ekonomije nije uspjelo da dovede do privlačenja većih investicija za razvoj proizvodnih snaga, već se baziralo na industriju rudarenja, zbog čega je došlo do predaje nacionalnih resursa kako bi se spasio umirući rentijerski model.

Riječi desnice iz usta birokratije

Kako bi opravdali ovu politiku, sa desnice se nerijetko može čuti da radnička kontrola ne funkcioniše, da industrija u državnim rukama propada i da mora biti predana u privatne ruke kako bi tržište moglo funkcionisati u ravnoteži.

Tokom vladavine Čaveza, mnoge birokrate (koji i danas drže pozicije) su razmišljali na ovaj način, ali suočeni sa ustankom masa i radničkim borbama, nisu to pominjali (ali su radili sve na sabotiranju radničkih organizacija i upravljanja). Već 2012. godine, iskoristivši Čavezovo odustvo zbog liječenja na Kubi, birokratija je uništila radničku kontrolu u kompanijama CVG, raspustila radničke predstavnike u SIDOR-u i Alkasi. Ove kukavice, koje su provele godine djelujući kao peta kolona unutar revolucionarnog procesa, sada koriste prednost krizne situacije kako bi ojačali svoje argumente. Oni govore o "obnavljanju" neproduktivnih ili paralisanih kompanija zajedno sa privatnim sektorom, a u isto vrijeme ističu kako je radnička kontrola bila neuspjeh.

Međutim, svaka osoba koja nije zatupljena propagandom ovih šarlatana može postaviti logično pitanje: zašto ove kompanije, koje su proizvodile kad su nacionalizovane, sada paralisane? Naravno reći će nam da su za to krivi radnici, ili čak gore da se radi o navodnoj kulturi u Venecueli koja nas čini prirodno lijenima; ali nijedan od ovih "kulturnih" mitova ne odgovara analizi činjenica.

Ovi argumenti puni predrasuda ne odgovaraju naučnom ispitivanju. Radna snaga je sada i uvijek bila izvor svih vrijednosti u društvu, bilo da se radi o državnim ili privatnim kompanijama. Kao što smo vidjeli u slučajevima Lakteos los Andes ili Faa de Amerika, niko ne može radnike optužiti za debakl ovih kompanija, jer ne samo što radnici nisu imali kontrolu nad administracijom, već su oni ukazivali na dubiozne manevre birokrata u upravi.

Sa činjenicama i brojkama možemo prikazati da je proizvodnja u svim kompanijama koje su nacionalizovane i pod radničkom kontrolom veća nego u privatnom sektoru, međutim ove kompanije brzo dođu u susret sa preprekama kada birokratija odluči da skrši organe radničke kontrole i zamjeni ih birokratskim upravljanjem (najčešće iz vojnog sektora).

Tokom dva dana, različite socijalne organizacije su promovisale tviter hešteg #PrivatizarEsTraicionar (Privatizacija je izdaja) i #LibertadParaLosComuneros (Sloboda za komunare). Ovdje možemo vidjeti mentalitet birokrata koji u mnogo slučajeva, zaštićeni anonimnošću društvenih mreža, koriste priliku da pokažu na čijoj su strani u klasnoj borbi. Vladini botovi su lansirali drugi hešteg: #EmpresasMixtasConChinaYRusia (Mješane kompanije sa Kinom i Rusijom), što pokazuje osjetljivost birokratije na kriticizam i slabost u debatovanju o idejama. Bitno je prikazati njihove prave namjere i štetu koju čine cilju socijalizma.

Fundamentalni razlog za privatizaciju je očigledan: on nema veze sa potrebama naroda, jer kao što smo i rekli, hrana (koju birokrate i kapitalisti posmatraju kao robu) se ne koristi za domaću potrošnju; takođe nema veze sa državnim potrebama, jer proizvedeno bogatstvo ne ide vladi. Pravi motiv iza ovih privatizacija je lični interes: izvlačenje profita iz prodaje i koncesije državne imovine.

Pozdravljamo jasnu i hrabru interveniciju Elijasa Haue u slučaju Aroz de Alba. Nevjerovatno je da nije bilo njega za ove slučajeve koji su se dogodili prije dva mjeseca ne bi se ni znalo. Birokratija djeluje na sumnjiv i podmukao način jer zna da bi njene aktivnosti bile široko odbijene. Međutim, Elijah Haua ne izvlači sve potrebne zaključke. Njegov prijedlog "miješane ekonomije" između kapitalizma i socijalizma ne može funkcionisati. Kao što smo Elijasu već direktno odgovorili:

"Model miješane ekonomije unutar razvoja kapitalizma u Venecueli je ništa više nego državni prenos naftnih prihoda na različite načine (korupciju, subvencije, uvoz, monetarnu precijenjenost itd.) u korist vladajuće klase jasno povezane sa zaostalošću i nerazvijenošću naše zemlje."

Sada jasno vidimo posljedice neprovođenja revolucije do kraja, tj. eksproprijacije buržoazije i uništenja buržoaske države. Povratak u "progresivnu" prošlost je ne samo nemoguće pod sadašnjim okolnostima kapitalističke krize, već znači ulaženje u ring sa istorijom kako bi se primio očigledan udarac.

Od birokrata do buržoazije: tranzicija zasnovana na pljački

Mi se suočavamo sa potpunom degeneracijom političkog vodstva Bolivarske republike, nešto što se može opisati samo izdajom Bolivarske revolucije. Ovo nije rezultat zlog plana nekog vođe već proizvod objektivnih okolnosti i klasnih interesa onih na vlasti tokom stagnacije revolucije. Poznato Trockijevo parafraziranje Spinoze glasi: "Ni plakati niti se smijati, već razumjeti.". Pokušajmo onda razumjeti kako smo došli do ove tačke.

Čavez je u nekoliko prilika govorio, čak i tokom Nacionalne ustavotvorne skupštine 1999., da postoje predstavnici koji mijenjaju riječ zakona i Ustava u interesu kapitalista. Sadašnji zakon o radu, koji svakako jeste napredak za radničku klasu (kao i Ustav), pokazuje kako birokratija stvara zakonski okvir za korišćenje mentaliteta poslodavca u ograničavanju prava na štrajk, stavljajući zahtjev za dozvolu štrajkovanja - kao da neko mora imati odobrenje za svoje demokratsko pravo.

Najveći dokaz veze između birokratije i buržoazije je pošast korupcije koja izjeda venecuelansko društvo i praćeno je odvratnim rentijerskim modelom koji vlada štiti. Novac koji se daje za dobre poslovne ugovore ide u džepove birokratije, i dolaze iz novčanika kompanija kao Odebreht: to je dobitna veza u kojoj gube radnici Venecuele.

Za sada smo vidjeli suštinu birokratije i materijalne uslove u kojima ona jača, ali šta se događa kada novac više ne bude dolazio u njihove džepove?

Netransparentnost privatizacijskog procesa i nemogućnost praćenja lica koji stoje iza određenih poslova (za sada), evidencija udjela u dionicama, kompanijama i zemlji u rukama birokratije je vrlo težak zadatak. Međutim, istorija nas uči da u uslovima revolucionarne stagnacije i birokratskog jačanja dolazi do tendencije da birokratija i slojevi bliski njoj kreću putem preuzimanja u vlasništvo sredstava za proizvodnju.

U Venecueli nije bilo potpune eksproprijacije buržoazije kao u Rusiji i Kubi, ali je pod pritiskom masa postojao proces nacionalizacije (u kojoj je buržoazija kompenzovana). Ovo birokratiji daje vrlo specifične karakteristike jer je država zadržala buržoaski karakter, ali je birokratija dobila veliku ekonomsku moć - državna preduzeća su bila na čelu različitih sektora ekonomije kao što je naftna industrija ili je bila konkurent u drugim sektorima (bankarstvo, osiguranje, agroindustrija, usluge itd.).

Birokratija se razvila iz parazitizma koji je favorizovao interese buržoazije prisvajajući mito i time jačajući svoju političku moć kao rezultat krize i slabljenja masovnog pokreta. Birokratija je sada na putu otvorene privatizacijske politike, koja je očigledno kontrarevolucionarna, i iz koje direktno profitira (iako za sada u marginalnim djelovima industrije).

Slabost birokratije u Venecueli i specifične karakteristike rentijerskog kapitalizma su oblikovale proces privatizacije. U strateškim sektorima rudarske industrije birokratija nije uspjela da se bori sa stranim kapitalom tako da je privatizacija urađena u korist "strateških saveznika", dok je u sektoru srednje industrije favorizovala malu grupu nacionalnih kapitalista okupljenih oko Fedeindistrije. Međutim, u raspodjeli zemlje je birokratija (civilna i vojna) vodila proces prisvajanja.

Moramo se prisjetiti da je vladina politika, čak i za vrijeme vladavine Čaveza, bila stvaranje "patriotske buržoazije" kroz finasijsku podršku sektoru srednje industrije kako bi se razvile proizvodne snage. Nažalost ovo nije bilo u korist narodu već je samo povećalo buržoaski sektor povezan sa birokratijom, ali i birokrate koji su odlučili da iskoriste svoju političku moć. Vidimo da je proces eskproprijacije onog trenutka kada kapitalisti odluče da zatvore biznis paralizovan i zamjenjen procedurom okupacije u kojoj je vlaništvo još uvijek pripada kapitalistima ali s njim upravlja birokratija. Kapitalisti postepeno preuzimaju zemlju seljaka i komunara, kompanije koje rade pod društvenom proizvodnjom ili su u vlasništvu države i nacionalne resurse zemlje.

Odbranimo naša dostignuća i borimo se za socijalizam

U mnogim prilikama Čavez je upozoravao na kontrarevolucionarnu ulogu birokratije, a njeno ponašanje kao petu kolonu unutar Bolivarske revolucije. Međutim, danas je birokratija izubila strah od masa. Iako u nekim slučajevima nastavlja da koristi pseudo-socijalističku ideologiju, ona se odlučno bori protiv naših dostignuća, provodeći postepeno buržoaski program.

Prije nekog vremena u našoj polemici sa Elijasom Hauom postavili smo tri pitanja: koji je generalni smjer vlade? Postoji li mogućnost da vodstvo pokreta skrene ulijevo? Ako ne postoji, zašto čekamo sa stvaranjem moćne lijeve tendencije koja postavlja socijalizam kao stratešku mogućnost i istinsku odbranu interesa radnika i potlačenih uopšte?

Već vidimo da je generalni smjer vlade uklanjanje dostignuća revolucije i davanje ustupaka buržoaziji kako bi se birokratija zadržala na vlasti. Vrijedno je pomenuti i riječi samog Haue koji je istakao da je jedan dio birokratije sada buržoaski i da imaju veliku političku moć "i da se već ponašaju kao stara buržoazija" negirajući bilo kakav napredak (čak i postepeni) ka socijalizmu. Očekivati revoluciju na čelu sa kontrarevolucionarima, bilo bi kao da čekamo da padnu kruške sa stabla brijesta. Ovo nas vodi do odgovora na posljednje pitanje: da li je vrijeme da krenemo u izgradnju revolucionarne alternative?

Jasno je da Venecuela nije u najboljim uslovima. Birokratija ima veliku moć nad životom masa i povezana je hiljadama klijentelističkih čvorova. U međuvremenu je ekonomski oslabila veći dio radničke klase, bilo kroz smanjivanje kupovne moći ili kroz preusmjeravanje resursa i bojkot javnih preduzeća. Uprkos svemu ovome, vidimo da narodni pokret još nije doživio konačni poraz. Naprotiv, odlučan je da nastavi borbu.

Sada postoji hitna potreba za stvaranjem revolucionarne alternative koja razotkriva kontrarevolucionarni zaokret vlade i bori se protiv sadašnjeg procesa privatizacije - za radničku kontrolu nacionalizovanih kompanija. Ova alternativa mora biti sposobna artikulisati ove borbe sa zahtjevima potlačenih i eksploatisanih: pristojne plate, kvalitetne usluge i socijalna sigurnost i socijalistički program.

S obzirom na sadašnju situaciju imperijalističke agresije možemo vidjeti da određene tendencije, čak i oni dijelovi koji su kritični prema vladi, pokušavaju da se približe i podrže određene politike. Naša pozicija je jasna: mi odbacujemo i borimo se protiv državnog udara Tramp/Gvajido, ali ne odustajemo od naše kritike vlade. Ovo je potrebno jer vladina politika davanja ustupaka buržoaziji i uništavanja dostignuća revolucije ne služe suprostavljanju imperijalizmu. Naprotiv, potkopavanjem revolucije i pražnjenjem od revolucionarnog sadržaja, vlada priprema teren za pobjedu imperijalističke kontrarevolucije.

Neki kritike na račun vlade nazivaju "petokolonaštvom" pokušavajući tako da utišaju rastuće nezadovoljstvo defetističkom politikom kao što je privatizacija i napadi na seoske komune. Mi odgovaramo, u opkoljenoj tvrđavi, ko je "peta kolona"? Jesu li to oni koji kritikuju generale koji prave rupe u odbrambenom zidu ili oni koji razotkrivaju ove izdajničke činove?

Danas je važno početi proces izgradnje revolucionarne alternative. Ovaj početak znači razumijevanje da se protiv imperijalizma jedino može boriti revolucionarnim mjerama: zatvor za Gvajida, raspuštanje nacionalne skupštine zavjerenika, naoružavanje milicija i eksproprijacija i stavljanje pod radničku kontrolu imovine i sredstava vođa državnog udara. Drugo, moramo napraviti zajednički front svih revolucionara koji brane dostignuća revolucije, protiv privatizacije, napada na zemlju i komune i borba za prostojnu platu. Moramo krenuti iz defanzivne u ofanzivnu borbu. Moramo obnoviti nasljeđe Čaveza koji je u zadnjim govorima isticao potrebu da se napreduje ka socijalističkoj ekonomiji i ukine buržoaska država. Internacionalna marksistička tendencija i Lucha de Clases Venezuela su posvećeni toj borbi i u tom zajedničkom frontu mi ćemo braniti našu poziciju da je samo eksproprijacija buržoazije i demokratski plan proizvodnje pod kontrolom radničke klase može riješiti probleme sa kojima se suočavamo.

Odbranimo naša dostignuća, borimo se za socijalizam!
Dolje sa birokratijom i reformizmom, izgradimo revolucionarnu alternativu!
Privatizacija je izdaja, obnovimo i branimo nasljeđe Čaveza!

(1) Ovaj proces je provođen na nekoliko načina: prepuštanjem zemlje direktno seljacima, kooperativama i društvenom proizvodnjom povezanom sa komunama.