Alžirci su 02. aprila zbog slavlja istrčali na ulice, nakon što je predsjednik Abdelaziz Buteflika najavio ostavku. Ovo je uslijedilo nakon mjesec i po dana masovnih protesta protiv njegove vladavine. Ali ovo nije dovoljno rješenje, i mase sada pozivaju na rušenje čitavog režima.
U utorak 02. aprila, kasno naveče, na TV-u se prikazivalo kako Buteflika uručuje svoju ostavku, a tu je bio i Abdelkader Bensalah, predsjednik ustavnog vijeća, koji bi formalno trebalo da preuzme predsjedništvo dok se ne organizuju novi izbori u roku od 90 dana. S obzirom da je drzak do samog kraja, izjava koju su napisali ljudi koji stoje iza Buteflike, bila je nepravedan udarac vojsci, koja je pritisla Butefliku da se povuče:
„Ovoj odluci, koju potpuno svjesno i savjesno donosim, suđeno je da udovolji srcima i umovima mojih sunarodnika, da im dozvoli da Alžir odvedu u bolju budućnost, kojoj potpuno opravdano teže(...)“

Euforija i otpor na ulicama

Nakon najave, desetine hiljada ljudi izašlo je na ulice u glavnom gradu Alžiru da proslave pad ovog nesposobnog diktatora. Raspoloženje je bilo euforično, ali u isto vrijeme i prkosno, sa sloganima kao što su: „Čestitamo, ovo je tek početak“; „Svaki dan protesti, ne predajemo se“; „Narod odlučuje“; „Sudiće im se“ i „Narod hoće sve da ih izbaci!“. Mnogi kažu da, umjesto da se pozivaju na član 102 (koji stavlja svu moć u ruke ustavnog vijeća), žele član 7, koji kaže da je „narod izvor moći“.

A France24, jedna reporterka iz Alžira dobro je procjenila raspoloženje, kad je rekla sljedeće:
„Definitivno nas je iznenadio taj izljev emocija. Ovo smo tražili posljednjih 6 sedmica. Zbog ovoga su ljudi protestovali proteklih 6 sedmica. Sada je glavni zahtjev demonstranata udovoljen (...)“

„Prva reakcija je bila euforija, ekstremno velika euforija. To je osjećaj trijumfa, osjećaj pobjede. Ali narod je takođe svjestan da je ovo tek početak...Ovo je početak prave borbe, borbe da se sruši režim kojeg predsjednik zastupa, a ne samo njega kao osobe. Jer znamo da on nije bio taj koji je donosio odluke, jer je ionako bio previše bolestan za to.“

Proteklih nekoliko nedjelja, sve je jasnije da se režim ne može oduprijeti revolucionarnom pokretu, koji je iz dana u dana bio sve jači. Samo u proteklih mjesec dana, bilo je četiri dana velikih djelovanja, gdje su milioni ljudi na ulicama i dva široko rasprostranjena pokreta, od kojih je posljednji ugasio velike dijelove javnog sektora i državnih preduzeća prošle sedmice. Protesti su bili najjači u mjestima kao što su Bedžaja i Tizi Uzu, gdje su lokalne podružnice UGTA-a (Generalnog sindikata alžirskih radnika) organizovale generalne štrajkove i de fakto imale vlast. Ovo su kabilska područja, koji u svojoj skorijoj istoriji imaju neke revolucinarne pokrete. Pa ipak, pritisak za generalni štrajk je bio prisutan među radničkom klasom, što je prouzrokovalo to da jedan od glavnih slogana na protestima proteklih sedmica bude: „Dole (generalni sekretar UGTA-a) Sidi Said!“. Naravno, ovi štrajkovi tjeraju strah u kosti vladajućoj klasi, koja ne želi da se razvije nezavisni radnički pokret.

Istovremeno, ciljevi ovog pokreta su se promijenili tokom ovog perioda. U početku je zahtjev bio da se Buteflika ne kandiduje na izborima, a danas je to, nedvosmisleno, pad čitavog režima.

Raskoli na vrhu

Sve veća snaga i samopouzdanje revolucionarnog pokreta izazvali su čitav niz raskola i prebjega unutar režima. Zabrinuti za vlastite pozicije, slojevi unutar vladajuće elite su se počeli udaljavati od Buteflike i neposrednog kruga ljudi oko njega. Vodeći biznismeni, državni službenici, kao i federacija šefova, šef federacije sindikata UGTA-a i koalicione partije Front nacionalnog oslobođenja (FLN) i Nacionalna demokratska skupština (RND) su svi pozivali na to da Buteflika podnese ostavku.

Prošle sedmice, načelnik glavnog štaba vojske, koji je do sada tvrdoglavo bio na strani Buteflike, javno je rekao da je predsjednik nesposoban da vlada i pozvao na predavanje moći u ruke ustavnog vijeća. Ovo je ponovio i juče, kada je general pukovnik Ahmed Gaid Salah zahtjevao da predsjednik „momentalno“ da ostavku. Kad je bilo najasnije da je došlo do raskola na samom vrhu režima, da demonstrira silu glavnkomandujući je takođe istog trenutka sazvao sastanak najvažnijih ljudi u vojsci.

Ulazak vojske na scenu na ovakav način odražava podjele unutar vladajuće klase. Jedan tabor, oni koji stoje iza Buteflike, ratoborno se protive ustupcima revolucionarnim masama. Ovoj frakciji odgovara pozicija u vrhu režima, a prijeti joj najveći gubitak od svih frakcija vladajuće klase. Boji se da bi davanje ustupaka moglo samo ohrabriti i još više radikalizovati pokret.

Vojska, nasuprot tome, predstavlja još jedno krilo, koje takođe ima i francuski imperijalizam na svojoj strani, i koja može jasno vidjeti da se ovaj pokret ne gasi. Umjesto da odugovlači proces i rizikuje potpuni raspad sistema, pokušava da povede ovaj pokret sigurnim putem. Govore o „ljudima i vojsci“, prikladno zaboravljajući da je vojska sve do sada bila noseći element u diktaturi . A Salah, koji je prijetio pokretu od njegovog početka 22. februara, bi odjednom trebalo da služi narodu?

U još jednom simboličnom gestu, poslovni tajkun, Ali Hadad, koji je takođe bio i glavni u savezu šefova, uhapšen je dok je pokušavao napustiti državu s velikim količinama novca. Hapšenje ljudi koji iznose kapital iz države, jedan je od glavnih zahtjeva nekih društvenih slojeva unutar pokreta, naročito srednjeklasnih elemenata. A očigledno je da vojska hoće da prikaže kako su oni ti koji ovim činom sprovode volju revolucije.

Nema povjerenja u vojsku

Ali da budemo jasni, to što vojska prisiljava Butefliku da podnese ostavku i hapsi ljude kao što je Hadad, samo ima za cilj da spasi čitav sistem. Da, najverovatnije će generali dozvoliti da se u skorijoj budućnosti održe izbori. Ali ti izbori će biti napravljeni tako da se ne mješaju u najvažnije interese vladajuće klase. Davanjem na prvi pogled gorenavedenih ustupaka, pokušavaju održati sve noseće elemente alžirskog kapitalizma, pritom demobilišući revolucionarne mase. Istovremeno, generali nastoje da u budućnosti koncentrišu više moći u svojim rukama.

Naravno, da je vojska pokušala da otvoreno potisne pokret u proteklih mjesec i po dana, to bi sigurno dovelo do toga da njihovi niži redovi (koji su i sami uglavnom sačinjeni od radnika i seljaka) pobjegnu i ostave glavni štab na cjedilu. Pad vojske bi prethodio padu čitavog režima. Stoga, generali patetično pokušavaju da predvode pokret umjesto da mu se direktno suprotstave.

Međutim, nakon što su vidjeli nestabilnost u Egiptu kad je vojska sklonila Mubaraka 2011. godine, generali ovog trenutka nisu nužno zainteresovani za direktnu vlast. Umjesto toga, pokušavaju naglasiti buržoasku ustavnost i pravo (koji su takođe naglašavali i neki liberalni i srednjeklasni elementi unutar pokreta) pozivajući na sprovedbu člana 102 Ustava. Na ovaj način, „poštujući zakon“ i intervencijom vojske kao organizovane sile, takođe pokušavaju potkopati povjerenje masa u njihovu vlastitu snagu.

Ali Buteflikova ostavka u suštini ništa ne mijenja. Prijateljski način na koji je vlast predana Abdelkaderu Bensalahu pokazuje šta se zapravo događa: manevar režima da stvori iluziju promjene, a zapravo ništa nije promijenjeno. Abdelkader Bensalah, novi predsjednik, je do samog kraja bio vjerni saveznik Buteflike. Osim Buteflike, svi ključni ljudi na vlasti su na istim pozicijama. Kao što je mnogo demonstranata istaklo, oni na vlasti su isti oni ljudi koji su godinama vladali u ime nesposobnog Buteflike.

Ova odmana nije prošla neopaženo od strane ulice. Da bi se postigla prava promjena, svi ovi ljudi moraju biti uklonjeni. To jest, čitav ovaj režim mora biti ukinut. Ali šta bi ga trebalo zamijeniti? Već je bilo dosta slučajeva gdje su uspostavljeni odbori koji koordinišu borbu u naseljima, školama i radnim mjestima. Neki od njih su organizovali proteste, koordinisali nadzore da osiguraju disciplinovano marširanje, čak i vodili timove za čišćenje nakon marširanja – i to sve u mnogo većoj mjeri nego što bi neko očekivao od države, ako možemo dodati.

Takođe u mjestima kao što su Tizi Uzu i Bedžaja, štrajkački odbori su de fakto držali moć u svojim rukama i pobrinuli su se za to da prilikom štrajka obični ljudi ne budu povrijeđeni (npr. tako što su omogućili korištenje tečnog naftnog gasa). Ovi odbori moraju biti generalizovani i povezani na regionalnom i nacionalnom nivou. Na ovaj način, revolucija može stvoriti početnu fazu elemenata nove vrste vlasti, koja se zasniva na radničkoj klasi, mladima i siromašnima. Naravno, oni su mnogo sposobniji za upravljanje društvom nego paraziti koji su sad na vrhu.

Svi oni moraju ići!

Godinama ovi ljudi žive od krvi običnih Alžiraca. Na papiru, Alžirci imaju pogodnosti od ogromnog javnog sektora, jer se ogromne količine novca troše na zdravstvo, obrazovanje, itd. Ali ove usluge se raspadaju iz dana u dan. Gdje ide taj novac? Dok bogati žive u bezobrazno luksuznim uslovima, desetine hiljada mladih su svake godine prisiljeni da napuste državu. Oni koji ostanu su, uglavnom, prisiljeni da žive u teškim uslovima, često mijenjajući poslove na određeno vrijeme – ako imaju sreće. Omladina, koja čini većinu stanovništva, suočava se sa 30% nezaposelnosti. Najmanje 24% stanovništva živi u siromaštvu, a prosječna kupovna moć je navodno opala za 60% od 2014. godine.

Jedini način da se ovi problemi riješe nije da se samo smijene oni na vrhu državnog aparata, nego takođe i eksproprijacija čitave vladajuće klase. Sva vlasništva oligarha moraju im biti oduzeta i, zajedno sa velikim državnim preduzećima kao što je Sonatrak, njima moraju upravljati i kontrolisati radnička klasa. Umjesto da se profit cijedi u džepove korumpiranih vođa režima, moraju se iskoristiti za podizanje životnog standarda i razvijanje alžirskog društva. Danas, ovo društvo se raspada, ali na osnovi demokratski planirane ekonomije, ono može procvjetati kao nikad do sada.

Alžirske mase pokazale su ogromnu snagu i odlučnost. Bez ikakve organizacije ili prethodnog planiranja, natjerali su vladajuću klasu, državu i vojsku da im se poklone. Sada moraju završiti posao i ukloniti ove ljude sa pozicija vlasti, i preuzeti moć u svoje ruke!

-Bez povjerenja u vojsku!
-Ne članu 102!
-Dolje čitav sistem!
-Posvuda odbori – i za nacionalnu konvenciju delegata!
-Eksproprijatišimo kapitalističku klasu!
-Nacionalizujmo sve velike domaće i multinacionalne kompanije!
-Za suverenu Ustavotvornu skupštinu koja odgovara na ekonomske i društvene zahtjeve radničkih masa!