U Izraelu će 09. aprila biti izabran novi parlament. Benjamin Netanjahu, trenutni premijer iz nacionalisticke stranke Likud je suočen sa optužbama za korupciju. Da bi zadržao vlast, Netanjahu pokušava da se osloni na podršku krajnje desnice. Istodobno na anketama vodi Beni Gancova, iako umjerenija i liberalnija, nacionalistička alijansa Kahol Lavan.

U Izraelu će 09. aprila biti izabran novi parlament. Benjamin Netanjahu, trenutni premijer iz nacionalisticke stranke Likud je suočen sa optužbama za korupciju. Da bi zadržao vlast, Netanjahu pokušava da se osloni na podršku krajnje desnice. Istodobno na anketama vodi Beni Gancova, iako umjerenija i liberalnija, nacionalistička alijansa Kahol Lavan.

Benjamin Netanjahu je na mjestu premijera Izraela ukupno 14 godina. Nakon što je došao na mjesto premijera 1996., njegov prvi glavni projekat je bio da ukine izraelsku socijalnu državu i sprovede neoliberalne mjere štednje. Ovo je pomoglo izraelskim kapitalistima da ostvare ekstra profit, ali u isto vrijeme kreirala društvene tenzije ispod površine. Danas, 24% Izraelaca živi ispod linije siromaštva. Cijene hrane i stanovanja su visoke, dok su primanja niska za većinu radne snage. Dok Izrael pokušava da pokaže sliku uspješne i visoko tehnološke ekonomije, ipak se radi o jednoj od najviše društveno nejednakih OECD država (OESR - organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj).

Ove društvene tenzije su dovele do gnjeva među izraelskom radničkom klasom u 2011., inspirisana Arapskim proljećem, stotine hiljada ljudi su izašli na ulice Tel Aviva, Haife i Jerusalima da protestvuju protiv visokih troškova života i korupcije. Protesti su završili u "vladinoj komisiji" koja je trebala „uzeti u obzir“ zahtjeve ljudi i "pronaći rješenja". Ništa nije riješeno.

Svaki put kada pitanje društvene nepravde zaprijeti političkoj stabilnosti u Izraelu, tamošnja vladajuća klasa i njihovi politički predstavnici pokušavaju da odvuku pažnju od ovoga problema, pozivajući se na izraelski nacionalizam. Cionisti i scenario opsade Izraela koje prijete sve susjedne sile, posebno Iran, muslimanski eksremisti i Palestinci. To služi zamućivanju linije između klasa i stavljanje cijele jevrejsko-izraelske populacije iza cionizma. Ono što nam je poznato kao "burgfrajden politika" iz Njemačke u Prvom svjetskom ratu je sada zastupljena u aferama u Izraelu. Nacionalizam, rasizam, ugnjetavanje i okupacija Palestinaca je ključna za stabilizaciju izaelskog kapitalizma. Stoga je borba protiv rasizma i ugnjetavanja Palestinaca ključna za društveno pitanje u Izraelu.

Sijanje straha od "zlih Arapa", Irana i Palestine je ustvari propagandna osnova moći i slave Netanjahua kao političara. „Ne sviđa mi se Netanjahu, ali on će nas čuvati sigurne", je mišljenje koje će se često čuti kod Izraelaca. Netanjahu je takođe pokazao da cionizam nije borba protiv antisemitizma ili učenje lekcije iz masovnog istrebljenja Jevreja u Holokaustu. U cilju da ojača poziciju Izraela u međunarodnim odnosima, on je potpisao dogovor sa Poljskom i Mađarskom, koji osigurava da obe zemlje nisu uključene u Holokaust kao počinitelji. Za Netanjahua Holokaust nije ništa nego politički kapital, što je dokazano kada je na Svjetskom Cionističkom Kongresu 2015 tvrdio da nije Hitler nego veliki muftija Jerusalima došao na ideju masovnog ubijanja svih evropskih Jevreja.

Netanjahu i krajnja desnica

U cilju da zadrži vlast, Netanjahu se sve više oslanja na krajnju desnicu. Prethodnih godina, on nije samo odobrio koncesije krajnje desnim naseljenicima na Zapadnoj Obali i istočnom Jerusalimu, nego ih je aktivno podržavao. On je dopustio desničarima kao što je bivši ministar odbrane Liberman da uđu u vladu i pojačaju njegovu retoriku protiv Palestinaca i Irana. Prosle godine, Netanjahuova većina u Knesetu, izraelskom parlamentu, je donijela rasistički Nacionalni državni zakon, proglašavajući Izrael "jevrejskom državom", a sve nejevrejske građane službeno građanima drugog reda. Sve su ove mjere pokupile podršku desnice, a uz to i izazvale tenzije među arapskom populacijom i izraelskom ljevicom.

Dok se izbori približavaju, Netanjahu je suočen sa optužbama za korupciju. U anketama, njegova stranka Likud je druga poslije Gancove Kahol Lavan. Kao odgovor, Netanjahu je stvorio savez sa strankama krajnje desnice, među njima i sa desničarskim nacionalistima Jevrejski Dom i Ocma Jehudit, nasljednika krajnje desne i fašističke stranke Kah, koja je zabranjena 1994. zbog podržavanja terorista i napada na arapsku populaciju. Prošle godine, Majkl Ben-Ari, vođa Ocma Jehudita je upozorio Arape koji žive u Izraelu:
"Ako govorite protiv Jevreja, nećete biti živi... Nećete biti deportovani ili lišeni državljanstva. Nećete biti živi! Bićete stavljeni ispred streljaćkog voda i ubijeni – ovo Arapi razumiju".

U zamjenu za podržavanje Netanjahua kao premijera, on im je obećao ministarska mjesta u budućoj vladi .

Tramp i Netanjahu

Netanjahuovo pomjeranje ka desno je čvrsto podržano od strane vlade SAD-a od početka Trampovog mandata. Posljednih godina, pozicija americkog imperijalizma je postala sve više nestabilna na Bliskom Istoku. SAD ne vlada više regijom kao prije. Dogovor sa Iranom je bio potreban da dozvoli SAD-u da smanji njihovo izlaganje u Iraku. Bivši predsjednik Barak Obama je slijedio tu liniju po cijenu ugrožavanja odnosa sa tradicionalnim saveznicima u regiji. Identičn linija je primjenjena i na Sjevernu Koreju i trgovinski rat sa Kinom, a kada je Tramp došao na vlast, on je preokrenuo situaciju sa Irancima i otpisao dogovor. On se oslonio sa svom političkom, ekonomskom, diplomatskom, i vojnom moći SAD-a da učvrsti savez sa Izraelom i Saudijcima.

Otkazivanjem dogovora sa Iranom, Tramp je prešao najveću prepreku između SAD-a i njegovih prirodnih saveznika u regiji, Saudijskom Arabijom i Izraelom. On se nada, da uz njihovu pomoć zadrži rastući uticaj Irana i Rusije. Tramp je spreman da nametne još više patnje na palestinski narod u cilju da udovolji Netanjahu. Nada se slabljenju palestinskog vodstva do te mjere da su primorani činiti ustupke izraelskoj državi.

SAD je srezao svu finansijsku podršku za UNWRA, UN-ovu agenciju osnovanu 1949. koja je odgovorna da pruša humanitarnu pomoć palestinskim izbjeglicama. Oni su premjestili svoju ambasadu u Jerusalim i daju punu potporu Netanjahuovoj politici kolonijalističkog naseljavanja.

Ipak, najvjerovatniji rezultat je da će im se obiti o glavu. U februaru, Netanjahu je izjavio da će Izrael zadržati dio prihoda koji Izrael skuplja na račun Palestinske Uprave, izazivajući raskol sa PA predsjednikom Abasom, čiju saradnju Izrael treba da osigura mjere sigurnosti kod palestinskog naroda na Zapadnoj Obali. Ovo je opasna igra od strane Netanjahua zbog njegovih izbornih kalkulacija. Situacija palestinskih masa se pogoršava i palestinska omladina je pokazala impresivnu želju da uzvrati. Ne samo da protestvuju protiv izraelske okupacije, nego sve vise Palestinaca shvataju reakcionarnu ulogu koju igra njihovo vodstvo. Prije nekoliko dana, došlo je do protesta u pojasu Gaze protiv vlade Hamasa i pogoršanja životnih uslova. I dok su demonstranti pozivali na generalni štrajk, režim Hamasa ih je napao masovnim policijskim nasiljem.

Raskol u vladajućoj klasi

Bitan dio izraelske vladajuće klase gleda na ovu situaciju sa velikom brigom. Oni znaju koliko je potencijalno ekplozivna društvena tenzija u Izraelu i Palestini, koja proizilazi iz okupacije i ugnjetavanja Palestinaca i osiromašenja izraelske radničke klase. Ovi dijelovi buržoazije se boje da će Netanjahu otići sa mjerama daleko, vodeći do društvene eksplozije koja bi mogla uzdrmati izraelski režim do temelja.

Ovo je razlog optužbama za korupciju protiv Netanjahua objavljene javnosti i zašto je Gancova stranka našla simpatizere i potporu među izraelskom buržoazijom. Ganc, bivši general Izraelskih odbrambenih snaga se predstavlja kao razumnija i umjerenija alternativa od Netanjahua. Ganc nije jedini bivši general na njegovoj listi Kahol Lavan. Još dva kandidata su bili generali IOS. To nije slučajnost. Dok nema sumnje da rukovodeći članovi vojske stoje na strani politike odbrane i ideologije cionizma, oni su zaustavili političare u prošlosti da eskaliraju konflikt sa Palestincima ili Iranom. Na primjer, kako pokazuju Harec novine, vođa vojske je zaustavio Netanjahua bar dva puta u zadnjih 10 godina da napadne Iran.

Beni Ganc je omiljeni kandidat "centrističke" buržoazije, ali u isto vrijeme sakuplja podršku "srednje klase". Liberalna sitna buržoazija i dobro plaćeni radnici ne podržavaju Netanjahuovu desničarsku politiku.

Havoda i Merec

U prošlom periodu bivša laburistička stranka Havoda je izgubila kredibilitet u očima radničke klase. Odbila je da se ozbiljno bori protiv pogoršanja socijalnih uslova izraelske radničke klase. Štaviše, uvijek je bila „lijeva noga“ cionističke vladajuće klase još od nastanka Izraela, potpuno ugrađena u cionističku državu. Prakticno su svi premijeri do kasnih 70-ih iz LS. Ljudi kao Icak Rabin, koji je dao naredbu da se lome ruke palestinskoj djeci tokom Intifade, i Barak su laburistički premijeri. Ustvari, Havoda ima cionizam i politiku kolonijalnog naseljavanja ugrađenu u sopstvene temelje od svog osnivanja. Laburistička podrška se raspala i nacionalistička radikalizacija jevrejskih Izraelaca je rasla a iluzija dvo-državnog rješenja se raspala. Havoda nema ništa da ponudi radničkoj klasi. Razlike izmedju Havode i Kahol Lavan praktično nema, pa se ljudi opredjelluju na veću od ove dvije.

Merec, stranka koja se može uporediti sa zelenim strankama u većini evropskih država, je uspjela da prikupi podršku liberalne sitne buržoazije i dobro plaćene radnike kritikujući Netanjahua za korupciju i desničarsku politiku, kao i naglašavajući bitnost borbe protiv klimatskih promjena i podržavajuci prava manjina. Radeći to, ne rješavaju probleme radničke klase sa kojima se suočavaju svaki dan i nisu uspjeli da im ponude izlaz iz siromaštva.

Hadaš i arapske stranke

Na zadnjim izborima, ljevičarska koalicija Hadaš je predvodila zajedničku listu sa tri ostale arapske stranke (liberalna, nacionalistička i islamistička) kao Ujedinjena arapska lista. Ovaj savez je raskinut. Sada Hadaš ima savez uglavnom oko Komunističke partije, i zajedno predvode listu sa arapskom liberalnom strankom. Dvije ostale arapske stranke zajedno vode svoju listu.

Zadnjih godina, Hadaš je jedina stranka koja je imala čistu poziciju protiv okupacije, ali je stavila i društvenu nepravdu u centar svoje politike. Njena lista je treća u anketama.

Javno mnjenje i izraelski establišment pokušavaju da okleveću Hadaš kao izdajnike i prijateljski nastrojene prema teroristima. Izborni komitet je isključio Hadaš i ostale arapske stranke iz izbora, poslije peticije započete od krajnjih desničara Ocma Jehudit. Vrhovni sud je donio konačnu odluku. Ovo je potpuno nedemokratski potez, s ciljem da liši arapsku populaciju političkih predstavnika i uopšte izraelsku populaciju bilo koje ljevičarske alternative.

Tenzije rastu

Prije nekoliko mjeseci, niko nije ozbiljno mislio da će Netanjahu dobiti izbore. Sad su stvari malo drugačije. Nije isključeno da će Ganc postati sljedeći premijer. Iako Ganc nije „manje zlo“ i neće doprinijeti ništa za promjenu oko ugnjetavanja nad Palestincima, ili rastuće društvene nepravde, ali će to označiti političku promjenu. Prošla godina je bila posebno politička. Veliki broj protesta je harao Izraelom, počevši od velikog protesta za LGBT prava, masovnih protesta protiv Nacionalnog državnog zakona, veliki protest za prava izbjeglica i mnogi drugi, uključujuci velike demonstracije u Tel Avivu protiv ugnjetavanja žena.

Sve ovo pokazuje da se Izrael kreće prema drugačijem scenariju društvene nestabilnosti i krize. Zakoni dijalektike i klasne borbe ne staju na izraelskoj granici. Društvene tenzije ispod površine se gomilaju i doći će do erupcije prije ili kasnije u protestima radničke klase, kao one u 2011., ali na većoj razini.