Varvarski napad na dvije džamije u Krajstčerču, Novi Zeland, od strane krajnje desnog fašističkog teroriste – koji je pucao nasumice u muškarce, žene i djecu, usmrtivši 50 i ranivši veliki broj, istovremeno prenoseći uživo snimke svoje brutalne akcije – dolazi u vrijeme produbljavanja ekonomske krize i povišenih društvenih i političkih napetosti širom svijeta. Sva pristojna ljudska bića opravdano osuđuju napad, ali moramo se zapitati: zašto se dešavaju takvi teroristički činovi i šta možemo uraditi da zaustavimo to varvarstvo?

Terorista koji je izveo napad, Brenton Tarant, je dvadesetosmogodišnji australijski bijeli supremacista. Upravo prije napada, na Tviteru je objavio zanesenjački manifest od 73 stranice u kojem je tvrdio da se bori za budućnosti bijelih ljudi i izrazio namjeru da „stvori atmosferu straha“ da „podstakne na nasilje“ protiv muslimana uopšte. Čitav napad je dizajniran kao promocija ekstremne desnice, bjelačke rasističke ideologije. Postoji malo, ali rastuće fašističko krilo, koje postaje sve aktivnije. To su ljudi koji podržavaju napad u Krajstčerču.

Ko utiče na razmišljanje ovih poludjelih fašista? Kao odgovor na sopstveno pitanje, „Da li postoji osoba koja te je najviše radikalizovala“, Tarant odgovara, „Da, osoba koja je najviše uticala na mene jeste Kendis Ovens... [američka desničarska reakcionarna ‘komentatorka’].” Dodao je da, “svaki put kada je govorila bio sam fasciniran njenim shvatanjima te su me njeni pogledi usmjerili sve bliže ka nasilju umjesto pokornosti.” Ovensova se proslavila nedavno kada je rekla, “Znate, on [Hitler] je bio nacional-socijalista, ali da je htio samo da napravi Njemačku velikom i da stvari funkcionišu, to bi bilo uredu... Problem je što je htio – što je imao snove izvan Njemačke.” Ovensova je na vodećoj poziciji u konzervativnoj grupi za pritisak, Turning Point USA (TPUSA), koja promoviše otvoreno reakcionarnu agendu.

Potpaljivanje plamena netrpeljivosti

Tarant zapravo ima istoriju dijeljenja ekstremno desničarske propagande na društvenim mrežama i to pod žestokim uticajem političara i buržujskih komentatora koji su promovisali antiimigrantsku, islamofobičnu liniju. Divi se Trampu, govoreći o njemu kao o „simbolu obnovljenog bjelačkog identiteta“. Tramp se žalio da su ga neki okrivljavali za napad. Bilo bi smiješno tvrditi da je Tramp direktno odgovoran, ali istina je da su njegova antiimigrantska retorika, priča o potrebi izgradnje zida koji će zaštititi SAD, te mjere kojima se zaustavljaju pridošlice iz niza muslimanskih zemalja itd. ojačali islamofobične predrasude. Takvo okruženje ohrabruje Taranta i njemu slične da djeluju.

Zapravo, mnogi zapadni političari i masovni mediji dizali su hajku na islamski fundamentalizam, dok je bjelački šovinistički teror bio u usponu. Na primjer, 2017. u Sjedinjenim Državama , od 65 terorističkih napada, 36 je bilo povezano sa desnicom, 10 sa ljevicom a 7 sa islamskim terorizmom. Iako to ne ukazuje na uspon masovnog fašističkog pokreta, ono ipak ukazuje na proces koji se odvija širom zapada, u kojem desničarski političari uz pomoć medija sve više okrivljuju muslimane za pogoršanje životnih uslova radničke klase.

Brenton Tarant je iz Australije, gdje je neprijateljsko raspoloženje prema imigrantima podsticano u prethodnom periodu. Kao što je istaknuto u komentaru Gardijana iz prošle godine o stanju u Australiji:
„U javnosti, debata o migracijama rijetko ostaje unutar uskih okvira broja ili porijekla ljudi koji žele da žive u Australiji. Umjesto toga se, sa sve većom oštrinom, govori o svim oblastima javne debate: od zakrčenosti puteva i cijena domova, do dostupnosti resursa kao što su zemlja i voda, do socijalnih debata o integraciji, religiji i engleskom kao zvaničnom jeziku u Australiji.“
(Gardijan, 23 mart 2018)

Na taj način sva krivica pada na imigrante uopšte, a posebno na muslimane. Vlasti tretiraju imigrante s prezirom. Azilante prebacuju na ostrva bez pristupa osnovnim potrepštinama. Na svakom koraku su progonjeni, u lošim životnim uslovima i loše plaćenim i neredovnim poslovima. Nametnute su im sankcije i opravdane njihovom navodnom „nevoljnošću“ da se integrišu itd. Takvo ponašanje nije karakteristično samo za Australiju, već širom svijeta, u zemljama sa većim prilivom migranata. Pridošlice se lako mogu okriviti za nestašice među domaćom populacijom koje su rezultat krize kapitalizma i mjerama štednje nametnutim od strane vladajuće klase. U prilog tome ide i lakša identifikacija migranata prema boji kože, načinu odijevanja ili religiji kojoj pripadaju.

Primjer toga je australijski senator Frejzer Aning, koji je prošle godine zahtijevao da se održi referendum „da se dozvoli narodu Australije da odluči da li želi potpuno protjerati migrante trećeg svijeta koji ne govore engleski, a posebno muslimane“. U svojim govorima zalagao se za vraćanje migranata u svoje zemlje, tvrdeći da žive od povlastica i previše koštaju poreske obveznike. Aning je bio član krajnje desničarske stranke Jedna Nacija, nakon čega se pridružio Katerovoj Australijskoj partiji, iz koje je kasnije izbačen. Početkom ove godine, prisustvovao je skupu u Sent Kildi, u kojem su učestvovali simpatizeri neo-nacizma. Očigledno se poistovjećivao sa ekstremno desničarskim i otvoreno rasističkim stavovima.

U takvom okruženju otvoreno fašističke i nacističke grupe dobijaju prostor. Oni su podstaknuti i ohrabreni činjenicom da visoko rangirani političari – od Trampa u SAD, do desničarskih bregzitovaca u Velikoj Britaniji, do Salvinija u Italiji i Le Penove u Francuskoj – ističu svoje rasističke i ksenofobične stavove. Stoga oni vrše napade na imigrante, smatrajući da imaju podršku ovih političara. Oni su kao divlji psi pušteni s lanca.

Ono što je posebno odvratno u vezi s Frejzerom Aningom je ono što je rekao nedugo nakon terorističkog napada prošle sedmice: „to ističe rastući strah od prisustva muslimana u našoj zajednici, Australiji kao i Novom Zelandu“, a zatim dodao, „Stvarni uzrok krvoprolića na ulicama Novog Zelanda danas je program imigracije koji omogućava muslimanskim fanaticima da migriraju na Novi Zeland.“ Kao da to nije dovoljno, takođe je tvrdio da, iako su muslimani „možda žrtve danas, uglavnom su počinioci“. To je njegova apologija varvarskog zločina i otvoren poziv desničarskim fanaticima da izvedu slične napade.

U isto vrijeme, masovni mediji se ponašaju kao vjerni pojačivači ovih otrovnih ideja. Dok nekritički prikazuju rasističku propagandu, licemjerno cenzurišu i ućutkuju svakoga ko govori protiv njih, na osnovu desničarskog prava na „slobodu govora“.

Ekstremna desnica i buržujski političari koji ponavljaju njihove ideje prebacuju krivicu sa trenutne krize kapitalističkog sistema – koji je zasnovan na profitu za nekolicinu i siromaštvo za većinu – i upiru prstom u imigrante. U ovom kontekstu, islamski fundamentalizam koristi se kao sredstvo raspirivanja islamofobije, pri čemu neki – kao Aning u Australiji – idu toliko daleko da krive muslimane za napade kao što je masakr u Krajstčerču prošle sedmice. Podrazumijeva se da je islamski fundamentalizam reakcionaran, ali ne smijemo zaboraviti ko ga je finansirao i promovisao posljednjih nekoliko decenija.

Haos i ubijanje razdvajaju radnike

O ovom pitanju pisali smo mnogo detaljnije u drugim člancima. Dovoljno je reći da su talibani u Avganistanu isplivali iz reakcionarnih snaga koje su Sjedinjene Države podržavale s ciljem da izvuku tu zemlju iz sovjetske sfere uticaja. Grupe kao Hamas su promovisane kada su Izrael i američki imperijalizam pronašli glavnu prijetnju u PLO (Palestinska oslobodilačka organizacija).

Dok se u dominantno islamskim zemljama fundamentalisti koriste kao reakcionarna alternativa radničkoj borbenosti u sadašnjoj krizi, u razvijenim kapitalističkim zemljama desničarski političari koriste fundamentaliste da bi podsticali na islamofobiju. Ovdje imamo dvije jednako reakcionarne ideologije, fašizam i islamski fundamentalizam, obje u službi vladajuće klase.

Postoji opasnost od ubistava iz odmazde koja bi mogla biti iskorištena da raspali anti-muslimansko raspoloženje. Ekstremno desni rasisti i neonacisti koriste islamski fundamentalistički terorizam da bi prikazali sve muslimane kao potencijalne teroriste. Tako su napadi kao onaj u džamiji u Kvebeku januara 2017, kada je ubijeno 6 i ranjeno 19 ljudi, ili nedavni napad u Krajstčerču predstavljeni kao dio pravednog rata da bi se odbranila „bijela“ kultura.

Način na koji mediji izvještavaju o tim događajima takođe doprinosi rasplamsavanju islamofobične histerije. Kada je izveden napad od strane muslimana, odmah je prikazan kao terorizam, što on zaista jeste. No, kada se desi napad kao ovaj u Krajstčerču, mediji nevoljno koriste riječ „terorizam“. To pokazuje da postoji agenda kroz koju se terorizam nastoji prikazati kao isključivo islamski, čime se pomaže učvršćivanje islamofobije.

Ovdje imamo varvarstvo na obje strane, a oni koji stradaju su obični muslimani i ne-muslimani, hrišćanski radnici, jevrejski radnici, hindu radnici i tako dalje, koji samo žele živjeti svoje svakodnevne živote. Na tom putu nema rješenja za radnike svih zemalja. Radnička klasa mora da se izdigne iznad tih podjela i shvati svoje interese. Ona se mora boriti protiv stranih snaga koje pokušavaju podijeliti radni narod. Dva mota „podijeljeni padamo, ujedinjeni stojimo“ i „napad na jednog je napad na sve“ moraju krasiti zastave radničkog pokreta.

Interesi kapitalističke klase podrazumijevaju korištenje svih mogućih sredstava da bi držali radnike razdvojene. Ako to znači zločine i krvoprolića, oni neće ustuknuti pred promovisanjem, ili bar tolerisanjem takvih događaja. Sa druge strane, radnici cijelog svijeta, svih boja i vjera priželjkuju svijet u kojem mogu odgojiti svoju djecu u zdravom i sigurnom okruženju.

Kako to može biti postignuto? Sigurno ne ovim varvarskim metodama. Takve metode mogu donijeti korist samo vladajućoj klasi stvarajući razdor među radnicima. A kada su radnici podijeljeni onda su oslabljeni i bespomoćni pred napadima na njihov životni standard od strane gospodara. Kapitalistička klasa uvijek će se koristiti ovim podjelama. Potrebno je društvo koje brine o osnovnim potrebama svih, sa pristojnim stanovanjem, odjećom, hranom, obrazovanjem i zdravstom za sve. To može biti postignuto sam kroz socijalističku transformaciju društva, tako što će radnici koji proizvode društveno bogatstvo imati kontrolu nad resursima i njihovom upotrebom. Kada je siromaštvo, zajedno sa nužnošću, iskorijenjeno, takođe će biti uklonjena materijalna osnova za etničke i vjerske konflikte.

Radničkim jedinstvom protiv rasnih podjela

Samo na toj osnovi se mogu okončati ovi konflikti. Nisu krivi muslimanski radnici, seljaci ili omladina za pad životnog standarda. Oni se, kao i svi drugi radnici, samo bore za svoj život, da zarade dovoljno novca da nahrane sebe i svoju djecu. Takođe, nisu krivi radnici i omladina Britanije, Sjedinjenih Država, Australije ili Novog Zelanda za stradanja naroda Bliskog Istoka. Krivi su kapitalisti ovih zemalja, koji eksploatišu radnike u svojim državama, i sprovode imperijalističku spoljnu politiku.

U potrazi za profitom, oni haraju svijetom šireći tržište i sfere uticaja. Stvaraju podjele da bi ostvarili svoje interese; oni napadaju i bombarduju zemlje da bi obezbijedili trgovinske puteve i izvore sirovog materijala. Oni govore o demokratiji, ali gdje je revolucija na pomolu ne oklijevaju da je varvarski uguše. To je očigledno u Siriji i Libiji. U Jemenu su dozvolili svojim prijateljima u saudijskom režimu da izgladne čitav narod dok im se ne pokori, dok su u Somaliji promovisali krajnje varvarstvo. U međuvremenu, kod kuće u razvijenim kapitalističkim zemljama, podstiču na rasizam kao korisno sredstvo obesmišljavanja radničke borbe.

U prošlosti, kada je došlo do teške ekonomske krize u Njemačkoj, antisemitizam je rasplamsavan kao korisno oružje za skretanje pažnje sa stvarnih krivaca, kapitalista. Danas su pronašli jednako korisno oruđe u islamofobiji. To je sredstvo za koje se nadaju da će im omogućiti da očuvaju svoju moć dok nastavljaju napadati radničku klasu, smanjujući plate, obrazovanje, zdravstvo... Tako svi radnici pate, muslimanski i ne-muslimanski.

Jedina snaga koja to može okončati je organizovana radnička klasa. Radnici različitih zemalja i etničkog porijekla otkriće da imaju jednake interese u uzvraćanju udarca na njihove životne uslove. Događaji kao ovaj prošle nedjelje takođe ističu spontanu solidarnost među običnim radnim narodom. U Novom Zelandu vidjeli smo izlive takve solidarnosti širom svih zajednica sa žrtvama u ovom masakru, dok je za pomoć prikupljeno više od 6 miliona novozelandskih dolara. Đaci su se okupili u velikom broju širom Krajstčerča da izvedu Haka ples (ceremonijalni ples u maorskoj kulturi) u čast poginulih u napadu. Ovi primjeri otkrivaju istinsku solidarnost radnog naroda.

Činjenica je da resursi koji bi obezbjedili posao, dom, pristojne plate, bolnice i obrazovanje za sve, već postoje. Problem je što su svi ti resursi u rukama manjine ekstremno bogatih kapitalista, koji koriste to bogatstvo u korist manjine, ne većine. Da bismo svi imali pristup tim resursima potrebno je ukloniti kapitalističku klasu, klasu koja uništava sami temelj civilizacije i gura svijet nazad u varvarstvo.

Jedinstvo radničke klase znači jedinstvo protiv stvarnog neprijatelja: vladajuće kapitalističke klase u svim zemljama koja profitira dok stvara razdor među narodom. To znači jedinstvo svih radnika, bez obzira na njihovu vjeru, jezik ili boju kože, protiv sistema koji se zasniva na maksimizaciji profita za nekolicinu.