Detalji
Kategorija: Svet

Neuspjeh provokacije sa humanitarnom pomoći 23. februara na venecuelanskoj granici je bio ozbiljan udarac Trampovom pokušaju državnog udara. Došlo je do međusobnog optuživanja između samoproglašenog "predsjednika" Gvajida, kolumbijskog predsjednika Duka i američkog potpredsjednika Pensa. SAD nije mogao dobiti saglasnost Lima kartela za vojnu intervenciju.

Državni udar gubi impuls. 07. marta, samo nekoliko dana nakon Gvajidovog antiklimatičnog povratka u Karakas, cijela zemlja je došla u stanje zamračenja od koga se još uvijek nije potpuno oporavila. Šta je uzrok? Kako je to povezano sa pokušajem "smjene režima" i najvažnije, koji su planovi imperijalizma i kako se boriti protiv njih?

Venecuela zamračenje 123. februar je trebao biti Dan D državnog udara. Ideja nije bila isporuka "humanitarne pomoći", već pokušaj da se stvori trenutak "narodne moći", gdje će velika grupa pristalica opozicije na obe strane granice opirati oružanima snagama Venecuele, a vojska će suočena sa gomilom mirnih demonstranata promjeniti stranu i podržati Trampovu marionetu Huana Gvajida. Međutim, stvari se nisu odigrale po planu Vašingtona. Pristalice opozicije se nisu pojavile u očekivanom broju. Kamioni sa "pomoći" nisu prešli granicu, a Rubio, Ejbrams i Gvajido su ostali osramoćeni.

Režirali su veliku priču o tome kako je "Maduro zapalio kamione sa pomoći" na mostu Santander na kolumbijskoj granici. Američki zvaničnici su time čak opravdavali vojnu intervenciju pod Ženevskom konvencijom. Bez obzira što se Konvencija primjenjuje u uslovima rata i činjenicu da je kamion sa "pomoći" zapalio "mirni" pristalica opozicije bacajući Molotovljev koktel na venecuelanske graničare. Nekoliko medija (Telesur, RT) su na to odmah ukazali na početku i čak objavili sliku koja to potvrđuje. To nije spriječilo američke zvaničnike Marka Rubia i Džona Boltona da optuže Madura, a hor svjetskih buržoaskih medija je nastavio širiti tu laž.

Sada, dvije sedmice kasnije, čak je i Njujork Tajms morao priznati da "tvrdnja venecuelanske vlade da nije zapalila kamion pomoći ima potvrdu u vidu fotografije na kojoj se vidi da je opozicioni demonstrant zapalio kamion. Isto istraživanje Njujork Tajmsa zaključuje da je venecuelanska vlada bila u pravu tvrdeći da su SAD i opozicija lagali da se u kamionima nalaze lijekovi i medicinska oprema: "tvrdnja o pošiljci lijekova se prema snimcima i slikama čini neodrživom".

Priznanje Njujork Tajmsa, iako neće biti pokriveno kao inicijalni lažni izvještaj, je ipak vrlo značajno. Znali smo da SAD laže od početka, jer je postojao dokaz, a sad su morali priznati. Ovo treba da bude lekcija kada sljedeći put SAD ili venecuelanska opozicija bude širila ovakve tvrdnje o "Madurovom režimu". Lekcija je: " ispituj sve što Vašington i masovni mediji pričaju o vladi koju žele da sruše".

Opozicioni socijalni mediji u Venecueli su eksplodirali to veče sa heštegovima #IntervencionMilitarYA ( vojna intervencija SADA) čija je namjera pritisak na SAD i njene saveznike da pokrenu vojnu intervenciju u zemlji. Kampanja otkriva pravi karakter opozicije (proimperijalistička i izdajnička), ali i moral među njihovim redovima (oni ne misle da su nosioci "promjene" već sve nade polažu u Trampa).

Nakon poraza 23. februara, sastanak Lima grupe u Bogoti sljedećeg jutra je bio novi korak unazad. Prisjetimo se da je Lima grupa (preciznije poznata kao "Lima kartel") zapravo ad hok grupa zemalja stvorena sa jednim ciljem a to je rušenje venecuelanske vlade jer SAD nije mogao dobiti dovoljno glasova u Organizaciji američkih država (OAS) za svoje ratoborne rezolucije. Prije nego što je sastanak počeo, Čile, Brazil i Paragvaj su javno saopštile da isključuju vojnu intervenciju.

Slučaj Brazila je vrijedan pažnje jer je došlo do raskola unutar Bolsonarovog kabineta, između njega i oružanih snaga. Pod pritiskom generala i potpredsjednika, desničarski predsjednik je bio prisiljen povući nekoliko svojih javnih izjava; posebno podršku za premještanje brazilske ambasade u Jerusalim, i dozvolu američkoj vojsci da koristi brazilske vojne baze. Kada je u januaru Lima grupa odlučila da prekine svaki kontakt sa oružanim snagama Venecuele, Brazilci su ostavili otvoren kanal komunikacije. Brazilska vojska je čak zabranila prisustvo američkih vojnika na granici sa Venecuelom kao dio operacije dostave "humanitarne pomoći" 23. februara.

Suprotno stavu kolumbijske države koja je zažmirila i pomogla opozicionim izazivačima nereda na granici sa Venecuelom, Brazilci su ih zadržali i spriječili sukobe. Razlog nije u tome što su brazilski generali progresivni, ili zato što zastupaju princip suvereniteta, već oni znaju da svaki veći sukob sa Venecuelom, uključujući mogućnost građanskog rata, može imati udarac na Brazil sa kojom Venecuela dijeli veliku i negostoljubivu granicu. Posljednja stvar koju brazilski generali žele je da budu uvučeni u oružani sukob sa Venecuelom za koji znaju da ne bio jednostavna stvar.

Suočeni sa takvim oklijevanjem, sastanak u Bogoti 25. februara se završio saopštenjem koje je sadržavalo snažne riječi osude i neodređenih prijetnji, ali nije sadržavalo nijedno ozbiljno oprijedeljenje u narednim koracima operacije "promjene režima". SAD su objavile stavljanje još nekoliko zvaničnika Venecuele na listu sankcija, uključujući i tri regionalna guvernera. Teško da ovo čini vojnu intervenciju koju je opozicija zahtjevala.

Medijski izvještaji su govorili o optužbama Majka Pensa (koji je prekinuo svoje putovanje u Južnu Koreju da bi prisustvovao sastanku) upućenih prema Gvajidu. Prema jednom izvještaju, Pens je rekao Gvajidu "da sve propada u vezi napada na čavistički režim, a najviše se žalio zbog nastavka lojalnosti oružanih snaga Maduru". Gvajido je SAD-u obećao "da ako ga glavne svjetske vođe priznaju...da će barem polovina visokih oficira preći na njegovu stranu. To se nije dogodilo". Druga kritika se ticala opozicionog stava da se "socijalna baza Madura raspada. Kriza jeste pokazala da se podrška vladi smanjila, ali da i dalje postoji".

Naravno, takve izvještaje treba uzeti sa rezervom jer nisu citirani izvori. Međutim, opšta frustracija SAD-a sa državnim udarom u Venecueli je vrlo stvarna i čini ovaj izvještaj mogućim. Drugi izvještaj u Volstrit Žurnalu govori o čileanskom predsjedniku Pinjeri i kolumbijskom predsjedniku Duku koji su na sastanku takođe bili bijesni na Gvajida:

"Opozicija je javno objavila plan obećavajući da će doći do povezivanja pritiska stanovnika Venecuele sa obe strane granice, oružane snage Madura će se povući a kamioni sa pomoći će ući za gladni narod Venecuele. Očekivanja se nisu ostvarila. Oni su mislili da će biti više pomoći koja će ući. I da će vojska ustati. A to se nije dogodilo".

Članak Volstrit Žurnala je detaljan:

"Kako je vrijeme prolazilo, Pinjera je pitao Gvajida gdje je narod koji je trebao doći sa obe strane granice? Odgovori nisu bilio zadovoljavajući. Sve je propalo: koordinacija, informacije, organizacija..."

Ova slika pokazuje bijesnu razmjenu riječi koje okrivljuju Gvajida, a u stvarnosti je Vašington odgovoran za cijelu kreaciju državnog udara. Američki zvaničnici zaduženi za izvođenje državnog udara su bili toliko frustrirani da su pokrenuli potpuno smiješnu polemiku protiv medija (uključujući i CNN ) u kojoj su Gvajida počeli opisivati kao "samoproglašenog" ili "vođu opozicije" što je u suprotnosti sa titulom "privremenog predsjednika", koju je Vašington stvorio:

Jastrebovi Trampove administracije - Bolton, Pompeo i Ejbrams - su napravili niz pogrešnih pretpostavki. Prvo, pretpostavili su da Maduro nema podršku, potcjenjujući snagu antiimperijalističkog osjećaja pred pokušajem američkog državnog udara, i činjenicu da se podrška čavizmu smanjila, on je ipak uspio osvojiti preko 30% glasova prošle godine. U posljednjih nekolio sedmica, širom zemlje održano je niz impresivnih, antiimperijalističkih skupova koje je vodio Diosdado Kabeljo.

Drugo, mislili su da opozicija može mobilisati veći broj ljudi koji je spreman da ide u otvorene sukobe sa vladom. Opozicione pristalice, izdane od strane vođa 2017. i poražene u prijašnjim pokušajima državnog udara 2013. i 2014. godine, su nepovjerljivi prema opozicionim vođama i skeptični prema njihovim mogućnostima da sruše vladu koju mrze. Sve svoje iluzije i nade su položili u američku vojnu intervenciju i to stanje svijesti može proizvesti veliki skup (kao 23. januara) ali ne može zadržati mobilizaciju da sruši Madura.

Neuspjeh 23. februara je ostavio Gvajida u Kolumbiji. On je mislio da će se vratiti kao pobjednik, na čelu američkog konvoja "humanitarne pomoći", ali je zapravo prekršio sudsku zabranu napuštanja zemlje. Zatim je počeo kratku turneju po Latinskoj Americi u kolumbijskom avionu, ali ga je SAD odmah pozvao. On je nastavio turneju po Evropi i naređeno mu je da se mora vratiti u Venecuelu jer "gubi impuls".

Ejbrams, Bolton i Rubio su ponovo pokušali da naprave Dan D očekivajući da će ga Maduro uhapsiti kako bi se napravio casus belli za stranu intervenciju. Završilo se još jednim neuspjehom. Gvajido se vratio 04.marta, okupljeni EU ambasadori su ga dočekali na aerodromu i on je otišao na skup u istočni dio Karakasa...Ali na njegovu i američku žalost, on nije uhapšen (iako je trebao biti uhapšen iz mnogo razloga).

Zamračenje

Onda je došlo zamračenje. Počevši 07. marta, nešto prije 17h, nestanak struje je pogodio 18 od 24 savezne države. U Karakasu je stao metro, pa su desetine hiljada ljudi morale hodati u mraku. Nakon nekoliko sati postalo je jasno da se radi o većem incidentu i da struja neće biti povraćena tako brzo. Vlada je 08. mart proglasila nacionalnim praznikom.

Glavna hidroelektrana u zemlji, Simon Bolivar hidroelektrana, poznata kao brana El Guri  je prestala sa radom. El Guri proizvodi 80% električne energije za cijelu zemlju i njen popravka je delikatna operacija. Struja se već nekoliko dana postepeno vraća u različitim djelovima zemlje. Tokom vikenda, nekoliko puta je struja vraćena u neke djelove zemlje, da bi ponovo bila isključena.

Situacija je ozbiljna. Vlada je proglasila još jedan dan za nacionalni praznik, 11. mart. Pomoćni električni generatori snabdjevaju najvažnije instalacije, kao što su bolnice, ali postoje ozbiljni problemi sa javnim saobraćajem. Trgovine ne primaju plaćanje karticama i mnogi su povećali cijene i primaju plaćanje samo u dolarima. Takođe postoje problemi sa vodosnabdijevanjem, telekomunikacijama (telefoni i internet), hrana u frižiderima i zamrzivačima je pod rizikom da propadne itd.

Vlada je za zamračenje okrivila sabotažu brane El Guri, a Vašington i opozicija su tu ideju brzo odbacili i za nestanak struje naveli razlog požar koji je zahvatio strujnu mrežu između brane El Guri i Malena stanice. Požar je navodno izazvao rušenje strujne mreže i doveo do sigurnosnog zaustavljanja hidroelektrane El Guri. Međutim, opozicija nije prikazala dokaz požara, a korespondent Njujork Tajmsa, Anatolij Kurmanjaev je odbacio takvu hipotezu.

Vlada tvrdi da je pad sistema napajanja električnom energijom izazvao sajber napad na sistem koji kontroliše turbine El Gurija i reguliše strujnu mrežu do Malene. Kada je struja vraćena u subotu 09. marta, došlo je do još jednog takvog napada, i vlada tvrdi da je to djelo američkog imperijalizma.

Za one koji ove optužbe odbacuju kao "teorije zavjere", pogledajmo sljedeće činjenice. Prvo, SAD i masovni mediji su podlo lagali o paljenju kamiona "pomoći" prije nekoliko sedmica. Dalje, kakav kredibilitet ima Marko Rubio?. On je na svom tviter nalogu objavio kako je došlo do eksplozije na "German" brani, a u stvarnosti radi se o opozicionom novinaru u Venecueli po imenu Herman (German prim. prev.) Dam koji je izvještavao o eksploziji u jednoj od strujnih stanica.

U novom bezosjećajnom obratu, Rubio je "objavio" tvit o smrti 80 beba u bolnici u Marakaibu, da bi ga šef Volstrit Žurnala za Južnu Ameriku ispravio izjavivši da bolnica nije zabilježila nijednu neonatalnu smrt. Nijednu. Nula. Ninguna. Zašto bi vjerovali bilo čemu što ljudi kao Rubio govore?

Drugo, takav napad je moguć i urađen je i prije na Nadzorni sistem prikupljanja podataka koji nije onlajn. Za one koje zanima, pogledajte kao su SAD i Izrael stvorile Staksnet (Stuxnet) virus, koji je korišten za napad na iranski nuklearni program 2010. godine. Taj virus posebno napada Simens kontrolne sisteme, kakvi se koriste za rad turbina na El Guriju. Članak u Forbsu u kojem jedan stručnjak priznaje:

"U slučaju Venecuele, ideja da se američka vlada iz daljine mješa u električnu mrežu je sasvim realistična... Uz dugi pritisak američke vlade na vladu Venecuele, vrlo je vjerovatno da SAD već ima duboko prisustvo u mreži infrastrukture zemlje. Zastarjeli internet i infrastruktura Venecuele omogućava takve operacije i vrlo lako uklanjanje tragova stranog uticaja. Nestajanje struje širom zemlje kao u Venecueli je scenario iz sajber priručnika".

Iako članak na kraju kaže da je i drugačiji scenario moguć, on ipak podvlači "da se ne može isključiti američko ili neko drugo strano mješanje."

Treće, tu je i stvar vremena. Državni udar se odugovlači. Gvajido se vratio u zemlju ali očigledno da gubi impuls. Nema boljeg trenutka za provođenje napada na električnu mrežu kako bi se pokazalo da vlada nema kontrolu, okrenulo stanovništvo protiv vlade i dalje pojačalo propagandu o "humanitarnoj krizi" i "haosu". Minute nakon izvještaja o zamračenju, Rubio, Bolton i Gvajido su već bezosjećajno optuživali vladu i likovali zbog patnji naroda. Zamračenje se takođe dogodilo nekoliko dana pred dolazak Internacionalne kontakt grupe EU koja na terenu treba istražiti da li postoji "humanitarna kriza" ili ne. Kakva slučajnost!

Naravno, za objašnjenje zamračenja, moramo dodati još nekoliko faktora.

Električnoj mreži u Venecueli nedostaje ulaganja i održavanja već nekoliko godina na što je lijevo krilo Bolivarskog pokreta otvoreno ukazivalo. SAD su brzo prikazale da je ovo glavni uzrok, zaboravljajući da su sankcije zemlju spriječile da pregovara o spoljnom dugu koji je isisao veliku količinu spoljnjih rezervi. Moramo dodati da je Madurova vlada izabrala da plati spoljni dug i preda preferencijalne dolare kapitalistima umjesto da taj novac iskoristi drugačije. Ovo znači da sabotaža na sistemu koji je već oslabljen može vrlo lako napraviti štetu.

Druga je činjenica da je hiljade radnika napustilo poslove u industriji zbog ekonomske krize koja je potpuno uništila kupovnu moć plata. Prvo su otišli iskusniji i viskokvalifikovani radnici, baš oni koji će sada biti najpotrebniji kada bude trebalo pokrenuti vrlo delikatan sistem električne infrastrukture. Ovaj proces napuštanja je pojačan nakon posljednje konverzije valute u avgustu 2018. godine, kada je vlada uništila kolektivno pregovaranje i platne razlike u javnom sektoru.

Neki od ovih problema su mogli biti umanjeni, ili možda spriječeni, da su radnici u industriji zadržali nivo radničke kontrole koju su dobili tokom Čavezove vlade. Nemojmo zaboraviti da su električari u jednom trenutku bili na čelu borbe za radničku kontrolu, koju je ukinula birokratija.

Konačno, američke sankcije državnoj naftnoj kompaniji PDVSA su spriječili Venecuelu u uvozu i proizvodnji goriva potrebnog za rad termoelektrana koje su mogle zamjeniti hidroelektranu El Guri.

Šta dalje za imperijalizam?

Venecuela zamračenje 2Situacija u Venecueli mnogo zavisi od faktora koji se odigravaju iza scene. Zaista je teško reći šta se događa u vojnim barakama i oficirskim kancelarijama. Cijela politika američkog imperijalizma je stvorena da vrši pritisak na vojsku, čineći situaciju nepodnošljivom, tako da generali izvuku zaključke da je za njihove interese bolje ukloniti Madura sa vlasti. Ovo se pokušava postići sankcijama koje nanose štetu ekonomiji. U tom svjetlu treba posmatrati i posljednju prijetnju Boltona i Ejbramsa da će kazniti, ne samo američke kompanije koje trguju sa PDVSA ili vladom Venecuele, već i treće zemlje. Cilj je jasan: potpuno ugušiti ekonomiju Venecuele kako bi se vlada predala. Ovo je zločinačka politika koja nanosi prije svega štetu radnicima i siromašnima u Venecueli, potpuno diskreditujući ideju da je Vašington zabrinut za navodnu "humanitarnu krizu".

Što se tiče mogućnosti vojne intervencije, jasno je da SAD žele da zemlje Latinske Amerike podrže tu inicijativu, ali nema želje za vojnim avanturama u Lima grupi jer bi takva akcija bila štetna i skupa. To ostavlja SAD sa nekoliko opcija, od kojih su glavne pritisak kroz sankcije, sabotažu, provokacije itd. Ovo je priznao i Eliot Ejbrams u razgovoru sa dvojicom ruskih komičara kada je mislio da razgovara sa švajcarskim predsjednikom. On je rekao: "Mislimo da su beskrajna uvjeravanja kako neće biti američke vojne akcije taktička greška. Ali mogu reći da to nije ono što mi radimo. Mi radimo upravo ono što vidite, finansijski, ekonomski i diplomatski pritisak."

Ovome treba dodati i ideje nekih zvaničnika američke administracije o stvaranju "Slobodne vojske Venecuele" i njihovog preuzimanja nekog djela teritorije (pri granici, možda u Tahiri), što bi bilo ponavljanje operacije iz Sirije i Libije. Članak u Blumbergu je otkrio da odbjegli general Kliver Alkala ima grupu od 200 naoružanih ljudi u Kolumbiji spremnih da pređu granicu 23. februara, ali su ga u tome spriječili Kolumbijci. Rubio je takođe igrao na kartu odbjeglih vojnika, a Gvajido se sa njima susreo u Kukuti, slaveći ih zbog "bijega" i upozoravajući da "ćemo se morati vratiti".

Postoji i hitnost kod Boltona, Pompea, Ejbramsa i Rubia. Oni su očekivali brzo rješenje "promjene režima" još u januaru, ali to nije uspjelo. Oni su vjerovatno izračunali da im treba rješenje prije američkih izbora 2020. godine. Frustracije i nestrpljivost ih čini još opasnijima i spremnima na nove trikove.

Kao što smo govorili i ranije, protiv  ovoga imperijalističkog državnog udara se može boriti samo revolucionarnim mjerama, zadajući udarce opoziciji i njihovim spoljnim gospodarima. To znači uhapsiti ih i poslati pred sud. Izvršiti eksproprijaciju domaće oligarhije i multinacionalki. Prije svega, revolucionarne organizacije naroda treba jačati odozdo naoružavajući ih i razvijajući milicije u radničkim komšilucima, uvodeći radničku kontrolu u fabrike i radna mjesta i ohrabrujući revolucionarnu inicijativu masa.

Internacionalno, moramo nastaviti i jačati kampanju protiv naših imperijalističkih vlada u SAD-u, EU, Lima zemljama, koje su više ili manje uključene u ovaj reakcionarni državni udar.

Uključi se i ti! Budi dio svjetske borbe za socijalizam!