Nastavljuju se napori Vašingtona da imperijalističkim državnim udarom uklone venecuelansku vladu. 26. januara SAD su najavile sankcije PDVSA (naftnoj kompaniji u državnom vlasništvu) i zaplijenu imovine. Ovo je vrlo ozbiljan udarac na venecuelansku ekonomiju i vladu. Jasno je da Trampova administracija misli da ima priliku i želi je iskoristiti.

SAD pojačava pritisak na VenecueluMeđutim, za sada državni udar nije uspio dobiti podršku oružanih snaga i posljednji protesti opozicije su doživjeli neuspjeh. Kakve su perspektive ove imperijalističke agresije i kako se efektivno boriti protiv nje?

Najava novih sankcija i zaplijena imovine PDVSA od strane Ministarstva finansija SAD je jedan od glavnih koraka u kampanji uklanjanja venecuelanske vlade. Ovo je mjera koju je Vašington krio zbog negativnog uticaja na američke rafinerije. SAD dnevno uvozi oko 500 000 barela nafte iz Venecuele. Nove sankcije zabranjuju američkim kompanijama poslovanje sa PDVSA, poslovati mogu samo preko inostranih računa, koja je van kontrole američke vlade. Uzimajući u obzir da je proizvodnja nafte oko 1,1 milion barela dnevno, ovo je vrlo ozbiljan udarac. Moguće je da će venecuelanska sirova nafta ipak ići u američke rafinerije preko treće strane, ali najmanje 200 do 300 000 barela dnevno će morati naći nove kupce. Procjenjeni troškovi su oko 11 milijardi američkih dolara do kraja godine. SAD je zaplijenila imovinu PDVSA vrijednu 7 milijardi američkih dolara. SAD su najavile da će ta imovina biti na raspolaganju "legitimnog privremenog predsjednika" Huana Gvajida.

Smrt zbog sankcija

Sankcije trebaju izazvati maksimalnu štetu, "da ekonomija vrišti", kako je to Nikson govorio kad je naredio CIA-i da pripremi rušenje Aljendea u Čileu. Velike količine isporučene nafte PDVSA Kini i Rusiji nisu plaćene u gotovini već su otplate dugova prema ovim zemljama. Između 80% i 90% prihoda PDVSA dolazi od prodaje SAD-u. PDVSA je najavila da će svaki kupac nafte vezan za SAD morati platiti unapred ili narudžbe neće biti isporučene. To je defanzivna mjera, koju će morati slijediti prodaja nafte drugim kupcima sljedećeih dana i sedmica. To je proces koji će trajati. Venecuela najviše proizvodi ekstra tešku naftu, koju ne mogu sve rafinerije prerađivati.

Potencijalno veći udar sankcija je na venecuelanski uvoz nafte iz SAD-a koja se koristi za preradu ekstra teške nafte u prodajni proizvod. Venecuela se trenutno oslanja na SAD za 80% ovakvog uvoza, za koji će se sada morati okrenuti afričkim zemljama, koje su mnogo udaljenije ili će morati prodavati neprerađenu ekstra tešku i sirovu naftu po nižim cijenama. Ovo je otežano činjenicom da dvije glavne rafinerije u Venecueli, El Palito i Puerto la Kruz, rade sa minimalnim kapacitetom.
Na ove sankcije došla je i provokativna izjava američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Džona Boltona 30. januara koji je odobrio američke sankcije, obrazlažući da se one odnose na sankcije van granica SAD, što ipak nije slučaj:

"Moj savjet bankarima, brokerima, trgovcima i drugim poslovnim ljudima je: ne trgujte zlatom, naftom ili drugim robama iz Venecuele koje su ukradene od venecuelanskog naroda od strane Madurove mafije. Mi smo spremni za nastavak akcija."

Kompanije kao španski Repsol, koje nisu direktno pogođene ovim sankcijama, navodno razmatraju opcije. U posljednja tri mjeseca 2018. godine, Repsol je uvozio 53 000 barela dnevno preko sporazuma nafta za otplatu duga. Fajnanšel Tajms je izjavio da " američko ministrastvo finansija namjerno muti vodu kako bi otjerali alternativne kupce venecuelanske nafte i tako pojačali pritisak Vašingtona na Madura.".

Bolton je bio na pres konferenciji u kojoj su najavljene sankcije i prijeteći sa "5 000 trupa iz Kolumbije". Neki smatraju da ovo pokazuje koliko je on glup. Iako to jest tačno, puno bolje objašnjenje jeste da je to namjerna prijetnja Maduru: "daj ostavku". Poruka je takođe upućena i venecuelanskoj vojsci da ako nastave podržavati predsjednika, mogu se suočiti sa invazijom SAD-a. Dok je Bolton mahao prijetnjama, došlo je do vijesti o posjeti Kolumbiji generala Marka Stamera, komandanta južne američke vojske, koji je navodno trebao pregledati planove o suočavanju sa prijetnjama na granici sa Venecuelom.

Vojna provokacija i imperijalistički pritisak

Izvještaji iz Venecuele već govore o malom broju paravojnih operativaca koji su već prešli granicu iz Kolumbije. Iako ovi izvještaji ne mogu biti potvrđeni, oni su vrlo mogući. Svako zna da bilo kakva provokacija ili vojna agresija na Venecuelu mora doći iz Kolumbije jer je kolumbijska desničarska vlada na Trampovoj liniji, u kojoj se nalaze američke vojne baze i koja je godinama pokazivala ratoboran stav prema Bolivarskoj revoluciji.

SAD pojačava pritisak na Venecuelu 2
Skandalozni ultimatum poslat od španskog premijera da ako Maduro pozove
na predsedničke izbore u sledećih osam dana, Španija će priznati Gvajido,
koji su ubrzo poslali i Francuska, UK i Nemačka

Vojna intervencija nije prva opcija u agendi državnog udara i ne bi bila bez ozbiljnih rizika. Vašington postupa po pripremljenom planu, koji počinje diplomatskim pritiskom, nastavlja se ekonomskim sankcijama čiji je cilj da oštete ekonomiju. Američkim sankcijama moramo dodati i zaplijenu 1,2 milijardi američkih dolara u zlatu koje drži Banka Engleske, ova odluka je donešena nakon lobiranja Majka Pompea i Džona Boltona prije nego što je Gvajido sam sebe proglasio predsjednikom. Gvajido sada lobira da britanska vlada tu imovinu da njemu na raspolaganje.

Evropski parlament u zajedničkoj izjavi Konzervativaca, "Socijalista" i Liberala je prepoznao Gvajida kao legitimnog predsjednika Venecuele. Trebalo je samo sedam dana da se vanjska politika EU potpuno složi sa politikom državnog udara Trampa i Bolsonara. Ovdje nema iznenađenja. EU je uvijek podržavala svaku američku imperijalističku avanturu, od Iraka do Libije.

Ovo je praćeno skandaloznim ultimatumom španskog premijera Pedra Sančeza koji kaže da ukoliko Maduro ne pozove predsjedničke izbore za osam dana, Španija će priznati Gvajida kao predsjednika. Pozicija Sančeza je posebno skandalozna. On je došao na vlast obećanjem o prekidu prodaje oružja Saudijskoj Arabiji, obećanje koje nije održao nakon preuzimanja funkcije. Zahtjev za izborima u Saudijskoj Arabiji naravno nije dat.

I dok Sančez zahtjeva izbore u Venecueli, u Španiji je na čelu države osoba koju niko nije birao. Felipe VI zauzima funkciju jer je sin Huana Karlosa I, kojeg je postavio diktator general Franko prije svoje smrti! Ništa od ovoga ne brine Sančeza koji vodi partiju koja je nominalno "socijalistička" i "republikanska". Interesi španskih multinacionalnih kompanija su iznad svega i Sančez se pridružio horu španskih desničara i krajnje desnih partija (PP, Cs, Vox).

U isto vrijeme su Francuska, Velika Britanija i Njemačka podržale španski ultimatum koji treba opravdati politiku koja je već odlučena, vjerovatno telefonskim pozivima iz Bijele Kuće. Priznavanje Gvajida od strane EU će biti pojačano ekonomskim sankcijama.

Gvajido je takođe imenovao svoje predstavnike u SAD-u, Argentini, Kolumbiji i drugim zemljama koje ga priznaju kao "predsjednika". Mimo SAD-a, sve ove zemlje još uvijek imaju diplomatske veze sa Venecuelom i izabranim predsjednikom Madurom, amabasade su takođe u radu. Ne možemo isključiti situaciju gdje bi opozicioni demonstranti pokušali da ih pridobiju. EU bi to mogla slijediti.

Sav ovaj pritisak ima jasan cilj: natjerati Madura na ostavku ili uvjeriti oružane snage da im je u interesu da ga uklone. Za sada nema javnog znaka da ova strategija radi, ali ne možemo znati da iza scene nema sastanaka.

Vojska se drži, opozicija se bori

Za sada su venecuelanske Bolivarske nacionalne oružane snage (FANB) javno izrazile lojalnost izabranom predsjedniku Maduru i snažno odbile bilo kakvo strano miješanje. FANB su tokom godina očišćene od najreakcionarnijih elemenata nakon neuspjelog puča 2002. godine. Bolivarska revolucija je takođe imala efekat politizacije vojske, kao i dijela oficira. Međutim, to nije garancija njihove lojalnosti. Nemojmo zaboraviti da je Pinočea kao zapovjednika vojske postavio predsjednik Aljende nakon neuspjelog puča u junu 1973. godine. Manje od tri mjeseca kasnije, Pinoče je vodio državni udar koji je srušio vladu.

Jedan od glavnih razloga lojalnosti vrha venecuelanske vojske je zbog ustupaka koje su dobili posljednjih godina. Vojni oficiri upravljaju uvozom i nabavkom hrane, državnim kompanijama i PDVSA. Uz ovo, formiranje CAMIMPEG im je omogućilo pristup izdašnim ugovorima na naftu, plin i rudarenje. Sa ovih pozicija oni zadržavaju moć i bogatstvo preko legalnih načina ali i kroz korupcijske šeme i otvorenu krađu. Dok im Maduro garantuje te pozicije oni će mu biti lojalni. Ako zaključe da će Maduro ipak biti uklonjen, oni će preći na stranu opozicije. Gvajido je objavio da je "imao tajne sastanke sa pripadnicima vojske i sigurnosnih snaga". Zaista je bilo sastanaka, ali ne zato što ih je organizovao on kao marioneta američkog imperijalizma. Ovi sastanci su direktno organizovani od strane CIA-e i Stejt Departmenta, vodećih snaga iza državnog udara.

SAD pojačava pritisak na Venecuelu 3

Opozicija je bila neuspešna 2017. jer nije prodobila područja siromašnih
i radničke klase.
Čak i sada, podrška u bariosima je ograničena i
Gvajidov miting je bio neuspeh

Reakcionarna opozicija nije uspjela u prethodnim pokušajima da preuzme vlast 2017. godine jer nije mogla prodrijeti u radničke i siromašne dijelove. Oni su uspjeli mobilisati stotine hiljada pristalica, ali nisu otišli dalje od djelova srednje i više klase.

Ekonomska situacija danas je mnogo gora nego 2017. godine. Životni standard je nastavio padati, a kupovna moć plata je nestala hiperinflacijom i devaluacijom. Ali ipak nije bilo značajnih protesta u radničkim i siromašnim dijelovima. Nakon samoproglašenja Gvajida 23. januara, došlo je do sukoba u bariosima u Karakasu, ali to su male grupe plaćenih izazivača nereda, regrutovanih iz malandro kriminalnih elemenata, uz korišćenje pušaka, garanata i drugog oružja. Oni su brzo uništeni elitnim jedinicama FAES i CONAS.

Čak i opozicioni protesti 30. januara, za koje se Gvajido pripremao, nisu uspjeli. Male grupe demonstranata koje su izašle na ulice su razočarale svjetske masovne medije koji su željeli prikazati "masovnu mobilizaciju". Mediji naravno nisu prikazali bolivarske demonstracije proteklih sedmica u različitim dijelovima zemlje, jer oni ne odgovaraju propagandi o "vladi koja je izgubila narodnu podršku".

Neuspjeh opozicionih protesta 30. januara otkrivaju da dio masa koji podržava opoziciju nije spreman da učestvuje u pokazivanju snage koji direktno ne dovodi do pada "režima". Ovi ljudi su ekstremno kritični prema opozicionim vođama koji su ih izdali 2017. i iznevjerili njihove nade o "promjeni". Ovo stvara raspoloženje nadanja u stranu imperijalističku intervenciju, ili kroz diplomatski pritisak i sankcije ili vojnu agresiju. Ovo je vrlo opasno iz tačke gledišta reakcije jer ostavlja Gvajida bez podrške, razotkrivajući ga kao Trampovog pijuna.

Antiimperijalističko raspoloženje koje Maduro ne koristi

Ne smijemo zanemariti jaki, antiimperijalistički osjećaj koji postoji u Venecueli, koji prevazilazi one koji manje ili više kritički podržavaju vladu. Takvo raspoloženje postoji i unutar oružanih snaga.

Konačno, tu je i faktor strane podrške Madurovoj vladi. Za sada Rusija i Kina, kao i Turska i Iran pružaju jasno protivljenje državnom udaru, ali su to protivljenje usmjerili uglavnom prema stranom mješanju. Ovo je indikacija da bi mogli pristati na "rješenje" unutar Venecuele: neku vrstu dogovorene "tranzicije", možda predvođene vojskom.

SAD pojačava pritisak na Venecuelu 4
Huan Gvajido postavio je sebe za predsednika, pokušavajući da uzurpira vlast,
ali još nije uhapšen

Rusija ima dva glavna interesa u Venecueli. Ona brani Madurovu vladu jer joj garantuje vrlo izdašne ugovore na naftu, rudarenje i prodaju oružja. Rusija je takođe pozajmila velike svote novca Venecueli u posljednjih nekoliko godina, oko 17 milijardi američkih dolara. Sve bi to bilo izgubljeno ako bi Maduro bio zamjenjen Gvajidom. U isto vrijeme, Rusiji je i u geostrateškim odnosima važno imati saveznika u američkom dvorištu.

Međutim, Rusija kao i svaka sila, nema trajne prijatelje već samo trajne interese. Ne zaboravimo da je Moskva vagala svoje interese na početku sirijske krize i tek je značajno podržala Asada kada je bilo jasno da on neće biti srušen i da SAD nije bio spreman na kopnenu invaziju.

Kina takođe ima veliki ulog u Venecueli, više nego Rusija. Ona je posudila Karakasu preko 50 milijardi američkih dolara, a kineske kompanije su investirale preko 20 milijardi u ovu karipsku zemlju. Međutim, Kinezi vrlo malo mogu učiniti u odbrani Madura osim veta na rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a.

U stvarnosti, jedini efektivni način borbe protiv imperijalističkog državnog udara je provođenje revolucionarnih mjera i podrška revolucionarnih masa. Za sada Maduro nije uradio ni jedno ni drugo. Sva njegova javna okupljanja su naglašavala da je spreman na razgovore sa opozicijom, Trampom i čak krvoločnim Eliotom Abramsom, kojega je SAD postavio za provođenje "tranzicije i demokratiju".

Naravno, u ratu kao i u klasnoj borbi, svako svoje poteze predstavlja kao defanzivne mjere. Ovo je drugačije. Maduro ne radi na ozbiljnoj akciji da bi odgovorio na imperijalističku agresiju.

Huan Gvajido je sam sebe proglasio predsjednikom, pokušavajući da uzurpira vlast; postavio je ambasadore u stranim zemljama; tražio od stranih sila da zaplijene imovinu Venecuele, s kojom bi on raspolagao itd. Uprkos svemu ovome, on još uvijek nije uhapšen. Tek je prije nekoliko dana državni tužilac preduzeo neke blage mjere protiv njega (zabranio mu napuštanje zemlje).

SAD su zaplijenile venecuelansku imovinu i stavile sankcije. Odgovor na to bi trebaala biti zaplijena cjelokupne imovine američkih multinacionalnih kompanija u Venecueli. Ništa nije urađeno. Banka Engleske je ukrala 14 tona zlata od Venecuele. Venecuela bi opravdano mogla zaplijeniti imovinu britanskih kompanija u Venecueli. Ništa nije urađeno.

Revolucionarne mase se moraju oduprijeti državnom udaru!

SAD su 28. januara najavile ekonomske sankcije i zaplijenu imovine, a Maduro je konačno najavio formiranje 50 000 "narodnih zaštitinih jedinica" koje se pripremaju za slučaj vojne invazije, obećavajući da će Venecuelu pretvoriti u novi Vijetnam. Ovo je dobrodošao korak, ali mora bit pretvoren iz riječi u djela. Mnogo puta u prošlosti je bilo govora o jačanju milicija, ali vojni oficiri su uvijek oklijevali da ih pretvore u istinske radničke i seljačke milicije.

Da bi zaustavila imperijalistički državni udar, Venecuela mora usvojiti politiku Kubanaca 1959.-1962. godine: eksproprijaciju svojine multinacionalnih kompanija i stvaranje radničke i seljačke vojske. Tako je poražena invazija u Zaljevu svinja.

SAD pojačava pritisak na Venecuelu 5
Venecuela treba da usvoji politiku Kubanaca iz 1959-62:
eksproprijacija svog multinacionalnog vlasništva
i podizanje radničke i seljačke armije

Umjesto toga, Maduro u ratu provodi istu neuspješnu politiku koju je provodio i u miru: pozivi na pregovore, ustupci kapitalistima i polagano potkopavanje dostignuća revolucije. Ovo je put u katastrofu.

Rezultat borbe još uvijek nije odlučen. To je sudar živih sila. Imperijalizam ima jasan plan i polako ali sigurno ga sprovodi.

Jedini način zaustavljanja imperijalističkog napredovanja je oslanjanje na revolucionarni narod, udarajući vladajuću klasu uz jasan poziv radnicima i seljacima širom kontinenta a i šire da pomognu Bolivarskoj revoluciji. Kako bi se mobilisala revolucionarna energija radnika i seljaka, potrebna je politika koja na prvo mjesto stavlja njihove potrebe: odbacivanje stranog duga, eksproprijacija lanca distribucije hrane, davanje zemlje seljacima i njihovo naoružavanje da je mogu braniti; demokratsko planiranje ekonomije pod radničkom i seljačkom kontrolom kako bi zadovoljila potrebe ljudi. Ovo je linija koju u Venecueli zastupaju drugovi marksističke struje Lucha de Clases (Klasna borba).

Internacionalna marksistička tendencija je potpuno protiv imperijalističkog državnog udara i mi mobilišemo naše skromne snage da bi internacionalno stvorili solidarni pokret protiv toga.