Pokret žutih prsluka je društveni potres iznimne moći. Pokret predstavlja veliku prekretnicu u klasnoj borbi u Francuskoj - i izvor je inspiracije radnicima širom svijeta. On će imati duboki i trajni uticaj na politički život zemlje.

Stotine hiljada eksploatisanih i potčinjenih ljudi je po prvi put u životu se pokrenulo 17. novembra. Ovo nije bila mobilizacija najviše organizovanih slojeva radništva. Ovo nije bila mobilzacija isključivo radnika: uz radnike tu su i sitni obrtnici, sitni farmeri, penzioneri itd. Zbog toga ovaj pokret ostaje politički heterogen. Neki kritičari žutih prsluka sanjaju o "čistoj socijalnoj revoluciji", ali kao što je Lenjin pisao, ove osobe "pričaju o revoluciji bez razumjevanja šta revolucija jeste". Po definiciji, revolucija mobiliše najdublje slojeve zemlje. Prisustvo velikog broja žena na demonstracijama je očigledna potvrda toga.

RIC i "vlast narodu"

Građanska inicijativa za referendum (RIC) se pojavila kao centralni demokratski zahtjev žutih prsluka. Princip je jednostavan. Ako dovoljan broj građana zatraži, referendum može biti održan za svaku stvar od javnog interesa, zakon, Ustav, raspuštanje izabranih predstavnika itd.

Popularnost ovog zahtjeva pokazuje veliko nepovjerenje u institucije buržoaske demokratije. Ovo nije iznenađenje. Decenijama su se desnica i "ljevica" smjenjavale na vlasti, provodeći suštinsku istu reakcionarnu politiku. U parlamentu, većina "predstavnika naroda" rade u interesu nekoliko stotina velikih kapitalističkih porodica.

Kriza kapitalizma potkopava temelje buržoaske demokratije. Institucije Pete republike se sve više pokazuju kao ogromna mašinerija čija je uloga da sije iluziju kako "većina odlučuje", dok u stvarnosti manjina sve kontroliše i odlučuje.

U ovom kontekstu, RIC se percipira kao način direktne intervencije naroda u poslove zemlje, način da se sprovede volja naroda bez zvaničnih, "demokratskih" institucija. U ovom smislu, zahtjev za RIC ima potencijalno revolucionarni karakter. Žuti prsluci su se ovim zahtjevom direktno povezali sa još jednim sloganom - "vlast narodu!" Ovaj slogan je povezan sa nizom socijalnih zahtjeva (platama, penzijama itd.).

Buržoaski političari su razumjeli ovo i pokazali najveću rezerviranost u odnosu na RIC. Na primjer, očigledno je da bi referendum o opozivu predsjednika Republike bio fatalan za Makrona. Svjesni ovoga, protivnici referenduma opoziva predsjednika su iznijeli bijedni argument "stabilnosti institucija". U ime ove "stabilnosti", od masa se traži da puste da ih Makron pljačka dok mu zvanično ne istekne mandat 2022. godine!

Međutim, treba naglasiti da nisu svi buržoaski političari odbacili RIC, iz razloga što misle da ga mogu iskoristiti kao mehanizam neutralizacije, i bezbolno prebaciti vlast nazad vladajućoj klasi. Ovo je već slučaj i u nekim kapitalističkim demokratijama, kao što su Italija i Švajcarska, gdje mogućnost provođenja referenduma ne potkopava ekonomsku i političku dominaciju buržoazije. U Francuskoj, ne može biti isključeno, uz nadu slabljenja žutih prsluka, da vlada može krenuti u inicijativu organizovanja referenduma uz striktno definisana ograničenja unutar "stabilnosti" sistema.

Za radničku demokratiju!

Radnički pokret mora objasniti ovu opasnost kooptacije RIC - a od strane naših klasnih protivnika. Ako postane samo korekcija "demokratske" mašinerije Pete republike, RIC će biti nepovratno neutralisan. Zato je neophodno slomiti cijelu mašineriju buržoaske države i zamjeniti je sa demokratski izabranim organima radničke klase, povezanih na lokalnom i nacionalnom nivou sistemom izabranih i smjenjivih delegata. Vlast ne može biti dijeljena sa kapitalistima ("njima buržoaske institucije, nama RIC"), ona im mora biti potpuno oduzeta. Čak i ako RIC od strane žutih prsluka bude zastupan kao progresivni zahtjev "vlasti narodu", on će biti efektivan samo u obliku radničke vlade, oslanjajući se na demokratska tijela na radnim mjestima, komšilucima, javnim službama itd. Ovi organi ne padaju sa neba, oni moraju nastati iz borbe. Odsustvo ovakvih demokratskih tijela je jedna od slabosti žutih prsluka.

Konačno, autentična radnička demokratija podrazumjeva kontrolu proizvodnog aparata od strane samih proizvođača, tj. radničke klase. Dok šačica velikih kapitalističkih parazita posjeduje banke i krupna sredstva proizvodnje, neći biti prave "demokratije". Pod kapitalizmom demokratija staje pred vratima kompanija, gdje vlada diktatura vlasnika i dioničara. Socijalizam podrazumjeva demokratsku kontrolu proizvodnje od strane radnika, na lokalnom i nacionalnom nivou, sa ekonomskim planiranjem čiji je cilj zadovoljenje potreba velikog broja ljudi.

Demokratski i socijalni zahtjevi žutih prsluka ne mogu u potpunosti biti zadovoljeni bez socijalističke revolucije. U ovoj fazi, ova ideja je očigledno još uvijek jako daleko. Ali iskustvo je veliki učitelj.

Skretanje ulijevo

Tokom nekoliko prošlih sedmica, dominantna politička orijentacija pokreta je postala jasna - protiv oporezivanja siromašnih, za oporezivanje bogatih, bolje plate i penzije, bolje javne usluge i protiv "vlade bogatih", za "vlast narodu". RIC zahtjev je neposredni izraz aspiracija masa da preuzmu kontrolu nad svojom sudbinom. U zajedničkoj borbi, politička svijest masa je napravila velike korake. I ovo je samo početak.

Skretanje ulijevo je izazvalo veliko neprijateljstvo svih reakcionarnih snaga, uključujući desnicu i krajnju desnicu, koji su na početku žutim prslucima pružili svoju otrovnu i samopromocijsku "podršku". Loren Vakez (predsjednik Republikanaca) je brzo sklonio svoj žuti prsluk, poricajući da ga je uopšte i nosio. Marin Le Pen prati iz sjenke, što ona uvijek radi kada su mase u borbi. Najbolji aktivisti na ljevici i radničkom pokretu su još više pružili podršku žutim prslucima. Ovo je slučaj sa Nepokorenom Francuskom, koja je, uz sve greške, izašla kao politička organizacija sa najbližom linijom pokretu. Ovo će imati velike političke implikacije u dužem periodu.

Perspektiva buržoazije

Mi ne možemo predvidjeti razvoj pokreta u narednim sedmicama. Moguće je da će se dalje razvijati tokom januara. U svakom slučaju, ovakav pokret se ne može staviti između dvije faze relativne društvene stabilnosti. Naprotiv, ovo je početak faze ubrzavanja klasne borbe.

Buržoazija je svjesna ovoga. Le Figaro je 02. januara objavio: "hoće li Makron uspjeti provesti reforme u 2019?". Dobro pitanje na koje politički stručnjak Žerom Sen-Mari odgovara: "Svaka liberalna reforma, koja zahtjeva trenutne žrtve masa, može pokrenuti mobilizaciju. U sljedećim mjesecima, Makron će morati voditi zemlju pod stalnim pritiskom otpora."

Ovo je potpuno tačno. U 2019. godini, vlada je namjeravala smanjiti penzije, dodatke za nezaposlene i javne službe. Svaki od ovih napada može pojačati društveni požar jer svaka mjera zahtjeva nove žrtve masa čija je jedina svrha odbrana profita krupnog kapitala.

Neki posmatrači sugerišu da Makron treba "pauzirati" svoje kontrareforme, ili čak napraviti "socijalnu prekretnicu". Ali za francusku buržoaziju, ovo nije pitanje. Ona ne može tolerisati ni najmanju pauzu u sistematskom uništavanju svih tekovina radničke borbe, jer mora povratiti konkurentnost francuskog kapitalizma, koji već tri decenije zaostaje na svim tržištima (globalnom, evropskom i nacinalnom). Drugim riječima, iako se buržoazija plaši novih socijalnih eksplozija, ona nema izbora već da rizikuje. Uz to, ona nema alternativu Makronovoj vladi. Buržoazija nema garancije da prijevremeni parlamentarni izbori mogu dovesti do jake desne vlade. U narednim mjesecima, buržoazija će podržavati Makrona, uprkos njegovoj aroganciji, provokativnom riječniku i mržnji od strane masa.

Sindikalni pokret

Buržoazija se takođe oslanja na umjereni uticaj sindikalnih vođa. Ona žali što žuti prsluci nisu pod kontrolom "razumnih" vođa, otvorenih za "dijalog" i "kompromis", i koji povremeno organizuju bezopasne "dane akcije"! 12. decembra, Le Figaro je objavio: "Cijeli jedan vijek CGT je kanalisao nezadovoljstvo. Kriza "žutih prsluka" je pokazala sav značaj toga. I kako je opšta kriza sindikalizma problematična".

U stvarnosti, sindikalno vodstvo nema nikakvu kontrolu nad pokretom žutih prsluka. Loren Beržer (CFDT) ih je čak i uvrijedio. Što se tiče CGT-a, on je potpuno podbacio, jer se nije oslonio na dinamiku žutih prsluka kako bi postavio agendu generalne mobilizacije radničke klase u obliku niza štrajkova. Umjesto toga, Martinez se distancirao od žutih prsluka, organizujući nekoliko dana akcije, a zatim je ponudio svoje usluge vladi, obećavajući "pregovore" u razumnom i "nenasilnom" obliku.

Martinezov stav je izazvao veliku kritiku unutar CGT-a, jer su mnogi aktivisti izrazili želju za podrškom žutim prslucima, ali i potrebu za oslanjanjem na energiju pokreta kako bi se napala cjelokupna politika Makronove vlade. Unutrašnja opozicija vodstvu CGT-a će se pojačati u narednim mjesecima, posebno za vrijeme kongresa u maju.

Ali u neposrednoj budućnosti, ljevica i sindikalni pokret moraju u obzir uzeti političku situaciju i iz nje izvući praktične zaključke. Makronova vlada je na rubu. Mi moramo i možemo napredovati dalje. Ako pokret žutih prsluka nađe snagu kao početkom decembra, ne može biti isključeno da će Makron biti prisiljen da raspusti Nacionalni parlament. Ali radnički pokret ne smije pasivno čekati. Mi moramo krenuti u napad. Nemojmo ovaj put reći "radnici se ne žele boriti!". Žuti prsluci su srušili ovaj argument. Problem nije borbenost masa već konzervativizam sindikalnog vodstva. U nekoliko sedmica, žuti prsluci su dobili više ustupaka od strane vlade nego desetine sindikalnih "dana akcije" u posljednjih 20 godina.

Pitanje kampanje štrajkova mora biti ozbiljno postavljeno i razmatrano u sindikatima, ali i u političkim organizacijama ljevice. Velika kampanja agitacije mora bit sprovođena na radnim mjestima, komšilucima, univerzitetima, srednjim školama i skupovima žutih prsluka. Ukratko, štrajkovi se moraju ozbiljno pripremiti. Žuti prsluci su pokazali da je Makron mnogo slabiji nego što se čini. Razvoj kampanje niza štrajkova može srušiti ovu vladu.