Mađarski desničarski premijer Viktor Orban doživio je udarac kroz talas protesta koji se šire zemljom. Protesti su izazvani novim zakonom poznatim kao „robovlasnički zakon“, donesenom 12. decembra. Ovaj podli napad na mađarske radnike omogućava poslodavcima da povećaju prekovremeni rad od 250 do 400 sati godišnje, što čini otprilike 8 sati sedmično. Ne samo to, nego i isplata za prekovremeni rad može biti odgođena do 3 godine.

Čak i prije donošenja zakona, održavani su mali protesti ispred zgrade parlamenta, sa zahtijevima za povećanje plata i ponovnim razmatranjem ovog varvarskog zakona. Ovi protesti su postepeno rasli zadnjih pet dana, kulminirajući izlaskom oko 15.000 ljudi koji su, u nedjelju, 16. decembra, marširali prema sjedištu državne televizije u Obudi.

U međuvremenu, grupa opozicionih poslanika uspjela je ući u zgradu i krenuti u žestoku raspravu sa obezbjeđenjem, ali na kraju nisu uspjeli da ubijede osoblje televizijske stanice da gledaocima programa predstave zahtjeve demonstranata. Jedan od tih poslanika, Akoš Hadhazi, ušao je u sjedište državne televizije, i prije nego što je napadnut od strane obezbjeđenja, rekao je: „ovo je bastion njihove moći... 80% naroda dobija informacije od vlade.“

Zahtjevi poslanika bili su sljedeći:

-Ukidanje takozvanog robovlasničkog zakona,
-Smanjenje neophodnog prekovremenog rada za policijske službenike,
-Ukidanje posebnih sudova koje vodi Fides,
-Mađarska se mora pridružiti Kancelariji evropskog javnog tužioca,
-Nepartijski, nezavisan javni servis. Momentalna ostavka Daniela Papa iz rukovodstva državne televizije.

Naravno, ovo odražava njihov oportunizam, i njihove pokušaje da demagoški preotmu pokret za svoje uske ciljeve. Stoga su njihovi zahtijevi prirodno ograničeni, ali uprkos tome na iskrivljen način pokazuju da se u Mađarskoj danas odvija promjena. Među širokim urbanim slojevima, apatija prethodnog perioda se okončava, i optimizam je prisutan u zraku. Direktnim udarcem na radničku klasu, Orban je uzbunio radnike, tjerajući ih u političku arenu. Ipak, klasna struktura ovih protesta je i dalje izmješana, sa dominacijom elemenata srednje klase i studenata. Ovo je očigledno u broju mađarskih nacionalnih i zastava EU u masi. Slogani su prilično uopšteni, kao na primjer „Orbane, gubi se!“. Međutim, sada se sindikati počinju mobilizovati, i ne postoje naznake da će protesti uskoro prestati. Dakle, potencijal koji ovi protesti sadrže je mnogo veći nego što trenutno izgleda. To prati sličan trend širom Istočne Evrope, kao u Albaniji i Litvaniji, gdje niz pokreta naizgled rastura prethodno mirnu površinu političkog života. „Osjećamo da je ovo posljednja prilika da zaustavimo diktaturu“, izjavljuje Marton Barta, 28, koji je protestvovao ispred sjedišta državne televizije u nedjelju po noći. „Možda je diktatura jaka riječ. Ali naša sloboda se smanjuje.“ Za razliku od prethodnih protesta, ovaj put policija nije bila uzdržana: suzavci su upotrijebljeni protiv grupe od oko 2000 ljudi ispred zgrade parlamenta skoro bez ikakvog upozorenja. Ovo jasno pokazuje da se vlada plaši onoga što tek može doći, možda čak i od pobune u stilu „žutih prsluka“ u Budimpešti. Žejke Čaki, direktor istraživanja organizacije Fridom Haus, demokratskog psa čuvara, kaže:
„Prethodno su se svi lijepo ponašali. Čak i kada je 50.000 ljudi učestvovalo u protestima za Centralno-evropski univerzitet prošle godine, bila je skoro svečana atmosfera. Ovaj put je drugačije“. Ostaje nam da vidimo kakav će biti rezultat ovih protesta, ali trenutno raspoloženje sastoji se u oštroj kritici Orbana i spremnosti za borbu. „Oni ni sa kim ne pregovaraju. Samo rade šta hoće. Sve pljačkaju. Nepodnošljivo je. Ne može se više nastaviti.“, rekao je jedan demonstrant, Žoli, prevoznik.

Orban pokušava stegnuti obruč

Uprkos negodovanju, potpuno pribrani Orban uspio je progurati ovaj zakon, jer ima dvotrećinsku većinu u parlamentu. Vladajuća desničarska koalicija Fides-KDNP sastoji se od starih partija Mađarskog građanskog saveza (Fidesz) i Hrišćanske demokratske narodne partije (KDNP) koje su zajedno učestvovale na svim izborima od 2006. godine. Imali su dominantnu većinu od dvije trećine zastupničkih mjesta u parlamentu od prve izborne pobjede 2010. godine. Nakon izvođenja kontroverznih ustavnih reformi, uključujući smanjenje broja zastupničkih mjesta u parlamentu, i mijenjanja izbornog zakona, dva puta su osvojili dvotrećinsku većinu na izborima 2014. i 2018. godine, iako su dobili manje od 50% glasova u oba slučaja.

Ne samo to, nego i na sjednici parlamenta na kojoj je odobren „robovlasnički zakon“, donesen je još jedan sporan zakon, koji omogućava vladi da uspostavi nove upravne sudove. Ovi novi sudovi baviće se osjetljivim pitanjima kao što su izborni zakon, protesti i korupcija. Kao što je očekivano, ministar pravde Laslo Tročanji, Orbanov blizak saveznik, nadziraće rad u sudovima.

Ovo je još jedan Orbanov autoritarni potez da koncentriše moć u svojim i rukama svojih najbližih saradnika, kao što je do sada radio potiskivanjem i potkupljivanjem opozicionih medija i postavljanjem oligarha i članova Fidesa na političke i sudske pozicije. Od 2010. Orban je stekao i učvrstio svoju moć. Sve je izmjenjeno, od zemljišne reforme, bankarske reforme do stvaranja neizabranog, neodgovornog medijskog vijeća, koje je glasnogovornik vlade. Zamijenio je svu političku opoziciju, koja je prethodno zauzimala važne pozicije, ali i opljačkao državnu imovinu. Donio je izrazito reakcionaran Ustav, koji je kodifikovan 2011. Uspostavljanje ovih novih „upravnih sudova“ čini još jedan dodatak nizu zakona kojima Orban učvršćuje svoju autoritarnu vladavinu u zemlji. Kao što je i očekivano, ovi novi zakoni su izrazito nepopularni. Posebno novi „robovlasnički zakon“. On je postao žarište sveopšteg bijesa, obespravljenosti i frustracije u zemlji, posebno u Budimpešti, glavnom gradu. Došlo je do ozbiljne usprotivljenosti i nezadovoljstva, čak i kod nekadašnjih pristalica vlade. Republikon Institut, liberalni trust mozgova, objavio je rezultate ankete koji pokazuju da se čak 63% Orbanovih pristalica protivi novom robovlasničkom zakonu, kao i 95% njegovih kritičara. Još jedna grupa stručnjaka (Policy Agenda) došla je do sličnih rezultata: oni tvrde da se 83% Mađara protivi ovom zakonu.

Kao odgovor na donošenje zakona, grupa od oko 200 demonstranata izašla je na ulice Budimpešte. U samoj dvorani parlamenta došlo je do haosa, kada su opozicioni zastupnici palili sirene, zviždali i žestoko se suprotstavljali vladinim ministrima. Ali to samo pokazuje očaj ove nemoćne manjine. Čak su pribjegli pjevanju nacionalne himne da bi odgodili glasanje, ali je zakon prošao: 30 na prema 52, 1 uzdržan.

Treba nam alternativa

ec66aea5cf8a5a7b85fc3caf1bb42f9c w480 h360Kao što pokazuju patetični rezultati prethodnih dvaju izbora, opozicija u Mađarskoj je potpuno nesposobna i iscjepkana zadnjih 8 godina. Prethodna vladajuća Mađarska Socijalistička Partija (MSZP) ostaje najveća opoziciona partija i prethodnik takozvane ljevice. Ali ona se nosila kao svaka buržujska partija, donoseći mjere štednje i nadzirući masovnu privatizaciju, što je masama donijelo samo bijedu i patnju. Zaista, ova partija je gubila podršku od svojih slavnih dana nakon 1990. U očima običnih radnika, ova partija je potpuno diskreditovana, posebno nakon njene katastrofalne vlade 2006 – 2010., koja je provela mjere štednje i po okončanju mandata formirala manjinu sa tadašnjim premijerom Đurčanjom; podnio je ostavku nakon neuspjeha da se nosi sa ekonomskom krizom 2008. godine.

Ne postoji stvarna alternativa u zemlji, ni partija sa jasnim programom, a ni zahtjevi koji mogu obuhvatiti bijes i očajanje mase. Stoga mnogi protesti i pokreti koji su nastali pod Orbanom – na primjer, protest učitelja koji je pokrenuo naciju – nisu imali političko vođstvo koje je moglo povesti pokret naprijed i onda izazvati i zbaciti Orbana. Zbog ovog nedostatka političke platforme, ova energija je stalno rasipana i iscrpljenost od ovih poraza je uzrokovao masovnu političku apatiju. Međutim, robovlasnički zakon je još jednom isprovocirao radnike, jer je ovaj brutalni udarac kap koja je prelila čašu. Vođe radničkih sindikata ističu da su Mađari već bili nezadovoljni niskim platama i lošim uslovima za rad. „I sada dati poslodavcima, posebno multinacionalnim kompanijama koji žele još sniziti plate, toliko moći nad radnicima, mnogo je nepravedno.“, kaže Laslo Kordaš, vođa Mađarske Konfederacije Sindikata. Novi zakon je osuđivan od strane svake opozicione partije, spajajući različite i često sukobljene grupe, zajedno sa nesvrstanim studentima, omladinom i drugima u prestonici.

Reakcionarna vlada odgovara

Odgovor vlade je bio tipičan i sličan prethodnim odgovorima. Ksenofobični, antisemitski klišei su ponavljani da bi se pokret diskreditovao. Vlada smatra da je ovaj pokret dio male zavjereničke grupe okupljene oko mađarsko-američkog milijardera Džordža Šoroša. Vladin glasnogovornik, Zoltan Kovač, odbacio je značaj protesta, govoreći „Znamo da iza ovoga što se dešava nema narodne podrške.“ Tokom izbora u proljeće, Orban je tvrdio da se Šoroš nalazi u pozadini zavjere da se Evropa „preplavi“ muslimanskim izbjeglicama. Fides partija je objavila izjavu u subotu, tvrdeći da je „potpuno jasno da su kriminalci dio uličnih pobuna organizovanih od strane Šoroševe mreže.“ Premijerovi saveznici takođe okrivljuju Šoroša za organizovanje protesta protiv zakona o prekovremenom radu. Đerđeli Guljaš, premijerov šef osoblja, izjavio je da demonstranti pokazuju „otvorenu antihrišćansku mržnju“. Ova retorika se koristi da se skupi reakcionarna podrška Orbanovoj vladi, taktika koju je stalno koristio da bi razjedinio radnike i stvorio stanje histeričnog straha, te da bi mogao da pljačka državnu svojinu i nameće antiradničke zakone.

Kada se oko 400.000 ljudi kretalo kroz Mađarsku na vrhuncu migrantske krize 2015. na putu ka Zapadnoj Evropi, Orban je podigao ograde da ih zaustavi. Evropska Komisija je onda odredila svim zemljama članicama kvotu za migrante kao odgovor na krizu, ali Orban je odbio to da prihvati. 2015. godine, 177.000 ljudi tražilo je azil u Mađarskoj ali samo par stotina je prihvaćeno. Prošle godine, broj zahtjeva za azil je smanjen na 3,200. Zbog toga je Evropski Parlament u septembru izglasao aktiviranje tzv. Člana 7: postupka koji bi mogao kulminirati u sankcijama, uključujući gubljenje glasa Mađarske u EU. To nije mnogo vjerovatno, posebno jer se evropski kapital ulijeva u Mađarsku iz Zapadne Evrope, da bi se iskoristile prednosti relativno niskih plata u Mađarskoj.

Orbanomika

Ova ulaganja u ekonomiju i egzodus mađarskih radnika u druge zemlje članice EU, kao što su Njemačka, Austrija i Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i prebacivanje većine nekvalifikovane radne snage u rad za socijalnu pomoć finansiran od strane države, umjesto davanja naknade za nezaposlenost, znači da je stepen nezaposlenosti u Mađarskoj neprirodno nizak: oko 3,7%. To stvara nestašicu radnih mjesta, posebno za kvalifikovane radnike. Orbanova težnja ka povećanju produktivnosti, da bi prebrodio nedostatak radne snage, održavajući niske plate, bila je glavni podsticaj za ove „robovske plate“.

Ekonomija je ravnomjerno rasla, između 1 i 3% posljednjih nekoliko godina, što je u suprotnosti sa trendom u drugim državama članicama EU. To je neodrživo, i pitanje je koliko će dugo trajati. Pored toga, čak i oni radnici čiji su uslovi i plate približni ili niži od onih u Mađarskoj, ne nalaze tu zemlju privlačnom. Kada bi prešli u inostranstvo, odabrali bi Njemačku ili druge države EU, prije nego Orbanov režim, koji je veoma sličan njihovom.

U odbranu zakona, vlada je rekla CNN-u da su „dobrovoljne promjene u radnom vremenu“ bile „u interesu radnika“ i da bi omogućile radnicima da više rade i zarade. Međutim, mađarski radnici se ne daju tako lako obmanuti i vide ovaj zakon za ono što zaista jeste: napad protiv njihove klase.

Šta slijedi za Mađarsku?

451e38235e2ce7b6a7ca8f514159a77c w512 h327Klasne suprotnosti u Mađarskoj su ekstremno velike, mase su nezadovoljne uslovima života, ali nedostatak političkog vođstva u vidu radničke partije ili smjelih sindikalnih vođa obuzdava politički izražaj ovog raspoloženja. Stoga, Orban održava klasni „mir“ prijetnjama oduzimanjem subvencija siromašnim porodicama, lažnom opasnošću od „poplave“ migranata i prijetnjom ekonomskog kolapsa. Međutim, trenutni protesti, koji još uvijek traju, povećavali su se u brojevima, lokacijama i zahtjevima. Počevši sa nekoliko stotina, zatim nekoliko hiljada, najskorije demonstracije su brojale desetine hiljada.

Šest najvećih gradova u državi pridružilo se Budimpešti prošlu nedjelju i dali dodatni podsticaj za borbu. U Segedinu, jedinom preostalom gradu u kojem vlada takozvana Socijalistička partija, narod je preplavio ulice, te su se obraćali ne samo političari, nego i đaci, i radničke vođe. Širom zemlje, demonstracije su obuhvatale snage koje su potpuno nove od pada staljinizma ili nisu učestvovale u protestima dugo vremena. To je kulminiralo u skoroj prijetnji sindikalnih vođa nacionalnim generalnim štrajkom, ako predsjednik ratifikuje robovlasnički zakon koji je sada odobren od strane parlamenta.

Kuda vode sadašnji protesti još uvijek nije jasno. Zbog nedostatka radničke partije mogu se rasuti ili biti poraženi od strane buržujskih političara. Uprkos tome, oni predstavljaju znak promjene svijesti, rezultat nedavnih događaja, i prva podrhtavanja u klasnoj borbi koja slijedi.

Ono što je potrebno jest da se ovo nezadovoljstvo kanališe u političke zahtjeve i poziv na raskid s kapitalizmom. Mađarska ima žestoku revolucionarnu tradiciju borbe protiv ugnjetavanja i njeni borci zaslužuju vođstvo koje neće pokleknuti pred reformizmom ili ugasiti se zbog iscrpljenosti i poraza. Samo ideje marksizma mogu omogućiti vođstvu da dovede mađarsku radničku klasu do pobjede. Samo ideje marksizma mogu stvoriti program koji će pokrenuti mase da izvedu ovu borbu do kraja. Poziv na raskid s kapitalizmom i uspostavljanje socijalizma, i istinske demokratije, odzvanjali bi zemljom. U tom scenariju, ne samo da bi mafijaška klika Orbana i Fidesa bila uklonjena, nego bi se uspostavilo novo društvo, slobodno od eksploatacije i bijede klasnog ugnjetavanja.