U Albaniji troškovi obrazovanja predstavljaju najveće troškove domaćinstva: +2,3% za jednu godinu, dok je prosječni mjesečni prihod pao za 3%, na oko 400 evra mjesečno. Intervjuisali smo jednog od aktivista koji se priključio pokretu "zbog boljeg obrazovanja i bolje budućnosti". Represija je već počela: neki profesori su srušili studente koji učestvuju u pokretu, a roditeljima je zaprijećeno sa otkazima ako im djeca nastave protestvovati. Svi intervjuisani su zatražili anonimnost.

cdc7c154b801f16da72d1d3059b0f51f w720 h720Od 4. decembra u Albaniji hiljade studenata konstantno protestvuje protiv degradacije i nepravde obrazovnog sistema. Inicijalna iskra ovih protesta je povećanje školarina koje je vlada otkazala dva dana nakon prvih demonstracija. Sada su zahtjevi studenata otišli puno dalje od početnog zahtjeva i usmjerili su se na opšte loše stanje javnih univerziteta. Napomena: studentski aktivisti intervjuisani za ovaj članak nisu povezani sa Internacionalnom marksističkom tendencijom i mi obavezno ne djelimo zajedničke stavove.

U Albaniji troškovi obrazovanja predstavljaju najveće troškove domaćinstva: +2,3% za jednu godinu, dok je prosječni mjesečni prihod pao za 3%, na oko 400 evra mjesečno. Intervjuisali smo jednog od aktivista koji se priključio pokretu "zbog boljeg obrazovanja i bolje budućnosti". Represija je već počela: neki profesori su srušili studente koji učestvuju u pokretu, a roditeljima je zaprijećeno sa otkazima ako im djeca nastave protestvovati. Svi intervjuisani su zatražili anonimnost.

Aktuelni protesti su izazvani povećanjem školarina za studente. Možete li nam reći nešto više šta to znači za albanski narod?

Povećanje školarina se dogodilo u prošloj 2017-2018. godini i prihvaćeno je od studenata zbog nedostatka organizacije. Prošle nedjelje, ministar obrazovanja, Lindita Nikola, je u javnost izašla sa VKM (zakonskom odlukom Savjeta ministara) o povećanju školarine za studente koji padnu ispite. Studenti bi morali dati dodatni novac kako bi ponovo mogli izaći na ispit. Sada se cijena polaganja ispita kreće između 670 do 1000 leka po kreditu (1000 leka=8,1 evra). Za jedan test je potrebno 14 kredita, što čini skoro 14 000 leka za samo jedan ispit. Razmislimo o plati konobara (čestom studentskom poslu) koja je oko 19 000 leka, tako da bi skoro cijela mjesečna plata otišla samo na jedan test.

Da li postoji više razloga za protestvovanje nego prošle godine?

Školarine ne izvlače samo više novca iz naših džepova. Ovo je čin ponižavanja studenata jer je kvalitet obrazovanja vrlo loš i profesori traže novac od studenata da bi položili ispite, bez obzira da li to zaslužuju ili ne. Dodatne školarine od strane vlade samo povećavaju korupciju.

Studentica medicinske njege mi je opisala svoje iskustvo korupcije u obrazovnom sistemu:

“Prošle godine sam pala dva ispita. Jedan je bio iz razloga što je profesor tog predmeta skoro sve oborio: od 83 studenta samo je 12 prošlo. Proći test je očigledno bilo nemoguće. Drugi ispit sam pala jer nisam imala vremena da se pripremim jer sam imala 14 testova te sedmice. Dalje, većina profesora nam prodaje vlastite knjige, iako su za nas preskupe. Na primjer, jedna knjiga košta 4 000 leka. Zamislite da morate kupiti 14 knjiga za jedan semestar: morali bi cijelu mjesečnu platu potrošiti samo na knjige! Učimo predmete koji nemaju ništa zajedničko sa našom strukom iz razloga što je sistem postao način punjenja džepova prodavača knjiga i pojedinih profesora. Protestvujem zato što se ne slažem da se ljudi bogate preko naših leđa dok se mi borimo da preživimo. Jedina nada su rijetki profesori koji dolaze na predavanja i rade najbolje što mogu. Glavni razlog zašto protestvujem je zato što nam sistem ubija strast, volju i nadu. I ne mogu to više trpiti”.

Vlada je otkazala povećanje školarina. Ali mnogi studenti su nastavili protestvovati uprkos tome. Neki žive u studentskim spavaonicama zato što ne mogu priuštiti iznajmljivanje stana, i sada traže poboljšanje uslova u spavaonicama. Danas nemaju ni 24 sata vode, nemaju grijanje, a 5 do 6 studenata živi u jednoj sobi koja je jedva dovoljna i za 3 studenta. Cijene su visoke bez pristupa normalnim životnim uslovima. To je nedopustivo. Vlada i ovakvi uslovi su nas tjerali da napustimo zemlju, ali sada smo odlučili da ostanemo.

Ko je pozvao na demonstracije i sa kojim zahtjevima?

Protest je počeo na tehničkom i fakultetu arhitekture, i tokom dana se proširio na sve fakultete u Tirani. Drugog dana protesta, studenti sa javnih fakulteta širom zemlje su se pridružili protestima. Studenti iz Drača i Elbasana su tri sata hodali autoputem kako bi stigli do Tirane i pridružili se protestima. Oni su pokazali snagu volje da se bore za bolju budućnost.

Studenti koji su govorili na protestima su postali vođe iako to nisu željeli biti. Oni su u subotu sjedili sa 20 000 studenata (8. decembar 2018.), pokazujući da nema vođa i da smo došli svi jednaki. Prostor da govori je omogućen svakom studentu koji to želi. Protest je u utorak narastao na 50 000 studenata.

U proteste su uključeni studenti koji studiraju i oni koji su diplomirali ali žele bolju budućnost za buduće generacije. Univerzitetski predavači i srednjoškolski profesori su se takođe pridružili protestima jer su osjetili da je glavni cilj protesta obezbjeđivanje budućnosti zemlje. Prišli su i ljudi iz svih klasa. Čak i studenti sa privatnih univerziteta koji ne pate pod novim zakonom su voljni učestvovati. Neki studenti sa privatnih fakulteta su za lokalne medije izjavili da je razlog njihovog učešća da su shvatili da bi i oni mogli slično završiti kao i studenti javnih univerziteta.

Student sa državnog Ekonomskog fakulteta u Tirani je podjelio svoje utiske:

“Prvi dan sam bio bijesan i spreman na borbu za naša prava. I još uvijek sam, ali kako je jedan od naših zahtjeva ispunjen, ja sam se počeo nadati. Sjajan je osjećaj biti dio ovog protesta, “Drugi decembar” kako ga zovem. Osjeća se kao da će doći do velikih promjena, mi smo ovdje, ne šutimo i ne odustajemo. Definitivno mi to daje snagu. Postao sam dio ovog pokreta jer bi povećanje školarina moglo uticati na profesore da nas ruše na ispitima... Ja nisam spreman da platim 3 000 leka za jedan ispit. Ali ima još mnogo stvari koje mi se ne sviđaju na mom fakultetu! Na primjer, uslovi slušanja predavanja, ponašanje pojedinih profesora i školarine.”

Protest napreduje. Sada ulazi u drugu sedmicu. Vlada je otkazala VKM, ali studenti još uvijek protestvuju. Oni su objavili osam zahtjeva:

-Veći budžet za obrazovni sistem kako bi se popravio kvalitet obrazovanja i svakodnevni uslovi na univerzitetima i spavaonicama.

-Transparentnost budžeta ministarstva obrazovanja, sa onlajn objavama o troškovima.

-Povećanje važnosti studentskih glasova na izborima dekana (sa 10% na 50%) i učešće izabranih studentskih delegata u akademskom senatu svakog univerziteta.

-Provjera i verifikacija akademskih akreditacija profesora i sadržaja njihovih knjiga.

-Povećanje studentske zastupljenosti u institucijama odgovornim za visoko obrazovanje.

-Uvođenje godišnje studentske karte.

-Izgradnja visokokvalitetnih biblioteka sa onlajn knjigama besplatnim za sve studente u Albaniji.

-Procjena profesorskih predavanja i naučnog istraživanja i onlajn pristup njihovim predavanjima.

Kolika je važnost ovih protesta?

Posljednje prave studentske demonstracije u Albaniji su održane u decembru 1991. kada su studenti uspjeli srušiti diktaturu. Rezultat tih demonstracija je bio legalni pad komunističke diktature, i početak nove ere demokratije i turbulentnog tranzicionog perioda za Albaniju. Tokom godina, Albanija je imala problema sa obrazovnim sistemom, iako su mnoge stvari poboljšane. Državni fakulteti su uvijek imali nizak obrazovni standard, i mnogi studenti su sanjali da studiraju u inostranstvu. Tokom ovih godina bilo je mnogo studentskih protesta. Posljednji veliki studentski skup je bio 21. januara 2011. koje je vodio sadašnji premijer, a tada vođa opozicije. Taj dan je bilo mrtvih, ostavljajući zemlju bespomoćnom.

Kakve su reakcije političkih partija i vlade?

Opozicione partije su naravno podržale studente. One su tražile pad vlade premijera Edija Rame. Ali to nije studentski zahtjev. Studenti žele da ih vlada sluša i ispuni zahtjeve. Kao što je objasnio student ekonomije:

“Opozicija je vidjela priliku da vladu učini zlom, natjera je da padne i preuzme vlast. Razlog zbog kojeg nismo prihvatili nijednu političku partiju tokom protesta je taj što ne želimo da proteste učinimo političkim. Željeli smo da stvar riješimo direktno sa vladom i po prvi put nakon dugo vremena nismo željeli da se igramo politike. Željeli smo reći vladi: “Mi ovo ne prihvatamo, i vi morate poštovati volju naroda”. Po mom mišljenju, mi ne moramo mjenjati političke partije svaki put kad dođe do krize, mi samo moramo protestvovati i reći naše mišljenje. I vlada će slušati, jer nema drugog načina suočavanja sa odlučnim studentima”.

Sa druge strane, vlada je dala različite reakcije, od koje je najvažnija povlačenje povećanja školarina. Druge zahtjeve tek treba ispuniti. Premijer je došao studentima i pozvao ih u prazan parlament na razgovor o njihovim zahtjevima. Sa studentske strane postoje mnoga različita mišljenja kako iskoristiti ovu priliku. Ali njihova vjera u politiku je davno nestala. Studenti prvo traže ispunjavanje zahtjeva a tek onda razgovore.

Ljudima je dosta političara koji se mjenjaju kao stara odjeća. Studenti žele nametanje svoje volje, bez obzira ko je na vlasti.

Šta je sljedeće sa studentske strane?

Tek ćemo vidjeti šta će biti od poziva na dijalog. Ono što je sigurno jest da će ova generacija nastaviti borbu za bolje obrazovanje i bolju budućnost.

14. decembra protesti su otišli još dalje. Nakon protesta ispred ministarstva obrazovanja, protesti su se protestnim marševima proširili cijelom Tiranom. Studenti su držali bijele papire, tražeći od vlade da odgovori. Studenti se nadaju ispunjenju svojih zahtjeva, ali najbolji čin su sami protesti. Ustala je nova generacija koja više neće sjediti i šutjeti. Studenti će od vlade tražiti sve više. Albanski narod ima duboko razumjevanje politike, o politici svi govore. Sada se više ne radi o osam zahtjeva, sada ljudi pritiskaju vladu jer smo umorni od toga da se već 28 godina od početka demokratije u zemlji odluke donose bez našeg učešća.