Socijalna i politička situacija u Francuskoj se kreće vrtoglavom brzinom. U manje od mjesec dana, pokret "žutih prsluka" je doveo zemlju pred prag revolucionarne krize. U predstojećim danima, preko ovog praga bi se moglo i preći. Šta će biti odlučujući faktor u daljnjem napredovanju pokreta?
U svojim spisima o slomu Druge Internacionale, Lenjin je nabrojao "objektivne" uslove za revoluciju:
"1) Kad je vladajuća klasa u nemogućnosti da vlada bez ikakvih promjena; kad postoji kriza, u ovom ili onom obliku, među "višim klasama", kriza u politici vladajuće klase vodi do pukotine kroz koju nezadovoljstvo i ogorčenje potlačenih klasa može izbiti van. Da bi revolucija zauzela svoje mjesto, često je nedovoljno samo da niže klase "ne žele" da žive na stari način; nego je takođe potrebno da "više klase" nemaju mogućnost da vladaju na stari način;
2) kad je patnja i želja potlačenih klasa oštrija nego inače;
3) kad, ako okolnosti iznad prouzrokuju, postoji znatan porast aktivnosti masa, koje bez otpora dozvole sebi da budu pljačkani u "vrijeme mira", ali kad počnu nemiri, povučeni su okolnostima krize i "viših klasa" u samostalnu istorijsku akciju."
Ovo se upravo dešava u Francuskoj. "Patnja i želja potlačenih klasa" kontinuirano raste proteklih godina. Ali "porez na ugalj" je postao iskra koja je zapalila bure baruta. Žena u žutom prsluku je sumirala situaciju u intervjuu za televiziju: "Do sada, bili smo na ivici oštrice, finansijski. Sada padamo."
Kao rezultat, mase su se ukrcale na brod "samostalne istorijske akcije", u obliku pokreta "žutih prsluka", koji je stvorio uslove za snažnu mobilizaciju omladine iz srednjih škola i studenata kao dodatak radničkoj klasi.
Konačno, "kriza u politici vladajuće klase" nije novi razvoj. Makronova pobjeda na izborima i slom dvije istorijske partije (socijalisti i republikanci) je takođe izraz krize francuskog kapitalizma. Od aprila 2017, ova kriza režima se ispoljila na nekoliko načina: masovna izborna apstinencija, Benala afera (u kojoj je Makronov službenik osiguranja snimljen kako mlati studente demonstrante), ostavka Huloa (ministar za okolinu) i Kolomba (ministra unutrašnjih poslova) itd. Makronova arogancija - njegove “jupiteranske” pretenzije i mnoge uvrede na račun ljudi - su samo nahranile bijes i ogorčenje masa prema eliti. Sve ovo je proširilo pukotinu u vrhu države, "kroz koju nezadovoljstvo i ogorčenje potlačenih klasa može izbiti van", kako je Lenjin pisao.
Makron u krizi; sramna politika sindikalnog vodstva
Za tri sedmice, kriza vlade se pogoršala. U samo par sati odgođena poskupljenja najavljena za januar 2019. su potpuno otkazana. Uz to, ministrica jednakih prilika (The French Equal Opportunities and Anti-Discrimination Commission (French Haute autorité de lutte contre les discriminations et pour l'égalité or HALDE) , Marlin Šapa, je javno sugerisala na restauraciju ISF poreza na bogatstvo. Mediji govore o "haosu", ali istina prodire dublje od toga: vlada je podjeljena jer više ne zna kako da podnese društvenu krizu. Vlada paničari i ta panika se može pročitati u člancima novinara koji su posljednjih 18 mjeseci odani vladinoj politici.
Ipak, objektivni uslovi za revolucionarnu krizu su evidentni, od kojih se još jedan može dodati na spisak, ogromna podrška srednje klase žutim prslucima, kako sve ankete pokazuju. U istim spisima, Lenjin objašnjava da ovi uslovi pojedinačno nisu dovoljni da pokrenu revoluciju:
"...nije svaka revolucionarna situacija pokretač revolucije; revolucija se podiže samo iz situacije gdje su iznad spomenuti uslovi u pratnji subjektivne promjene, naime, mogućnosti revolucionarne klase da poduzme revolucionarne masovne mjere dovoljno jake da slome (ili smijene) staru vladu, koja nikad, čak ni u periodu krize ne pada osim ako se ne sruši."
Revolucionarna klasa je radnička klasa. Revolucionarna jer je to klasa bez vlasništva i jer njena pozicija u proizvodnom aparatu znači da joj je "suđeno" da preuzme uzde vlasti, da svrgne kapitalizam i izgradi društvo na socijalističkoj osnovi. Danas, kao u Lenjinovo vrijeme, mobilizacija radničke klase je ključni faktor u svakoj revoluciji. Da bi trenutna situacija krenula ka revoluciji, potrebna je "masovna revolucionarna akcija dovoljno jaka da slomi staru vladu", kako Lenjin piše. Ovo mora uzeti oblik masovnog pokreta neograničenih štrajkova, da paralizira proizvodnju, kako kaže prijedlog (naših drugova) koji je iznijela studentska skupština na brojnim francuskim univerzitetima.
Ranije, 17. novembra, da bi uspjeli mobilizovati žute prsluke, sindikalno vodstvo (ako su vrijedni svog zvanja) je trebalo da svu svoju snagu uloži u spremanje masovnog pokreta neograničenih štrajkova. Nisu uradili ništa slično. Tri sedmice poslije i dalje nisu. Još gore, sindikalno vodstvo (izuzevši SUD, radikalna sindikalna organizacija) je upravo potpisalo zajedničku izjavu koja praktično poziva na zaustavljanje pokreta. Pozivaju žute prsluke ne da protestvuju nego da puste vođama sindikata da pregovaraju sa vladom. Ali ako bi pokret i pritisak na vladu popustio, oko čega bi imali pregovarati?
Ova sramna izjava je s pravom prouzrokovala gnjev među članovima sindikata. Mnogi aktivisti se povezuju sa žutim prslucima, kao što to sada radi omladina, koja je naišla na brutalnu represiju.
Za pokret serije štrajkova!
Tim rečeno, čak i bez podrške federacije sindikata, snažan pokret štrajkova se još uvijek može razviti u predstojećim danima, potaknut od strane običnih članova sindikata, kao u junu 1936 i maju 1968. Hiljade radnika i sindikalnih aktivista na radnim mjestima širom Francuske ovo razumije. Oni teže ka ovom smijeru. Ako pokret na radnim mjestima zaustavi zemlju, Makron će pasti na koljena. Biće prinuđen najmanje da raspusti narodnu skupštinu i nije sigurno da će buržoazija brzo i lako povratiti kontrolu nad situacijom. Da bi ovo razumjeli, nije dovoljno samo biti u zanosu preko kojeg mnogi žuti prsluci ispoljavaju svoju užasnutost cijelim političkim establišmentom.
Od sada pa na dalje, pokret se mora naoružati demokratskim organima. Skupština otvorena za sve učesnike borbe mora izabrati delegate na lokalnom i nacionalnom nivou, kao i da organizuje i širi štrajkove na što više radnih mjesta. Prvenstveni cilj je da se paralizuje ekonomija i sruši vlada. U isto vrijeme, ovi demokratski organi borbenih ljudi će biti podloga za radničku vladu, jer ako je Makronova vlada srušena ovo pitanje će se momentalno postaviti.
