U Francuskoj, stotine hiljada ljudi od polovine novembra učestvuje u pokretu ''žutih prsluka'' da bi protestovali protiv povećane cijene goriva i poreza, i uopšteno, protiv sve većih troškova života. Ovaj pokret je neizbježna posljedica očigledne ekonomske krize i brutalnih mjera štednje nametnute od strane trenutne vlade.

Pored smanjenja sredstava za socijalne usluge, povećanja poreza i drugih mjera štednje, žuti prsluci svjedoče gušenju francuskog stanovništva s obzirom na stagnaciju plata i stalni porast troškova života.

Reinion: pokret koji izgleda kao revolucija

Na ostrvu Reinion, francuskoj prekomorskoj teritoriji, pokret žutih prsluka je posebno velik i radikalan, toliko da je vlada uvela policijski sat. Od početka pokreta, ostrvo je potpuno blokirano; putevi, luka, škole i uprave zatvorene; rad u bolnicama je usporen, i dok su neke poslovnice otvorene ujutro, mnoge su u potpunosti zatvorene.

Uspostavljene su jake veze solidarnosti među demonstrantima. Barikade se redovno održavaju i štite a pokret podržava dobar dio stanovništva. Zahvaljujući uslugama društvenih mreža, demonstrantima je omogućeno da se brzo okupe a njihove blokade su veoma pokretljive.

Ovo je najveća kriza koju je ovo ostrvo iskusilo još od 90-ih. Do sada, zahtjevi ovog pokreta su razni, a nije utvrđen ni jasan pravac. Mještani ostrva Reinion čekaju da vlada uvaži njihove žalbe, ali do sada je država reagovala samo slanjem policije.

Činjenica da su se radnici ostrva Reinion složili sa idejom pokreta žutih prsluka nije iznenađujuća. Već nekoliko godina unazad, stanovnici ostrva Reinion, iako su Francuzi, mnogo više pate od svojih drugova iz glavnog djela Francuske. Na Reinionu je sve 30-50% skuplje, djelom zbog toga što su svi proizvodi uvezeni. Ne treba ni spominjati činjenicu da 40% stanovništva živi ispod granice siromaštva, a jedna trećina radničkog stanovništva je nezaposlena. Za mlade stopa nezaposlenosti je 56%. Razumljivo je da mještani ovog ostrva imaju utisak da su građani drugog reda. Njihovo ostrva je pod upravom velikih gradova iz glavnog djela Francuske, dok se sami mještani ostrva suočavaju sa nezaposlenošću. Više od ičega se osjećaju napuštenim od strane vlade. Porez na gorivo je iskra koja je pojačala već dugo tinjajuću vatru krize.

Kao odgovor na pokret, ministarka prekomorskih teritorija Francuske, Anik Žirarden, je posjetila ostrvo 28. novembra. Obećala je da će se cijena goriva odmah spustiti i pričala o nekim ''drugim obavjestima'' koji se tiču troškova života. Žuti prsluci su obećali veliku dobrodošlicu ministarki. Zakleli su se da će podići 300 barikada na kojima će pisati ''Ni jedan automobil neće proći''. Apelovano je preko društvenih mreža da se ovo pokaže ministarki.

S obzirom na snagu reinionskog pokreta, Makronova vlada će možda biti prisiljena da napravi ustupke. Ali uskoro će se opet vratiti napadanju radnika i siromašnih, a mještani ostrva Reinion, koji su već jedni od najviše pogođenih krizom kapitalizma, će biti među prvim žrtvama.

Akcije žutih prsluka na Reinionu pokazuju primjer za svoje drugove u glavnom djelu Francuske. Cijeli pokret sada na svoj dnevni red mora staviti zahtjev da se sruši Makronova vlada. Ovo jedino može uspjeti ako pokret bude jednako jak na glavnom tlu Francuske kao što je bio na Reinionu.

Makronova prazna obećanja

Makron je održao govor u Jelisejskoj palati u utorak ujutro, koji je bio jedna dugačka provokacija. Žuti prsluci zahtjevaju momentalne mjere protiv visokih troškova života. Međutim, predsjednik je uglavnom pričao o situaciji koja će zadesiti svijet do 2050. godine. Uprkos tome što je pričao o potrebi da vlada ''promijeni (svoje) metode'', nijedna konkretna mjera nije najavljena. Njegovo obećanje da revidirati porez na gorivo svaka tri mjeseca je bilo ništa drugo nego prazan prijedlog, ponuđen bez objašnjenja ili vremenskog okvira.

Što se tiče momentalnih mjera, obećao je ''konsultacije'' koje će biti organizovane u nadolazećim mjesecima. Naravno, iz ovoga ne može izaći ništa dobro, ali to nije cilj. Nadao se da će ako samo najavi konsultacije, vlada demobilisati žute prsluke. Makron je rekao: ''Zašto da se zamaramo mobilizovanjem, kad smo već obećali da ćemo razgovarati?''

Međutim, previše je tu ljutnje i gorčine u francuskom društvu da bi se ovaj pokret zadovoljio praznim obećanjima, izrečenim s visoka. Borba će se nastaviti u subotu, sa važnim korakom naprijed: istovremena mobilizacija žutih prsluka i Generalna konfederacija rada (između ostalih) na ulicama. U nekoliko gradova najavljene su zajedničke demonstracije i marševi. Idealno, ovo bi trebao biti slučaj svugdje u svijetu, sa zajedničkim sloganima: protiv oporezivanja siromašnih, protiv mjera štednje, itd.

Uloga sindikata

Zašto vlada ne posustaje? Zato što se Makron boji, s pravom, da će svaki ustupak podstaknuti borbu masa, koja će dovesti do toga da će radnici sami sebi reći: ''da bi se nešto dobilo, moramo raditi kao žuti prsluci!''. Ali, s druge strane, ako ne odustane, vlada rizikuje da naljuti i radikalizuje pokret.

Iskustvo pokazuje da je vlada suočena sa ovom zavrzlamom tek kada ozlojeđenost masa i njihov borbeni duh dođu do tog nivoa da su na pragu moćne društvene eksplozije. Naravno, niko ne može reći da li će se ova eksplozija - ili zapravo druga eksplozija (pokret žutih prsluka je već eksplozivan) desiti. Uslovi su ispunjeni. A sada je red na tabor radničkog pokreta, podržimo ga, i iznad svega, uzdajmo se u to da će njegov momentum sprovesti opšti napad na Makronovu vladu.

Pošto su prepušteni sami sebi, žutim prslucima možda ponestane energije i možda se na kraju raziđu. Vlada se neće pokoriti strategiji blokiranja puteva, poslova i ustanova. Vlada će ih ''odblokirati'', jedno po jedno, i računaće na to da će se pokret izmoriti. Zato pokret mora ojačati i preći odlučni prag. Strategija blokada mora se pretvoriti u ogroman pokret štrajkova. Ovo je put do pobjede. Ali u skorijoj budućnosti, žuti prsluci neće moći sami organizovati ove štrajkove. Ovo je, prije svega, uloga radničkih organizacija. Moraju uložiti svu svoju snagu u ovu borbu - ne za tri mjeseca, nego sad.

Umjesto toga, vođe sindikata su se udaljili od žutih prsluka i čak su ih napadali (Loran Berže i Francuska demokratska konfederacija rada - FDKR su bili najotrovniji). Srećom, obični članovi sindikata su imali drugačiju reakciju, pogotovo u Generalnoj konfederaciji rada - GKR, gdje članovi žestoko osporavaju poziciju rukovodstva. I to s dobrim razlogom jer je ta pozicija skandalozna. Filip Martinez (generalni sekretar GKR-a) je u početku odbio da podrži akcije žutih prsluka 17. novembra, pod izgovorm da ne želi da ''maršira sa Nacionalnim frontom'' (čije je organizovano prisustvo nebitno). Onda je pozivao na članove sindikata da ne učestvuju na protestima 24. novembra. Umjesto toga, GKR je pozivala na proteste 1. decembra. Naposlijetku, on i dalje ne podržava opoziv povećanja poreza na gorivo. Umjesto toga, on preferira da traži povećanje plata, kao da su ova dva zahtjeva kontradiktorna!

Dok je Martinez nagomilavao izgovore da se drži podalje od žutih prsluka, članovi i aktivisti GKR-a su se uključili u pokret, ili barem izrazili podršku. Broj ovakvih primjera solidarnosti se mora povećati. Gdje god da je to moguće, aktivisti GKR-a moraju savjetovati žute prsluke da organizuju generalne skupštine, gdje se može postaviti pitanje štrajkova. Pokret žutih prsluka može igrati važnu ulogu u organizovanju masovnih štrajkova. Neće biti teško da se ovo dvoje povežu, jer su većina pripadnika žutih prsluka radnici. Ako usvoje ovu strategiju, postaće odlični zagovornici ovog pokreta na svojim radnim mjestima. Neophodno je osloniti se na izuzenu borbenost koju je ovaj pokret pobudio.

Generalne skupštine će takođe učini pokretim demokratskim i efektivnijim. Imenovanje osam glasnogovornika (kojim mehanizmom i od strane koga nije poznato) je postavilo ovaj problem u centar diskusije. Demokratska kontrola masovnih pokreta je potrebna, sa izabranim delegatima koji se mogu opozvati, na lokalnom, pa onda i na nacionalnom nivou. Ovo bi uklonilo ekstremne, desničarske aktiviste koji žele da profitiraju na trenutnoj zbrci. Jasan, anti-kapitalistički stav će se mnogo više svidjeti većini žutih prsluka nego nacionalistička demagogija ekstremne desnice.

''Apolitični''?

Neki će reći, ''Ne! Pokret žutih prsluka je apolitičan i takav mora ostati. '' Isti ljudi se često protive uključivanju sindikata. Ne smijemo pasti na ovakve povike, koji uvijek zagovaraju ''najdesničarskije'' elemente. Žuti prsluci, ne prihvataju trenutni politički sistem (s pravom), i na oprezu su što se tiče i političkih i sindikalnih vođa (ponovno, s pravom). Ali njihov pokret nije uopšte ''apolitičan''. Neki od njihovih zahtjeva - kao što je raspuštanje Narodne skupštine - nisu samo izrazito politični, nego i veoma radikalni. I moraju naći jasan izraz u ljevičarskom i sindikalnom pokretu.

Posebno GKR i Nepokorena Francuska moraju objasniti da nećemo moći srušiti vladu bez jakog pokreta štrajkova, jer blokade i demonstracije neće biti dovoljni. Istovremeno, moraju predstaviti program zaustavljanja kapitalističkog sistema, čija je kriza osnovni uzrok visokih troškova života i toga što mase pate. Ne uključiti se politički u ovaj pokret značilo bi ostavljanje terena desnici i ekstremnoj desnici. To ne smijemo dopustiti.