Bolsonaro je pobijedio u drugom krugu brazilskih predsjedničkih izbora sa 55% glasova ispred Adada, kandidata Radničke partije (PT), koji je osvojio 45% glasova. Ovaj rezultat je korak nazad za radničku klasu i siromašne. Moramo razumjeti šta ovo znači, šta je dovelo do ove situacije i koju strategiju radnički pokret mora slijediti suočen sa ovakvom reakcionarnom vladom.

Kampanja za drugi krug predsjedničkih izbora je bila ekstremno polarizovana. Na ljevici je postojala mobilizacija odozdo koja je pokušala zaustaviti Bolsonara, i desetine hiljada ljudi su se okupile na mitinzima podrške Adadu u Sao Paolu, Baiji itd. U naznakama šta će se događati pod Bolsonarovom vladom, policija je pod naredbom izbornog suda provela široku kampanju spriječavanja javnih okupljanja "protiv fašizma" na univerzitetima i sindikalnim zgradama, uklanjajući antifašističke postere sa koledža i kampusa, zabranjujući sindikalne časopise. Sve je ovo rađeno pod izgovorom "izborne pravednosti" jer su ovakve aktivnosti smatrane "izbornom propagandom" koja je izlazila iz legalnih okvira. Ohrabrena Bolsonarovom retorikom, male fašističke bande su fizički napadale ljevičarske aktiviste, uključujući i ubistvo Moa do Katende, majstora kapuere. Na ove napade radnički pokret treba odlučno odgovoriti organizovanjem samoodbrane sindikalnih i studentskih okupljanja i odbacivanjem svakog oblika cenzure ili slobode govora.

Brazil pod Bolsonarom: fašistički režim?

bandicam 2018 10 30 20 19 31 751Međutim, griješe oni koji danas viču o pobjedi "fašizma" u Brazilu. Fašizam je politički režim zasnovan na mobilizaciji razjarenih sitnoburžoaskih masa sa ciljem razbijanja radničkih organizacija. Istorijski, fašizam je osvojio vlast nakon što je radnička klasa poražena u nekoliko revolucionarnih prilika jer nije imala adekvatno vodstvo. Na osnovu tih poraza, propuštenih prilika i demoralizacije, fašističke bande su uspjele da slome radničke organizacije.

Danas ovo nije situacija u Brazilu. Bolsonaro se ne oslanja na naoružane fašističke bande. Istina je da postoje fašističke grupe u Brazilu i one će biti ohrabrene njegovom pobjedom. One su opasne i moraju biti zaustavljene. Ali brazilska radnička klasa još uvijek nije poražena, ustvari, ona se još značajnije nije ni pokrenula.

Sjetimo se da su prošle dvije godine od dolaska Trampa na vlast u SAD-u. U to vrijeme, mnogi liberalni komentatori i neki na ljevici su takođe govorili o pobjedi fašizma u SAD-u. Tramp je svakako reakcionarni političar i njegova politika predstavlja napad na radnike, žene, homoseksualce, migrante itd. Ali bila bi greška opisati situaciju u SAD-u kao fašističku diktaturu. Ustvari, pokušaji bijelih supremacista da zauzmu američke ulice pod uticajem Trampove pobjede je dočekan masovnom mobilizacijom koja ih je nadjačala. Postoji i nekoliko militantnih i pobjedničkih štrajkova prosvetnih radnika u nekoliko američkih država. Postoji i velika polarizacija u društvu ka desnici, ali takođe i ka ljevici.

U Brazilu ćemo najvjerovatnije vidjeti nastavak procesa (koji je već počeo prije izbora) bonapartističkih odlika koje se pojavljuju unutar državnog aparata. Ovo je bilo vidljivo u korišćenju sudstva kao političkog arbitra u Car Wash skandalu, zatvaranju Lule i zabrani kandidovanja na izborima. U isto vrijeme, osnova za režim sa bonapartističkim odlikama je vrlo slaba zbog uslova ekonomske krize i široke diskreditacije svih tradicionalnih partija i institucija vladajuće klase.

Kako se ovo dogodilo?

Liberalni komentatori i neki na ljevici sa nevjericom gledaju na ovaj izborni rezultat. Ne mogu ga razumjeti. Kako je ovo moguće? Desničarski demagog je izabran demokratskim sredstvima. Kako su milioni ljudi mogli glasati za nekoga ko se hvali svojim odvratnim pogledima na tako besraman način?

Oni se drže svakih objašnjenja koja ne objašnjavaju ništa: krive su mreže oko evangelističke crkve ili kampanja lažnih vijesti na Vocapu. Ovo je isto kao kad vladajuća klasa pokušava “objasniti” štrajkove i revolucije kao djelom “komunističkih agitatora”. Već 90-ih u Brazilu je bila ogromna propagandna kampanja protiv Lule: “on je samo metalski radnik bez iskustva i potrebnih kvalifikacija”, “on je komunist”, “on čak nema ni univezitetsku diplomu”. Međutim, to ga nije spriječilo da dobije izbore sa 61% glasova.

U Britaniji traje neviđena kampanja demonizacije Džeremija Korbina u kojoj učestvuje cjelokupni establišment, optužujući ga da je antisemita, prijatelj Hamasa, ljubitelj terorista, Putinova lutka itd. Ništa od ovoga nije imalo većeg učinka. Naprotiv, njegova podrška raste na osnovu programa renacionalizacije, besplatnog obrazovanja, stambenog pitanja itd.

Pobjeda Bolsonara je proizvod dugotrajne krize radničke partije (PT). Kada je Lula 2002. godine došao na vlast, on je to uradio u savezu sa buržoaskim partijama. On je postavio Mejreleša, proameričkog bankara na čelo Centralne banke kako bi ispoštovao dogovore sa MMF-om i proveo politiku fiskalne štednje. On je takođe počeo i kontra reformu penzionog sistema. Ovo nije mjesto za cijeli bilans njegove vlade, ali je dovoljno reći da Lula nije predstavljao fundamentalni izazov imperijalizmu i brazilskoj vladajućoj klasi. Međutim, on je mogao profitirati na osnovu relativne stabilnosti koja je rezultirala periodom ekonomskog rasta.

bandicam 2018 10 30 20 20 26 282Kada je Dilma Rusef izabrana 2010. godine, situacija se već počela mjenjati. Njena politika je bila slična Lulinoj, ali jedan korak više desno. Njen protivnik je bio buržoaski političar Mišel Temer. Ona je postavila vođu zemljoposjednika i rančera za ministra poljoprivrede, a funkcionera MMF-a za ministra finansija. Glavna razlika je bila ta što se ona suočila sa ekonomskom krizom a ne ekonomskim rastom. Zbog usporavanja kineske ekonomije, brazilska ekonomija je ušla u ozbiljnu recesiju između 2014. i 2016. godine, od koje se još uvijek nije oporavila.

Već 2013. godine došlo je do masovnih protesta omladine protiv povećanja cijena prevoza koje su dočekane brutalnom represijom regionalnih guvernera, koji su imali punu podršku nacionalne vlade. “Junski dani” 2013. godine su odražavali široku opoziciju omladine i radnika prema establišmentu. PT je bila na vlasti više od jedne decenije i omladina ju je sa pravom vidjela kao dio establišmenta. Umjesto da promjeni svoju politiku, Dilma je najavila paket privatizacije i mjera štednje. Protesti 2013. godine su nastavljeni masovnim protestima protiv Olimpijskih igara 2014. godine, koji su takođe dočekani brutalnom represijom. Kako bi se izborila sa ovim protestima, Dilmina vlada je uspostavila niz zakona (zakon o kriminalnim organizacijama, antiterorizmu...) koji su otežali pravo na proteste i demonstracije.

Izbori 2014. godine i opoziv Dilme

Izbori 2014. godine su bili prekretnica ovog procesa. Dilma je uspjela pobijediti u drugoj rundi zbog mobilizacije glasova Radničke partije (PT), na temelju borbe protiv desničarske politike buržoaskog kandidata Esia Neveša. Međutim, izdala je vlastite glasače time što je nakon toga počela provoditi politiku koju je zastupao Neveš: štednja, rezovi, privatizacija i napadi na radnička prava.

Njen rejting, koji je bio preko 60% 2012-13., pao je na svega 8% 2015. godine: najniže za jednog predsjednika još od obnove demokratije. U to su vrijeme, osjetivši njenu slabost, buržoaski političari u njenoj vladi su se pokrenuli da bi je sklonili sa vlasti pomoću opoziva.

Onda, kada su uvidjeli opasnost u tome da bi Lula mogao postati kandidat i dobiti izbore (s obzirom na to da se mnogi sjećaju ekonomskog rasta dok je on bio predsjednik, a takođe tu je i njegova povezanost sa istorijskim, revolucionarnim tradicijama PT-a), pravosuđe se umješalo i optužilo ga za korupciju. Proglašen je krivim uprkos činjenici da nikakvi dokazi koji upućuju na ovaj zločin nisu bili predočeni. Onda su još više pomaknuli granice svoje zakonitosti zabranivši mu da se brani. Čak i u to vrijeme, međutim, dok je Lula vodio u anketama, više je ljudi govorilo da radije ne bi glasali ni za koga, što je pokazalo da mnogi odbacuju čitav politički sistem.

Dakle, može se reći da je vlada PT-a - oslanjajući se na glasove radničke klase da ostanu na vlasti i sprovode buržoasku politiku u savezu sa buržoaskim partijama - uništila reputaciju ove partije i prekinula veze sa organizovanom radničkom klasom, i time utabala put ka pobjedi Bolsonara u nedjelju. Čak i dok Dilmu buržoaski političari uklanjali sa vlasti, PT i vođe sindikata nisu organizovali nikakvu ozbiljnu odbranu. Bilo je tu skupova i demonstracija, mnogo prijetnji, ali ne i ozbiljne kampanje i veće mobilizacije.

Situacija se pogoršala kada je nepopularna Temerova vlada nastavila i pojačala napade na radničku klasu. Bilo je ogromnih skupova sa ciljem zbacivanja Temera i naposlijetku generalni štrajk u aprilu 2017. godine. Brazilski radnici i omladina pokazali su svoju borbenu spremnost, ali njihove vođe nisu vodile niti poticale tu borbu, tako da se sav taj potencijal za protunapad raspao.

Naravno, Bolsonaro je lukavo iskoristio društvene medije i mreže evangelističkih crkava da proširi svoju poruku: kombinacija laži, poluistina, histerične mržnje "PT komunizma" i apela da se "Brazil ponovo učini velikim". Ove metode, međutim, su jedino imale ovako snažan uticaj zbog katastrofalne politike i dosadašnjih postignuća PT-a u vladi.

Bilo je tu, naravno, i drugih faktora, kao što je strašna ekonomska kriza u Venecueli (u posljednjoj analizi, posljedica pokušaja da se kapitalizam reguliše umjesto da se sruši), koja je efikasno upotrebljena protiv PT-a (čije vođe zapravo uopšte nisu podržavale Bolivarsku revoluciju).

„Odbrana demokratije“?

bandicam 2018 10 30 20 20 39 176Adadova politika i strategija u drugom krugu je bila samoubilačka. Dok je Bolsonaro poduzeo neke korake - kao što je obećavanje božićnog bonusa za primaoce socijalne pomoći Bolša Familia - da pridobije najsiromašnije glasače koji su podržali PT u prvoj rundi, Adad je otišao desno u bezuspješnom pokušaju da se dokopa tzv. liberalnog centra. U prvom krugu predstavio se kao Lulin kandidat i Lulina slika često je prikazivana u svim predizbornim materijalima. U drugom krugu, Luline slike su izbačene i crvena boja partije zamijenjena je bojama državne zastave.

Suočen sa "anti-establišmentskim autsajderom", kakvim se predstavljao Bolsonaro, Adad je pomislio da ga može pobijediti ako postane kandidat... establišmenta! Predstavio se kao demokratski kandidat, pozivajući na ujedinjenje svih demokrata (uključujući iste one buržoaske partije koje su Dilmi zabole nož u leđa). Jedini način da se ponovo uzdigne bi bio da povede ozbiljnu kampanju u kojoj se odriče Bolsonarovog ekonomskog programa (privatizacije, napadi na penzije, itd.) i da kao alternativu ponudi borbu za odbranu prava radničke klase na čistoj antikapitalističkoj liniji. Umjesto toga, dobili smo apstraktne pozive na odbranu demokratije, na razgovor i razumijevanje i "da se ojača Ustav".

Već je bilo dosta uzdržanih u prvom krugu: 20.3% u zemlji u kojoj je glasanje obavezno, što je najviše od 1998. godine. U drugom krugu, ovaj procenat je bio još veći: 21.3% (31 milion) i još 9.5% (11 miliona) koji su ubacili prazan papir ili su rekli da su sudržani, što pokazuje značajan sloj biračkog tijela koji odbija Bolsonara, ali se nije mogao natjerati da glasa ni za Adada.

Bolsonarova ekonomska politika

Kapitalistički komentatori vesele se Bolsonarovoj pobjedi i podstiču ga da sprovede svoj izborni program privatizacije i detaljne kontra reforme penzionog sistema.

"Tržišta su se podigla u nadi da će gdin Bolsonaro ispuniti svoja obećanja o ekonomskoj reformi, posebno onoj o obnovi skupog brazilskog penzionog sistema i privatizaciji državnih preduzeća", prenosi Fajnenšl Tajms. Zatim su naveli jedan citat iz bilješke Goldmana Saksa:

"Naposlijetku se administracija suočava sa izazovom da, kroz kombinaciju disciplinovane politike i strukturnih reformi, ubrza fiskalno prilagođavanje i ojača preduzetnički duh, da bi napokon oslobodila značajni zarobljeni potencijal ekonomije."

Vladajuća klasa sudi o svakoj vladi prema jednom jedinom pravilu: koliko dobro sprovodi njene klasne interese.

Prava prekretnica će doći kad Bolsonaro pokuša sprovesti svoj program, vođen od strane ultra liberalnog ekonomiste, "momka iz Čikaga", Paula Guedeša i kad se suoči sa organizovanim otporom radničke klase, koja nije poražena. Kao što je stvar i sa Makrijevom vladom u Argentini, Bolsonaro će se suočiti sa talasom sindikalne akcije, masovnom mobilizacijom i generalnim štrajkovima protiv njegove ekonomske politke. Štaviše, njegov položaj i nije tako moćan kako se čini, jer on mora donijeti zakon preko ekstremno rascjepkanog parlamenta u kojem je 30 partija sa kojim će morati sklopiti dogovor.

Sada je zadatak da se ne prepustimo očaju nego da se pripremimo za buduće borbe. Ono što je najprije potrebno je jasno razumijevanje toga kako smo došli do ovoga, tako da proces ponovne izgradnje borbenog pokreta radničke klase može početi.

Takođe ima i nekih opštih lekcija koje se mogu naučiti iz brazilskog iskustva. Ljevičarske vlade koje sprovode desnu politiku će samo pripremiti tlo za pobjedu reakcionara. Ne možeš pobjediti ekstremnu desnicu ako pozivaš na odbranu istog onog kapitalističkog sistema čija je kriza upravo dovela do pobjede ekstremne desnice.