U nedjelju 20. maja Nikolas Maduro je ponovo izabran na venecuelanskim predsjedničkim izborima. Većina reakcionarne opozicije, uz punu podršku Vašingtona i Brisela, je pozvala na bojkot koji je doveo do male izlaznosti među srednjom i višom klasom velikih gradova. Njihov zahtjev da izbori budu otkazani je dobio podršku desničarskih vlada u regionu. Ovo je značilo da veći broj glasača među radničkim i siromašnim djelovima izađu na izbore kao način da odbace imperijalističko miješanje. Međutim, čak i ovdje je izlaznost vidljivo manja nego na prethodnim izborima. Duboka ekonomska kriza je glavni problem za narod i mnogi su skeptični u vladinu sposobnost da se izbori sa krizom.

Nekoliko sati nakon zatvaranja biračkih mjesta, Nacionalni izborni savjet je objavio prve zvanične rezultate predsjedničkih izbora. Sa prebrojanih 92% glasačkih listića, 8,603,363 ljudi je glasalo (46.01%, a sa ukupno projektovanim brojem kada se prebroje svi glasovi ta brojka bi trebala doći do 48%).Od toga, 5,823,728 je glasalo za Madura (67%), 1,820,552 je glasalo za opozicionog kandidata Henri Falkona (21%), 925,042 za evangelističkog sveštenika Bertučija (10%) i za malo poznatog čavističkog kandidata Kvihadu koji se predstavlja kao disident (0.4%).

Uprkos izvještavanju međunarodnih medija o "velikim nepravilnostima" (BBC) “Maduro je izabrao sebe" (El Pais), "lažni izbori" (Financial Times), izbori su potekli u normalnim uslovima, bez incidenata i uz prisustvo međunarodnih posmatrača, ukjlučujući Zapatera, bivšeg španskog predsjednika. UN i EU su takođe bili pozvani da pošalju posmatrače ali su to odbili. Oni će sada tvrditi da je bilo “brojnih nepravilnosti” uprkos tome što nisu bili prisutni na terenu.

Desničarsko licemjerje

Izbori su održani uprkos napadima reakcionarne opozicije i imperijalizma da ih spriječe. Od dana najavljivanja izbora, i SAD i EU su saopštili da neće priznati legitimnost ovih izbora i zahtjevali su da budu suspendovani. Pridružila im se i grupa Lima zemalja: ad hok banda desničarskih latinoameričkih vlada, organizovana da objavljuje saopštenja na liniji američke imperijalističke politike kada ova ne može dobiti većinu u Organizaciji američkih država i drugih zvaničnih tijela. Navodna zabrinutost za demokratske garancije vlada Argentine, Brazila, Kolumbije, Meksika i Hondurasa je potpuno licemjerna. Nijedna od ovih vlada nije ni okom trepnula na vansudske egzekuciju Maldonada u Argentini, aktiviste za prava domorodačkog stanovništva; na stotine hiljada raseljenih i nestalih u Kolumbiji; državnu umješanost u nestanak 43 Ajocinapa studenta u Meksiku, ili očiglednu izbornu prevaru u Hondurasu prije nekoliko mjeseci.

Reakcionarne opozicione partije u Venecueli, sada okupljene u takozvani Slobodni široki front Venecuele (FAVL), koji je prošle godine potrošio šest mjeseci u nasilnoj i terorističkoj kampanji zahtjevajući održavanje izbora, sada je pozvao na bojkot. Izbori su održani tačno nakon godinu dana kada je nasilna rulja ove gospode zapalila mladog čavistu Orlanda Figuera. Samo ovaj incident nam može reći sve o pravom karakteru reakcionarne, oligarhijske, proimperijalističke rasističke opozicije u Venecueli. 

Održavanje izbora su jasan odgovor ovim snagama. Međutim, venecuelanska opozicija je pretrpjela snažan poraz prošle godine i sada je demoralisana i podjeljena. Svi pokušaji mobilizacije naroda na ulicama prije 20. maja su propali. Kako se približavao dan izbora, veliki broj opozicionih lidera je istupio iz FAVL i pozvao na podršku za Henri Falkona, kojeg je podržala njegova partija, Pokret za socijalizam (MAS) i Socijal – hrišćanska partija (COPEI).

Ali sve je bilo uzalud. Izlaznost je bila izrazito mala u bogatijim dijelovima velikih gradova – tradicionalnim uporištima desničarske opozicije, ovdje su izborna mjesta bila bez redova ili potpuno prazna tokom cijelog dana.

Naravno, Henri Falkon, slijedeći tradiciju venecuelanske opozicije uvijek kada izgubi izbore, je govorio o izbornoj prevari, govoreći o 900 slučajeva nepravilnosti, rekavši da ne priznaje izborne rezultate i pozvao na nove izbore u oktobru. Ovo je smiješno. Svima je jasno da on nije uspio mobilizovati opozicionu bazu, koja je najvećim dijelom sliijedila bojkot FAVL-a koji je slijedio instrukcije iz Vašingtona.

Radnici i siromašni glasaju protiv imperijalizma

Izlaznost je bila veća u dijelovima gdje živi radnička klasa i siromašni, koje su tradicionalna baza podrške Bolivarske revolucije. Mnogi su glasali protiv skandalozne imperijalističke i opozicione kampanje da odgode izbore. Mnogi su takođe glasali kako bi odbranili preostala dostignuća revolucije. Postoji jasno razumjevanje da ako opozicija dobije izbore da će sve uništiti i natjerati radnike i siromašne da plate punu cijenu krize, brutalnim prilagođavanjem programu MMF-a. Ipak, izlaznost je bila manja i u tradicionalnim čavističkim uporištima. Bilo je redova na mnogim izbornim mjestima koje su međunarodni mediji namjerno ignorisali,ali oni nisu bili tako veliki kao što je to bio slučaj na prethodnim izborima. Ovo se dogodilo uprkos činjenici da je Ujedinjena socijalistička partija Venecuele (PSUV) i država iskoristila svoj aparat da pokuša mobilizovati glasove čavista. Broj glasova za Madura je bio oko 30.5 % od ukupnog cenzusa, ispod 40 % kada je prvi put izabran za predsjednika 2013. godine. Ovo predstavlja gubitak od oko 1.5 miliona glasova na izbornom cenzusu koji sadrži više od 2 miliona glasova.

Još uvijek postoji glas odanih čavista, koji se pojavljuje na svim izborima, zbog odanosti Bolivarskoj revoluciji i borbi za socijalizam koju je Čavez predstavljao. Ali postaje sve teže lojalnim čavistima da mobilizuju ostale slojeve. Među lijevim krilom čavističkog pokreta ima sve više kritika vodstva i birokratije za koje se pokazalo da nisu sposobne da se nose sa ekonomskom situacijom i da su prepreka revolucionarnoj inicijativi masa.

Jedno od glavnih područja sukoba su ruralne komune. U proteklih nekoliko mjeseci bilo je nekoliko slučajeva u kojima su grupe seljaka organizovanih u komune nasilno iseljene sa službeno dodjeljene zemlje. Ova iseljenja izvršila je lokalna policija, Nacionalna garda, lokalni suci i službenici Nacionalnog zavoda za zemlju, a u ime zemljoposjednika, u mnogim slučajevima, onih koji imaju političku i poslovnu vezu sa državnim aparatom.

U toku predizbornog perioda, visoki službenici vlade intervenisali su da se ukine ovaj trend i čak je i Maduro obećao da više neće biti ovakvih nasilnih iseljavanja. Jedna od glavnih revolucionarnih seljačkih organizacija, Bolivar/Zamora revolucionarna struja (CRBZ), pozvala je na glasanje za Madura, ali je zadržala svoj kritički stav prema birokratiji i državnom aparatu. Isti je slučaj bio i u komuni El Maizal, u državi Lara, gdje država još uvijek nije prepoznala izbornu pobjedu glasnogovornika komune, Anhela Prada, protiv službenog kandidata Ujedinjene socijalističke partije Venecuele u decembarskim izborima za lokalna vijeća.

Raspoloženje među mnogim pristalicama Čaveza otkriveno je u razgovoru sa jednim od njih na veb stranici BBC Mundo:

"Daćemo mu (Maduru) glas povjerenja. Ako to ne upali, to je kraj. Idem tamo (na birališta) sa nadom, ali ako se stanje u državi ne popravi, ljudi će izaći na ulice da protestuju. Glasaću za Madura jer je obećao da će se stvari popraviti, ako razumije šta to znači, ispuniće svoje obećanje."

Rješimo krizu revolucionarnom alternativom

Problem je u tome što, na osnovu njihovih dosadašnjih postignuća, Maduro i bolivarsko rukovodstvo su ili nesposobni ili ne žele da provedu neophodne mjere da se mogu nositi sa ekonomskom krizom. Umjesto da se direktno suoče sa krizom eksproprijacijom kapitalista, bankara i zemljoposjednika, vlada konstantno apeluje na njih da investiraju. Dok napadaju ulogu koju kapitalisti igraju u ovom "ekonomskom ratu", vlada im daje pozajmice i pristup dolarima. U svom pobjedničkom govoru, Maduro je ponovo apelovao na opoziciju da se vrati za pregovarački stol, što je bio apel koji dopire do američkog imperijalizma.

U narednih nekoliko sedmica vidjećemo pojačanje imperijalističke kampanje protiv venecuelanske vlade sa pojačanim sankcijama. Zamjenik državnog sekretara SAD-a Džon Saliven, držeći govor u Argentini, rekao je da u Vašingtonu razmišljaju o uvođenju naftnih sankcija, koje bi osakatile ekonomiju. Nadaju se da će srušiti vladu time što će pogoršati krizu i ekonomski ugušiti državu.

Za bolivarske mase glavni problem će biti duboka ekonomska kriza, čija je posljedica hiperinflacija, pad u kupovnoj moći i oskudica osnovnih proizvoda. Maduro je obećao da će riješiti ove probleme nakon izbora i da će donijeti "ekonomski napredak". Ova obećanja će ostati neispunjena i napredni slojevi radnika i siromašnih biće primorani da traže pravu alternativu, sposobnu da se suprotstavi imperijalizmu, ali da u isto vrijeme, rješava problem ekonomske krize.

Zapravo, postoje samo dva moguća rješenja. Prvo, koje zastupa čitava opozicija (i koju podupire imperijalizam) je brutalan plan prilagodbe, uključujući smanjenje društvenih i državnih troškova, povećanje subvencija kapitalistima, ukidanje subvencioniranih paketa s hranom, privatizacija državnih kompanija i prirodnih resursa i masovna otpuštanja u kompanijama u javnom i privatnom sektoru. To bi bila potpuna katastrofa za radnike i bila bi popraćena gušenjem demokratskih prava.

Drugo rješenje bi bilo da se preuzmu sve glavne ekonomske poluge u javno vlasništvo pod demokratskom kontrolom radnika i da se iskoriste za proizvodnju za dobrobit ljudi, a ne za profit šačice parazita koji čine oligarhiju.

Politika Madurove vlade, "na pola puta", sa sve većim ustupcima prema vladajućoj klasi, jedino vodi do demoralizacije, skepticizma, pogoršanju krize i naposlijetku, na ovaj ili onaj način, do brutalnog plana prilagodbe preko leđa radničke klase.

Da bi riješila ovu situaciju, revolucionarna avangarda mora sebi postaviti glavni cilj građenja prave, revolucionarne alternative, zasnovane na socijalističkom programu, koja nudi rješenje u korist radničke klase. To je zadatak dana.