U nedjelju,18.marta 2018. je turska ratna mašina, podržana od strane takozvanih Sirijskih pobunjeničkih trupa, preuzela kontrolu nad Efrinom u sjeveroistočnoj Siriji, gradom sa većinski kurdskim stanovništvom. Naravno, dok su zapadni mediji bili zauzeti osuđivanjem ofanzive Asadovog režima protiv islamističkih snaga u Guti, predgrađu Damaska, nimalo pažnje nisu obratili na brutalni napad protiv Kurda, koji nikad nisu napali Tursku.

U govoru nekoliko sati prije pada Efrina, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan je rekao: „simboli mira i sigurnosti vijore u centru Afrina, a ne krpe terorističke organizacije. Većina terorista su podvili repove i pobjegli. Naše specijalne jedinice i članovi Slobodne sirijske armije počistiće ostatke njihovih snaga i zamke koje su ostavili iza sebe.“

Vrijeme nakon pada Efrina je bez sumnje pokazalo da nema ništa miroljubivo u okupatorskim snagama koje sada kontrolišu grad. Slike iz Efrina nakon povlačenja kurdskih oružanih snaga prikazuju vojnike koji mašu turskim zastavama na zgradama i pobunjenike koji ruše kip kurdskog mitskog revolucionarnog heroja Kave Hadada. Ali još bitnije od uništenja simbola borbe Kurda na koje je većina zapadnih medija fokusirana, pokrenut je teror protiv civilnog stanovništva.

Hapšenja civila i odmazda protiv žena koje ne nose veo su takođe prijavljena od strane civila pobjeglih iz grada. Na društvenim mrežama kruže video-snimci vojnika podržanih od strane Turske koji prebijaju civile i nazivaju ih 'svinjama' ili gore. Pojavili su se slični video-snimci na kojima pripadnici islamističkih milicija tuku i unakazuju leševe kurdskih vojnika, nazivajući ih najpogrdnijim imenima i uzvikujući „Allahu Akbar“. Nakon pada Efrina, pojavljuju se bezbrojne fotografije turskih plaćenika na kojima upadaju u prodavnice i kuće, i odlaze sa hranom, opremom, ćebadima i svime drugim što su mogli opljačkati dok su ponosno pozirali za kamere sa džihadističkim pozdravom. To samo svjedoči o profesionalnim standardima „slobodne“ zapadne štampe kada prikazuje ove salafističke/džihadističke luđake kao „slobodoljubive sirijske pobunjenike“.

Istina je da je Slobodna sirijska armija dugo bila samo tanki omot koji je pokrivao čitav sloj reakcionarnih islamističkih milicija. Plaćeničke snage koji se sada bore za Tursku nisu drugačije. One se sastoje od mnoštva džihadističkih elemenata, uključujući veterane ISIL-a i Al-Kaide koji su bili posebna meta za regrutovanje od strane turske vojske, koja sada obavlja dio prljavog posla u Efrinu. Naravno, podržavaju ih turski tenkovi, borci, helikopteri i polu-fašističke nacionalističke brigade regrutovane u Turskoj. Ova „miroljubiva“ družina sada bezumno bombarduje (uključujući napalm bombe) nemoćne kurdske civile: njihove domove, puteve i čak konvoje sa hranom i lijekovima.

Pa ipak, zapadni mediji ponavljaju tursku priču, ukrašenu besmislenim ograđivanjima. Djela zapadnih sila stoje u oštrom kontrastu sa hajkom koju istovremeno podižu zbog ofanzive Asadovih snaga na Istočnu Gutu, predgrađe Damaska kontrolisano od strane najreakcionarnijih islamističkih snaga koje su redovno i bezumno bombardovale Damask.

Sve što bi jedan američki visoki službenik mogao reći je: „Nadamo se da će operacija u Efrinu brzo biti okončana i, kao što smo rekli, znamo da se Turska trudi da ograniči broj civilnih žrtava. Ne sumnjamo da će u to uložiti veliki napor.“

To znači da se SAD nadaju brzoj pobjedi za Tursku, a ne Kurde, koji su im navodno saveznici. Tokom ofanzive, zvaničnici SAD-a su razjasnili da neće podržati Kurde u Efrinu, jer Efrin nema strateškog značaja za SAD. Britanski ministar spoljnih poslova Boris Džonson je čak insistirao na tome da „Turska ima pravo da osigura svoje granice“. U međuvremenu, Njemačka je nastavila da snabdijeva Tursku naprednim naoružanjem. Dok neki na zapadu liju krokodilske suze zbog pljačke počinjene od strane islamističkih varvara, nema sumnje da je zapadni imperijalizam dao punu podršku turskoj agresiji.

Uprkos cijeloj priči o poražavanju islamskog fundamentalizma, zapadne sile su zajedno sa svojim zalivskim saveznicima bile najveća podrška džihadistima i još uvijek podržavaju ovu plaćeničku bandu sastavljenu od bivših trupa ISIL-a i Al-Kaide, protiv najuspješnije snage u borbi sa ISIL-om.

U međuvremenu, Rusija se ne ponaša drugačije od zapadnih imperijalista, te je pripremila ofanzivu tako što je uklonila svoje 'mirovne snage' iz Efrina i otvorila sirijski vazdušni prostor Turskoj na upotrebu, dok su Iran i Asadov režim loše volje prihvatili ofanzivu. U jednu ruku, Rusija okreće Tursku protiv SAD-a, ali takođe ne želi dozvoliti da njen saveznik Iran previše ojača u Siriji. Bez većih kopnenih snaga u Siriji, Rusija želi da uravnoteži druge snage da bi uspostavila dominaciju i slijedila svoje interese.

Snage koje podržava Iran poslale su grupu od simboličnih 100 šiitskih milicionera, ali iako Iran želi da umanji Erdoganovu moć u Siriji, iranski režim vidi kurdsku nezavisnost kao prijetnju koja bi kasnije mogla inspirisati iranske Kurde. Iran i Turska igraju igru komadanja Zapadne Sirije, čijim će dijelovima upravljati kao sopstvenim posjedima u poslijeratnoj Siriji. U toj jednačini nema mjesta za nezavisni kurdski entitet.

Što se tiče Asada, on je trenutno zarobljenik svojih saveznika i ne pita se mnogo o ovim stvarima. Ipak, srećan je da vidi oslabljen kurdski pokret, koji će biti prisiljen da ustupi svoju nezavisnost nekoj vrsti ujedinjene Sirije u budućnosti. Mada jeste dozvolio nekim kurdskim borcima da pređu iz istočnih kurdskih oblasti u Efrin, to je bilo striktno kontrolisano i na račun Kurda koji su ustupili gradsko naselje u Alepu režimskim snagama. Napokon, koliko god se sve ove strane borile jedne protiv drugih, zajednički im je klasni interes da unište kurdski pokret, sa svim njegovim demokratskim dostignućima koja podrivaju njihove planove vladanja regionom. Korištenje najreakcionarnijih džihadističkih elemenata naravno nije problem (za bilo koju stranu), sve dok se održavaju uski interesi vladajuće klase.

Erdogan ne krije da želi uništiti teritorije koje trenutno kontrolišu Kurdi u Siriji. Za njega, svaki znak nezavisnosti je prijetnja koja se može proširiti na kurdske oblasti u Turskoj, gdje žive milioni ugnjetenih Kurda. Kurdski pokret, u obliku Narodne demokratske partije postao je ključno žarište prvih faza rastuće klasne borbe u Turskoj. Pomagan od strane patetične, lojalne opozicije u vidu Republikanske narodne stranke, Erdogan je uspio raspaliti ekstremnu anti-kurdsku nacionalističku histeriju i time mobilisao najreakcionarnije slojeve turskog društva. U ovom kontekstu, sa vidljivim padom podrške Erdoganu u njegovim tradicionalnim izbornim jedinicama, kao što pokazuje referendum o ustavnim promjenama prošle godine, ofanziva na Efrin je ključni element za osiguravanje pobjede Erdoganove AKP (Stranka pravde i razvoja) na predstojećim parlamentarnim izborima.

Povezano sa tim, ofanziva na Efrin je dio Erdoganovog plana da osigura sjeverne dijelove Sirije kao put za širenje turskog uticaja na Bliskom Istoku. Kada završi vojno čišćenje Efrina nema sumnje da će Turska, odana otomanskoj tradiciji, pokušati da preseli stotine hiljada arapskih izbjeglica u Efrin da bi etnički očistila kurdsko stanovništvo i stvorila arapski sunitski protektorat, koji će služiti kao prolaz za širenje njenog uticaja u Siriji i dalje. Nakon Efrina, Erdoganov cilj je da osigura grad Manbiž, oko čega, prema Turcima, i SAD želi sarađivati. Dalje u budućnosti, sličan plan se ukazuje za kurdske oblasti istočno od rijeke Eufrat, kao i planinu Sindžar na sjeveru Iraka. To će stvoriti odskočnu dasku za neo-otomanske snove AKP-a o budućoj dominaciji u gradovima Alep, Mosul, Erbil i Kirkuk.

U principu, SAD se ne suprotstavljaju planovima Turske. Američki imperijalizam koristi kurdske snage kao adut za održavanje dominantne pozicije na Bliskom istoku. Američka administracija se potrudila da pokaže kako je savez sa Kurdima samo privremen. Napokon, sa svojom ključnom pozicijom u NATO paktu i najjačom industrijom na Bliskom istoku, Turska je mnogo bitnija za američki kapitalizam nego sudbina Kurda. Činjenica da su neki od medija na zapadu odjednom otvorili oči za (neka) zvjerstva „pobunjenika“ u Efrinu – prekasno – je njihov ciničan način korištenja položaja Kurda kao sredstva za dobijanje ustupaka od Turske, za svoje sopstvene ciljeve.

Okruženi sa svih strana, i bez ičije pomoći, kurdski lideri su odlučili da se povuku iz Efrina da bi sačuvali svoje snage. Najavili su novu fazu gerilske borbe protiv okupatorskih snaga. Iz vojne perspektive, očekujući direktan sukob sa punom silom Turskih oružanih snaga i džihadističkih bandi, ovo se čini kao jedina opcija. To bez sumnje pokazuje da kurdski narod ne može vjerovati nijednoj od većih sila u regionu. Kao što smo mnogo puta istakli, 'mali' narodi čine malu razliku u igrama i borbama između velikih sila. Nakon što ih iskoriste, uništiće ih bez oklijevanja ili će dozvoliti drugima da to urade.

S druge strane, Kurdi imaju mnoštvo saveznika među ugnjetenim radnicima i omladinom širom regiona. Revolucija u Rožavi je počela kao dio Sirijske revolucije, i uspjela je jedino zbog revolucionarnih i demokratskih metoda kojima su privukli široke slojeve radnika i siromašnih u regionu. To pokazuje u kom pravcu ide kurdska borba za oslobođenje.

U Iranu, gdje mase počinju da se kreću putem revolucije, otvoren je put za kurdski pokret da formira ujedinjeni front sa iranskim masama protiv režima islamskih mula u narednom periodu. Slično tome, u Iraku postoji ogroman potencijal za širenje i razvoj radikalnog ljevičarskog pokreta sa jasnim programom oslobođenja. Prvo među samim Kurdima, koji mrze Barzanijevu i Talebanijevu poluplemensku vladavinu koliko i centralnu vladu. A onda i među iračkim radnicima i mladima, koji ne vide budućnost u mreži sektaša i korumpiranih gangstera koji trenutno drže moć u Bagdadu. U Turskoj, kurdski pokret se istakao tako što se postavio kao radikalna snaga protiv establišmenta, ne samo za Kurde, već na klasnom nivou i preko nacionalnih granica. Nazadovanjem turske ekonomije, jačanjem klasne borbe i propadanjem Erdoganove vladavine, u narednom periodu će biti još prilika za poziv turskoj radničkoj klasi protiv njenih ugnjetača.

Dok je gerilska taktika nužna u nekim okolnostima, to je samo pomoćni metod za ujedinjenu klasnu borbu. Glavni stub Erdoganove vladavine na ovom nivou je njegova mogućnost raspaljivanja nacionalne histerije. Pomognut od strane takozvane opozicije u Turskoj, on krči sebi put kroz klasnu borbu i okuplja dio turske radničke klase iza sebe. Zadatak svih revolucionara koji se bore protiv turske vladajuće klase mora biti slamanje ovog vještačkog savezništva, čiji cilj nije samo potiskivanje Kurda, već i turske radničke klase, koja vidi da je njen položaj ugrožen u ime nacionalne bezbjednosti i 'jedinstva' od strane turskih kapitalista.

Mi svesrdno podržavamo borbu kurdskog naroda da živi slobodno i po sopstvenim željama, i da ima svoju domovinu. Njihova borba je ista kao i borba svih radnika i omladine protiv kapitalističke klase širom svijeta. Isti ljudi koji nameću svoju surovost i srozavaju životni standard za veliku većinu, i koji istovremeno sebi nagomilavaju ogromna bogatstva, saučesnici su u rušenju civilizovanog života na Bliskom istoku i u napadanju pravednih zahtjeva Kurda da upravljaju svojom sudbinom. Jedino rješenje je borba protiv vladajuće klase i kapitalističkog sistema koji ona predstavlja.