Kao što smo očekivali, lokalni izbori u Venecueli 10.decembra donijeli su glatku pobjedu vladajućoj Ujedinjenoj socijalističkoj partiji (PSUV). PSUV je osvojila 308 od 335 lokalnih skupština i pobjedila je u 23 od 25 glavna grada saveznih država. Opozicija je podjeljena i većim djelom je bojkotovala izbore, uspjela je pobijediti u samo dvije lokalne skupštine, u San Kristobalu, glavnom gradu Tahire i Libertadoru, glavnom gradu Meride.

Reakcionarna, proimperijalistička opozicija završava godinu ekstremno podjeljena, članstvo je demoralisano i bez jasne strategije. Ovo se desilo nakon propalog nasilnog pokušaja rušenja vlade u prvoj polovini godine.

Kandidati revolucionarne ljevice protiv birokratije

Slabost opozicije otvorila je prostor da na površinu izađu kontradikcije unutar bolivarskog kampa. U jednom broju lista za lokalne skupštine pojavilo se lijevo krilo čavista koje je stalo protiv zvaničnih kandidata PSUV.

U Karakasu, Eduardo Saman je bio kandidat na listi za lokalnu skupštinu Libertadora, koji pokriva veći dio gradskog centra i zapadne dijelove grada u koje ulaze distrikti radničke klase i sirotinje. Bivši vladin zvaničnik i ministar za vrijeme Čaveza, poznat po svojem čvrstom stavu protiv kapitalista i multinacionalnih kompanija, borbom protiv reketiranja i odbranom radničke kontrole, Saman je bio kandidat na listi PPT (Otadžbina za sve), kao i na listi Komunističke partije (PCV).

Eduardo Saman

Saman se suočavao sa konstantnom sabotažom od strane države i birokratije PSUV i bilo mu je zabranjeno pojavljivanje u medijima. Dalje, njegovo ime nije bilo štampano na zvaničnim izbornim listama! Na kraju, Saman je dobio 6,6% glasova od ukupno 66% glasova koliko je osvojila Erika Farias, zvanični čavistički kandidat. Ipak, njegova kampanja je uspjela da oko sebe okupi većinu čavističke revolucionarne ljevice u Karakasu.

Među onima koji su sa ljevice stajali protiv zvaničnih kandidata PSUV je i Hesus Silva u Moranu koji je osvojio pristojnih 16% glasova. U Kahigalu, Avgusto Espinoza , vođa lokalnog gradskog pokreta, osvojio je 51% glasova pobjedivši tako kandidata PSUV koji je osvojio 45% glasova. U Paezu, kandidat Bolivar/Zamora revolucionarne struje (CRBZ) Hema Romero je osvojio 61% glasova uz zvaničnu podršku PSUV.

Najskandalozniji primjeri birokratskih manevara u spriječavanju kandidatura lijevih čavista dogodili su se u Monahas Libertadoru i Simon Planas u Lari. U prvom slučaju, kandidat PCV Rehulo Rejna je osvojio velikih 62% glasova naspram 30% glasova zvaničnog kandidata PSUV. Međutim, Nacionalni izborni savjet (CNE) je poslije izbora Rejni uskratio pobjedu obrazlagajući to da Ustavotvorna skupština, koje je Rejna član, nije odobrila njegovu kandidaturu. Iako je CNE prihvatio njegovu kandidaturu i njegovo ime se pojavilo na izbornim listama, CNE je njegovu kandidaturu kasnije proglasilo nevažećom i proglasilo pobjednikom Presilju, drugog kandidata PCV! Kako je Presilja odbio da učestvuje u ovoj prevari, CNE je proglasila privremenog gradonačelnika. PCV i lokalna populacija nastavljaju borbu da se Rejna prizna kao pobjednik izbora.

U slučaju Anhel Prada u Simon Planasu, situacija je jednako skandalozna. Kao što smo ranije objašnjavali, Prado je vodeća ličnost u gradskom pokretu koji uključuje hiljade siromašnih seljaka i radnika. On je izabran za Ustavotvornu skupštinu u julu 2017. sa masovnom podrškom. Nakon toga je skupio hiljade potpisa za kandidaturu na lokalnim izborima. CNE je odgovorio da za kandidaturu treba odobrenje Ustavotvorne skupštine. Uprkos masovnoj podršci za kandidaturu i činjenici da je veliki broj članova Ustavotvorne skupštine bio kandidovan na izborima, predsjedništvo iste Ustavotvorne skupštine nije Anhelu Pradu odobrila kandidaturu.

Oslanjajući se na masovnu mobilizaciju lokalnih siromašnih seljaka, Prado je insistirao da ostane na listi PPT i da svako ko glasa za PPT glasa za njega. Onda je CNE štampao izborne liste na kojima PPT podržava zvanične kandidate PSUV. Međutim, opirući se ovoj kafkijanskoj situaciji, 57% je glasalo za PPT, a samo 34% za PSUV. Zato što Prado nije bio na izbornoj listi, CNE je pobjednikom proglasila zvaničnog kandidata PSUV. Nakon toga su mase opkolile lokalnu gradsku skupštinu spriječavajući njegovo imenovanje. Od tada, hiljade su marširale Karakasom, pisajući peticiju Ustavotvornoj skupštini i predsjedniku i odbijajući da se povuku dok se Prado ne proglasi kao pravi pobjednik izbora.

Lekcije borbe u lokalnim izborima

Konflikti i tenzije unutar čavizma, iako su ograničeni na manji broj lokalnih skupština, otkrivaju vrlo zanimljive karakteristike.

Prvo, državna i partijska birokratija neće stati samo na očuvanju svoje vlasti i zgaziće svaki pokušaj borbe sa lijevog krila pokreta. Metode koje je birokratija koristila protiv lijevih kandidata su slični metodama koje su korištene u Četvrtoj republici koju su čavisti uništili u periodu 1998-2000, neke od tih metoda su: politička patronaža, zastrašivanje i prijetnje, zabrana pojavljivanja u medijima, korišćenje državnih resursa u kupovanju glasova i nagovaranju ljudi da glasaju za "pravog" kandidata itd.

Drugo, rasprostranjen je bijes i nemir među bolivarskim masama prema birokratiji i reformistima u vodstvu PSUV i države koja se ubrzano udaljava od izvornih ideala pokreta. Ovo je praćeno ozbiljnom ekonomskom krizom i vladom koja pravi ustupke kapitalistima i dijelovima desničarske opozicije. Iako je ovaj pokret još uvijek neorganizovan i raspršen, kampanja lijevih kandidata u lokalnim izborima i borba da se odbrane rezultati izbora, stvorila je fokusnu tačku za čavističku revolucionarnu ljevicu, koja se možda po prvi put povezala na nacionalnom nivou.

Nije slučajno da je revolucionarna ljevica bolje organizovana u ruralnim djelovima i povezana sa komunama. U ruralnim djelovima i komunama lakše je proizvesti barem najosnovnije životne namirnice i tako djelomično izbjeći jači udar ekonomskog kolapsa. U većim gradovima, pritisak borbe za svakodnevno preživljavanje je zadao jak udarac političkoj aktivnosti bolivarskih masa.

2018: predsjednički izbori i ekonomska kriza

Fotograf: Miquel Garcia Esranxer

Kako ulazimo u 2018., poraz ofanzive opozicije u prvoj polovini 2017. nije u potpunosti riješio nijedan problem sa kojim se suočava Bolivarska revolucija. Ekonomska kriza u pratnji sa finansijskim sankcijama od strane Vašingtona je natjerala bolivarsku vladu u pregovaranje o spoljnom dugu. Madurova politika je bila uspješna u slabljenju desničarske opozicije i vjerovatno će krenuti u ranije raspisivanje predsjedničkih izbora 2018. Ali u stvarnosti, vlada je već dala ustupke kapitalističkoj klasi u većini ključnih aspekata.

Ofanziva protiv korupcije u PDVSA u kojoj je optužen veći broj visoko rangiranih vladinih zvaničnika, predsjednik kompanije i ministar za naftu. Nema sumnje da postoji korupcija na svim nivoima kompanije, ali je teško pobjeći od zaključka da je ova kampanja djelom unutrašnja čistka protiv Rafaela Ramireza. On je ambasador Venecuele u UN (pozicija koju je morao napustiti) i bivši predsjednik PDVSA i ministar za naftu, vrlo moćna ličnost protiv koga je počela procedura u kojoj se optužuje za kriminal i korupciju.

U međuvremenu, Centralna Banka provodi ludu politiku štampanja novca bez ikakve kontrole kako bi vlada mogla isplatiti božićne bonuse prije lokalnih izbora 10.decembra. Naravno, ovo pogoršava ionako velike probleme hiperinflacije. Između 20.oktobra i 8.decembra, količina novca se dvostruko povećala, uz uzastopni rast preko 9% svake nedjelje! Količina novca je skočila sa 800% u prvih 11 mjeseci i povećala se za 12 000% otkad je Maduro izabran za predsjednika u aprilu 2013.

U stvarnosti vidimo vladu koja pojačava birokratske i autokratske metode kako bi ostala na vlasti, a u isto vrijeme uklanja većinu tekovina revolucije dajući ustupke oligarhiji. Ako opozicija dođe na vlast, ona će pokrenuti napad na radnike i siromašne koji će platiti punu cijenu krize.

Vladajuća klasa se poigrava sa idejom postavljanjem biznismena Lorenca Mendoze kao protukandidata Maduru na predsjedničkim izborima 2018. On je jedan od najmoćnijih kapitalista u zemlji koji kontroliše proizvodnju i distribuciju hrane i na čelu je monopolske grupe Grupo Polar, i on se distancirao od opozicionih nasilnih pokušaja da sruši vladu u prvoj polovini 2017. On bi najvjerovatnije išao na izbore sa argumentom "kako biznismen zna voditi ekonomiju" i distancirao bi se od diskreditovanog nasilja desničarskih partija.

Kojim putem napred?

Kao što smo upozoravali nekoliko godina, politika Madurove vlade priprema teren za povratak oligarhije na vlast. Jedini put napred je da se revolucionarna ljevica bolivarskog pokreta - koji smo vidjeli kako izbija tokom kampanje za lokalne izbore - organizuje na nacionalnom nivou sa jasnim socijalističkim programom.

Događaji u 2017. pokazuju, uprkos svemu što su mase izdržale, da postoje zdravi klasni instinkti odbacivanja desničarskih nasilnih pokušaja rušenja vlade. Radnici i sirotinja dobro znaju šta pobjeda oligarhije znači i ko bi platio najveću cijenu.

Birokratija cinično koristi ovaj zdravi instinkt kako bi se održala na vlasti. U ovoj situaciji, svaki iskorak koji dolazi sa ljevice mora raditi u okviru Bolivarske revolucije. Sektaške greške koje se prave omogućavaju birokratiji da ove grupe i trendove predstavi kao dio opozicije i tako ih diskredituje u očima masa.

Revolucionarna opozicija koja dolazi od članstva i baze mora koristiti centralnu ideju vraćanja izvornih tradicija čavizma, tj. demokratije i učestvovanja šireg članstva, odgovornosti vodstva članstvu i bazi, radničke kontrole i borbe protiv kapitalizma. PSUV birokratija je ta koja je izdala nasljedstvo Čaveza, a ne lijeva opozicija koja izbija unutar pokreta.

Početna tačka pokreta u obnavljanju čavizma mora biti posljednja izjava Čaveza gdje on upozorava na dva glavna zadatka pred revolucijom: izgradnja socijalističke ekonomije i uništenje buržoaske države.Nije revolucionarna ljevica već je birokratija raskinula sa bolivarskim pokretom i izdala njegove principe.

Ako su lokalni izbori u decembru 2017. posijali sjeme tog pokreta, onda je to dobar početak.