Sa oko 500.000 demonstranata na ulicama prošle nedjelje (5. februara), protesti protiv vlade, koji već duže vrijeme traju, imali su najveći broj pristalica na ulicama Rumunije još od raspada Čaušeskuovog režima 1989. Ali trebamo se zapitati, koja je priroda ovog pokreta.

Ovi protesti dolaze nakon godinu dana rastućeg nemira i političke krize. Podižu se bijes i gorčina. Međutim, nedostatak odlučnog vodstva radničke klase znači da su dva glavna krila vladajuće klase - koje predstavljaju socijal-demokrati (PSD) i nacionalni liberali (PNL), bili u stanju da iskoriste taj bijes i gorčinu i proteste usmjere u svoju korist.

Tenzije

Protesti su počeli 18. januara, kada je vlada najavila amandmane u Krivičnom zakoniku, gdje bi specifični zločini bili oprošteni, zvanično da se što više smanji broj zatvorenika. Previše zatvorenika je ozbiljan problem, jer je prosječna stopa zauzetog prostora iznad 150% (u nekoliko zatvora čak i do 200%), ali glavna svrha je da se zaustave neprekidna gonjenja ili da se oslobode korumpirani političari koji su imali veze sa vladajućom strankom (PSD).

Na sam dan kad je vlada ovo objavila, nekoliko hiljada ljudi širom Rumunije izašlo je na ulice da protestuje. Kasnije, 22. januara, broj demonstranata se povećao na preko 30.000 samo u Bukureštu, a povećao se i broj demonstranata  u gradovima poput Temišvara (4.000) i Kluža (5.000).

Borba protiv korupcije je bila glavni problem koji je demagoški iskorišten od strane konzervativnih desničara u skorašnjim decembarskim parlamentarnim izborima na kojima je pobijedila PSD. Stoga su se predsjednik Klaus Johanis i njegova opozicijska stranka (PNL) umješali da preuzmu ovaj pokret i da pomognu u borbi protiv PSD-a. ,,Jedna banda političara sa problemima sa kriminalom žele da mijenjaju zakon u Rumuniji, žele da oslabe vladavinu zakona, i tako nešto se ne može tolerisati'', izjavio je Johanis, kada je stigao na Univerzitetski Trg.

Vođa vladajuće stranke, PSD-a, Liviu Dragnea, optužio je Johanisa za promovisanje ,,početka državnog udara''. Ne gajimo simpatije prema Dragnei ali nije puno ni pogriješio. Pokret je ubrzo došao pod vlast buržoaske opozicije i postao odraz dubokih podjela unutar vladajuće klase i samog državnog aparata. Jedan veoma pronicljiv članak na stranici criticatac.ro je objasnio:

,,Prezir je normalan i protesti su prirodni. Ali nalazimo se u nemogućoj situaciji. Protesti protiv PSD-a su samo doveli do širenja koalicije u kojoj se dobre namjere i pošteni ljudi ponovo udruže sa raznim oportunistima. Činjenica da se opozicija pridružila je samo pogoršala stvari. Kao i prije, nenamjerno, PSD je uspjela da oživi desnicu koja je bila na samrti. Štaviše, estetizam protesta, njegovi rekviziti, njegove nacionalne zastave i pjevanje nacionalnih himni – uprkos njihovim domišljatim sloganima, imali su očiglednu naklonost prema desnici. Te vladine odluke i reakcije ljudi na ulicama na njih smanjile su ionako malu šansu za ponovno artikulisanje lokalne ljevice. Činjenica je da su prve žrtve ovih protesta bili oni malobrojni ljevičarski glasovi iz PSD, koji su sada diskreditovani zbog svoje šutnje.''

(...)

,,Ljudima u bukureštanskim kompanijama bili su ponuđeni slobodni dani da bi mogli da ustaju noću i da protestuju protiv vlade. McDonald's je ponudio demonstrante besplatnim čajem da bi ostali ugrijani i osvježeni. Direktor lokalne Raiffaisen banke, banke koja je bila optužena za prevare nad desetinama hiljada Rumuna tako što je ubacivala uvredljive klauzule u ugovore, doveo je svoju porodicu na proteste. Novinari i drugi medijski stručnjaci, koji su i prije okarakterisali društvene mjere vlade kao nemarno trošenje novca, uključili su se i poslali svoju poruku protiv vlade. Baš čudno, iz ovog konteksta, što su se protesti ubrzo prebacili sa specifičnog zahtjeva, koji se tiče dekreta, do ostavke novoizabrane vlade u cjelini.''

Do 29. januara, otprilike 90.000 demonstranata je bilo na ulicama širom države i skandiralo slogane kao što su: ,,Lopovi!’’, ,,Sramota!’’ i ,,Ostavka!’’.Anti-komunistički i reakcionarni slogani koji nazivaju PSD ,,crvenom kugom‘‘ su se takođe mogli čuti. Zastave EU, SAD-a i Njemačke su bile prisutne zajedno sa dominirajućom zastavom Rumunije. Veliki dio međunarodnih i rumunskih medija je takođe napravio pometnju i podržao proteste , npr na kanalu Digi24 su rekli da je to ,,najveći protest u Rumuniji u zadnjih 20 godina’’. Ubrzo nakon toga, protesti su počeli da se šire čitavom državom, po gradovima kao što su Kluž (sa oko 25.000 demonstranata), Temišvar (15.000), Sibinj (20.000), kao i u još 55 drugih gradova.

Ministarstvo pravde je prvo htjelo sljedećeg dana izmanevrisati i organizovati javnu debatu o predloženom amandmanu. Odlučeno je, od strane ministra pravde Florina Jordakea, da će se zakon prilagoditi, nakon čega će biti ili usvojen od strane vlade, ili poslan parlamentu za dalju raspravu. Onda je u noći 31. januara, oko ponoći, Jordake izjavio da su promjene u krivičnom zakoniku donijete od strane vlade kao prijeko potreban propis.

Ovo je dovelo do toga da je 15.000 ljudi marširalo pred zgradom vlade tražeći ministrovu ostavku, a to je rezultiralo i sukobima sa policijom. Slični protesti raširili su se po čitavoj Rumuniji, uključujući Kluž (10.000), Temišvar (2.500), Jaši (2.000), Sibinj (2.000), Brašov (1.500), Arad (200), Krajova (200), Ploješt (100) i mnogi drugi. Johanis je proglasio ovaj dan ,,dan žalosti za vladavinu zakona''.

Prvog februara, broj demonstranata je porastao na 300.000 u različitim gradovima širom države, broj koji nije viđen zadnjih 28 godina. Od ovoga, 150.000 je zauzelo Trg Pobjede u Bukureštu , a 40.000 je protestovalo u Klužu. Drugi gradovi uključuju, kako navodi Digi24, Sibinj (20.000), Temišvar (20.000), Jaši (15.000), Brašov (8.000), Bakau (6.000), Targu Mureš (6.000), Baja Mare (5.000), Konstanca (5.000), Alba Julija (4.000), Krajova (4.000), Oradea (4.000), Arad (4.000), Galac (3.000), Pitešti (3.000), Sučava (2.000) i Pjatra Njamc (1000).

Nasilni sukobi izbili su u Bukureštu, gdje su demonstranti, posebno organizovani fudbalski navijači, počeli bacati petarde na policiju, koja je uzvratila suzavcem. Posljedica ovoga je da je petero povrijeđeno, od čega su troje obični građani, a dvoje žandarmi. Sljedećeg dana, Johanis se obratio ustavnom sudu da bi raspravljali oko predloženih amandmana krivičnom zakoniku. U međuvremenu, nacionalni izvršni centar PSD-a se sastao i odlučio da podrži poziciju koju je stranka nedavno preuzela. Ne samo to, nego je Dragnea čak optužio Johanisa da je „moralni podstrekivač'' nasilnih protesta. Ovo je bilo tokom trećeg dana protesta, sa oko 200.000 ljudi na svim glavnim trgovima najvećih gradova Rumunije.

U petak, 3. februara, pravobranilac Rumunije, Augustin Lazar, izjavio je da će se protiviti amandmanima u krivičnom zakoniku. U međuvremenu je broj demonstranata porastao na 330.000, od kojih je 150.000 u Bukureštu.

4. februara, naveče, 40.000 ljudi uhvatilo se za ruke oko zgrade Parlamenta, odakle su marširali prema Trgu Pobjede, gdje se skupilo 180.000 demonstranata.

Međutim, tog istog dana, vlada se povukla i objavila da će amandmani biti ukinuti u nedjelju. Senator PSD-a, Ekaterina Andronesku, rekla je, u ime vlade, da je to bila pogreška.

Nestabilnost

Pokret je uspio zadati udarac planovima vlade. Ovo mu je povećalo samopouzdanje, zbog čega su se protesti još više pojačali u nedjelju, 5. februara, jer je bilo preko 500.000 demonstranata koji su zahtijevali pad vlade. Vlada je sada oslabljena i jasno je da će se politička nestabilnost samo povećati u nadolazećem periodu. Rumunija je u krizi doživjela porast nestabilnosti u prethodnom periodu. Ta politička kriza se produbila i društvena situacija je grozna.

Tranzicija u kapitalizam je uništila Rumuniju, zbog velikog broja siromašnih i nezaposlenih. Od tada se situacija nije puno poboljšala. Iako je ekonomija doživjela relativno visok porast od 6%, Svjetska Banka i dalje smatra da 70% ruralnog stanovništva Rumunije živi u potpunom siromaštvu. 51% maloljetne djece su pod rizikom da postanu siromašna. Prema mnogim proračunima, Rumunija je najneravnopravnija zemlja u Evropi. Nakon krize iz 2008, udio BDP-a koji su dobijali radnici, pao je sa 45% na 37.4% u 2011.

Ovakvo pogoršano stanje za većinu Rumuna u potpunom je kontrastu prema profitu bogatih. Stoga su se u toku prošle godine postepeno dizali razni štrajkovi i protesti.

U isto vrijeme je beskrajni niz skandala i slučajeva korupcije, progonio sve dijelove vladajuće klase. Prezir prema ovoj instituciji pokazao se istorijski sa niskom izlaznošću  od 40% na decembarskim parlamentarnim izborima.

To je služilo kao gorivo za krizu koja je u toku. Takozvani socijal-demokrati i PNL su bili u koaliciji, dok je PNL nije napustio 2014. Od tada, kako je Johanis izabran za predsjednika, dve stranke su u žestokom sukobu.
Čvrsti antiradnički stav prošle vlade, koja je, kako se čini, bila bliska sa Johanisom, doveo je do ubjedljive pobjede PSD-a na decembarskim parlamentarnim izborima 2016. PSD se držao blagog programa protiv mjera štednje i povećanja minimalne plate. Ovo im je pomoglo da dobiju na padu podrške za PNL koji je dobio svega 20.04% glasova nasuprot 45.5% glasova koji je dobio PSD. Podrška za PNL je pala sa 6 miliona glasova na predsjedničkim izborima 2014., na svega milion glasova prošlog decembra.

Ovo je označilo važnu pobjedu za PSD i prijetnju Johanisovom PNL-u. Dve stranke su u sukobu još od predsjedničkih izbora  2014., kad je Ponta iz PSD-a izgubio od  Johanisa iz PNL-a. Pored toga, tokom Baseskovih zadnjih godina predsjedništva, kao lider sada već mrtve stranke demokratskih liberala (PD-L), bio je odgovoran za slanje velikog broja korumpiranih političara u zatvor, pod izgovorom da se ‚,bori protiv korupcije’’, dok je zažmirio na jedno oko zbog korumpiranih političara iz vlastite stranke.

Nakon što je nova vlada PSD-a, pod vodstvom Sorina Grindeanua, službeno došla na vlast početkom januara 2017., predložila je pomilovanja za neke specifične počinjene zločine, kao i amandman u Krivičnom zakoniku (posebno što se tiče zloupotrebe moći), kao što smo i vidjeli, sa opravdanjem da će zatvori biti prenatrpani. Ovo je podstaklo proteste, ali to zapravo otkriva je da je Rumunija u dubokoj društvenoj krizi.

Trenutna kriza došla je na kraju godine rastuće klasne borbe i štrajkova, što je fenomen koji se može vidjeti i u ostatku Istočne Evrope. Čak štaviše, takođe se upravo odvija proces klasne polarizacije, i unutar vladajuće klase i unutar nižih klasa.

Ovi događaji ne samo da su obilježili početak najvećih protesta u istoriji Rumunije poslije 1989. nego i ponovno pojavljivanje krize, koja je prije toga nekoliko puta bila spriječena.

U slučaju vladajuće klase, podjela je između Johanisovog PNL-a, koje naginju ka zapadnim silama, posebno EU, i Grindeanuovog PSD-a, koji tvrdi da se zalažu za suverenu i nezavisnu Rumuniju.

Vladajuće klase Zapada su takođe uz Johanisa. Mnogi EU parlamentarci su kritikovali postupke rumunske vlade, a predsjednik komisije EU, Žan Klod Junker, je čak zahtijevao da se ,,borba protiv korupcije mora nastaviti’’ u Rumuniji. Socijal-demokrati drugih zemalja EU, koje su dio Saveza Socijal-Demokrata Evrope, takođe su javno ustali protiv PSD-a.

Međutim, još je važnije to što radnička klasa još nije došla na političku scenu u nezavisnoj poziciji. Odsustvo nezavisnog vodstva radničke klase značilo je da su neki dijelovi radničke klase podržavali različita krila vladajuće klase. Bez vodstva da predstavi jasnu klasnu poziciju, svaki pokret će najvjerovatnije pasti pod uticaj ovog ili onog krila vladajuće klase.

Kapitalizam

Iako su svi ovi događaji proglašeni pobjedom liberala, glavni problem koji je pred njima je taj što bi oni htjeli da demonstranti privedu svoju mobilizaciju kraju, jer su ,,već pobijedili''. Međutim, ono što se nije uzelo u obzir od strane liberalnih medija je to da se nekoliko protesta kao što je ovaj, već desilo u Rumuniji, na primjer, protesti protiv vlade od januara do februara 2012., koji su se završili ostavkom tadašnjeg premijera Emila Boka. Iako je to predstavljalo pobjedu radničke klase protiv mjera štednje PD-L-a pod rukovodstvom administracije predsjednika Baseskua i premijera Boka, nova vlada Pontinog PSD-a samo je nastavila sa još više mjera štednje.

Nijedan od dominantnih blokova u rumunskoj politici ne predstavlja radničku klasu. Ono što njihova borba iza kulisa predstavlja je podjela unutar vladajuće klase, između strane koja je za EU, i one koja više okrenuta domaćim pitanjima.

Kao što smo vidjeli, pokret protiv korupcije iz 2012. samo je doveo do promjene u vladi, između ove dvije buržoaske frakcije, i nije mogao da ostvari svoj cilj da zaustavi korupciju. Korupcija je suštinski dio kapitalizma i nijednom krilu vladajuće klase nije u interesu da je zaustave. Ako se radnici Rumunije i mladi zaista žele boriti protiv mjera štednje i korupcije, ne smiju podržavati liberale. Jedini način da se zaustavi korupcija je organizovanje pokreta nezavisne radničke klase protiv svih krila vladajuće klase da bi srušili njihov sistem.