Završila je „škola demokrata“. Ono što je nekad bilo nezamislivo – moguće samo u epizodi Zone sumraka – postalo je stvarnost. Dok se „plavi zid“ sigurnih država Hilari Klinton rušio, nepovratno prelazeći u podršku Donaldu Trampu, medijski stručnjaci su pokušavali zadržati staloženost, ali je bilo jasno da su šokirani, zajedno sa milionima ostalih.

Barak Obama je ponudio slabu utjehu da će „Sunce izaći ujutru“. Sunce će svakako izaći ujutru.Ali će izaći iznad potpuno drugačijeg svijeta: svjedoci smo kolapsa trule dinastije Klinton i kraja izborne strategije „manjeg zla“.

 „Ovo se ne događa!“

„Ne plači; ne budi ogorčen. Razumi.“  -  Spinoza

„Sve što je čvrsto nestaje, sve što je sveto postaje oskrnavljeno.“ - Karl Marks

Donald Tramp - foto Flickr

Da je sve bilo kao inače, Tramp ne bi bio ni blizu pobjedi. Ali kao što smo objasnili, nije sve kao inače. Logika i razum su vodili ka pobjedi Klinton, ali, pod udarima ekonomske krize, logika i razum su izbačeni kroz prozor. 2016 godina je bila godina populista – i lijevih i desnih – i kada je Sanders izbačen iz igre, Tramp je bio jedini kome je to koristilo. Dok je Tramp okupljao ogromnu publiku, a „Kvarna Hilari“ se borila da zadrži zalet tokom izbora, sve je jasno ukazivalo da se nešto sprema.

Zato ne bi trebalo da budemo toliko iznenađeni. Nakon svega, kao što smo objasnili u našoj predizbornoj analizi: „ako se Bregzit može dogoditi, Donald Tramp može postati sljedeći predsjednik Sjedinjenih Američkih Država“. U periodu ubrzanog kapitalističkog truljenja, nezamislivo postaje nova normalnost. Kada marksisti kažu „oštre i neočekivane promjene“, to nije prazna fraza. Kada smo objasnili da bez obzira  ko dobije izbore, to će značiti odlučujuću promjenu u situaciji, to nije bilo preuveličavanje. Poslije Sandersovog učešća u trci za demokratsku nominaciju, i sada nakon pobjede Trampa, ko može reći da se u američkoj politici ništa ne mjenja? Možda se ne radi o promjeni koju milioni ljudi priželjkuju, ali bez obzira na to radi se o kolosalnoj promjeni.

Pune implikacije za svjetsku ekonomiju i klasnu borbu su teške za predvidjeti, ali će svakako biti dalekosežne.Čak i prije objave rezultata izbora, ugovori za Dow Jones Industrial Average su pali za 700 %, meksički peso je izgubio 10 % svoje vrijednosti u odnosu na dolar, cijene zlate su krenule prema gore, a azijsko tržište je preplavljeno.

SAD nisu marginalna drugorazredna bivša svjetska sila, već sami centar kapitalističke i imperijalističke zvijeri. Kao što je Fajnenšel tajms (Financial Times) istakao: „Biće potrebno više vremena da krupnije implikacije izborne pobjede gospodina Trampa budu shvaćene. Svaka anketa je pogrešno protumačila američku javnost. Izborom čovjeka za kojeg glasači znaju da ne poštuje američke konstitutivne manire, Amerika je u Vašington lansirala izbornog ekvivalenta bombašu samoubici. Mandat gospodina Trampa je da raznese sistem. Njegova prognoza o ’Bregzitu uvećanom deset puta’ je bila potcijenjena. Velika Britanija se nasukala ali posljedice toga su u velikoj mjeri lokalne“.

Pretpostavljalo se da Hilari Klinton ima pobjedu u džepu. Svaka predizborna anketa joj je predviđala pobjedu. Ali u 10:30h po istočnom vremenu, plima se okrenula i fraze „seizmički“, „uznemiravajući“, „populistički revolt“, „kraj američkog eksperimenta“, „propala država“ i „apokalipsa“ preplavili su medije. Bilo je potpuno jasno da Klinton neće pobjediti. Kako su stručnjaci tako pogriješili?

Jednostavno rečeno, ankete su bile nerealne jer su mediji željeli vjerovati u sopstvenu bajku: da populistički bijes opada i da kandidat sa najdubljim džepom uvijek pobjeđuje. Kao što su i Berniju Sandersu dali male šanse da može ugroziti Hilari Klinton, zadovoljno su zaključili da Trampov rasizam, seksizam i neznanje čine dovoljno da ga potope. Sanders je kapitulirao pod pritiskom. Ali Tramp nije, bez obzira na nemilosrdne napore medija i sopstvene partije da ga izbace iz utrke – njegove pristalice su ga nagradile velikim izlaskom na birališta i dali mu pobjedu.

To je bila trka između dva najnepoželjnija i najnepopularnija kandidata Amerike. Na kraju, kao što je jedan analitičar izjavio: „Ispostavilo se da je najgori kandidat američke predsjedničke istorije Hilari Klinton.“ Bez prepreka pred svojom izbornom mašinom, Tramp je na talasu zgroženosti otišao sve do Bijele kuće.

Antiizbori

Kao što smo objasnili prije izbornog dana: „Ovo su otpočetka bili izbori Klintonove da izgubi - nakon što su ona i DNC nedemokratskim manevrima spriječili pobjedu Bernija Sandersa. Uostalom, Obama je još uvijek relativno popularan, ekonomija još nije otišla u duboki pad, poslije Occupy i Black Lives Matter pokreta, omladina očigledno teži ka ljevici, a Tramp je reakcionarni neznalica i klaun. Ali ispod površine ima jedna stvar: milioni Amerikanaca strastveno mrze Hilari Klinton. Oni nju vide kao lažljivu i nepoštenu varalicu, dovedenu i plaćenu od strane Vol Strita. Ona je tipičan primjer karijeriste, utjelovljenje poslovne politike. Poslije Sandersovog iskustva, taktika „bar nisam Tramp!“ nije dovoljna motivacija za milione da izađu na birališta.

Ogromna većina Amerikanaca misli da je zemlja na pogrešnom putu i ovo se odrazilo nagativno na rezultate vladajuće stranke. Među milenijalcima, Klinton je za 11% prošla lošije na Floridi ove godine nego Obama. Mnogi su izabrali da glasaju za neku treću stranku, uprkos riziku da im bude „bačen glas“. Zbog dominacije izbornog povjerenstva i krupnog kapitala nad finansijama kampanje, većina ljudi smatra da njihov glas nije bitan. I ko ih može kriviti? Omladina je oba kandidata vidjela kao „užas“, „sprdnju“, „ruganje“ i „uvredu“.

„Na ovim izborima osjećam da više znam koga neću, nego koga hoću“, izjavila je Abriona Džonson, dvadesetogodišnjakinja, radnica u Draft Hausu u Filadelfiji, koja je namjeravala glasati za Hilari Klinton jer „ona nije Tramp“.

Neke Trampove pristalice su takođe nezadovoljni izborom. Kal Samers, devetnaestogodišnji student na Stručnoj višoj školi u Baks Kauntriju, namjerava glasati za Trampa jer podržava Trampovu ekonomsku politiku i zato što je „Hilari Klinton kriminalac“. Ali izbori mu se čine „užasavajućim“ jer su oba kandidata loša. Upitan da li bi tokom primarnih izbora podržao nekog drugog kandidata, odgovorio je: „iskreno, bilo ko drugi bi bio bolji.“

Čak je i „Onion“ (satirični portal) imao problem sa satirom izbora. Prema Benu Berkliju, uredniku ovog onlajn magazina: „Teško je pojačati zvučnike kad svačije uši već krvare“.

Žene i Klinton

Neki će za izborne rezultate okriviti seksizam i mizoginiju. Nema sumnje: ovaj otrov podjele je u SAD živ i zdrav i postojaće sve dok klase i vještačka nestašica nastave postojati. Međutim, u porazu ima Hilari Klinton puno više od njenog spola. Kao što je glumica Suzan Sarandon otvoreno izjavila: „Ja ne glasam vaginom.“

 
Iako je Tramp odvratni seksista i na riječima i na djelu, ovo blijedi u poređenju sa milionima radnih žena u SAD i širom svijeta koje pate od djela Hilari Klinton. Kao primjer, uzmimo čuvenu Klinton fondaciju, koja svojim radnicama plaća samo 72% od onoga što plaća muškim radnicima – čak manje od 75% prosjeka za neprofitne organizacije. Ovo znači da ona po satu  plaća 7.20 dolara žene naspram 10 dolara muškarce za isti posao. Ne zaboravimo patnju miliona žena u Siriji, Iraku, Avganistanu, Libiji i u drugim dijelovima svijeta gdje je državni sekretar Klinton predvodila bombardovanja i bijedu.

Većina Amerikanaca nema problema da izabere ženu za predsjednika i smatraju da bi to bio veliki pomak. Ali kada su došli izbori, većina nije mogla prihvatiti da glasa za takvu ženu. Glasali su za Trampa, ne zato što su glupi i neobrazovani, već zbog toga što im njihov klasni instinkt govori da je Hilari Klinton njihov klasni neprijatelj.

„O ekonomiji se radi, glupane“

Prava, a ne izmišljena, Obamina ostavština nakon 8 godina na mjestu predsjednika je korijen za objašnjenje izbornih rezultata. Martin Vulf iz Fajnenšel tajmsa je prije izbora istakao:

„Ipak, ožiljci krize, koji uključuju smanjeno povjerenje u ispravnost i mogućnosti finansijskih, intelektualnih i političkih elita, nagomilali su se.

„Stvarni srednji dohodak domaćinstva se povećao za 5,2% između 2014. i 2015. Ali je ipak ostao ispod nivoa prije krize. Ustvari, niži je od nivoa dostignutog 2000. i relativno je opao u odnosu na stvarni BDP po glavi stanovnika još od sredine 70-ih. Ovi podaci pomažu da se objasni plima dezorijentacije, čak i očaja, koji su ovi izbori tako jasno istaknuli.

„Nije iznenađenje da se nejednakost primjetno pogoršala. Između 1980. i skorog perioda, , udio 1 procenat populacije je u pred poreznom primanju skočio sa 10% na 18%. Čak i poslije poreza, skočio je za trećinu, sa 8% na 12%. Porast u nadoknadi za rukovodioce u odnosu na radnike je ogroman. SAD ima najveću nejednakost među sedam vodećih najrazvijenijih ekonomija. Razlike među ovim zemljama sugerišu da je rastuća nejednakost više društveni izbor nego ekonomski imperativ.

„Blisko vezan sa rastućom nejednakošću je i pad udjela rada u BDP-u sa 64.6% 2001 na 60,4% 2014. Radnici nisu samo pretrpjeli pad u ukupnom udjelu. Značajan je i rast u broju muškaraca između 25 i 54 godine koji ne rade i ne traže posao, taj broj se sa 3% 1950. povećao na 12%. Čak i Francuska ima veći udjel zaposlenih muškaraca nego SAD svake godine od 2001. Od 1990, SAD ima drugo po redu mjesto u povećanju muškog ne sudjelovanja u radnoj snazi od svih članica Organizacije za Ekonomsku Saradnju i Razvoj (OECD). Poslije 2000, trend pada u ne sudjelovanju žena u radnoj snazi se takođe povećao. Broj američkih žena u ovoj kategoriji zaposlenja je među najnižima među svim članicama OECD.“

Nije slučajnost da je Trampova poruka dobila odjeka u dezindustrijalizovanom pojasu centralnih dijelova SAD, tzv. „pojas rđe“. Srednji Zapad je posebno pod udarom krize, bivša Demokratska uporišta kao što su Mičigen i Viskonsin, zajedno sa Pensilvanijom i Ohajom su glasali sada za Trampa. Bez jasne alternative radničkog vodstva, efekti kapitalističke globalizacije su nacionalistički odbijeni, zajedno sa talasom antiimigracijske politike, protiv Kine itd.

Milioni Amerikanaca osjećaju da nemaju budućnost i da im je dostojanstvo uništeno neprekidnom krizom. Rastuća heroinska zavisnost je samo jedna od manifestacija toga. Oni žele da „isuše močvaru“ u Vašingtonu i „vrate svoju zemlju“ - koju u stvarnosti nisu nikad ni imali.
Demokrate su predsjedavale najunosnijim godinama u istoriji Vol Strita, praćenima decenijom stagnacije i pada životnog standarda za radnike. Oni ne mogu živjeti na prošlosti i vječnim obećanjima. Ovo objašnjava zašto je Tramp, uprkos tome što je multimilijarder, uspio da se predstavi kao ultimativni autsajder – i u poređenju sa Klinton, to svakako jest. On je prvi predsjednik koji nikad nije obavljao javnu funkciju ili služio u vojsci. I uprkos laganju sa svakim dahom, njegovi napadi na establišment često sadržavaju više od trunka istine.

„Ljevica i desnica“

Iako na površini izgleda proturječno, milioni koji su glasali za Trampa su izražavali svoj klasni instinkt, na zbunjujući i poremećeni način. Vrijedi ponovo citirati našu predizbornu analizu:

„ Kako da razumijemo podršku Trampu? Ako je on zapravo u poziciji da pobijedi, to znači da će milioni američkih radnika glasati za njega. Njegova glavna baza podrške je „razjarena sitna buržoazija“ - brojčano smanjena i društveno impotentna – ali je on pokupio i duboko nezadovoljstvo i bijes miliona običnih radnika. Da bi razumjeli šta se događa, moramo odbaciti mejnstrim akademsko-buržoasko-liberalno razumjevanje onoga što se naziva „ljevica i desnica“. Ukratko, moramo analizirati proces iz klasne perspektive.

„Za marksiste, ljevica predstavlja živi, istorijski progresivni interes radničke klase u borbi za revolucionarnu socijalističku transformaciju društva. Desnica je odbrana umirućeg, trulog kapitalizma, retrogresivnog sistema zasnovanog na eksploataciji i opresiji koji je preživio zahvaljujući izdajama radničkog vodstva. Fundamentalna odrednica nije ova ili ona politika posmatrana apstraktno, već klasa: da li si radnik ili živiš od mrtvog i živog rada radnika?

„Da bi se zadržala iluzija demokratske ’vladavine većine’, radnicima, koji brojčano prevazilaze kapitaliste, mora se dozvoliti da glasaju. Tokom normalnih perioda, površne razlike u društvenoj, ekonomskoj ili vanjskoj politici su dovoljni da glasači ’odluče’ za koga da glasaju. Ali u vremenima kada proturječnosti sistema dovedu postojeće partije do tačke pucanja, a ne postoji masovna alternativa radničke klase da zauzme to mjesto, druge metode su potrebne da zadrže stvari u sigurnim granicama.

„Svjesno ili nesvjesno, funckija lijevog i desnog populizma je da privuče radnike da glasaju za partije koje stoje u suprotnostima sa klasnim interesima radnika. Oblikujući svijet i politiku u odnos ’mi protiv njih’ različitim ideološkim i demografskim linijama, pažnja je odvučena sa glavnog problema: organske krize i kraja sistema. U isto vrijeme, podržavanje ovih sila postaje prijetnja za uspostavljeni poredak jer prizivači ovih snaga možda neće biti u stanju da ih kontrolišu. Trik je u tome da se ljudi samo privuku na birališta, ali ne toliko da oni stvarno povjeruju da oni odlučuju kako će društvo funkcionisati. Poslije izbora, svi treba da odu svojim kućama, a politiku ostave profesionalcima. Ne daj bože da izađu na ulice, marširaju na glavni grad, okupiraju fabrike i organizuju masovne štrajkove.

„Budimo jasni: demokrate i republikanci nisu ’ljevica i desnica’. Obe partije su desničarske. Obe su od početka do današnjeg dana partije vladajuće klase. Ove partije su najbliže ’liberalnoj desnici’ i ’konzervativnoj desnici’, kao krilima kapitalističke klase. Iako su istorijski razvili ideološke antagonizme, i liberalizam i konzervatizam su samo oblici kapitalističke vladavine i uvijek će stajati zajedno protiv interesa radnika. I Demokrate i Republikanci demagoški se obraćaju radničkoj klasi, obećavajući zvijezde tokom izbora, ali poslije rezultata nastavljaju vladati u interesu kapitalista.

„U odsustvu masovne radničke partije, radnička većina je prisiljena da tokom izbora ’bira’ koje od ova dva krila predstavljaju ’manje zlo’. Decenijama su Demokrate izgledale više ’lijevo’ zahvaljujući skromnim reformama Ruzvelta i Nju Dila, Kenedijevog mladalačkog dinamizma i Džonsonovog ’Velikog društva’. Ali kriza sistema znači da više nema mrvica za radnike. Kapitalisti žele da zadrže cijelu pitu, iako radnici obavljaju cijeli posao pravljenja te pite.

„Poslije decenije stagnacije, zanemarivanja, nezaposlenosti pod vladavinom demokrata, radnicima više nije jasno koje od ova dva zla je „manje“. Većinom stariji, bijeli, muški radnici podržavaju Trampa, mnogi među njima članovi sindikata. Oni su bili glavni dobitnici post ratnog uspona a sada osjećaju kako se zidovi sužavaju. Još uvijek nesvjesni da je uzrok pada životnog standarda u samom kapitalističkom sistemu, i od strane radničkog vodstva zaraženi idejom da su ’partneri sa gazdama, oni su očajni da zadrže i to malo što im je ostalo. Oni se nadaju da ’jak biznismen’ može to uraditi.“

Nema rješenja u okvirima kapitalizma

Ali njihove nade će uskoro biti smrskane od stijene kapitalističke realnosti. Kako Tramp preuzima uzde sistema koji je nazvao namještenim i korumpiranim, stepen njegove zaluđenosti postaje očigledan. U svom pobjedničkom  govoru on je dao sledeća obećanja:

    „Popravićemo naše gradove u unutrašnjosti zemlje i ponovo sagraditi naše autoputeve, mostove, tunele, areodrome, škole, bolnice. Ponovo ćemo izgraditi našu infrastrukturu, koja će postati bez premca i zaposlićemo milione naših ljudi da rade dok ponovo izgrađujemo.

„...Krenućemo sa projektom nacionalnog rasta i obnove. Iskoristiću kreativne talente naših ljudi i sakupiću najbolje i najbistrije da koriste svoj ogroman talent za korist svih. To će se dogoditi. Imamo veliki ekonomski plan. Mi ćemo udvostručiti naš rast i imaćemo najjaču ekonomiju bilo gde u svijetu. U isto vreme slagaćemo se sa drugim nacijama, koji su voljni da se slažu sa nama. Mi ćemo biti. Mi ćemo imati sjajne odnose. Mi očekujemo da ćemo imati sjajne odnose. Nijedan san nije prevelik, nijedan izazov nije pretežak. Ništa šta želimo nije izvan našeg dohvata.

„Amerika se neće više miriti sa bilo čime manjim od najboljeg. Moramo da povratima sudbinu naše države i sanjamo veliko i hrabro i odvažno. Moramo to da uradimo. Sanjaćemo o stvarima za našu državu, i prelijepe uspješne stvari ponovo. Želim da kažem svetskoj zajednici da iako ćemo stavljati interese Amerike na prvo mesto, sa svima ćemo pošteno raditi, sa svima. Sa svim ljudima i sa svim nacijama. Tražićemo zajedništvo, ne neprijateljstvo;  partnerstvo, ne konflikt.“

Uz svu svoju demagogiju i odbojnost, Tramp obećava poslove za sve, kraj neredu kao što  je Obamacare, i još više, da će se „tvoji snovi... ostvariti!“ Iako je privukao podršku mnogih zakletih rasista i bijelih supremacista, za većinu radnika njegova poruka odjekuje uprkos njegovom otvorenom rasizmu i seksizmu. Obećao je povratak u stare dobre mitske dane kad je Amerika bila „velika.“ Većina Amerikanaca ne razumije da su ti dani bili zasnovani na neponovljivoj konvergenciji uslova koji su trajali samo nekoliko decenija i samo su koristili dijelu populacije, i nikad se neće vratiti, uprkos Trampovim praznim obećanjima.

Predsjednički izbori su isto isticali  „tako je lako!“ da se poprave problemi koje se tiču američkih radnika. Dobar, lak izborni popravak za probleme radnika je tačno ono za to šta su milioni glasali u 2008. Rezultati pod Demokratama su bili sumorni, ali ako se u obzir uzme politički duopol koji dominira američkom politikom već 150 godina, i bijedni neuspjeh vođa radničkog pokreta da se sagradi alternativa, prirodno je da „druga partija“ ponovo iskoristi ključalo nezadovoljstvo.

Ali imamo loše vijesti za gospodina Trampa: rješavanje kapitalističke krize u okvirima sistema je nemoguće. U svom pobjedničkom govoru on je pozvao na jedinstvo i obećao da će biti predsjednik svih Amerikanaca. Ali, ovo je neostvarivo. On može samo da vlada u korist samo jednog dijela populacije: milijardere, čiji interesi su u dijametralnoj suprotnosti sa interesima radnika.

Republikanci sad kontrolišu i Kongres i Bijelu kuću. Oni će skinuti rukavice u borbi protiv radnika, i neće imati opravdanja za  nedonošenje Trampovih nadrealnih obećanja. Kada razočarenje neizbježno dođe, biće vidljivo u iskrivljenom načinu da je Trampova kampanja pomogla u oslobađanju društvenih sila koje on i njegova partija neće moći da kontrolišu. Ovo je razlog zašto je vladajuća klasa  preferirala Hilari. Ali, takvim otvorenim preferiranjem su oni samo podstakli bijes i ohrabrili udar protiv njene kandidature.

Berni Sandersov istorijski promašaj

Bez obzira na Trampovu ogromnu popularnost, ne zaboravimo i drugu veliku priču koja izašla iz izbora 2016: ogroman pokret koji se vrtio oko Berni Sandersa. Samo 25 godina posle pada SSSR, u zemlji Džozefa Mekartija i Crvene panike, njegov poziv na „političku revoluciju protiv milijarderske klase“ dala mu je 13 miliona glasova u Demokratskoj partiji tokom preliminarnih izbora i poslaničkih grupa. Njegova otvorena socijalistička kampanja je privukla ogromnu publiku i stvorila je nivo entuzijazma o kome Klintonov marketinški tim  mogao samo da sanja. Bez obzira na njegov lijevo reformistički program, ogromni izliv podrške za Sandersa predstavljao je politički zemljotres koji je odjeknuo cijelom planetom.

Čak i kad je Vikiliks otkrio lukavstvo i neiskrenost Klintonove kampanje i DNC aparata, Sanders je popustio pod pritiskom, podržao Hilari, i odbio  da se kandiduje kao nezavisni kandidat (na što smo ga mi podsticali da uradi). Razlog popuštanju pod pritiskom  je pravdan da bi pokretanje nove masovne socijalističke partije pomoglo izbornoj pobjedi Trampa. Sad kad je raspršena ideja manjeg zla, ko može negirati da je Sanders mogao pobjediti Trampa?

Da li ljudi žele da to prihvate ili ne, istina ostaje: radnici će biti gubitnici sve dok nemamo svoju partiju. Istorijska prilika je propuštena. Ali ne treba da očajavamo. Druge prilike će se pojaviti. Ništa nije riješeno a priroda popunjava vakuum. Objektivna potreba za masovnim političkim ventilom je očigledna više nego ikada. Sandersov fenomen u sebi sadrži mnogo plodnog tla za budućnost. Demokrate su primile bolan udarac, ali dok ne budu zamjenjeni, oni mogu da šepaju još dosta dugo – isto tako i sistem koji oni zastupaju mora biti zamjenjen svjesnom akcijom organizovane radničke klase.

Nema bijesa kao bijesa radničke klase

Svjedočimo američkom pragmatizmu na djelu, dok veliki dio radnika pokušava da uzme stvar u svoje ruke na jedini način moguć u ovom trenutku. Poslije svega, kad televizija ne radi, klasični američki odgovor je da se udari šakom. I ako to ne radi, onda je vrijeme da se cijela stvar baci u kontejner i donese nova. Milioni Amerikanaca su zadali udarac Establišmentu. Uskoro će vidjeti da je trenutno stanje nepopravljivo i da treba biti potpuno zamjenjeno.

Kao što je Vašington Post jasno istaknuo: „Ta nepovezanost može samo biti objašnjena  željom da se raznese cijeli sistem. I  ne samo  politički sistem. Mislimo na svaku instituciju establišmenta i medija. Tramp je kolektivni srednji prst od svih ljudi koje je elita ismijavala  ili je ignorisala previše dugo. To je osveta prosječnog čovjeka - još više izuzetna uzevši u obzir činjenicu da je bijes protiv elite i Establišmenta kanalisan kroz milijardera koji svakome govori kako je pametan i bogat.“

Iako mnogo Amerikanaca ima iluzije o Trampu, milioni drugih nikad nisu bili uz njega i spremni su da se bore protiv njega. I posle razočarenja Sandersove kapitalucije i Klintonovog očajnog poraza da se zaustavi Tramp sa idejom manjeg zla, ljudi  se neće sliepo vratiti demokratama, mada, kao što smo objasnili, dok im se ne nađe zamjena, sve je moguće.

Poslije više decenija izdaje, bijela radnička klasa je konačno napustila Demokratsku stranku. Ali, njen flert sa Republikancima će biti kratkotrajan zato što ni oni nemaju ništa da ponude radnicima. I drugi koji su imali iluzije o Demokratama će biti duboko uzdrmani rezultatima i tražiće alternativu.

Ovo je gorki plod takozvanog manjeg zla. Bilo je potrebno preko 20 godina, ali američki „pojas rđe“ je konačno dobio svoju osvetu protiv sporazuma NAFTA, rasturanja države blagostanja i mnoštva antiradničkih zakona je donesenih pod Bilom Klintonom 90-ih. Kao što smo upozoravali više puta, ako primjeniš strategiju manjeg zla, na kraju će veće zlo pobjediti. I za mnoge ova izborna godina nije razjasnila koje je zlo manje.

Nova era polarizacije, štednje i klasne borbe je ispred nas

Za one koji su razočarani rezultatima i plaše se da svijet koji su poznavali nestaje, mi poručujemo: borba je tek počela! U nekom smislu, mnogo je bolje da Tramp i njemu slični budu otkriveni prije, nego kasnije, umjesto da su se pripremali u opoziciji sljedeće četiri godine, ponavljajući „Jesam ti rekao!“. Možemo biti uvjereni da bi nešto više u desno zamjenilo njegovo mesto - i možda još može da se pojavi.

Ali za sad, teret je na Trampu i Republikancima, i kad oni ne uspiju da zadovolje očekivanja, građanski rat koji već buji unutar njihovih rangova će voditi ka krizi i u toj partiji. Tramp je  podigao neostvarljiva očekivanja. Iako jašu visoko danas, njegove pristalice će se okrenuti protiv njega. Bijes, koji još mora naći koherentan odušak radničke klase, eventualno će naći klasni izraz: masovnu radničku partiju, u kom god obliku da se ona prvobitno pojavi.

Liberali i mnogi na ljevici optužuju navodno neznanje radničke klase. Oni će se vrtiti okolo kao kokoška, tvrdeći da nebo pada, i da se stvari pomjeraju previše  u desno, možda i ka fašizmu. U stvarnosti, stvari se pomjeraju u nepredvidljivim kovitlanjima i vrtlozima kapitalističkog nereda. Tramp nije uzrok, već samo rezultat i izraz destabilizacije cijelog sistema. Svakako, jedna stvar je jasna: molekularni proces revolucije u SAD je dobio jaku dozu adrenalina.

Strategija vođa radničkog pokreta da  podržavaju Demokrate leži u ruševinama i njihov kredibilitet je  žestoko kompromitovan. Da se obrne tok i organizuje pobeđujuća borba protiv dolazećeg sukoba, radničkom pokretu je potrebna nova politika. Postojeći sindikati moraju da dobiju novo članstvo i novi sindikati moraju da budu formirani za desetine miliona radnika koji nemaju kolektivnu odbranu protiv gazda. Ako trenutne vođe nisu sposobne da ožive militante, osnovne klasne borbe o koje u prvom redu grade sindikate, oni će biti izbačeni i nove vođe će biti stvoreni za borbe koje dolaze.

Težnja radničke klase prevazilazi ono što kapitalizam može da ponudi. Omladina i radnici nemaju drugu alternativu nego da se bore. Izbori 2016. treba da služe kao poziv za buđenje. Promjena se neće desiti glasanjem za kapitalističke partije. Trebaju nam sopstveni politički alati  za borbu. Štaviše, potrebne su nam marksističke ideje, teorija i perspektiva da usmjerimo naš rad.

Borimo se za socijalizam!

Drugarice i drugovi iz Internacionalne marksističke tendencije

Želja da se „Amerika ponovo učini velikom!“ odražava očajnu želju da se vrati kazaljka na satu u iluzorno vrijeme kad se Američki san činio kao stvarnost. Ali marksisti razumiju da ni jedna država ne može biti istinski velika u okvirima kapitalizma. Postoji samo jedan put napred: da se cijeli svijet napravi velikim kroz socijalizam.

Mnogi ljudi su razumljivo demoralisani, potišteni i zgroženi. Ali nema vremena za gubljenje. Moramo pretvoriti bijes u akciju. Ali da bi naša akcija bila uspješna, moramo biti organizovani i naoružani programom i planom. Može na početku biti dezorijentacije, ali protesti neće izostati  i vremenom će narasti i u njih će biti uključeni milioni širom zemlje. Kao najmanje potpuna i najmanje sofisticirana partija vladajuće klase, Republikanci će imati protiv sebe jedan  protestni pokret u ne tako dalekoj budućnosti. Protesti su već organizovani na društvenim mrežama i Internacionalna marksistička tendencija će biti tamo.

Kao što smo i objasnili samo nekoliko dana prije izbora: „Bez obzira ko pobijedi, sljedeći stanar Bijele kuće će predsjedavati buretom baruta kriza i nestabilnosti. Socijalni rezovi, štednja, i napadi na radničku klasu su u planu bez obzira na to šta kandidati obećavaju. Radnici neće imati drugog izbora, nego da se bore na radnim mjestima i ulicama. Ako Tramp pobijedi, ne samo da će biti spontanih masovnih protesta, već i sljedeća ekonomska kriza može biti rezultat toga. Njegove pristalice će u kratkom roku saznati da su prevareni. Ako Klinton pobijedi, njen medeni mjesec će sigurno biti kratkoročan, pogotovo uzevši u obzir to da se novi ekonomski pad pojavljuje na horizontu.  Šok i paraliza će biti zamjenjeni bijesom i mobilizacijom.

      „...Daleko smo od opuštanja, izbori su još više destabilizovali situaciju. Da li smo spremni ili ne, još neviđeni masovni pokreti su na horizontu . Život nas uči i događaji budućih godina će ubrzati kapitalističku krizu na svim nivoima. Dok pratimo uspone i padove tokom izbora, ne smijemo biti zavarani cirkusom buržoaske  politike. Nema mjesta demoralizaciji ili rutinizmu. Naprotiv, treba da budemo ispunjeni gorućim revolucionarnim optimizmom dok ne skrećemo pogled sa cilja: građenja kadrova sposobnih za obuku i obrazovanje revolucionarnih bataljona budućnosti.“

Kredibilitet i legitimitet cijelog sistema je duboko ugrožen. Prema Viljemu Koenu, bivšem Sekretaru odbrane pod Bil Klintonom, zemlja „polako zalazi prema samouništenju našeg političkog sistema.“

Radnik iz Ohaja  mi je napisao dok su rezultati već bili objavljeni: „Pa stari prijatelju, izgleda da zabava tek počinje. Ja još biram treću partiju i ne osjećam se kao da sam uzalud bacio svoj glas. Način na koji vidim je da imam opcije rotvajlersko govno, dobermansko govno, ili picu, iako je veoma mala šansa da se dobije pica, ja ću ipak tražiti tu picu. Vidim ogroman haos  kad Amerikanci shvate da ovaj narandžasti milijarder ne predstavlja njih ili njihove interese.“

Kapitalizam je bankrotirao, kao i njegove političke partije. Kriza buržoaskog ekonomskog sistema je neizbježno dobila izraz  u krizi buržoaskog političkog vodstva. Preko noći, mjenjajuća svijest u Americi je krenula ogromnim korakom napred. Izbor Donalda Trampa označava još jedan korak u nelinearnom ali neumoljivom putu ka socijalističkoj revoluciji.

U divljoj smo vožnji. Nema vremena za kolebanje. Vrijeme je za organizovanje! Borba protiv Trampa je borba protiv kapitalizma! Pridružite se ili donirajte Internacionalnoj marksističkoj tendenciji! Za masovnu socijalističku partiju zasnovanu na sindikatima i radničkoj klasi!