Prošlu subotu u Parizu vidjeli smo scene ushićenja dok su delegati iz skoro 200 zemalja svijeta slavili rezultate dvije sedmice pregovora na konferenciji COP 21 Ujedinjenih Nacija 2015. u vezi klimatskih promjena. Svjetski lideri su proglasili Pariški sporazum kao „istorijski“ događaj u borbi protiv klimatskih promjena; neviđeni prikaz saradnje u nastojanju da se obuzda globalno zagrijavanje.

Prema pisanju Fajnanšel Tajmsa ( 12. decembra 2015. ), Džon Keri, američki državni sekretar je rekao: „ Ovo je ogromna pobjeda za sve naše građane... Ovo je pobjeda za cijelu planetu i buduće generacije... Ja znam da ćemo svi biti bolji zbog danas postignutog sporazuma“, dok je Sji Dženhua, kineski šef u pregovaračkom timu, nazvao sporazum „kamenom temeljcem globalnih napora da se odgovori na klimatske promjene.“

Prema istom listu ( 13. decembra 2015. ), Angela Merkel, njemački kancelar, je istaknula da se sporazumom „ prvi put cijela svjetska zajednica obavezala da djeluje – u borbi protiv globalnih klimatskih promjena“, dok je papa Franjo takođe istaknuo „zajednički napor i posvećenost učesnika konferencije.“

Ali prije nego se tinta i osušila , sumnje su se već pojavile u održivost sporazuma – sumnje koje odražavaju ograničenja i protivrječnosti kapitalističkog sistema.

Rastuća temperatura; povećanje pritiska

Zašto tapšanja i čestitanja među učesnicima konferencije COP21? Radost prikazana u Parizu je rezultat ekstremno niskih očekivanja u vezi takvih pregovora, zbog dugogodišnje anti-klimatske paralize.

Više od dvije decenije, sve do sada, svijetu se godišnje pokazivala potpuna nesposobnost političkih lidera, koji nisu uspjevali da postignu dogovor u smanjivanju globalne emisije stakleničkih gasova. Delegati se jednostavno nisu mogli dogovoriti kako da podjele odgovornost, predstavnik svake nacije je pokušao problem prebaciti na druge strane. Posljednji veći pokušaj u Kopenhagenu 2009. nije postigao ništa, samo sa patetičnom „saglasnosti“ koja je vrijedila manje od papira na kojoj je napisana. Cinjenica da tada ništa nije postignuto, sada ovaj dogovor čini da izgleda kao veliko dostignuće.

Međutim, mnogi komentatori idu čak i dalje predstavljajući Pariški sporazum koji obavezuje sve zemlje da smanje emisiju ugljenika s ciljem da povećanje temperature drže ispod 2 °C ( u usporedbi sa predindustrijskim nivoima ), sa naporima da se povećanje ograniči ispod ambicioznih 1,5 °C. Dalje, zemlje se obavezuju da ponovo procjene napredak svakih pet godina, s ciljem da se uspostavi 0 emisije ugljenika do 2050. godine. I po prvi put, najveći emiteri – SAD, Kina i Indija – potpisali su internacionalni sporazum u vezi klimatskih promjena.

Činjenica da su dogovorene takve obaveze je odraz grassroots kampanje i pritiska odozdo mjesecima i godinama prije konferencije COP21. Dok socijalni i prirodni učinci klimatskih promjena postaju sve vidljiviji, i sa stotinama hiljada na ulicama širom svijeta koji zahtjevaju zaštitu planete, delegati u Parizu su osjećali svjetski pritisak dok su pokušavali da naprave dogovor.

 

Slon u prodavnici

Ipak, ograničenja Pariškog sporazuma brzo su izašla u prvi plan. Mnogi su s pravom utvrdili da Pariški sporazum ne daje legalne obaveze da se smanji emisija ugljenika – argument koji je predstavljao kamen spoticanja na prijašnjim pregovorima. Da bi izbjegli neugodnost ovaj put, UN organizatori su jednostavno ignorisali ovog slona u prodavnici, umjesto da zahtjevaju od zemalja dugoročne ciljeve za smanjivanje emisije. Ali, kao što Ekonomist ( 12. decembar 2015. ) tvrdi: “Napori istaknuti u obavezivanju na klimatsku akciju – namjenjene nacionalnim doprinosima koje su 186 zemalja na pariškim pregovorima obećale – su više na liniji totalnog zagrijavanja od 3 °C nego manje od 2 °C, granica koja je upisana u prijašnje UN dokumente.”

Majkl Mekarti, ekološki kolumnist za Independent, ističe da “sporazum koji se stvarao nekoliko godina jednostavno nije dovoljan”.

“Ovo neće zadržati globalno zagrijavanje ispod prepoznatog opasnog praga od 2°C predindustrijskog nivoa – to je još uvijek manje od predviđene granice od 1,5 °C.”

Ekolog i kolumnist nastavlja: “Moramo biti jasni: nema garancija da će sadašnji dogovor donijeti potrebno smanjivanje emisije ugljen dioksida i ostalih stakleničkih gasova koji izazivaju zagrijavanje atmosfere, sa potencijalno katastrofalnim efektom. Dobrovoljno smanjivanje CO2 koje su gotovo sve zemlje obećale na konferenciji, čak i ako se u potpunosti sprovedu – i to je veliko pitanje – smanjiće predviđeno zagrijavanje na 2,7 °C, koje je još uvijek opasna zona za cijeli svijet; i ovo prepoznavanje ograničenja sporazuma predstavljaju srž kritike nekoliko radikalnih klimatskih i ekoloških grupa.”

Dodajmo, čak i ovi ograničeni ciljevi i planovi na konferenciji COP21 predstavljaju samo dobre namjere. Kao što je ekonomist Džefri Saks istakao u odgovoru na rezultate pregovora u Parizu za Fajnanšel Tajms ( 12. decembar 2015. ): “Diplomate su uradile svoj posao. Pariški sporazum usmjeraca svijet u pravom pravcu… Međutim, on ne osigurava provođenje dogovora, koje ostaje u domenu političara, biznismena, naučnika, inžinjera i civilnog društva.”

Saks – renomirani buržoaski ekonomist – je velikodušan prema svojim prijateljima u Vašingtonu i Vol Stritu, međutim, za neuspješno djelovanje protiv klimatskih promjena nisu krivi “naučnici, inžinjeri i civilno društvo.” Problem nije u nauci i tehnologiji, već je problem klasni interes, jer gazde i bankari – i njihovi politički predstavnici u svim zemljama – rade da zaštite profite velikih kompanija.

Ovo se jasno pokazalo na pariškoj konferenciji, jer su predstavnici glavnih naftnih korporacija – uvjereni da imaju posljednju riječ o ekološkoj politici i regulaciji – izjavili da nisu vidjeli nijednu promjenu u njihovim planovima kao rezultat COP21 pregovora. Zaista, ovo treba istaći nedvosmisleno, političari iz američke Republikanske stranke su izrazili svoje kategoričko protivljenje Pariškom sporazumu, kao što i FT izvještava:
“U SAD-u, Mič Mekonel, šef kluba Republikanaca u Senatu, osporava Pariški dogovor, i da su mjere na koje se obavezao Barak Obama osporene na sudovima.”

Prije nego što internacionalni partneri popiju šampanjac, trebaju zapamtiti da je ovo nedostižan dogovor zasnovan na domaćem energetskom planu koji je po svemu sudeći ilegalan, da je polovina američkih država tražila prekid, i da je Kongres već glasao za odbacivanje mjera.”

Portparol Pola Rajana, republikanskog predsjedavajućeg predstavničkog doma, rekao je za Fajnanšel Tajms: Ovaj dogovor ni u kom slučaju ne obavezuje Kongres, i mi ćemo nastaviti da se fokusiramo na energetsku politiku koja promoviše američke obilne prirodne resurse.”

Put za pakao

Bez obzira na dobre namjere i političke boje svjetskih lidera koji sada imaju zadatak da provedu odluke iz Pariza, međutim uz okove i luđačku košulju kapitalističkog sistema, takvi internacionalni dogovori ostaju nestabilni i nesigurni, čak i gore, oni su opasne utopije i iluzije.

Korijen svega je barijera nacionalne države, koja pod kapitalizmom postoji da bi štitila profite i interese kapitalističke klase u svojim granicama na svjetskoj pozornici. Kao lopovska banda pirata, takve nacije mogu kratkoročno sarađivati sve dok ima dovoljno za pljačkanje; ali čim se to iscrpi, banditi i gangsteri će hvatati jedan drugog za vrat.

Svijet je svjedočio velikim sporazumima u prošlosti; najpoznatiji je formiranje post ratnog konsenzusa oko Breton Vuds sporazuma, koji je odgovoran za stvaranje internacionalnog monetarnog sistema, sa globalnim tijelima kao što su Ujedinjene Nacije i Svjetska Banka na čelu. Takva intenacionalna saradnja u post ratnom periodu je proizvod jedinstvenih istorijskih faktora, koji su vodili do masovnog ekonomskog uspona, i neviđene epohe geopolitičke stabilnosti, predvođene hegemonijom i svjetskom silom američkog imperijalizma.

Danas, uslovi takve stabilnosti su davno prošli. Materijalni uslovi za reforme su nestali kao rezultat najveće kapitalističke krize u istoriji; slabost američkog imperijalizma praćeno udarima globalne ekonomske krize, doveli su do turbulentnih geopolitičkih odnosa od Drugog svjetskog rata. Ovo se demonstruje neposrednom krizom na Bliskom Istoku; dezintegracijom evropskog projekta; kolapsom naftnih cijena; prijetnjom terorizma i fundamentalizma; izbjeglicama koje bježe iz rata i siromaštva.

Ko plaća?

Na krajuu, pitanje se svodi na jedno: ko plaća? Kao dio Pariškog sporazuma, napredne kapitalističke zemlje su obećale 100 milijardi dolara zemljama u razvoju do 2020. godine, da pomognu najranjivije nacije na efekte klimatskih promjena. Uz ovo, jasna je i potreba za ulaganjem u obnovljivu energiju i zelene tehnologije potrebne za smanjivanje emisije da bi se ostvarili ciljevi COP21.

Ipak, novac postoji. Sudeći prema zvaničnim procjenama Internacionalne agencije za energiju, subvencije naftnoj industriji dostiže ukupno 600 milijardi dolara. Spomenimo i 1,6 triliona dolara potrošenih širom svijeta na oružje u imperijalistički ratovima. Radije nego da prekriju pustinje solarnim panelima, naše kapitalističke vlade troše ogromne sume u borbi za pristup crnom zlatu u utrobi Zemlje.

Kako se globalna kriza kapitalizma produbljuje i širi, ovi internacionalni dogovori između diplomata i pregovarača na pariškoj konferenciji će biti suočeni sa okrutnom realnošću kapitalističkog sistema i slijepom konkurencijom.

Već vidimo kako se teško osvojene reforme u prošlosti uništavaju bezbrojnim napadima i mjerama štednje vladajuće klase, da bi zaštitili profite 1% svjetske populacije. Slično, ekološke regulacije i izborene reforme će biti pod napadom – zajedno sa ostacima radničkih prava da se organizuju protiv gazda – u budućnosti kapitalisti će pokušati da povrate izgubljene profite zbog ograničavajućih zakona.

Neki buržoaski analitičari su već izvukli zaključak da je novi svjetski ekonomski pad pred nama, prijeteći da gurne svjetsku ekonomiju nazad u mrak recesije i krize. U tom slučaju, sve lijepe riječi i sporazumi na COP21 će biti stavljeni po strani dok će buržoaski političari spašavati sistem koji odgovara njima i klasi koju predstavljaju.

Parazit kapitalizma

Poslije sedam godina neprekidne krize, kapitalisti i njihovi politički predstavnici jasno pokazuju da su nesposobni da vode ekonomiju, ili da vode nešto tako kompleksno i važno kao okoliš. I ipak bogatstvo i tehnologija da se riješe problemi klimatskih promjena su pred nama, čekaju da se iskoriste, stave pod kontrolu društva, i koriste u interesu 99% populacije a ne za profite manjine.

Osnovni problem nije politička volja, već ekonomski zakoni i logika. Samo zamjenom zakona takmičenja, profita, i privatnog vlasništva sa demokratskim, racionalnim, socijalističkim planom proizvodnje možemo krenuti sa rješavanjem ekoloških problema.

Usred slavlja u Parizu, mi kao marksisti moramo reći neugodnu istinu: jedini način da se garantuje zdravlje i zaštita našeg planeta je da okončamo otrovni i parazitski kapitalistički sistem koji siše krv Zemlje.