Kasno u noć, 6. decembra, Nacionalni izborni odbor Venecuele je objavio privremene ali konačne rezultate parlamentarnih izbora. Kontrarevolucionarna opozicija MUD ( Okrugli Stol Demokratskog Jedinstva ) osvojio je 99 mjesta naspram 46 mjesta Bolivarske PSUV ( Ujedinjena Socijalistička Partija Venecuele ), sa još dodatna 22 mjesta koja trebaju biti raspoređena. Ovo je ozbiljan korak nazad i naša dužnost je analiza razloga koji objašnjavaju moguće posljedice.
Prije svega važno je napomenuti da nije bilo nereda na ulicama, u svjetskim medijima nije bilo osporavanja rezultata i negodovanja zbog „prevare“. Svaki put kad je Bolivarska revolucija dobila izbore ( i osvojila ih je mnogo u posljednjih 17 godina ) bili smo izloženi kampanji laži i dezinformacija. „Venecuela je diktatura“; „ Ne postoji sloboda govora“; „ To je autoritativni režim“; Ovo je bio uobičajeni hor sa CNN-a, FoxNews, španskog ABC-a i El Pais-a. Vrlo neobična vrsta „diktature“ koja postoji samo onda kada su kapitalističke partije poražene, ali magično nestaju, kao Šredingerova mačka, ako su izgubile revolucionarne snage.
Izlaznost je bila vrlo visoka: 74,25% od 19 miliona glasača, 8% više od prethodnih parlamentarnih izbora 2010., iako nije dostiglo nivo predsjedničkih izbora 2013. ( 80% ). Mobilizacija za glasanje u siromašnim četvrtima i naseljima velikih gradova koja nastanjuje radnička klasa je počela od ranog jutra, ali slična ili čak i veća mobilizacija se dogodila među opozicionim glasačima. Redovi na biralištima su bili tokom cijelog izbornog dana i konačno je Nacionalni izborni odbor morao produžiti vrijeme glasanja za još dodatni jedan sat. U mnogim slučajevima, birališta su ostala otvorena još jedan sat da bi svi prisutni u redovima imali priliku da glasaju. Skandalozno, glavni lideri „demokratske“ opozicije su protestvovali protiv ove odluke i zahtjevali da se birališta zatvore!
Iako potpuni nacionalni rezultati još uvijek nisu objavljeni, moguće je napraviti prve analize brojki. Ako uporedimo brojke parlamentarnih izbora 2010., možemo vidjeti da je procenat glasova za revolucionarne partije generalno ostao isti, dok se povećao broj glasova opozicionim partijama, ovo je pokazatelj da se broj povećao zbog izlaska novih glasača na izbore. Ako uporedimo rezultate sa skorašnjim predsjedničkim izborima 2013., vidimo da je PSUV izgubila skoro 1,5 miliona glasova dok je opozicija zadržala isti broj glasova ili čak i povećala.
| Bolivarske partije | Opozicija | |
| 2010. parlament | 5,423,324 | 5,320,364 |
| 2013. predsjednik | 7,587,532 | 7,363,264 |
| 2015. parlament | 6,080,000 | 7,500,000 |
Iako su glasovi još uvijek podjeljeni po klasnim linijama, takođe je jasno da je opozicija naparavila pomake i u onim djelovima koji su prije bili revolucionarna uporišta. Još uvijek je slučaj da je radnička klasa u Antimanu, zapadno od prestonice Karakasa, još uvijek uporište čavista (37 hiljada glasova ili 55% za PSUV, 27 hiljada glasova ili 40% za MUD ), to je ipak manje nego na izborima 2010. (39 hiljada glasova ili 68% za PSUV, 15 hiljada glasova ili 27% za MUD). Ovdje je opozicijski MUD čak povećao broj glasova u odnosu na predsjedničke izbore 2013. ( kada su dobili 21 hiljadu glasova ). U međuvremenu, gornja srednja klasa i gornja klasa u Baruti, istočno od Karakasa, ostaje snažno kontrarevolucionarno ( 31 hiljada glasova ili 85% za MUD, 4,600 hiljada glasova ili 12% za PSUV ).
Opozicija je uspjela da osvoji i revolucionaran uporišta u 23. Enero djelu Karakasa. Ovdje je 2010. PSUV dobila 29 hiljada glasova naspram opozicijskih 16 hiljada glasova ( izlaznost 70% ), a sada je PSUV pao na 25,017 hiljada glasova i izgubio naspram opozicije i 25,140 hiljada glasova ( izlaznost 77% ).
Koji su glavni razlozi koji su doveli do ovog poraza?
Prije izbora smo već napisali dugu analizu posebno izazovne situacije sa kojom se susreće bolivarska revolucija. Postoji niz faktora koji ne bi trebalo da se potcjenjuju: medijska kampanja protiv revolucije, imperijalističko miješanje i uznemiravanje (neposredno od strane SAD-a, i posredno od strane Kolumbije, Gvajane, novog argentinskog predsjednika Makrija, Organizacije Američkih država, itd.), sabotaža ekonomije, i povećana nesigurnost i stopa zločina. Međutim, ne može se reći da su ovo bili odlučujući faktori s obzirom da su bili prisutni i na prethodnim izborima koje je PSUV uspio da dobije. Takođe, postoji i određen broj novih problema, i onih koji su znatno pogoršali situaciju, posebno u polju ekonomije. Pad cijene nafte je naročito suzio mogućnosti vlade da koristi novac za socijalna pitanja, kao i njenu mogućnost da uvozi hranu za domaće tržište, koje biva ugušeno od strane kapitalističkih proizvođača u svrhu kontrolisanja cijena. Hiperinflacija, pogoršana oskudica osnovnih proizvoda, reketiranje, crno tržište – svi ovi faktori su, vrlo jasno, imali ključnu ulogu. Maduro ih je spomenuo u svom govoru u kojem je prihvatio rezultate izbora, kada je isto tako izjavio: „Moglo bi se reći da je ekonomski rat pobijedio.“ Ovo je samo djelimično objašnjenje. Revolucionarne mase su u prošlosti uspjele da izdrže napade od strane kapitalističke klase, posebno u toku dvomjesečnog štrajka šefova i sabotaže naftne industrije, između decembra 2002. do ranog februara 2003. Zašto su ovog puta stvari drugačije? Stvar je u kombinaciji navedenih faktora sa mišlju da je bolivarsko vođstvo nemoćno ili nevoljno da rješava ove probleme. Nije od koristi samo prokazivati „Grupo Polar“ i njenog vlasnika Mendozu zbog njihove uloge u oskudici osnovnih životnih potrepština. To je potpuno tačno, i ogromni dio masa je toga potpuno svjestan. Problem nastaje kada ovo prokazivanje za sobom ne povlači nikakvu vrstu konkretnog djelovanja. Dugo već postoje prijetnje da će se „Grupo Polar“ eksproprijirati. Prvog maja ove godine, borbeni radnici „Polar-a“ su bili u prvim redovima bolivarskog marša. Ništa se nije desilo. Na sve ovo, birokratizacija i korupcija su porasli do nezavidnog nivoa, prouzrokujući obeshrabrenje, sumnjičavost, čak i cinizam među širokim bolivarskim masama i njenim aktivnim elementima. Fabrike koje su eksproprisane i sada u državnom vlasništvu, i u kojima su radnici pokušali da uvedu mjere radničke kontrole i upravljanja u različitim stepenima ali su poraženi od strane birokratije, sada su u problemima lošeg vođenja i otvorene korupcije, a ovo osnažuje kapitalističku opoziciju i njihovu tvrdnju da nacionalizacija ne funkcioniše. Još gore, demorališe aktiviste radničke klase koji se bore za radničku kontrolu. Postoje oni koji će za ovaj poraz pokušati da okrive mase i njihov „nizak nivo svijesti“. I njihov glas se već čuje. „Revolucija im je dala obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i krov nad glavom, a oni sada glasaju za opoziciju.“ Ovo je potpuno lažan argument koji kao opravdanje koriste reformisti i birokrate. On ništa ne objašnjava. Ta ista radnička klasa i siromašne mase su bezbroj puta pokazale svoj revolucionarni nagon, duh samožrtvovanja, i vjernost bolivarskom poduhvatu. Mase su bile te koje su porazile puč u 2002., štrajk šefova 2002.-2003., barikade opozicije 2004. kao i referendum o opozivu Čaveza, i odazvale se njegovom pozivu da stvore PSUV, da se bore za socijalizam, itd.
Problem je što svaki put kada se pomjere naprijed u oduzimanju moći vladajućoj klasi uspostavljanjem socijalističkih radničkih savjeta u državnim institucijama, okupiranjem fabrika i njihovim stavljanjem pod radničku kontrolu, preuzimanjem zemlje, uspostavljanjem socijalističkih zajednica u naseljima, bivaju zaustavljeni i gurnuti unazad od strane birokratije koja je zapravo kapitalistička peta kolona unutar bolivarskog pokreta.
Daćemo tri skora primjera. „Industrias Diana“ je fabrika hrane koja proizvodi ulje i margarin, i koja je eskproprisana od strane Čaveza 2008. godine, i od tada je pod radničkom kontrolom. 2013., Madurov Ministar prehrane Osorio je protiv volje naroda odlučio da postavi novog menadžera uprkos volji radnika, i bez savjetovanja sa njima. Radnici su se protivili i smatrali su da se i njih mora pitati. Sukob je nastao oko pitanja radničke kontrole. Napokon, nakon mjeseci borbe, radnici su zadržali kontrolu i novi menadžer je smijenjen.
Sličan sukob se desio i u tvornici kafe „Fama de America“, koja je 2010. eksproprisana kao rezultat radničke borbe. Trenutno, tamo je sukob oko otpuštanja jednog od glavnih radničkih aktivista od strane rukovodstva. Radnici smatraju da je njegovo otpuštanje politički napad na radničku organizaciju.
U odvojenom slučaju, stotine radnika su bili otpušteni iz prijašnjeg Ministarstva ekologije kada je spojeno sa drugim ministarstvom i preuređeno. Radnici su se borili za svoja prava, ali vlada se oglušila na to. Ovo su samo neki primjeri koji se mogu ponoviti na svim nivoima. Jer to je u ovim slučajevima kada priča o „revoluciji“ i „socijalizmu“ postaje puka retorika. Kao što smo upozorili prije izbora: „postoji ozbiljna opasnost da će opozicija imati dobre rezultate na parlamentarnim izborima, da će dobiti većinu glasova a možda i većinu mjesta u parlamentu. (...) Ako se to desi, to neće biti krivicom bolivarskih masa, već njihovih reformističkih vođa koji su uporno odbijali put eksproprijacije kapitalističke klase, koji su se udvoravali privatnim kapitalistima, i koji su izbjegavali da koriste administrativne mjere da pokušaju da regulišu kapitalističko tržište.
Šta dalje?
Jasno je da će kontrarevolucija iskoristiti svoju poziciju u Narodnoj skupštini da otpočne sa nemilosrdnim napadom na uspjehe revolucije (a oni su mnogi i širokog dometa). Oni će ekonomske probleme Venecuele rješavati preko grbače radnika i njihovih plata, poništavanjem kontrole cijena, smanjenjem socijalnih troškova, devalvacijom valute, itd. Iznad svega, iskoristiće svoju pobjedu da napadnu institucije koje su u rukama bolivarskog pokreta, posebno pokušaj referenduma o opozivu predsjednika, čim prije to bude moguće. Proguraće zakone o amnestiji da bi oslobodili sve kontrarevolucionarne aktiviste i političare koji su u zatvoru jer su 2014. prouzrokovali nerede u kojima su 43 osobe izgubile život.
Na početku, poraz će biti veliki udarac za revolucionarne aktiviste. Mnogo godina oni su dobijali pobjedu za pobjedom. Međutim, nakon što se stvari slegnu, biće nužno voditi teške političke diskusije o uzrocima poraza. Kao i u španskoj revoluciji, kada je uništenje oktobarskog ustanka 1934. dovelo do ekstremne radikalizacije socijalističkih organizacija (koje je počelo sa „Socijalističkom Omladinom“), venecuelanski poraz bi trebao da dovede do osnaženja, i do još radikalnijeg krila Čavizma. U isto vrijeme, biće obnovljen pritisak na reformističko i birokratsko krilo pokreta. Neki već pričaju o potrebi za „dijalogom“ i „kompromisom“. Neki korumpirani visoki zvaničnici će već biti spremni da promijene strane, da bi sačuvali svoje privilegije. Ovo će dovesti do jednog zdravog čišćenja redova unutar bolivarskog pokreta.
Venecuelanske mase neće tek tako odustati od onoga za što su se izborile poslijednju deceniju. Tek će se vidjeti koliko brzo će kapitalistička opozicija krenuti u rušenje socijalnih programa, protjerivanjem kubanskih doktora iz „Mision Barrio Adentro“, gašenjem obrazovnog programa, napadom na nove univerzitete, smanjivanjem prava na penzije, privatizacijom kompanija u državnom vlasništvu, otpočinjanjem sa političkim čistkama u državi, itd. Oni se sada osjećaju samouvjereno, i to bi ih moglo dovesti do toga da se precijene. Bilo koja velika provokacija bi mogla prouzrokovati veliku reakciju bolivarskih masa, koje su možda izgubile na izborima, ali sigurno nisu i slomljene.
Na ovom novom borbenom terenu, bitno je naučiti glavnu lekciju: vrijeme kad je reformizam imao izgleda (implementacija velikih društvenih programa bez temeljne eksproprijacije oligarhije) je došlo kraju. Bolivarska revolucija se od ovog može oporaviti samo prihvatanjem čistog socijalističkog programa, stavljanjem u praksu nasljeđa predsjednika Huga Čaveza, koji je u svom govoru o „okretanju kormila“ naglašava dva neizvjesna zadatka: socijalistička ekonomija i uništenje buržoaske države. Ideološka borba je potrebna. Čist socijalistički revolucionarni program je potreban da bi se bolivarski pokret oporavio od ovog poraza.
