Na Madagaskaru su se preko vikenda (11.10. prim. prev.) događaji odvijali nevjerovatnom brzinom. Masovni omladinski pokret, koji je započeo 25. septembra, srušio je stari režim. Dio vojske odbija da nastavi represalije protiv narodnih masa i ustanika. Predsjednik je, uz pomoć francuske vojske, avionom napustio zemlju u nedjelju, 12. oktobra.

Povod za nastanak pokreta su bile stalne nestašice struje koje su učinile svakodnevni život izuzetno teškim. Ali to je samo najizraženiji simptom opšteg nezadovoljstva korupcijom, ogavnom razlikom između bogatstva onih na vrhu (uključujući istaknutih poduzetnika bliskih predsjedniku) i strašnih životnih uslova masa na otoku na kojem 79 posto stanovništa živi ispod granice siromaštva.

Što je započelo kao mirni protest studentske omladine, djelimično inspirisan revolucijama Generacije Z u Indoneziji i Nepalu, je postalo nacionalni ustanak nakon što se režim predsjednika Rajoelina na brutalan način obračunao sa demonstrantima, uslijed čega je 25 osoba poginulo. Kako represivne mjere nisu zastrašile omladinu, režim je pokušao da smiri situaciju nudeći ustupke. Predsjednik je raspustio vladu, te imenovao novog premijera. Ovi koraci vlasti su se pokazali nedovoljnim da smire pokret čiji je cilj sada postao srušiti krvavi režim.

Prvi sukob se desio 30. septembra kada su mladi demonstranti uspjeli probiti policijske linije u glavnom gradu i dospjeli na centralni trg 13. Maj. Sudbina režima je bila neizvjesna, ali se vlast opet opredijelila za represivne mjere tokom narednih dana.

Okršaji između studenata i omražene žandarmerije su se intenzivirali. Madagaskarski Gen Z pokret je pozvao na generalni štrajk, a njima su se ubrzo pridružili dijelovi sindikalnih organizacija. Ovo je uključivalo: mlade doktore, koji su imali svoje zahtjeve o boljim uslovima rada, vladine uposlenike, radnike JIRAMA kompanije za vodu i struju, kao i rukovodioce zatvora koji su odbijali da primaju još uhapšenih demonstranata.

Rastući pritisak od strane masovnog pokreta, kao i očajni pokušaji predsjednika da ostane na vlasti – čak pokušavajući da se spasi imenovanjem novog premijera – su doveli do razdora u vojsci.

Vojska dezertira

Drugog oktobra počele su kružiti glasine o sukobima u vojnim kasarnama dok se među vojnicima počelo širiti pobunjeničko raspoloženje. Iskorišten je suzavac. Zavladala je opšta zbunjenost, nakon čega je uhapšeno deset pripadnika jedinice CAPSAT, personalno-administrativne jedinice u Soanierani blizu glavnog grada.

Desetog oktobra, u sjevernom gradu Antsiranani, jednog od uporišta pokreta, vojnici, umjesto blokiranja puta demonstrantima, oslobodili su im put i ispratili ih do centra grada. Time su otvoreno zanemarili predsjednikove naredbe, što je poslalo izuzetno jasnu poruku.

Predsjednik  Rajoelina, nalazeći se u neizvjesnom položaju, dao je niz obećanja, uključujući i i obezbjeđivanje generatora za struju univerzitetima. Pozvao je na primirje u trajanju od jedne godine, u kojem bi se predsjednik zadao rješavanju problema koje je pokret naveo. Očito su predsjednička obećanja došla prekasno, jer mase nisu prihvatale nikakav kompromis. Željeli su da čitav režim leti van.

Jedanaestog oktobra, brana je pukla. Vojnici CAPSAT-a, koje su predvodili njihovi komandiri, otvoreno su izjavili da neće biti korišteni za dalju represiju i gušenje ustanka, što je bio potez otvorene pobune.

„Naša djeca pate, mi nismo ovdje da bi ih ubijali i tukli. Mi trpimo istu patnju. Moramo ih podržati. Nemojmo dopustiti da budemo manipulisani novcem ili pozicijama.“

Njihova izjava otkriva dva ključna podatka: vojnici dolaze iz radničkih porodica i došlo je do situacije gdje su odbili da budu iskorištavani protiv svoje braće i sestara (i djece). Također i oni sami pate od istih uslova od kojih pati i radni narod (siromaštvo, nestanci struje itd.).

U svojoj izjavi CAPSAT je pozvao i druge jedinice vojske, policije i žandarmerije da učine isto. Pozvali su na narod da se pridruži odbrani kasarni, a predsjedničku gardu da odbiju naredbe i da se put prema Antananarivo aerodromu blokira, u slučaju da predsjednik pokuša pobjeći iz zemlje. Bio je to poziv na otvoreni ustanak.

Predsjednik Rajoelina je odgovorio izjavom da je vojni udar u toku, ali nije praktično ništa mogao učiniti.

Istog dana, vojnici CAPSAT-a, nakon što su osigurali svoje postrojbe, izašli su sa oružjem u rukama i poveli demonstrante do trga 13. Maj. Put su blokirali pripadnici žandarmerije i došlo je do kratke razmjene vatre. Vojska je bila mnogo jača i oficiri žandarmerije su ubrzo pobjegli. Jedan vojnik CAPSAT-a, Fanomezantsoa Stephano Jacky, i dva civila, Safidy i Rivoniandry Riva Rakotomalala, su poginuli u toku okršaja. Uprkos tome, mase, praćene i branjene od strane pobunjenih vojnika, su ušle na trg. To je označilo početak kraja režima.

U narednim satima je jedinica CAPSAT učvrstila svoj položaj. Uslijedio je sastanak sa vođama žandarmerije na kojem je dogovorena njihova neutralnost i prestanak borbe. Barem jedna žandarmerijska jedinica je prešla na stranu naroda. Nacionalna interventna žandarmerijska jedinica (FIGN), koja je zadužena za zaštitu predsjednika, napravila je javnu izjavu u kojoj su se izvinili masama za represivne mjere i izjavili da bi cijela žandarmerija trebala biti stavljena pod njihovu kontrolu.

Nakon toga je došao posljednji izazov, kada su u ranim jutarnjim satima u nedjelju, 12. oktobra, oficiri CAPSAT-a izjavili da bi sve vojne i policijske jedinice trebale slušati njihova naređenja. Postavili su novog šefa oružanih snaga, generala Demosthene Pikulasa, komandujućeg oficira CAPSAT jedinice. Žandarmerija je stavljena pod komandu Brigadira Mamelison Mbina Nonosa, iz FIGN-a. Pobunjene jedinice vojske su sada kontrolisale čitave oružane snage.

U ponedjeljak, Senat se sastao i uklonili su predsjednika, omraženog generala 'Bombu' (Richarda Ravalomanana), koji je bio glavni odgovorni za sprovođenje brutalnog gušenja ustanka. Odluka je došla kasno. Moć više nije bila u rukama institucija, veću u rukama pobunjene vojske i masa na ulicama.

Predsjednik Rajoelina bježi

Sada je bilo vrijeme da se vidi šta će predsjednik Rajoelina učiniti. Kružile su glasine o tome da je već pobjegao, ali je u ponedjeljak 13. oktobra na njegovom službenom Facebook nalogu objavljeno da će se obratiti naciji te večeri. Pokazalo se da je to bilo puko skretanje pažnje, jer je otkriveno da je već evakuiran francuskim vojnim avionom iz države dan prije, prvo na La Reunion otočje pa nakon toga vjerovatno u Dubai. Nekadašnja kolonijalna sila još uvijek ima jak utjecaj na politiku i ekonomiju otoka.

Smijenjeni premijer i poduzetnik Christian Ntsay, i Mamy Ravatomanga, bliski saveznik predsjednika, su već na privatnom mlaznjaku pobjegli na Mauritius.

Kako dalje? Prije svega, moramo jasno reći da je odstranjivanje Rajoelina pobjeda za Gen Z pokret Madagaskara.To je rezultat hrabre i neumorne borbe omladine, koja se kasnije proširila na šire radne mase i generalnu populaciju. Vojska se nikada ne bi pobunila da nije bilo ove nepokolebljive borbe ogromnog broja omladine, koja je skoro tri sedmice ostala na ulicama i intenzivirala svoje djelovanje uprkos krvavoj represiji.

Hrabrost, otpornost i postojanost masa na Madagaskaru uprkos brutalnoj odmazdi režima i bez prijašnje organizacije treba služiti kao primjer i inspiracija masama radnika i mladih ljudi širom kontinenta i cijelog svijeta.

Kako se može objasniti pobuna vojske? Sa jedne strane, to je očito rezultat učinka masovne mobilizacije običnih vojnika i niže rangiranih oficira, koji dolaze iz radničkih porodica i žive u uslovima sličnim uslovima života običnog radnog naroda. Svaka istinska revolucija proizvodi takve razdore u državnim institucijama po klasnim linijama.

Sa druge strane, postoji još jedan faktor. Dio oficirskog kadra, koji je već prije sudjelovao u sličnom ustanku 2009. godine tokom još jednog masovnog pokreta, je djelovao zbog drugih razloga. Vidjeli su da režim tone i nisu željeli da i oni sami budu povučeni zajedno s njim u ambis. Mislili su da će brza pobuna vojske osigurati cijelost oružanih snaga kao institucije koja bi igrala ulogu u tranziciji vlasti nakon što predsjednik bude uklonjen. Njihova prava motivacija je njihova sudbina i potreba da se osigura buržoaski institucionalni okvir u kojem postoje.

Šta je sljedeće za generaciju Z Madagaskara?

Narodne mase su naravno oduševljene, i prihvatili su vojnike CAPSAT-a kao heroje. Ali je neophodno da ostanu oprezni i nepovjerljivi prema komandirima koji, motivisani sačuvanjem svoje pozicije, su prešli u zadnjem trenu na njihovu stranu.

Već u ponedjeljak, neki na trgu su komentarisali kako je veliki broj političara i javnih ličnosti govorilo na bini, iako nisu igrali nikakvu ulogu u pokretu. Radije, pokušali su da sada profitiraju od pokreta.

„Frustriran sam i malo sam razočaran sa trenutnim događajima,“ rekao je jedan od demonstranata francuskoj novinskoj agenciji RFI. „Čini mi se da su mladi ljudi uradili sav posao i sada stariji priređuju predstavu, kao i uobičajno. Ipak, to je politika, pa omladina nije nužno politički aktivna. Ali šta se dešava trenutno je malo razočaravajuće. Izgleda kao politikansko prisvajanje. Želimo da postavimo nekoga na vlast, ne nekoga ko je bio tu dugo vremena i za koga je lakše da preuzme njihovo mjesto. Naša borba još nije završena.“

Gen Z pokret na Madagaskaru je napravio ogromne korake naprijed i postao mnogo organizovaniji u toku njihove dvosedmične borbe. Oblasni komiteti za koordinaciju borbe (KMT) su uspostavljeni, i u nekim kvartovima glavnog grada, samoinicijativno su napravljene patrole protiv pljačkanja u jeku krize. Kako god, pokret vjerovatno nije dovoljno organizovan da se odupre uspostavljanju 'normalne' buržujske politike.

Kao i u Bangladešu prošle godine i u Nepalu prije par nedjelja, biti će masovnog pritiska za formiranje nove, prelazne vlasti, na čijem čelu će vjerovatno biti neka 'nezavisna' figura koja nije ukaljana kao ostali buržujski političari.

Da bi izgledala legitimno i umirila studentsku omladinu, moguće je čak da će i pokret biti konsultovan u izboru predsjednika. Moguće je da će čak i neki iz njihovih redova biti uključenu u novu vladu. Nove vođe oružanih snaga, iz pobunjeničkih vojnih jedinica, će garantovati čitav proces. Ovo je više manje šta se desilo nakon masovnog pokreta 2009. godine, procesom na kraju kojeg je 'mlada osoba' 'izvan politike' došla na vlast. Njeno ime? Predsjednik Rajoelina.

Kako god, glavno pitanje ostaje bez odgovora. Nijedan od najoštrijih problema koji more mase ne može biti razriješen bez sukoba sa kapitalističkim sistemom u cjelini. Problem nije jednostavno u korupciji. Korupcija je samo simptom šire pokvarenosti kapitalističkog sistema u nazadnoj zemlji kojom dominira imperijalizam. U toku pokreta je došlo do poziva za eksproprijaciju posjeda Mamy Ravatomange, jednog od najbogatijih kapitalista zemlje. Ne treba samo njega eksproprijatisati, već sve kapitaliste.

Da su mase na Madagaskaru imale revolucionarno vođstvo naoružano sa jasnim programom za rušenje kapitalizma, mogli su sada da slave potpunu pobjedu revolucije. Bez toga, morat će vjerovatno prolaziti kroz isto iskusttvo kao i mase u Šri Lanci, Bangladešu, Nepalu itd.

Slogani dana su:

• Bez povjerenja u buržujske političare, javne ličnosti i generale vojske – mase omladine i radnika trebaju imati samo povjerenje u sebe.
• Bez tranzicije diktirane sa vrha nadolje ka drugoj kapitalističkoj vladi tako da sve ostane isto – sva vlast u ruke radnog naroda organizovanog u demokratske borbene
• Za radničko upravljanje kompanijama u javnom vlasništvu (prvenstveno JIRAMA) i za obustavu i poništenje svih mjera privatizacije..
• Eksproprijacija svih kriminalno stečenih dobara Rajoeline, Ravatomange i njihove pratnje.
• Kraj francuskog imperijalizma.
• Za vladu radnog naroda koja će preuzeti kontrolu nad resursima otoka koja će ih demokratski rasporediti i zadovoljiti potrebe svih.

Tekst je objavljen 13. oktobra 2025.