Sirijski režim je pao. Bašar al-Asad je pobjegao iz zemlje. Njegova vojska je razoružana, a vlada je kapitulirala. Zatvori su preuzeti, a hiljade su oslobođene. Istovremeno, hiljade Sirijaca izašle su na ulice da slave.

Vakuum vlasti popunjavaju lokalne milicije i ratne vođe koje su preuzele kontrolu nad različitim lokalitetima širom zemlje. Druzijske milicije preuzele su kontrolu nad Suvajdom i obližnjim područjima na jugu. Milicije koje podržavaju SAD u Al Tanfu napreduju prema središtu zemlje, dok su iranske milicije navodno povukle iz Deir Ezore, predavši kontrolu kurdskim SDF snagama. U međuvremenu, ruske snage povukle su se na zapadnu obalu zajedno s ostacima Asadovih snaga.

Međutim, uprkos pričama o inkluzivnoj prelaznoj vladi, islamistička organizacija Hajat Tahrir el-Šam (HTS) nedvosmisleno je postala dominantna snaga u Siriji danas. Ono što je počelo kao ograničena vojna operacija u okolini Alepa od strane ove grupe, brzo se razvilo u kolaps sirijske vojske i države u cjelini. Na sopstveno iznenađenje, kao i na iznenađenje svojih pokrovitelja u Ankari, islamistički pohod je sa lakoćom prošao kroz Siriju.

Izvor: Elizabeth Arrott

Za sada, emocije su se uzdigle na Bliskom istoku. Mnogi su oduševljeni padom Asada, dok drugi očajavaju zbog povratka islamističkih reakcionara i perspektive daljnje nestabilnosti. Naš zadatak kao komunističkih revolucionara, međutim, kako bi Spinoza rekao, nije ni smijati se, ni plakati, već razumjeti.

Islamisti koji su preplavili zemlju borili su se protiv režima četrnaest godina bez uspjeha. Sada su uspjeli za deset dana. Niko to nije očekivao. Ovo zahtijeva objašnjenje. Koje snage stoje iza raspada Sirije?

Još jednom o sirijskim 'pobunjenicima'

Teško je ne začepiti nos dok čitate zapadne medije o Siriji. Isti mediji koji redovno osuđuju 'varvarizam' grupa poput Hamasa i Hezbolaha, i koji s ponosom hvale krvavi izraelski režim kao 'jedinu demokratiju na Bliskom istoku,' i dalje predstavljaju HTS i njegove saveznike u najpristojnijim i čak inspirativnim terminima poput 'pobunjenici.'

Ti 'pobunjenici' su nekada od strane Zapada nazivani 'umjereni pobunjenici'. Često smo pitali, 'umjereni u odnosu na šta?' Na to pitanje nikada nije odgovoreno. Ono na šta se mislilo  je da su u pitanju islamističke džihadističke grupe koje su trebale biti 'umjerenije' od ludaka Islamske države koji su pustošili Irak i Siriju između 2014. i 2019.

Izvor: Rr016

U stvarnosti, HTS vodi porijeklo iz te iste Islamske države (IS) i međunarodne islamističke mreže Al Kaide. Njegove razlike s IS-om su čisto taktičke prirode, dok na svim principijelnim pitanjima dijele istu reakcionarnu ideologiju. Organizacija se uzdigla iz podzemlja islamističkih grupa koje su naoružavane i finansirane od strane SAD-a, Turske, Saudijske Arabije i drugih zaljevskih država tokom osmogodišnjeg građanskog rata koji je počeo 2012.

Gušeći svaku stvarnu opoziciju unutar islamističkog tabora, ta grupa i njen vođa, Abu Muhamed al-Džolani, uspjeli su preuzeti vlast nad sjeverozapadnom provincijom Idlib, gdje je pokret bio izolovan od strane Asadovih snaga i njihovih saveznika. Ovdje je opstajao isključivo zahvaljujući turskoj vojnoj zaštiti i ekonomskoj podršci.

Međutim, s izraelskim ratom u Gazi i Libanu koji je iscrpio značajne resurse Irana i Hezbolaha, te ratom u Ukrajini koji je odvratio pažnju Rusije, jasno je da su islamisti vidjeli priliku da osvoje više teritorije. Turski predsjednik Erdoan vidio je ovo kao priliku da proširi svoj uticaj u Siriji, za što je dugo imao velike planove.

Izvor: Wikimedia Commons

Erdoan je oduvijek imao ambicije dominacije nad Sirijom i sjevernim Irakom u okviru neoosmanskog preporoda. Takođe je neprijateljski nastrojen prema kurdskim snagama povezanim s PKK-om koje kontrolišu sjeveroistočnu Siriju uz podršku SAD-a i uz saradnju  sa Asadovim režimom. Istovremeno, on je suočen s ekonomskom krizom kod kuće i traži način da vrati milione sirijskih izbjeglica koje Asadov režim nije želio prihvatiti. Stoga, vidjevši Ruse i Irance ometene drugim sukobima, dao je zeleno svjetlo HTS-u.

Ipak je očigledno da su CIA i Mosad morali znati o pripremama za ofanzivu i aktivno ili pasivno su je podržavali. ‚‚Niko nije siguran da li bi Iran i režim bili oslabljeni bez nedavnih izraelskih napada na Siriju, koji su nam omogućili da se vratimo i oslobodimo zemlju i državu,” jedan izvor iz HTS rekao je izraelskim medijima. Bez neposustajućeg vojnog i ekonomskog rata protiv Irana i njegovih saveznika u regiji, nijedan od događaja posljednje dvije sedmice ne bi se dogodio.

Imperijalistička intervencija

Islamisti su oteli Sirijsku revoluciju iz 2011. godine, činjenica koja je u početku spasila režim. Suočeni s terorom islamskog fundamentalizma, Sirijci su se okupili oko Asada, kojeg su podržavale iranske milicije i ruske vazdušne snage. Sada iste džihadističke snage izazivaju pasivnost ili su čak dobrodošle među velikim dijelovima stanovništva. Kako je to moguće?

Kao što smo ranije objašnjavali, Sirija je, do nedavno, bila jedno od najnaprednijih društava na Bliskom istoku. Kroz poseban tok događaja, kapitalizam je bio eliminisan 1970-ih, što je omogućilo visok nivo industrijalizacije, modernizacije, kulture i socijalne zaštite koji su Siriju činili izuzetkom u regiji.

Međutim, uvođenje tržišne ekonomije 1990-ih godina ponovo je uvuklo siromaštvo i nezaposlenost u tkivo društva. Ovo je, uz vanjski impuls opšte arapske revolucije, bio socioekonomski temelj za Sirijsku revoluciju 2011. godine.

Džihadistički ustanak, potaknut od Zapada, i građanski rat koji je uslijedio drastično su pogoršali situaciju. Više od pola miliona ljudi je ubijeno, a više od polovine od 21 miliona predratnog stanovništva moralo je napustiti svoje domove, bilo u druge regione ili susjedne zemlje. Cijela generacija je ostala slomljena i izgubljena.

Industrija je uništena, ključna infrastruktura razorena, a Sirija podijeljena na dijelove pod kontrolom različitih imperijalističkih sila. Režim je ostao odsječen od nekadašnjih poljoprivrednih područja i naftnih polja. Sirijski BDP se smanjio za više od polovine između 2010. i 2020. godine. Ekonomija je pretrpjela razoran kolaps.

Poslijeratni pritisak

Zapadni imperijalizam je, u velikoj mjeri, izgubio građanski rat. Džihadisti su bili izolovani u sjeverozapadnom dijelu zemlje, preživljavajući samo pod zaštitom turskog imperijalizma. Amerika je zadržala slabu vojnu bazu u Al Tanfu na jugu i uspostavila pokroviteljstvo nad kurdskim snagama na sjeveroistoku. Međutim, svi glavni gradovi i industrijska područja ostali su u Asadovim rukama.

Ipak, posmatrajući Siriju kao neprijateljsku naciju pod iranskim uticajem, Zapad je uveo niz nemilosrdnih sankcija protiv zemlje s ciljem spriječavanja njene obnove. Osim oružja, sankcije su ciljale uvoz energije, razvoj infrastrukture i finansijske transakcije – osnovne stubove ekonomije. Od marta 2022. godine, zemlja je bila treći najsankcionisaniji režim na svijetu.

Izvor: Russian Presidential Executive Office

U međuvremenu, u Siriji su nagomilale  katastrofe jedna za drugom, počevši od libanske bankarske krize – djelimično izazvane američkim sankcijama – pandemije COVID-19, razornih suša i razornog zemljotresa u Alepu 2023. godine.

Izvještaj Svjetske banke daje strašnu sliku situacije:

„Ekonomska situacija u Siriji nastavila se pogoršavati 2023. godine. Ekonomska aktivnost, procijenjena prema emisijama svjetla tokom noći, smanjivala se za 1,2% na godišnjem nivou, posebno duž zapadnih granica Sirije, djelimično zbog oslabljenih trgovinskih aktivnosti. Podaci o noćnom spaljivanju gasa takođe pokazuju pad proizvodnje nafte za 5,5% svake godine, dijelom zbog štete na infrastrukturi uzrokovanih zemljotresom i sukobima. Iako je 2023. došlo do oporavka poljoprivredne proizvodnje zbog poboljšanih vremenskih uslova (u odnosu na gotovo istorijski minimum iz 2022.), sukob je i dalje ozbiljno uticao na poljoprivredni sektor, sa masovnim raseljavanjem zemljoradnika, velikom štetom na infrastrukturi i sistemima za navodnjavanje, što je dovelo do pada prinosa usjeva. Poremećaji povezani sa sukobima takođe su ozbiljno uticali na vanjsku trgovinu. Kolaps domaće industrijske i poljoprivredne proizvodnje povećao je zavisnost Sirije od uvoza. Oslanjanje na uvoz hrane, iako je već bio problem prije 2011. godine, dodatno se pogoršalo sukobom. U 2023. sirijska funta značajno je devaluirala za 141% u odnosu na američki dolar, dok se procjenjuje da je inflacija potrošačkih cijena porasla za 93%, pogoršana smanjenjem državnih subvencija. Kako se ekonomija usporava, fiskalni prihodi nastavljaju opadati. Kao odgovor, vlasti su dodatno smanjile potrošnju, s posebno oštrim rezovima kapitalnih izdataka, te nastavile smanjivati programe subvencija.“

Iza ovih brojki krije se društvo u kojem je osnova za civilizovani život u velikoj mjeri uništena. Ponosni sirijski narod uveliko je sveden na bijedno, siromašno postojanje. Više od polovine stanovništva je nezaposleno, a preko 90 posto živi ispod granice siromaštva, preživljavajući s manje od 2 dolara dnevno – što je nevjerovatan porast u odnosu na zanemarljiv nivo iz 2009. godine. Prema istraživanju iz 2023. godine, oko 11 posto porodica u području Alepa izjavilo je da su njihova djeca uključena u rad, prvenstveno zbog nedovoljnog kućnog prihoda.

Krvavi tragovi imperijalizma jasno su prisutni širom zemlje. On je život učinio nepodnošljivim za milione ljudi u Siriji, kao i drugdje u regiji.

Asadov režim i njegovi saveznici

Sirijski kapitalizam nije mogao pružiti izlaz iz ovog ćorsokaka. Raširena korupcija i propadanje zahvatili su sirijsku državu, koja je postala fantom održavan isključivo iranskom i ruskom vojnom podrškom. Vojnici su jedva primali plate, oficiri su vladali samovoljno, bez lojalnosti prema zemlji ili vojsci, a državni službenici su neprestano pljačkali resurse. Ljudi su se osvrnuli na postignuća nakon decenije građanskog rata i nisu imali šta da slave. Kako su mi danas rekli naši sirijski drugovi: ‚‚Ljudi su bili očajni, i niko nije bio spreman da brani Asada.”

Pobjeda islamista nema nikakve veze s njihovom snagom, već s ekstremnom trulošću i slabošću Asadovog režima. Kao trula jabuka, pao je od najmanjeg trzaja.

Ovdje leži primjer šta se događa kada borba protiv imperijalizma ostane ograničena u okviru kapitalizma. Planovi američkog imperijalizma da pokori Siriju su propali. Ali sirijska kapitalistička klasa pokazala je da je potpuno nesposobna da riješi probleme zemlje. Naprotiv, smatrala je profitabilnijim pljačkati i krasti od masa nego razvijati društvo i poboljšavati životni standard. Ovaj neuspjeh nije rezultat loše volje ili nesposobnosti režima – to je priroda kapitalizma u njegovoj sadašnjoj epohi.

Rusija i Iran, koji su se dugo predstavljali kao antiimperijalisti i branitelji sekularne Sirije, povukli su se bez borbe. Ruske snage povukle su se na obalu kako bi branile mornaričke baze i vojne instalacije. Iranske milicije su se povukle u Irak.

Izvor: kremlin.ru

Ovo otkriva ograničenja Rusije kao svjetske sile, previše razvučene da bi se borila na dva fronta – u Ukrajini i Siriji. Iran je takođe očito pretrpio udarac nakon godine sukoba s Izraelom i Zapadom. Štaviše, s obzirom na neprijateljsko raspoloženje prema vladi, pokušati zadržati kontrolu nad Sirijom pomoću oružane sile rizikovalo bi da obe nacije budu viđene kao okupatori. One bi bile zahvaćene novom, snažnijom pobunom.

Na kraju se pokazalo tačnim staro pravilo Lorda Palmerstona: ‚‚Nacije nemaju stalne prijatelje niti stalne neprijatelje, već samo stalne interese.” Interesi Irana i Rusije u Siriji bili su interesi njihovih kapitalističkih klasa – a ne interesa masa Sirije ili šireg Bliskog istoka.

Borba protiv imperijalizma

Sada je započela nova cinična igra za podjelu Sirije i regiona u cjelini. Ratovi na Bliskom istoku, uključujući izraelske napade na Gazu i Liban, dodatno destabilizuju ionako krhku ravnotežu. Smijer u kojem će ići sile koje su se pokrenule nemoguće je predvidjeti.

Turska je očito izašla jača, dok su Iran i Rusija oslabljeni. To će vjerovatno ohrabriti antiiranske snage u Iraku i Libanu, koji i dalje ostaju vrlo nestabilni. Zapaljiv materijal takođe postoji u Jordanu, Zaljevu i Egiptu, čekajući iskru koja će ih zapaliti.

Ovo svjedoči o krajnjem cinizmu imperijalista, koji bi radije povukli regiju putem varvarstva nego odustali od svoje dominacije nad njom. Sve dok se ta reakcionarna sila ne iskorijeni, nastaviće širiti svoj otrov širom Bliskog istoka i šire.

Međutim, lekcija za sirijske mase je jasna: nijedan kapitalistički režim ne može zastupati njihove interese u borbi protiv imperijalizma. Njihovo oslanjanje mora biti isključivo na vlastitu snagu i solidarnost radnika i siromašnih širom regije i svijeta.

Borba protiv siromaštva, zaostalosti i imperijalizma može uspjeti samo kao borba protiv kapitalističke klase i njenog sistema. Sirijska revolucija i revolucija Bliskog istoka mogu trijumfovati samo kao socijalističke revolucije predvođene samim radnicima i seljacima – ili neće trijumfovati nikako.

Tekst je objavljen 08. decembra 2024.