Kada ujutru ustanem, obujem cipele i zavežem pertle, često se zapitam: „ko je napravio ove cipele?“ Isto tako, kada sjednem za stol da doručkujem, zapitam se, „ko je napravio stol i ko je radio na farmi gdje se proizvela zob u mojoj kaši?“ Kada idem na godišnji pregled kod svog lokalnog doktora, pitam se: „kojoj klasi pripada medicinska sestra?“ Možda se čudite što sebi postavljam ova pitanja. Pa, to je zato što smo bombardovani idejom, očito protivno mom iskustvu, da radnička klasa više ne postoji; da je raspuštena a da smo sada skoro svi 'srednja klasa'.

Pogotovo nakon raspada Sovjetskog Saveza 1990-ih, postalo je moderno promicati ideju da je klasna borba stvar prošlosti, pa čak i da radnička klasa više ne postoji. Mnogi autori su nastavili da objavljuju članke, knjige, naučne radove i tako dalje, koji tvrde da se radnička klasa masovno smanjila, postajući beznačajna snaga, ili da je čak u potpunosti prestala da postoji.

Foto: USAID, Wikimedia Commons

Salva propagande je izašla iz akademskog svijeta. Primjer ovoga je tekst objavljen 1996. od strane postmodernističkih autora Jana Pakulskog i Malcolma Watersa, Smrt Klase (The Death of Class), u kojoj tvrde da je klasa čisto historijski fenomen, i da je sada klasno gledište postalo prepreka za razumijevanje savremenog društva. Oni navode, „...da se klase raspadaju i da najnaprednija društva više nisu klasna društva.“

Nije samo raspad Sovjetskog Saveza uticao na te takozvane 'intelektualce'. Sedamdesetih godina prošlog vijeka došlo je do široko rasprostranjenih pokreta radničke klase širom svijeta. Pokret iz maja 1968. u Francuskoj, Vruća Jesen 1969. u Italiji i ogroman porast u broju štrajkova i revolucionarnih pokreta širom kapitalističkog svijeta počeo je da jenjava do kraja 1970-ih, a 1980-ih svuda je došlo do njihovog oštrog pada.

Glavni štrajkački pokreti poraženi su zbog nedostatka borbenog vođstva. U Britaniji je štrajk rudara 1984-85 bio ključna prekretnica: svemoćna bitka rudara - ponekad s pobunjeničkim konotacijama - doživjela je poraz. Slične bitke su izgubljene u Italiji (FIAT 1980.), Sjedinjenim Državama (Reaganove mjere protiv PATCO-a, kontrolora letenja 1981.) i u mnogim drugim zemljama.

To je dovelo do zatišja u klasnoj borbi, pada sindikalnog članstva u mnogim zemljama i gubitka povjerenja u reformističke i staljinističke stranke odgovorne za poraze radničke klase. Ovo je zauzvrat uticalo na mnoge akademike koji su ranije naginjali lijevo. Dobar primjer su upravo Pakulski i Waters, s obzirom da su napisali sljedeće:

„Sa sve manjom posvećenošću marksizmu, raspadom sovjetskog komunizma i slabljenjem privlačnosti socijalističkih ideologija na Zapadu, klasa gubi svoj ideološki značaj i politički centralnu ulogu. I desnica i ljevica napuštaju svoju preokupaciju klasnim pitanjima. Desnica skreće pažnju na moral i etničku pripadnost, dok je kritička ljevica sve više zabrinuta za pitanja roda, ekologije, građanstva i ljudskih prava. […] Klasne podjele gube svoj očigledni i sveprisutni karakter. […] Klasni radikalizam više nije glavna tema u intelektualnim salonima i na univerzitetskim kampusima. Poput perli i Che Guevara beretki, klasa je demode, posebno među zagovornicima postmodernističke avangarde i zastupnicima nove politike usmjerene na rod, eko i etno.“

Foto: sludgegulper, Wikimedia Commons

Tradicionalne masovne stranke radničke klase, poput Laburističke partije u Britaniji, također su bile pogođene ovim dešavanjima. Ogroman broj je napustio ove organizacije, dok se desnica u isto vrijeme konsolidirala. Posljedica svega ovoga je bio i uspon blerizma. I u skladu s razmišljanjima poput Pakulskog i Watersa, John Prescott, bivši Blairov zamjenik premijera, izjavio je prije opštih izbora 1997. da smo „sada svi srednja klasa“. U međuvremenu, Tony Blair je u svom govoru na konferenciji Laburističke stranke 1999. slavno izjavio da je „klasni rat završen“.

Međutim, ne tvrde svi akademici da je klasa izgubila svoje značenje. Akademici Geoffrey Evans i James Tilley, na primjer, kažu da su vijesti o 'smrti klase' u Britaniji preuranjene. O sklonosti otpisivanja radničke klase napisali su:

„Uspon srednje klase često se smatrao pokazateljem kraja i klasne podjele i političkog značaja klase. Sve manje razlike među društvenim klasama smatraju se prirodnom posljedicom deindustrijalizacije, povećanog bogatstva, izdašnije socijalne pomoći i raspada tradicionalnih klasnih zajednica. U krajnjem slučaju, tvrdi se da je „dinamizam tržišta rada podržan od strane države blagostanja raspustio društvene klase“ (Beck i Beck-Gernsheim 2002, str. 203). Tako ostajemo s amorfnom društvenom strukturom lišenom klasnih razlika: društvo u kojem su svi srednja klasa ili uopće nemaju klasu.” (Geoffrey Evans i James Tilley, Nova politika klase: Političko isključenje britanske radničke klase, OUP Oxford, 2017.)

Međutim, čak i Evans i Tilley, braneći ideju da radnička klasa postoji, ukazuju na njeno smanjenje i na rast takozvane srednje klase. Ali to mogu učiniti samo na način da u srednju klasu svrstaju kategorije koje se očito bave najamnim radom i prema tome pripadaju radničkoj klasi sa marksističke tačke gledišta.

Šta znači biti radnička klasa?

Dosta konfuzije proizlazi iz onoga što se definiše kao „radnička klasa“. U akademskom svijetu, mnogi gledaju na nivo obrazovanja ili prihoda kako bi odredili svoju klasu. Ali ovo zanemaruje stvarnu suštinu ovoga pojma. Ne radi se o tome kakvu muziku slušate, da li čitate ovaj ili onaj tip romana, i da li imate visoku ili nisku platu. Biti radnička klasa, ili proleter, znači da kako bi zaradili za život, svoju sposobnost za rad morate prodati nekome drugom.

Foto: U.S. Department of Agriculture, Wikimedia Commons

Marx i Engels spominju „klasu modernih najamnih radnika, koji su nemajući vlastita sredstva za proizvodnju, svedeni na prodaju svoje radne snage kako bi živjeli“ (Komunistički manifest). Radnici koji rade na montažnim linijama u tvornicama automobila, u rudnicima uglja ili sjede za stolovima i rade na kompjuterima kao računovođe ili dizajneri, svi prodaju svoju radnu snagu.

Ono što određuje tvoju klasnu poziciju jeste činjenica da li posjeduješ vlastita sredstva za proizvodnju ili ne. Vlasnici su sićušna manjina kapitalista, a oni zauzvrat isplaćuju plate milionima radnika koji rade na sredstvima za proizvodnju kako bi proizveli profit za kapitaliste. Ako koristimo ove kriterije, kada pogledamo stvarnu statistiku na globalnom nivou – tvrdoglave činjenice – onda vidimo da radnička klasa ne samo da postoji, nego nikada nije bila veća, kako u apsolutnim brojevima tako i u smislu njene relativne težine u društvu.

Napredne kapitalističke zemlje

Kada današnji postmodernistički mislioci govore o smanjenju veličine radničke klase, oni uglavnom misle na industrijsku radničku klasu, odnosno na fabričke radnike u naprednim kapitalističkim zemljama, te posmatrajući tu statistiku dolaze do zaključka da radnička klasa nije sila kao što je bila nekada.

Ovim ljudima moramo ukazati na to da radničku klasu ne čine samo radnici u fabrici. Višak vrijednosti se ne proizvodi samo u fabrici, već u cijelom procesu proizvodnje. Tako da i programer također doprinosi stvaranju konačnog proizvoda koji će se upotrebljavati. Transportni radnik je neophodan za cjelokupan proces, bilo da on prevozi sirovine od rudnika do proizvodnog pogona, ili svakodnevno prevozi milione radnika do njihovih radnih mjesta.

Čistačica uposlena od strane izvođača radova koji vodi čišćenje fabrike danas bi se klasifikovala kao uslužna radnica, uprkos činjenici da ona zapravo doprinosi procesu industrijske proizvodnje. Došlo je i do ugovaranja mnogih poslova koji su se ranije smatrali dijelom proizvodnje, a sada su klasifikovani kao usluge, što izvrće statistiku. Kao što The Manufacturer ističe, na primjer, u Britaniji:

„Iako je doprinos proizvodnje BDP-u na papiru opao, mnoge usluge koje se pružaju proizvođačima koje bi se nekada smatrale dijelom proizvodnje – kao što je ugostiteljstvo; čišćenje; građevinske usluge; sigurnost; logistika i tako dalje – sada su raspoređeni u različite oblasti privrede.

„Međutim, ti doprinosi se direktno oslanjaju na proizvodnju za nastavak poslovanja i zapravo bi se mogli smatrati dijelom proizvodnog BDP-a. Kao takvi, mnogi pozivaju da se prizna stvarna vrijednost proizvodnje, što je potez kojim bi se široko citirana brojka od 10% BDV [bruto dodane vrijednosti] više nego udvostručila na 23% i uveliko bi uticala na ukupnu statistiku proizvodnje u Ujedinjenom Kraljevstvu.”

Postoje i drugi sektori radničke klase koji ne učestvuju direktno u procesu industrijske proizvodnje, ali ipak igraju ključnu ulogu. Ogromna većina poslova danas zahtijeva određeni nivo obrazovanja, sposobnost čitanja uputstava, na primjer, ili učestvovanja u obuci. Za to su potrebni nastavnici koji obrazuju sljedeću generaciju radnika. Kada se radnici ozlijede ili razbole, potrebno ih je 'popraviti' i vratiti u proces proizvodnje. Medicinska sestra koju sam spomenuo ranije će se pobrinuti da mogu da nastavim da radim.

Prema tome, ovi sektori su također dio radničke klase u cjelini. Bilo da rade u bolnici, školi ili na fakultetu, i oni rade za platu i ne posjeduju sredstva za proizvodnju.

Marksisti se ne protive činjenici da je došlo do smanjenja broja industrijskih radnika u mnogim naprednim kapitalističkim zemljama. U Britaniji, na primjer, proizvodnja danas zapošljava 2,7 miliona ljudi, u poređenju sa cifrom od 8 miliona iz 1970-ih. Od 1980-ih, u naprednim kapitalističkim zemljama u cjelini, ova brojka je pala sa oko 195 miliona na 155 miliona (smanjenje od oko 40 miliona), a to je ono na šta se većina akademika koncentriše kada želi prikazati sliku opadanja radničke klase. Pri tome su vrlo neiskreni na dva fronta – kao što smo već objasnili.

Međutim, globalno gledano, ne samo da se industrijska radnička klasa nije smanjila, nego je zapravo enormno porasla u posljednjih 40 godina, kao što ćemo pokazati kasnije.

Uloga produktivnosti rada

Ovdje je bitno razumjeti da se produktivnost rada u industriji masovno povećala još od vremena industrijske revolucije. Danas mnogo manji broj industrijskih radnika proizvodi dosta više od velikog broja radnika u prošlosti.

Na primjer, od sredine 18. stoljeća do 1980-ih, produktivnost jednog tekstilnog radnika porasla je 2.000 puta, što znači da jedan radnik danas može proizvesti količinu tekstila za koju bi dva stoljeća ranije bilo potrebno 2.000 radnika. U novijem periodu, vidimo kako je u deceniji 1979-89 produktivnost u proizvodnji rasla 4,7 posto godišnje, stvarajući ukupno povećanje od 50 posto. To znači da se u mnogim industrijama proizvodi ista ili veća količina robe, iako je broj zaposlenih manji.

I na kraju krajeva, kako bi industrijska radna snaga uopšte mogla nestati? Njena uloga danas je ključna kao i prije: da pravi stvari koje nam trebaju.

Daleko od toga da ukazuje na njeno slabljenje, činjenica da manje radnika proizvodi više za kraće vrijeme je masovno povećala moć radničke klase. Na primjer, u Britaniji je dosta manje radnika zaposleno u energetskom sektoru nego prije, nakon oštrog pada u posljednjih 30 godina na oko 175.000 zaposlenih. Ali objektivno gledajući, ovaj manji broj radnika ima ogromnu moć, jer bi u slučaju štrajka mogli paralizirati cijelu ekonomiju. Zamislite da se radnici u plinskoj i naftnoj industriji, zajedno sa radnicima elektroprivrede i vodovoda, odluče na koordinisani štrajk. Cijela ekonomija bi stala.

Kada skupimo sve ove činjenice, nije iznenađujuće da se većina stanovništva u Velikoj Britaniji i dalje smatra radničkom klasom. Studija objavljena na web stranici British Social Attitudes pokazuje da je u periodu od 1983. do 2012. postotak stanovništva koji sebe doživljava kao radničku klasu i dalje ostao na oko 60 posto.

Ignorišući ove očigledne činjenice, pomenuti postmodernistički autori, Pakulski i Waters, navode da, „...pripadnici klase moraju biti svjesni svoje sličnosti i koristiti neke prepoznatljive pojmove za kolektivni samoopis. Osjećaj razlike između ‘njih’ i ‘nas’ nužan je preduslov za formiranje klasnih aktera koji je karakterističan za najrazvijenije primjere klasne artikulacije.”

Foto: Economics of imperialism

Čini se kako ovo implicira da ako ljudi ne vide „njih i nas“, ako milioni radnika ne percipiraju sebe kao pripadnike posebne klase, onda klasa i ne postoji. Ali je samo po sebi očigledno da način na koji neko sebe doživljava nije nužno isto što i klasa kojoj pripada. Vrlo dobro plaćen radnik, koji prima visoku platu, može sebe smatrati 'srednjom klasom', ali to ne mijenja činjenicu da je on najamni radnik. A kada im kriza kapitalizma iznenada pokaže kako su im poslovi na ugroženi, mogu naglo postati svjesni svog stvarnog klasnog položaja.

Svjetska radnička klasa je masovno porasla

Da bi se dobila potpuna slika, potrebno je imati globalni pogled na dešavanja. Kapitalistički sistem je svjetski sistem, a kapitalisti premještaju svoje investicije širom svijeta, nastojeći povećati profite. Stoga, zatvaranje industrijskih pogona u zemlji poput Britanije ne znači nužno slabljenje radničke klase na svjetskom nivou.

Smanjenje broja industrijskih radnika u naprednim kapitalističkim zemljama uopšte ne implicira opadanje radničke klase u cjelini. Naprotiv, ove djelatnosti se nadomještaju drugim oblicima najamnog rada u drugim sektorima u naprednim kapitalističkim zemljama, a novi radnici se zapošljavaju u proizvodnim pogonima u zemljama gdje su plaće niže.

Ako skrenemo pogled s naprednih kapitalističkih zemalja i pogledamo širu sliku u svjetskim razmjerima, vidimo sasvim drugačiju situaciju od one koju opisuju naši postmoderni akademici. U istom periodu, u nekadašnjem „manje razvijenom svijetu“, broj industrijskih radnika porastao je sa oko 190 miliona na 500 miliona. To je povećanje od preko 300 miliona (vidi grafikon). Dakle, dok se u naprednim kapitalističkim zemljama dogodio određeni stepen deindustrijalizacije, ogroman stepen industrijalizacije se dogodio na globalnom nivou.

Cifre koje imamo za Kinu, na primjer, pokazuju da tamošnja industrijska radna snaga ima preko 100 miliona ljudi. Nakon perioda u kojem je kasnih 1990-ih došlo do pada broja industrijskih radnika zbog zatvaranja pogona u takozvanom 'pojasu rđe', to jest u nekim  industrijama koje su bile u državnom vlasništvu, broj je ponovo počeo rasti od 2000. godine, dostigavši oko 110 miliona do 2005. Kineski proizvodni sektor sada više doprinosi svjetskoj proizvodnji od Sjedinjenih Država (vidi Globalnu tablicu rezultata za proizvodnju: Poređenje SAD sa 18 drugih zemalja).

U Indiji se broj proizvodnih radnika procjenjuje na oko 55 miliona. (Pogledajte Rast zaposlenosti u Indijskoj organiziranoj proizvodnji u razdoblju nakon GFC-a). Štoviše, Indijski proizvodni sektor u apsolutnoj vrijednosti jednak je sektoru Francuske i Italije, i veći od britanskog.

Samo da navedem još nekoliko primjera: broj radnika u proizvodnji u Brazilu iznosi preko 8 miliona; u Vijetnamu oko 12 miliona; u Meksiku oko 10 miliona.

Sve ovo znači da industrijska radnička klasa na svjetskom nivou nikada nije bila jača nego danas. U stvari, najnoviji podaci pokazuju da je broj industrijskih radnika na globalnom nivou došao na preko 700 miliona – prilično moćna sila. U konačnici, kvalitet nečijeg života zavisi od pristupa hrani, smještaju, odjeći, prijevozu itd. Sve to proizvode ti milioni radnika, i ne postoji ta postmodernistička opsjena koja može učiniti da ova klasa tek tako nestane.

Kao što smo već naveli, radničku klasu ne čine samo industrijski radnici, već su tu i mnogi drugi sektori, kao što je građevina, promet i tako dalje.

Foto: International Labour Organization

Ako pogledamo cjelokupnu radnu snagu po sektorima na svjetskom nivou, a ne samo one koji rade u industriji, situacija je sljedeća: broj zaposlenih u uslužnim djelatnostima je 1,65 milijardi, u poljoprivredi 873 miliona, a u industriji 758 miliona. 1991. godine ukupan broj radnika na globalnom nivou iznosio je 2,35 milijardi. Prema Međunarodnoj organizaciji rada, ove  godine se očekuje da će dostići oko 3,6 milijardi.

Kada uzmemo u obzir da je 25 posto svjetske populacije mlađe od 15 godina, a 10 posto starije od 65 godina, ostaje nam oko 5 milijardi radno sposobnih ljudi. Kako god da okrenete, ako tom broju dodate djecu radnika, njihove partnere koji ne rade i njihove penzionisane roditelje, vrlo je jasno da radnička klasa ne samo da postoji, već čini ogromnu većinu svjetske populacije.

Oni su grobari kapitalizma, kao što je objasnio Marx. Porazi klasne borbe 1970-ih omogućili su kapitalističkoj klasi da postigne novi ekvilibrij, privremenu stabilizaciju sistema. To im je omogućilo da krenu u sveobuhvatnu ofanzivu protiv radničke klase, povlačeći prava koja su ustupili u prethodnom periodu, u mnogim slučajevima razbijajući sindikate, povećavajući radno opterećenje i izvlačeći veću količinu viška vrijednosti.

Dio ovog procesa je podrazumijevao i premještanje investicija u područja gdje se mogla pronaći jeftinija radna snaga. To je korišteno i kao poluga protiv organizovanih radnika u naprednim kapitalističkim zemljama, pa je ovo bio period povlačenja za radničku klasu. Ali druga strana ovog procesa jeste to da je na svjetskom nivou, radnička klasa enormno ojačala u brojčanom smislu. Objektivno gledajući, balans klasne moći u korist radničke klase nikada nije bio povoljniji nego što je danas.

Ovo je realna situacija. Ljudi koji su napravili cipele koje nosim, stol za kojim sjedim i hranu koju jedem, zaista postoje. Međutim, uloga kapitalističke propagande – koja se širi putem masovnih medija, kroz škole i fakultete, knjige i članke – jeste da ubijedi masu radnih ljudi da su slabi i izolovani, te da stoga nemaju moć da promijene društvo.

U tom zadatku im pomažu vođe sindikata, Laburističke partije u Britaniji i sve druge takozvane 'vođe' radničke klase na međunarodnom nivou, koji neprestano izdaju radničku borbu i rade na potkopavanju samouvjerenosti radničke klase.

Međutim, ljudi na vrhu, kapitalistička klasa i njihovi ozbiljni stratezi, potpuno su svjesni koliko je radnička klasa zapravo velika i plaše se za svoju budućnost u slučaju da ona postane svjesna svoje snage.

Svjetska ekonomska kriza u koju smo ušli je bez presedana i po obimu i po dubini. Njene posljedice postaju vidljive u masovnim pokretima, kao što su noviji događaji u Francuskoj i Britaniji sa velikim valovima štrajkova ili pobunjenički pokreti u Peruu ili Šri Lanki. U jednoj zemlji za drugom, vidjeli smo potencijal za revolucionarno rušenje trenutnog sistema.

Život uči, a radnička klasa polako shvata koliko je ova kriza ozbiljna. Ona će pokrenuti moćnu silu koja je globalna radnička klasa postala. Sa revolucionarnim rukovodstvom mogla bi ugasiti kapitalizam kao čovjek koji poklapa muhu. Zadatak marksista je da izgrade to vođstvo.