Kakva je danas uloga Kine? Dok neki na ljevici slave ambicije Kine kao kontratežu SAD-u, Horhe Martin objašnjava da je kapitalizam u Kini odavno obnovljen, i da danas ima sve karakteristike imperijalističke sile. „Multipolarnost“ neće biti od koristi radničkoj klasi svijeta, koja se mora uzdati samo u sopstvenu snagu kako bi zbacila okove imperijalizma i kapitalizma na međunarodnom planu. Slijedi transkript govora Horhea Martina prošle godine na Revolution Festivalu, godišnjoj školi komunizma koju organizuje britanska sekcija Internacionalne marksističke tendencije.

Prije svega, da nešto rasčistimo. U medijima na Zapadu i među vodećim političarima zapadnog imperijalizma u Britaniji, SAD-u itd, traje konstantna anti-kineska kampanja. Oni govore „Kina ne valja“, „Kina radi sve ove loše stvari“ (sve ono što rade i sami, ali to nema veze), „Kina je veoma loša“, „Ona vara i manipuliše“, i očigledno se isplati nekim ljudima u Vestminsteru da utiču na političare, kao da se to nikad ne dešava u ovoj državi i slično.

Ovo nije anti-kineski govor. Ovo je komunistički pokušaj da se shvati šta je Kina i kakvu ulogu Kina igra u svjetskim odnosima.

Mi smo internacionalisti, mi ne podržavamo vlastitu vladajuću klasu. Ne branimo prava svojih imperijalista. Želimo da analiziramo situaciju sa stanovišta interesa radničke klase, radničke klase u Kini i radničke klase širom svijeta. Za komuniste je važno da razumiju svjetske odnose i odakle to dolazi. Polazna tačka je ovo: Kina je kapitalistička država i takva je već neko vrijeme.

Pokušavam da koristim zvaničnu statistiku Kine. Rekao bih da neke od ovih brojeva treba uzeti s rezervom, ali treba ih razumjeti, zato što su ponekad definicije privatnog preduzeća, preduzeća u mješovitom vlasništvu ili državnog preduzeća pomalo komplikovane, i ne odgovaraju uvijek onome što inače podrazumijevamo. No, prema kineskim zvaničnim podacima, privatni sektor, restriktivno definisan kao firme s manje od 10 posto državnog učešća u prvoj polovini 2023, iznosio je oko 40 posto BDP-a. Ovo je jedna brojka koju možete pogledati. Ali ovo je najniža brojka od 2019.

Tokom pandemije privatni sektor je malo opao, a državni sektor se shodno tome povećao. Privatni sektor je dostigao vrhunac od 55 posto BDP-a oko 2021. Ali mislim da nije u pitanju samo težina privatnog sektora, već je važno pogledati kuda strelica pokazuje. Koji je smjer procesa? U 2010. ovako definisan privatni sektor iznosio je samo 8 posto BDP-a, a sada je oko 50 posto.

Prema zvaničnim podacima, preko 80 posto industrijske radne snage, odnosno radnika koji rade upravo u industriji, je u privatnom sektoru. Privatni sektor doprinosi 50 posto izvoza, a izvoz je očigledno važan dio kineske ekonomije, više nego u nekim drugim kapitalističkim zemljama.

2011. godine, tj. kada je ovaj proces još bio na početku, ili je započeo možda 10-ak godina ranije, Šen Danyang, portparol kineskog Ministarstva trgovine, rekao je da je „nakon 30 godina reformi i otvaranja, Kina završila transformaciju iz planske ekonomije u tržišnu ekonomiju”. Ovo je bio zvanični stav kineske države još 2010. godine. I to treba uzeti sa rezervom, jer su u to vrijeme bili u pregovorima o pristupanju STO-u, a to je uključivalo spor oko toga da li se kineska ekonomija treba smatrati planskom ekonomijom ili ne. Ali to vam daje ideju kakva je situacija.

Reći ću da se već nekoliko godina ne može osporiti da kineska država brani i promoviše kapitalističke vlasničke odnose. Da, Kina je kapitalistička zemlja u kojoj država igra veliku ulogu u ekonomiji. To je zbog njene istorije i drugih faktora koji proizilaze iz tranzicije iz planske ekonomije u kapitalističku ekonomiju. Ipak, državni sektor se koristi za odbranu, promociju i njegovanje kapitalističkih imovinskih odnosa. Ono što dominira u Kini nije ekonomsko planiranje, već motiv privatnog profita. I ovako funkcioniše kapitalistička ekonomija u Kini nakon procesa koji je trajao više od 30 godina.

Foto: Dong Fang

Drugi interesantan faktor je kineski kapital u inostranstvu, odnosno kineski kapitalisti iz drugih zemalja koji su odigrali veliku ulogu u razvoju kapitalizma u Kini. Oni su prvi ulagali u privatne kompanije, donoseći fabrike u Kinu i tako dalje. Ali očigledno je i međunarodni kapital odigrao veliku ulogu. I to je bio veliki dio onoga što se 1990-ih nazivalo procesom globalizacije koji je uključivao integraciju Kine u kapitalističko tržište.

Postojale su ogromne investicije zapadnih kompanija u Kini, koju su prvobitno koristile kao izvor jeftine radne snage. To je ono što su tražili. Tražili su jeftinu radnu snagu da bi mogli jeftino proizvoditi. I ovo je igralo veliku ulogu za čitav period održavanja inflacije niskom u razvijenim kapitalističkim zemljama. To je bio važan dio političke i ekonomske situacije 1990-ih i kasnije.

Legitimno pitanje koje se može postaviti je: kako je moguće da je zaostala zemlja u podređenom položaju, kakva je bila Kina prije Kineske revolucije 1949. godine, postala moćan dio svjetske ekonomije, moćne razvijene kapitalističke ekonomije?

Ako čitate Trockijevu teoriju permanentne revolucije, ona kaže da nacionalna buržoazija u podređenim zemljama i zaostalim kapitalističkim zemljama u epohi imperijalizma ne može igrati progresivnu ulogu i ne može izvršiti zadatke buržoaske revolucije, nacionalne demokratske revolucije.

Ali u slučaju Kine je drugačije, zato što u Kini nije kapitalistička klasa, kineska buržoazija, ona koja je iznijela te zadatke. Kineska revolucija bila je ta koja je ukinula kapitalizam, i otišla daleko u rješavanju nacionalno demokratskih zadataka, uglavnom agrarnih reformi i eksproprijacije zemljoposjedništva, te pitanja nacionalnog ujedinjenja i nacionalnog suvereniteta.

Kina 1999. ili 2000. više nije bila nazadna država pod imperijalizmom, bila je to nezavisna država, gdje su mnogi zadaci nacionalno demokratske revolucije riješeni decenijama ranije. I ovo je osnova na kojoj je počeo kapitalistički razvoj u Kini. Povrh toga, postojali su i drugi elementi: činjenica da je postojala jaka država, da je postojalo univerzalno obrazovanje, visok nivo obrazovanja i kulturni nivo, što je omogućilo Kini da uhvati korak sa nizom naprednih tehnologija, itd.

Takođe, Kina ne samo da je postala kapitalistička država, nego je postala kapitalistička država koja je promijenila svoj karakter u međunarodnoj podjeli rada. Prvo je bila, kako sam rekao, država u kojoj su dominirale niske cijene rada i izvoz jeftine robe: igračke, tekstil, jeftina elektronska roba i tako dalje. Ali sada više nije to, ili one karakteristike kapitalističke ekonomije koje je Kina imala prije možda 20 godina, više nisu dominantne u Kini.

Tvrdio bih da je Kina upravo sada krenula ka višoj tehnologiji i ekonomiji viših plata. Prosječna mjesečna plata u urbanim područjima u Kini danas iznosi oko 1.300 američkih dolara, prema podacima CEIC-a. Ova brojka, iako prikriva mnoge regionalne razlike i disparitete između sektora, čini plate kineskih radnika većim od nadnica, na primjer, u Albaniji, Rumuniji, Meksiku i drugim zemljama u kojim kapitalisti traže jeftinu radnu snagu.

To ima niz posljedica. Sada postoje neke kompanije (iz različitih razloga, ali jedan od njih su plate) koje se udaljavaju iz Kine ili iz obalnih područja, koje su ekonomski razvijenije, u područja jeftinije radne snage, ili u druge ekonomije jeftinije radne snage u Aziji, ili u druge ekonomije jeftinije radne snage koje su bliže kapitalističkim tržištima kojima ove kompanije žele da služe (kao Meksiko). Ovo je proces koji je označen kao “near-shoring” ili “friend-shoring”.

Kineska ekonomija je razvila veoma napredne tehnologije. U nekim sektorima kineska tehnologija je ispred drugih kapitalističkih imperijalističkih zemalja. Samo da navedem jedan primjer: električna vozila, koja su rastući sektor kapitalističke ekonomije. Nisam inžinjer ni u kakvoj mjeri, ali ono što razumijem je da u električnom vozilu nije najvažniji motor, već baterija, baterija i domet koji može imati i tako dalje.

Sad, postoji kineska kompanija CATL. Ona je najveći proizvođač baterija za električna vozila na svijetu i kontroliše 34 posto svjetskog tržišta baterija za električna vozila, a daleko je ispred bilo koje druge kompanije i snabdijeva sve najveće proizvođače automobila u svijetu, uključujući Teslu, Ford, Volvo (koji očigledno više nije švedska multinacionalna kompanija, sada ga je kupio ili otkupio kineski kapital).

I kako je to Kina postigla? Pa, tradicionalnim metodama kapitalističke države: krađom tehnologije, slanjem hiljada studenata da studiraju na najprestižnijim univerzitetima u Britaniji, u Sjedinjenim Državama, ulažući mnogo novca u istraživačke i razvojne kampuse, i u osnovi ulažući u niz sektora za koje misle da su sektori koji su budućnost kapitalističke ekonomije, te stoga stiču prednost u odnosu na druge zemlje.

Ovo je takođe dio kombinovanog i neravnomjernog razvoja. Nekada zaostala ekonomija može skočiti naprijed u određenim sektorima. Kina, na primjer, ima prednost u tome što nikada nije imala ogromnu tradicionalnu industriju proizvodnje automobila s motorima s unutarnjim sagorijevanjem poput Zapada te je prelazak na električna vozila mnogo brži, a to važi i za mnoge druge sektore ekonomije.

Uloga Kine u svijetu također se promijenila. Tvrdim da Kina igra imperijalističku ulogu u svjetskoj ekonomiji i svjetskim odnosima.

Foto: Kent Wang, Flickr

Šta sada znači imperijalizam? Kada govorimo o imperijalizmu sa komunističke tačke gledišta, ne mislimo na opšte, zdravorazumsko poimanje imperijalizma, kao agresivne spoljne politike, vojnim invazijama i tako dalje. To je dio imperijalizma.

Ali ako pogledate Lenjinovu definiciju imperijalizma, klasične karakteristike koje Lenjin opisuje u svojoj knjizi "Imperijalizam, najviši stadijum kapitalizma" su: „1) koncentracija proizvodnje i kapitala se razvila do tako visoke faze da je stvorila monopole koji igraju odlučujuću ulogu u ekonomskom životu; (2) spajanje bankarskog kapitala sa industrijskim kapitalom i stvaranje finansijske oligarhije na osnovu tog „finansijskog kapitala“; (3) izvoz kapitala za razliku od izvoza roba dobija izuzetan značaj; (4) formiranje međunarodnih monopolističkih kapitalističkih udruženja koja dijele svijet među sobom, i (5) završena je teritorijalna podjela cijelog svijeta među najvećim kapitalističkim silama”. (Lenjin, Imperijalizam)

Lenjinova definicija odnosi se na imperijalistički stadijum kapitalizma. Lenjin govori o svjetskom sistemu, on ne pokušava da definiše jednu državu označavajući pet kvadratića. To je ono što on opisuje kao svjetski sistem, podjelu svijeta između najvećih kapitalističkih sila. Tvrdim da Kina ispunjava sve ove različite uslove u ovom ili onom stepenu, i da je sada dio svjetskog imperijalističkog sistema.

Lenjin takođe u Imperijalizmu govori o neizbježnosti uspona i padova imperijalističkih sila:

„To je zato što je jedina zamisliva osnova u kapitalizmu za podjelu sfera uticaja, interesa, kolonija, itd., proračun snage onih koji učestvuju, njihove opšte ekonomske, finansijske, vojne snage, itd. A snaga ovih učesnika u podjeli ne mijenja se u jednakoj mjeri, jer je u kapitalizmu nemoguć ravnomjeran razvoj različitih preduzeća, fondova, grana industrije ili država. Prije pola vijeka Njemačka je bila jadna beznačajna zemlja, ako se njena kapitalistička snaga uporedi sa snagom Britanije tog vremena; Isto je u poređenju Japana i Rusije. Je li zamislivo da za deset ili dvadeset godina relativna snaga imperijalističkih sila ostane nepromijenjena? To nije ni upitno.”

Prije svega, kao što sam rekao, Kinom dominiraju veliki monopoli. Kineske kompanije su ogromne, i ove ogromne kompanije dominiraju u veoma velikom procentu ukupne kineske privrede i ovi monopoli imaju uticaj u svjetskoj ekonomiji.

Samo da vam dam naznaku, ukupno 135 kineskih kompanija nalazi se na Forbsovoj listi 500 najvećih kompanija na svijetu 2023. godine, petu godinu zaredom da su kineske kompanije na vrhu liste po broju. Sjedinjene Države imaju 136, Japan ima 41 na listi. Dakle, Kina ima manje-više isti broj ogromnih kompanija kao i SAD na ovoj listi od 500.

Finansije takođe dominiraju kineskom ekonomijom i postoji fuzija između finansijskog kapitala i industrijskog kapitala. Ova karakteristika je veoma izražena u Kini. Iako postoje različiti načini mjerenja veličine: iznos depozita, vrijednost kapitalizacije, broj radnika, ali barem po jednoj mjeri Kina posjeduje četiri najveće banke na svijetu: Industrijsko komercijalnu banku Kine, Kinesku građevinsku banku, Banku Kine i Poljoprivrednu banku Kine. Ovo su četiri najveće banke na svijetu i igraju veliku ulogu u kineskoj ekonomiji. One takođe igraju veliku ulogu u svjetskoj ekonomiji.

Iako je istina da su sve ove banke u državnom vlasništvu, kao rezultat načina na koji se kapitalizam pojavio u Kini, zemlja takođe ima veliki sektor 'bankarstva u sjeni', koji je prema službenom izvještaju u 2019. činio 86 posto BDP-a, 12 biliona dolara.

Kina takođe izvozi kapital već neko vrijeme. Ako pogledate grafikon za kineski izvoz kapitala, on konstantno raste od otprilike 2005. godine, a posebno nakon 2010. godine. I sada je vrlo, vrlo visok. Naravno, postoje određene stvari koje su se dešavale u posljednje dvije ili tri godine, pandemija COVID-19, blokada i poremećaj svjetskih trgovinskih lanaca opskrbe itd. To je poremetilo neke od ovih obrazaca. Ali do tog trenutka, kriva je išla naviše. Samo da vam dam naznaku, kineske odlazne direktne strane investicije počele su rasti nakon 2000. godine. Godišnji tok kineskih vanjskih direktnih stranih investicija skočio je sa 2,7 milijardi dolara u 2002. godini na 200 milijardi dolara u 2016. U periodu od oko 15 godina investicije su se pomnožile sa 100.

Daću vam još neke brojke za prvih 10 zemalja i regija u svijetu kao izvore vanjskih direktnih stranih investicija, dionica i godišnji tok za 2015. Izvor je kinesko Ministarstvo trgovine.

Foto: NDRC

Što se tiče dionica, odnosno akumuliranih direktnih stranih investicija, SAD su bile na vrhu sa 23 posto udjela u globalnim zalihama direktnih stranih investicija. Kina je bila osma sa samo 4,4 posto. Ali Hong Kong, koji se računa odvojeno, bio je četvrti sa 5,9 posto u smislu ukupne zalihe, odnosno akumuliranih direktnih stranih ulaganja u određenom vremenskom periodu. Ali u smislu protoka, odnosno novca koji svake godine izlazi kao direktna strana ulaganja, SAD su 2015. godine i dalje bile broj jedan sa 20 posto udjela u ukupnom globalnom toku direktnih stranih investicija, ali je Kina bila druga sa 10 posto, upola manje od Sjedinjenih Država. Hong Kong je bio deveti sa 3,7 posto. Ako Kini dodate Hong Kong to čini oko 13,6 posto, što i nije tako daleko od vanjskih direktnih investicija za Sjedinjene Države u tom trenutku 2015. Mnoge kineske privatne kompanije su takođe registrovane u Singapuru iz kojih oni ulažu negdje drugdje, tako da barem dio singapurskih investicija treba smatrati kineskim.

Naravno, direktna strana ulaganja su kategorija koja dovodi u zabludu. Dio ovog novca se zatim skriva u poreskim rajevima na Kajmanskim ostrvima, na Sejšelima ili drugim mjestima. Ali dosta toga ide u direktna strana ulaganja, spajanja i akvizicije. Vidjeli smo da Kina veoma snažno promoviše ulaganje kineskih kompanija u kupovinu i ulaganje u druge zemlje i razne stvari, o čemu ću govoriti za koji minut.

Kineski rashodi za inostranu pomoć (ovo je takođe još jedan oblik imperijalizma, jer znamo da strana pomoć zapravo nije pomoć, radi se o dobijanju političkog uticaja i o zavisnosti zemalja od vaše inostrane pomoći, itd.) je bio vrlo mali iznos, ali raste vrlo brzo. Kineski rashodi za vanjsku pomoć porasli su sa 600 miliona dolara u 2003. na 2,3 milijarde dolara u 2016. Sada, 2,3 milijarde dolara stavlja Kinu u rang srednje kapitalističkih zemalja poput Belgije ili Australije u smislu potrošnje na 'stranu pomoć'.

Konačno, tu je i pitanje podjele svijeta između glavnih imperijalističkih sila i Kina je sada sasvim jasno dio toga. Vjerovatno ste čuli za Inicijativu “Pojas i put”, poznatu i kao Novi put svile. U čemu je njegov značaj? Kina pokušava potrošiti mnogo novca na osiguranje brodskih i trgovačkih puteva za svoje izvozne proizvode, trgovačke rute, kao i na osiguravanje izvora energije i sirovina za svoj gladni industrijski razvoj. Takođe osigurava polja ulaganja i vezuje čitav niz zemalja u svoje područje uticaja, kroz izvoz kapitala, kroz investicije itd.

Foto: CARI

I to je sasvim jasno dovelo Kinu u otvoreni sukob sa Sjedinjenim Državama. Vidimo da sada postoji mnogo različitih aspekata ili elemenata trgovinskog rata između Kine i Sjedinjenih Država, koji je započeo u vrijeme Trampovog predsjedavanja, ali koji se nastavio s Bajdenovom administracijom. To nije stranačka politika, to je kapitalistička politika vladajuće klase Sjedinjenih Država. I vidjeli ste takve incidente. Na primjer, Sjedinjene Države su vrlo snažno lobirale kod Britanije da ne dozvoli Huaveiju da izgradi 5G infrastrukturu. A to je zato što je trenutno Huavei, kojeg mnogi od vas mogu zamisliti kao proizvođača jeftinih mobilnih telefona, sada jedan od glavnih igrača u 5G infrastrukturi u svijetu.

Ovo je veoma oštar razvoj tehnologije. A Kina je na vrhu u ovoj tehnologiji. Ima i drugih slučajeva. Sjedinjene Države jako lobiraju u Brazilu da ne dozvoli ulazak Huaveiju. Kanada je uhapsila neke rukovodioce Huaveija. A sve ovo nema nikakve veze sa industrijskom špijunažom ili brigom da Kina prisluškuje mobilne telefone Vajthola. Možda postoji element toga, ali u suštini se svodi na konkurenciju između različitih kapitalističkih kompanija.

Uzgred, ovo takođe dokazuje još jednu stvar. Bilo je ljudi prije 20 godina, koji su tvrdili da imperijalizam više ne postoji, da je ono što imamo “Imperija”: jedan svjetski konglomerat kompanija koje dominiraju svime bez ikakve veze s nacionalnim državama (na primjer, vidi: Hardt i Negri, Empire, Harvard University Press, 2000). Ne, imperijalizam postoji i podijeljen je između različitih zaraćenih i suprotstavljenih imperijalističkih sila. Kina brani interese Huaveija, Sjedinjene Države brane interese Boinga, a Evropska unija brani interese Erbasa na svjetskom tržištu svim potrebnim sredstvima koja su im na raspolaganju.

Ovo, kao što sam rekao, dovodi Kinu u sukob sa Sjedinjenim Državama. To je vrlo jasno, a ovaj sukob se manifestuje na mnogo različitih polja. Trenutno Kina ne koristi vojnu moć da osigura svoje imperijalističke interese... ili, barem, nije do sada. I zbog toga neki ljudi kažu: "O, ali kinesko ulaganje u Afriku je prijateljsko ulaganje, oni nisu kao imperijalisti, koji su organizovali vojne udare i slali topovnjače, itd." Da, istina je da ista sredstva još nisu korištena. Ali to ne znači da kineske investicije imaju drugačiji karakter od imperijalističkih investicija iz drugih zemalja.

Kina ne koristi vojnu moć za ostvarivanje svojih imperijalističkih interesa u inostranstvu jer to još nije u stanju. Kina je i dalje mnogo slabija od Sjedinjenih Država u vojnom smislu, iako je sustiže u čitavom nizu oblasti. Sjedinjene Države su izgradile svoju vojnu moć širom svijeta za veoma dug vremenski period. Dakle, Kina uglavnom koristi finansije, diplomatiju i tako dalje.

Međutim, mora se reći da je Kina već izgradila vojnu bazu u Džibutiju. Džibuti je očigledno veoma važna tačka zagušenja međunarodne trgovine na ušću Crvenog mora. I nekoliko luka koje se grade, ili su izgrađene kroz Inicijativu “Pojas i put”, potencijalno imaju dvostruku vojno-civilnu namjenu.

Dio ovoga je američka propaganda, ali dio je takođe potencijalno istinit, a klasični obrazac kineskih direktnih stranih ulaganja u različite zemlje glasi: kineska državna banka posuđuje novac zemlji A; zemlja A zatim koristi ovaj novac za izvođenje nekih velikih infrastrukturnih projekata; brana, hidroelektrana, željeznica, poboljšanje kapaciteta luke za pružanje usluga velikim brodovima, itd. Ovaj infrastrukturni projekat obično tada sprovode kineske infrastrukturne kompanije, kineske građevinske kompanije, kompanije za izgradnju željeznice. Kineske kompanije tada upravljaju ovim infrastrukturnim projektom, na primjer, kineska željeznička kompanija upravlja željeznicom, velika kineska hardverska kompanija preuzima itd. I onda, u zamjenu za ovu investiciju, koja ima oblik kredita, ova zemlja se  zadužuje kod Kine. U zamjenu za to, Kina dobija pravo na eksploataciju minerala ili drugih prirodnih resursa; ostvaruje povlašćenu trgovinu sojom ili mesom; ili dobije neku drugu takvu koncesiju. A ovi infrastrukturni projekti, zanimljivo, povezuju sirovine koje ova zemlja posjeduje sa lukama iz kojih će se otpremati u Kinu.

Ti projekti se onda stavljaju kao zalog za ovaj dug, a kada ova zemlja, kao što se često dešava, ne plati svoj dug, Kinezi dobijaju potpunu kontrolu nad infrastrukturom koju su izgradili. A sve to stvara dug i političku polugu, stvarajući odnos koji se ne može opisati ni na koji drugi način osim kao odnos imperijalističke zemlje sa zemljom kojom dominira.

I to se dešava svuda. To se dešava u cijeloj Africi i Latinskoj Americi, u mnogim azijskim zemljama. I mogu vam dati mnogo, mnogo primjera.

Na primjer, između ostalog, Kina je razvila niz investicija u luke širom svijeta koje smatraju ključnim za brodske puteve. Ako pogledate kartu, bićete iznenađeni. Ja svakako jesam! (Vidi: Kina je stekla globalnu mrežu strateški vitalnih luka, Washington Post, 6. novembra 2023.)

Kina sada kontroliše ili ima ulaganja u (u nekim slučajevima mala ulaganja, npr. 10 posto, 30 posto, a u drugim slučajevima dominantan položaj) sve glavne brodske puteve širom svijeta: Malački moreuz, Malezija, Singapur, Indonezija i očigledno ova velika luka na Šri Lanci. Zatim tu je luka Gvadar koju su izgradili u Pakistanu, što takođe znači da će postojati povezujući kopneni put kroz centralnu Aziju. Uzgred, sve to zaobilazi Indiju, koja je tradicionalni neprijatelj Kine u svjetskim odnosima. A onda iz Gvadara idete u Džibuti, luku koju sam ranije spomenuo, a koja je izgrađena i u vlasništvu je kineske kompanije. Zatim, s druge strane ušća u Crveno more, tu je luka Aden, u koju su Kinezi takođe uložili.

Na mediteranskoj strani, imate luke u Egiptu, na ušću Sueckog kanala, luku Haifa u Izraelu. Zatim idete u luku Pirej u Grčkoj, koja je u potpunom vlasništvu kineske kompanije Kosko. Odatle možete nastaviti do nekih luka na sjeveru Italije, luke u Valensiji u Španiji, luke u Alžiru, lukama u Maroku.

Odatle možete ići sve do luke Bilbao, brojnih luka u Francuskoj, luke u Belgiji, Roterdama, koja je jedna od najvećih luka na svijetu. A sada je dogovoreno da će biti kineskih investicija u luku Hamburg i druge trgovačke rute.

Prije rata u Ukrajini, Kina je investirala u luke Odesa i Mikolajiv, koje sada, očigledno, nisu od velike koristi. Ali oni imaju ovakve investicije.

A onda i na strani Pacifika, Kina ima ulaganja u luku Los Anđeles i luku Sijetl, dvije najveće luke na obali Pacifika. A Kina sada gradi luku u novoj luci u Čankaju u Peruu, što će skratiti vrijeme za koje traje trgovina između Kine i Južne Amerike za pet do deset dana.

To vam samo daje ideju o tome šta pokušavaju da urade. Žele da obezbijede transportne i trgovačke rute, što nije „zlo, spletkarenje i varanje“. To je samo ponašanje jedne imperijalističke zemlje koja želi da osigura svoje interese u svijetu.

Daću vam jedan primer. U Zambiji, zemlji bez izlaza na more u južnoj Africi, koja je veoma bogata bakrom, Kinezi su investirali i imaju prava na vađenje bakra. Zambija je sada u velikoj meri dužna Kini. Kinezi su sada izgradili i renovirali željezničku prugu koja povezuje rudnike u Zambiji sa lukom Dar es Salam u Tanzaniji, kako bi vadili bakar.

Trenutno ključna regija u svjetskoj ekonomiji po pitanju mineralnih resursa je centralna Afrika, posebno Kongo, gdje se kopa dosta kobalta, ali i svih ostalih minerala važnih za razvoj novih tehnologija. I pogodite šta: Kinezi grade niz željeznica koje će povezati obalu Indijskog okeana sa Kongom, jednu koja povezuje Ruandu, Malavi, Burundi, sa Ugandom, drugu koja povezuje Keniju sa Džibutijem, itd. Ideja ovoga je da se obezbijedi pravilan, brz način vađenja ovih sirovina iz ovih važnih područja svijeta. Najrobi do Mombase, Adis Abeba do Džibutija, i ima još mnogo takvih primjera.

Ekvador je jako zadužen kod Kine, kao i Šri Lanka, Tanzanija itd.

Ista stvar se dešava u cijeloj Južnoj Americi. Prije otprilike dvije godine Kina je postala glavni trgovinski partner cijele Južne Amerike. A to je prilično štetno sa stanovišta interesa američkog imperijalizma. Prije otprilike 200 godina, objavljena je Monroova doktrina. A Monroova doktrina kaže "Amerika za Amerikance", što u osnovi znači da je Amerika dvorište američkog imperijalizma, i nijednoj drugoj imperijalističkoj sili neće biti dozvoljeno da ima bilo kakvu riječ u cijeloj Americi. Pa, sada imate Kinu, koja je glavni trgovinski partner sa cijelom Južnom Amerikom, posebno sa zemljama poput Čilea, Argentine, Ekvadora, Perua, Brazila i Bolivije.

Sa svim ovim zemljama, kakav je karakter ove trgovine? Kina otkupljuje sirovine, bakar, govedinu, svinjetinu, ulje, gas, litijum, soju, (doprinoseći, inače, krčenju šuma čitavih regiona Južne Amerike) i prodaje industrijsku robu, mašine, transportnu opremu, hemikalije, glavne artikle koje Kina izvozi.

Istovremeno, Kina ulaže novac u Latinsku Ameriku kroz direktna strana ulaganja. Kina je kupila električnu mrežu u mnogim brazilskim državama, a kineske privatne kompanije za električna vozila, BYD i Great Wall Motors, sada su kupile dvije velike fabrike automobila u Brazilu, jednu koja je ranije bila u vlasništvu Forda, a jednu koja je ranije bila u vlasništvu Mercedesa. Dvije zapadne imperijalističke kompanije napustile su Brazil, a sada su ih preuzele dvije kineske kompanije koje će proizvoditi električna vozila.

Inače, najveći svjetski proizvođač električnih vozila sada je BYD, iako su ove brojke pomalo trik, jer BYD proizvodi i čista električna vozila i hibridna električna vozila, dok Tesla, koji je glavni konkurent, proizvodi samo električna vozila. Dakle, nije isto, ali je gore. [Od kada je održan ovaj govor, BYD je nadmašio Teslu kao najvećeg svjetskog proizvođača čisto električnih vozila.]

Tvrdio bih da sve ove činjenice i brojke pokazuju činjenicu da je Kina imperijalistička zemlja, a to ima određene posljedice i implikacije. Neki ljudi kažu da je uloga koju Kina igra u svjetskoj ekonomiji pozitivna, čak i progresivna, jer to znači da se sada možemo nadati multipolarnom svijetu, u kojem više ne dominira američki imperijalizam. To je, kažu, pozitivan razvoj za narode svijeta, posebno u potlačenim zemljama, za koje tvrde da sada imaju slobodan prostor za razvoj.

Ali ovo je potpuno netačno. Nema prednosti za radničku klasu, bilo u naprednim kapitalističkim zemljama ili u kapitalističkim zemljama na periferiji, u promjeni svijeta kojim dominira, ili uglavnom dominira jedna imperijalistička zemlja, u svijet sa različitim imperijalističkim silama koje se bore za kontrolu nad različite zemljama. Ovo ne poboljšava položaj radnih ljudi, siromašnih seljaka i siromašnih ljudi u potlačenim nacijama svijeta. To samo znači da ima više sukoba. Ima samo još više regionalnih ratova među ovim silama.

Ako je neko prisustvovao jučerašnjem razgovoru o situaciji u Africi i francuskom imperijalizmu, jasno se vidi da to nije napredak. Za radnike svijeta, njihov interes je da se bore protiv svih imperijalističkih sila, a ne da se bore tako da različite imperijalističke sile uravnoteže jedna drugu. Istina je, međutim, da s obzirom na to da Kina sada igra veću ulogu u svjetskoj ekonomiji, određene zemlje pokušavaju da uravnoteže jednu silu protiv druge, i da neznatno promijene odanost.

Na primjer, vidjeli smo da čitav niz zemalja koje su u prošlosti bile vrlo bliske saveznice Sjedinjenih Država, ili koje su u osnovi bile marionete kojima su Sjedinjene Države potpuno dominirale, poput Turske, Saudijske Arabije ili čak Brazila, na primjer, sada pokušavaju da igraju nezavisniju ulogu u svjetskoj politici. To ne znači da je Saudijska Arabija prekinula svoje veze sa Sjedinjenim Državama. Ne, oni pokušavaju da podrže Kinu protiv Sjedinjenih Država, kako bi stekli malo prednosti za sebe. Ovo nije od koristi za radnike Saudijske Arabije, koji su još uvijek pod jarmom polufeudalne, reakcionarne monarhije. Mnogi od njih su strani radnici imigranti u uslovima u kojima nemaju nikakva prava, veoma niske plate i žestoko su eksploatisani. Ali u sukobu u Ukrajini, jasno je da je Saudijska Arabija težila pomoći Rusiji, u održavanju cijene nafte i u trgovini sa Rusijom.

Postoje i drugi faktori u američko-saudijskim odnosima. Sjedinjene Države su gotovo same sebi dovoljne u smislu nafte, što u prošlosti nije bio slučaj. Ali jasno je da ako posmatrate svijet ove godine, shvatili biste da postoji mirovni sporazum između Saudijske Arabije i Irana, u kojem je posredovala Kina. A to znači da Sjedinjene Države više ne igraju tako dominantnu ulogu na Bliskom istoku kao što su mogle igrati u prošlosti. Isti je slučaj bio i sa ratom u Siriji.

Druga stvar koju trebamo reći je da ovaj proces ima određene granice. Ne kažemo da raste uticaj Kine u svijetu, da ona raste u svojoj ulozi imperijalističke sile i da će u nekom trenutku prestići Sjedinjene Države i postati glavna imperijalistička sila u svijetu. Mi to ne kažemo. To je zato što ovaj proces ima određene granice za koje mislim da je kineska ekonomija manje-više dostigla.

Kineska ekonomija već dugi niz godina ulaže u stvaranje bruto kapitala, odnosno izgradnju mašina, fabrika, industrije, a sada se suočava sa klasičnom kapitalističkom krizom hiperprodukcije. Proizvodi previše čelika, previše automobila i previše svega, što ne mogu nigdje prodati. To je klasična kriza kapitalizma.

To je i kriza tendencije pada profitne stope. Isti iznos ulaganja u mašineriju i tehnologiju u Kini više ne proizvodi isti iznos rasta BDP-a kao u prošlosti. Kina i dalje raste, ali svakako ne istom brzinom kao u prošlosti.

Foto: 李 季霖, Flickr

Postoje i drugi faktori. Kineska i američka privreda su izuzetno međusobno povezane. Stoga postoje američke kompanije koje imaju interes da izbjegnu trgovinski rat. Na primjer, Fokskon je izgradio ogromno industrijsko preduzeće u Kini koje proizvodi većinu Epl telefona koje ljudi koriste na Zapadu. Očigledno ih ne zanima trgovinski rat, a postoje i mnoge druge zapadne kompanije koje su ulagale u Kini koje igraju sputavajuću ulogu.

S vremena na vrijeme vidite kako zapadni kapitalistički lideri odlaze u Kinu na trgovinsku konferenciju, pokušavajući da ponovo uspostave normalne diplomatske odnose.

Konačno, Sjedinjene Države, kao svjetska imperijalistička sila, opadaju u svojoj ulozi, ali ovaj pad je i dalje relativno slab. Ponekad ljudi kažu: "O, Kina je već pretekla Sjedinjene Države kao najveća ekonomija, ili će prestići Sjedinjene Države", ali Kina ima mnogo veću populaciju od Sjedinjenih Država. To znači da je produktivnost rada u Sjedinjenim Državama još uvijek mnogo veća nego u Kini uopšteno, jer je Kina vrlo neujednačena i nejednaka zemlja. Nije isto u primorskim krajevima, gdje se odvijao najveći dio kapitalističkog razvoja, kao u područjima u unutrašnjosti koja još uvijek zaostaju.

Što se tiče vojne moći, Sjedinjene Države su još uvijek daleko ispred. Samo da vam dam primjer, Kina ima samo dva nosača aviona, a Sjedinjene Države 11, preko 5 puta više. U mnogim drugim oblastima to je takođe slučaj.

Dakle, mislim da iako situacija očigledno vodi ka većim tenzijama, većem potencijalu za regionalne i lokalne ratove, to ne znači da će Kina uskoro prestići Sjedinjene Države. Kina se suočava sa sopstvenim granicama.

Posljednja stvar koju želim reći je: kakav je stav komunista u odnosu na ovu situaciju? Stav komunista je sledeći: glavni neprijatelj radničke klase je kod kuće. U Velikoj Britaniji, ili u Sjedinjenim Državama, naš glavni neprijatelj nije Kina. Naš neprijatelj je vladajuća klasa u ovoj zemlji. A naši saveznici su radnici svijeta, uključujući radnike u Kini.

Ovo je zanimljiva stvar: ekonomski razvoj i razvoj kapitalizma u Kini stvorili su moćnu radničku klasu, radničku klasu koja nema novije tradicije borbe. Bilo je mnogo štrajkova, ustanaka i eksplozija borbe, ali kineska radnička klasa nema davno uspostavljenu tradiciju reformističkih partija i sindikata. To je nova radnička klasa. Mnogi od njih su migranti prve generacije sa sela u gradove. Oni rade u uslovima visoke eksploatacije.

I dok ovo opisujem, neki od vas možda misle da postoje slične paralele između ovoga i onoga što se dogodilo u Rusiji 1917. Ili onoga što se dogodilo u Španiji 1970. Ili onoga što se dogodilo u Brazilu 1980. Prva generacija radničke klase u uslovima diktature, gdje nema puteva za legalan sindikalni, ili politički razvoj, u uslovima visoke eksploatacije, gdje su se uslovi veoma brzo promijenili u kratkom vremenskom periodu. Ovo je dovelo do čega? Do revolucionarne eksplozije.

I to je ono što se sprema u Kini. Naš zadatak je da se povežemo sa kineskom radničkom klasom i da se zajedno borimo za rušenje imperijalizma i kapitalizma širom svijeta. Naš zadatak nije da slavimo što je više imperijalističkih zemalja i što je svijet multipolarniji, već da ojačamo našu odlučnost da se borimo protiv kapitalizma i imperijalizma, koji su glavni izvor ratova i eksploatacije, sistema koji je već nadživio sve korisne uloge koje je možda imao u prošlosti.