Društvene okolnosti, a razumljivim slijedom i društvena misao su u naš svakodnevni govor uvele pojam femicida sa kojim se sada već skoro svakodnevno susrećemo. Femicid definišemo  kao zločin koji se ne bi desio da žrtva nije bila žena. Otkud femicid među nama, koji su njegovi uzroci i koji su adekvatni odgovori na njega su teška pitanja, a rješenja koja se za sada nude nisu dorasla situaciji. Apeli na postojeće institucije (MUP, socijalne službe) se pokazuju neadekvatni, što zbog nezainteresovanosti, nemara, nedostatka sredstava ili naslijeđenih rodnih stereoptipa, posebno u policijskim službama. Posljednji slučaj ubistva žene koji se dogodio u Tuzli je zločin koji je počionio upravo policijski službenik.

Izvor: diskriminacija.ba

U BiH tokom prošle godine ubijeno je šest žena(u Prijedoru, Tuzli, Gradačcu, Živinicama, Zavidovićima i Sarajevu), a pet je doživjelo pokušaj ubistva od strane partnera. Slučaj koji je najviše uznemirio bosanskohercegovačku javnost jeste ubistvo Nizame Hećimović od strane njenog partnera koji je potom nastavio krvavi niz ubijajući još tri osobe i prenoseći ubistvo uživo preko društvene mreže Instagram. U ovome slučaju se kasnije ispostavilo da je počinilac od ranije poznat policiji po porodičnom nasilju i drugim kriminalnim radnjama.

Svaka druga žena u BiH doživjela je neki oblik nasilja nakon 15. godine ( fizičkog, psihičkog, ekonomskog ili seksualnog) podaci su Agencije za ravnopravnost spolova BiH iz 2013. godine. Podaci OSCE-ovog istraživanja iz 2019. godine govore da je 28 posto žena iskusilo seksualno uznemiravanje, a 14 posto fizičko ili seksualno nasilje od strane partnera. 85 posto žena nije prijavilo nasilje policiji. Ipak se čini da jedan podatak iz navedenih istraživanja ostaje u sjenci ostalih, a to je da svega 35 posto žena u BiH je ekonomski aktivno. Možemo se dalje zapitati koliko žena je stambeno zbrinuto, koliko su poslovi koje, ako uopšte rade, sigurni i donose li ikakvu izvjesnost u njihovim životima? Kome ili čemu one mogu da se okrenu ako se nađu u nasilnom okruženju? Zašto čak 85 posto onih koje su doživjele neki oblik nasilja to nisu prijavile nadležnim institucijama, zašto dvije trećine žena smatra da je nasilje privatna stvar i uobičajena pojava?  Okrenemo li pogled ka region, u Srbiji se protekle godine dogodilo 26 femicida, u Hrvatskoj 7, a u Makedoniji je ubijeno 20 djevojčica ili žena u posljednje četiri godine. Statistike na globalnom nivou su takođe zabrinjavajuće – raste broj femicida u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španiji, Meksiku...

Oslabljen ekonomski pa i pravni položaj žene i društvene norme jače od zakonskih regulativa jesu korijen problema. Kada govorimo o ekonomskim uzrocima, većina žena nema ekonomske mogućnosti da izađe iz nasilnih veza (ponavljamo da ih je svega 35 posto ekonomski aktivno), kada govorimo o pravnom aspektu one se nalaze u sistemu koji je zakonski regulisan, ali praktično sprovođenje zakonskih odluka se ne dešava. Društvene norme retradicionalizovanog društva čine da dvije trećine žena smatra da je nasilje privatna stvar. Ako govorimo o ekonomskoj i pravnoj nesigurnosti žena ne možemo da je ne povežemo i sa onim što se zove društvena uloga žena i njeno mjesto u društvu koje oblikuje retradicionalizovana misao o tome. Žene se u današnjem svijetu osjećaju nesigurno i to poručuju sa niza protesta organizovanih od Bosne i Hercegovine, preko Irana do Meksika.

Ako pokušamo da sagledamo uzroke potlačenosti i nasilja nad ženama, moramo se vratiti dalje u prošlost. Dosadašnja arheološka i antropološka istraživanja pokazuju da, do pojave privatne svojine, rod skoro nimalo nije uticao na način na koji ljudi žive.  Žene i muškarci živjeli su zajedno i jednakoobrazno. Ali čak i da nas prošlost ne zanima, antropolozi su dosad identifikovali oko 160 matrilinearnih društava širom južnoameričkog, azijskog i afričkog kontinenta. 1989. godine istraživanje načina života plemena San iz južne Afrike pokazalo je da oni ne poznaju i ne razumiju pojam porodičnog nasilja. Bison Horn Maria – pleme iz centralne Indije ne poznaje seksualno nasilje kao oblik nasilja. Šta se promijenilo na putu ka današnjici neizbježno je da se upitamo.

Fridrih Engels u svom  djelu Porijeklo porodice, privatne svojine i države iznosi da upravo pojavom privatnog vlasništva pozicija žene se fundamentalno mijenja. Onog trenutka kada su muškarci stočarstvom i poljoprivredom uspostavili prvobitnu akumulaciju, nasljeđe imovine počinje se prenositi preko muškog koljena, dok se prethodno prenosilo preko ženskog, a ženi se uloga srozava na osobu koja će tog nasljednika dovesti na svijet i odgojiti. Stroga podijela rada zatvara je u kuću i okupira porodičnim poslovima, njena uloga u društvu biva dubinski promijenjena.

Izvor: Antonio Balić, Cropix

Vijekovi će prolaziti, rađaće se filozofski i teorijski koncepti i škole koji su na besraman način podvlačili i pravili razlike između muškaraca i žena, pišući više snoviđenja nego se baveći uzrocima i razlozima razlika. Oni nose dio krivice za ono što danas zovemo rodnim kategorijama koje su prvenstveno posljedica podjele rada i uklanjanja žena iz političke zajednice. I tako nas uče da su žene slabe, nemoćne, nježne, ali su po potrebi i mudre, stabilne i hrabre. Muškarci su snažni, jaki i odvažni, a po potrebi i naivni i lakovjerljivi. Oblanda „filozofske misli“ tako je sakrila prave ekonomske i istorijske uzroke razlika koje postoje među muškarcima i ženama. Ekonomske razlike u kapitalizmu ojačaše koncentrišući bogatstvo i privilegije u rukama sposobnih, jakih i odvažnih, a one slabe i nemoćne gurnuše na obronke društvene zajednice i ženama tu načiniše „prirodno mjesto“ sa koga mogu biti pokrenute tek kada interesi kapitala to zahtjevaju, izvlačeći ih iz domicilnih okruženja i praveći od njih jeftinu radnu snagu.

Rodne razlike, koje kao mračna zavjesa, vise nad glavama muškaraca i žena, u današnje vrijeme ekonomske krize postadoše smrtonosne kao nikad prije. Ostavljeni bez mogućnosti da upravljuju svojim životima, svojim radom, svojom budućnošću, muškarci i žene ostaju dezorijentisani i izgubljeni, zatvoreni u svoje domove bez ikakve izvjesnosti i sigurnosti, odvojeni od zajednice i nenaučeni na solidarnost krivce traže jedni u drugima. Naučeni da rodne zahtjeve moraju ispunjavati, muškarci „dokazuju“ muškost nad onim slabijim od sebe, a to su uglavnom žene i djeca. Femicid je tako logična posljedica ekonomske, društvene, moralne krize tako svojstvene kapitalizmu. Sistem koji ne radi na obrazovanju, učenju, nego nameće svoje izopačene vrijednosti su društva koja doživljavaju masovna ubistva u školama. Sistem  koji obnavlja retradicionalizaciju i vrši koncentraciju bogatstva i moći u šake nekoliko ljudi proizvodi društvo koja imaju prenose ubistava uživo na društvenim mrežama.

Izvor: Antonio Balić, Cropix

Ekonomska i društvena nejednakost i nepravda nisu nešto čime mi ne trebamo i ne možemo da se bavimo. Ekonomsko pitanje je pitanje hoćemo li danas moći da damo tri obroka djeci. Ako se mi ne bavimo ekonomijom,  politikom, tj. kapitalizmom, on se bavi nama. Samo revolucija ekonomskog, političkog i kulturnog je ono što može da garantuje sigurnost ženama, muškarcima i društvenoj zajednici. Ne dozvolimo da nas kapitalizam drži u uvjerenju da mu nema alternative. Ovo nije najbolje što ljudi mogu. Roza Luksemburg je davno rekla socijalizam ili varvarstvo i sve se više čini da je bila u pravu.

Tekst originalno objavljen u 34. broju štampanog izdanja Crvene kritike