‚‚Mi žene koje smo došle do spoznaje, da spas cijelog čovječanstva leži jedino u ideji komunizma, odlučno odbijamo od sebe niske podvale i izvrtanja buržoaskih stranaka, kao da ruski boljševizam, a prema tome i komunistički pokret ostalih zemalja teži za prostitucijom žena. S gnušanjem smo pročitale sramotni članak Novoga doba od 24. ožujka, kojim taj vladin listić gadnim izvrtanjem činjenica nastoji odvratiti svjesne majke, žene i djevojke od komunističkog pokreta.

Mi, žene, koje se do sada nalazimo u socijalističkom kolu, svečano izjavljujemo, da više nećemo dati da nas izrabljuju i zavaravaju sebični predstavnici kapitalističkog i feudalnog režima. Ti nas farizeji, koji su u prošlosti, a to čine i u sadašnjosti, ženu smatrali jedino predmetom svoje niske pohote, sada opet nastoje da skrenu s pravog puta. No mi vam ovdje garantiramo da im to neće uspjeti. Mi, žene, nećemo više da budemo kukavice, nećemo više stajati po strani, nego ćemo zajedno s našom braćom i s našim muževima, rame uz rame, zaći u veliku borbu za još veće ideale komunizma.

Da živi treća internacionala!“

– Pokrajinska konferencija Socijaldemokratske stranke za Dalmaciju, Split 25.03.1919. godina

Slavna komunistkinja i revolucionarka Clara Zetkin na kongresu Druge internacionale 1910. godine, na kojem su prisustvovali i jugoslavenski delegati socijal demokrati, predlaže osnivanje Međunarodnog dana žena s namjerom mobilizacije ženskog proletarijata protiv kapitalizma u kojem leži korijen dvostruke opresije žena, ali i muškarca.

Izvor: peoplesworld.org

Upravo je tu svrhu taj dan i imao, jer te su riječi Clare Zetkin onda bile proročanske utoliko što je najveći događaj u povijesti čovječanstva ‚‚Ruska revolucija” upravo započela masovnim demonstracijama 23. veljače 1917. godine, što je po tadašnjem starom kalendaru bio 8. ožujak - Dan žena. Ruske radnice pozvale su svoju braću i muževe da se priključe generalnom štrajku. Na Dan žena štrajkalo je 90.000 radnica. Zahtjevale su prekid rata, kruh, aboliciju carizma i ukidanje policije. Žene proletarijata pokazale su svoju hrabrost i tijekom Pariške komune i Francuske revolucije pa i tijekom obznane o zabrani rada Komunističke partije Jugoslavije gdje su u gradu Zagrebu pokrenule štrajk.

Osmi mart je danas lišen svoje revolucionarne i slavne povijesti. U medijima širom republika bivše SFRJ on je diskreditiran kao praznik te se obilježava stidljivo s običajem poklanjanja ruže ženskim zaposlenicima firme. No Osmi mart ima revolucionarnu i borbenu povijest koja je danas i u dominantnom feminističkom diskursu zanemarena, dapače, falsificirana.

Takozvani ‚‚buržujski feminizam” sukladno nazivima Aleksandre Kolontaj i Rose Luxemburg, nastoji obrisati sve tekovine ženske proleterske borbe, suštinski radničke, sa stranica udžbenika iz povijesti. 

Današnje se feministice kao i onda u diskursu postavljaju kao da je liberalni pokret za ženska prava nešto značajno napravio za oslobođenje žena i ostvarivanje prava glasa, dok čitava povijest radničke borbe pokazuje drugačije. Od samih začetaka feministice, bile one radikalne, liberalne, pa i takozvane marksističke, pokušavaju revidirati povijest djelovanja pokreta ženske borbe i prikazati je odvojenom ili zasebnom od radničkog pokreta. Unatoč svim nastojanjima raznih varijanti feminizma koje su povijesno nastale, jedino se zbog borbe ženskog proletarijata i djelovanja stare socijaldemokratske partije pozicija žena poboljšala kao rezultat sudjelovanja u samom tržištu rada. Pravo djelovanja žena u političkom životu i pravo glasa kao takvo ostvaruje se samo u kontekstu djelovanja tadašnjih ženskih sekcija unutar socijaldemokratskih radničkih partija.

Rosa Luxemburg, izvor: Wikimedia Commons

Ono što navedenom feminizmu općenito nedostaje je u stvari osnovno razumijevanje korijena potlačenosti žena. Rodna perspektiva feminizma postavlja ženu i muškarca nasuprot jedno drugome. Materijalistička marksistička perspektiva postavlja klasnu analizu ispred svega. Dakle nije stvar u tome da je muškarac neprijatelj žene, već je stvar da vladajućoj klasi odgovara podređen položaj žena u klasnom društvu.

Od tekovina zaostalog feudalnog mentaliteta naslijedili smo ustroj društva u kojem je fundamentalna struktura privatna zajednica obitelji. Za ostvarivanje potpune emancipacije žena potrebna je revolucionarna društvena transformacija u radničku državu čime se jedino i može ostvariti iskonsko oslobođenje žena u pogledu socijalizacije kućanskog rada.

Poznata je slavna izreka francuskog utopijskog socijalista Charlesa Fouriera koja kaže da je pozicija žene u društvu indikator zdravlja društvenog sistema.

Učestvovanjem žena u NOB-u na našim prostorima se oslobođenje žena, makar pravno, događa ranije negoli na Zapadu odnosno u takozvanim liberalnim demokracijama. Revolucija u Jugoslaviji, unatoč staljinizaciji partije i bonapartističkoj naravi režima Josipa Broza Tita, i dalje je pokušavala očuvati osnovne tekovine socijalističke revolucije i NOB-a. Sukladno tome, u Jugoslaviji žena ostvaruje pravo glasa 1945. godine iako je ono potvrđeno i ranije u partijskim dokumentima vrhovnog štaba iz 1941. godine. Međutim, poslijeratna Jugoslavija sa većinskim udjelom seljačke klase u strukturi stanovništva, tek mora razviti sredstva za proizvodnju i radničku klasu kao takvu i otarasiti se feudalnih repova što nije uspjela uništiti Kraljevina. Osim malog udjela radničke klase u samom stanovništvu, te relativno konzervativnog razmišljanja dijela tadašnjih stanovnika i niske produktivnosti rada u usporedbi sa zapadnom Europom, Jugoslavija, čak i da je imala namjeru, još nije imala materijalne uvjete, odnosno razvijene proizvodne snage za oslobođenje žene od kućanskog rada. Osnovna struktura društva i dalje ostaje obiteljska jedinica gdje je skrb o djeci i starijima ostala na ženama. Istovremeno, sa u biti buržoaskom strukturom obitelji i vrlo strogo podijeljenim rodnim ulogama ostaju i problemi poput homofobije i seksizma. Odnos vlasti prema homoseksualcima je također bio pogrešan i reakcionaran, a samim time i nastaju razni pokreti odnosno valovi feminizma koji nastoje osloboditi žene i feminizirane muškarce podjednako.

Clara Zetkin, izvor: Wikimedia Commons

O ženskoj borbi i radničkom pokretu u Kraljevini Jugoslaviji najpodrobnije je pisala Jovanka Kecman. Ona daje detaljne informacije između 1919. do 1941. godine. Nažalost, ženski pokret između 1945. godine i od ukidanja AFŽ-a 1953, do 1978. ostaje mahom neistražen. U kasnim 70-ima javljaju se nove generacije jugoslavenskih feministica, visoko obrazovanih predstavnica akademije. Pod utjecajem tržišnih reformi i sve većem otvaranju Jugoslavije prema Zapadu, a samim time i još većim degeneriranjem partijske birokracije, nastaju i feminističke struje koje otvoreno zagovaraju kontrarevoluciju.

Nakon 90-ih s dolazi do znatnog opadanja pozicije žena u društvu u odnosu na prethodni period za vrijeme SFRJ. Progresivne reforme u Jugoslaviji i Sovjetskom savezu su praktički pojedene nakon restauracije kapitalizma. Na našim prostorima nezaposlenost je bila i do 40% a generalno socijalno opadanje dovelo je i do porasta obiteljskog nasilja. Osim što opada položaj radničke klase kao takve, samim time se srozavaju i sve tekovine NOB-a. Ustavno zajamčeno pravo na pobačaj žena iz 1978. godine je danas u velikoj opasnosti te se u nekoliko navrata pokušalo ukinuti iz hrvatskog ustava. Pozicija žene u društvu se razlikuje djelomično u presjeku po bivšim državama Jugoslavije, međutim ona i dalje nije jednaka u odnosu na muškarca. Iako su razlike u plaćama i dalje manje negoli što je situacija na Zapadu, svejedno žene nisu na tržištu rada izjednačene sa muškom radnom snagom. To je još važnije negoli nekad jer danas žene čine više od pola radne snage i većinu visoko obrazovane radne snage. Femicid je i danas uobičajeni događaj koji možemo često vidjeti, posebice u manje razvijenim zemljama bivše Jugoslavije. Nedavno je val prosvjeda ujedinio žene bivše SFRJ zbog okrutnog vala femicida u Bosni.

Ženi osim niže plaće preostaje i briga o kućanstvu odnosno ‚‚tamnica obitelji”. Kapitalizam je danas možda dovoljno razvijen za ukidanje razlika između žena i muškaraca no i dalje ne postoji nijedan kontinent na kojem možemo reći da je žena slobodna. Žena je rezervni izvor radne snage na tržištu rada, slična poziciji imigranta, stoga je pozicija žena prva na udaru tijekom krize kapitalizma. Ta žena, radnica, je pod stalnom prijetnjom, dvostruko potlačena u odnosu na radnika muškarca.

U većini svijeta, predrasude i siromaštvo onemogućavaju ženama pristup obrazovanju i zdravstvenim uslugama. Čak i u navodno razvijenom zapadnom svijetu ulazak žena na tržište rada nas je stavio u poziciju dvostrukog rada - kući i na poslu. Ulazak žena u tržište ujedno je i smanjio svima plaće upola jer su očekivanja takva da su sada dva člana obitelji koji zarađuju novac. Bez socijaliziranog kućanskog rada mnogo žena je u situaciji da sada same uzdržavaju i brinu o svojoj djeci na ovim polovičnim plaćama. Iz tog razloga nije neobično da kao rezultat još nepovoljnije pozicije žene proleterke u odnosu na proletere ranije usvajaju radikalne pozicije negoli muškarci.

Povijesna povezanost između Ruske revolucije i Međunarodnog dana žena čini ovo ispravnim trenutkom za raspravu o povijesnim tekovinama Oktobarske revolucije. Za vrijeme carskog režima u Rusiji, zakonom je bilo omogućeno da muž tuče svoju ženu te za to ne odgovara ikakvim posljedicama. Boljševici prvi u svijetu daju ženama pravo na pobačaj, plaćeni majčinski doprinos, jednake plaće, ukidanje zakona o nezakonitoj djeci, te puno pravo glasa daleko prije zemalja razvijenog kapitalizma. Isto se događa nakon NOB-a na području bivše Jugoslavije.

Rana sovjetska vlada je opskrbljivala djecu besplatnim školskim obrocima, mlijekom, specijalnom hranom i džeparcem za potrebitu djecu. Doktori i zdravstvene ustanove zamijenili su zastarjele babice. Životni vijek žena povećao se za više negoli dvostruko do 1970. godine. Do 1971. godine 49% studenata na fakultetima su bile žene, dok su mahom bile nepismene prije revolucije. Slične statistike vrijede i za Jugoslaviju. Neovisno o tome što netko mislio o boljševicima, po riječima Johna Reeda ‚"Neporecivo je da je Ruska revolucija jedan od najvećih događaja u povijesti čovječanstva, a ‚‚vladavina” boljševika fenomen od svjetskog značaja". Neovisno o degeneraciji radničke države i sličnosti režima SSSR-a sa jugoslavenskim, ne možemo poreći da je SSSR od nazadne polufeudalne i uglavnom nepismene zemlje iz 1917. godine u nekoliko desetljeća postao svjetska sila sa trećinom svjetskih znanstvenika i jakom ekonomijom te zdravstvenim sustavom daleko razvijenijim od bilo čega što se tada moglo naći na Zapadu. Ukoliko je moguće takva postignuća ostvariti sa planiranom nacionaliziranom ekonomijom uprkos birokratskom stisku, možemo zamisliti što bi samo moglo biti moguće u današnjim uvjetima sa radničkom demokracijom i upravljanjem.

Štrajk tekstilnih radnica, Ruska revolucija 1917, izvor: abc.net.au

Žensko je pitanje neodvojivo od klasnog, jer je nastalo uz pojavu klasnog društva. Zahtjevi žena za Dan žena 1917. tek su dostignuti kada su se žene i muškarci radničke klase ujedinili u njihovom ostvarenju. Zajednička borba žena i muškaraca postavila je materijalne temelje za sve kasnije progresivne reforme u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji.

Isto je moguće i danas u 21. stoljeću. Ali na daleko višoj razini negoli onda. Naš je zadatak osloboditi proizvodne snage od povijesno zastarjele klase kapitalista i iskoristiti ih na racionalan način. Samo na taj način će svi materijalni uvjeti za pravu emancipaciju žena biti dostignuti i žene i muškarci će doista biti jednaki na svaki mogući način. Cilj socijalističke revolucije je oslobođenje čovjeka. Neovisno o rodu.