Izbor Lule u Brazilu i Petra u Kolumbiji 2022. doveo je do pojačane buke i u medijima i u ljevičarskim krugovima oko druge „ružičaste plime“ u Latinskoj Americi. Ovo je referenca na talas takozvanih 'progresivnih' vlada koje su vladale niz godina u nekoliko zemalja kontinenta između 1998. i 2015. Možda je prikladno da se ove vlade opisuju kao "ružičasta" plima, jer su svakako daleko od toga da budu socijalističke "crvene". Neophodno je ispitati karakter tog prvog talasa, razloge koji su mu omogućili da traje koliko je trajao, zašto je došao do kraja i različite uslove sa kojima se ovaj novi talas suočava. 

Zaista je slučaj da su vlade koje buržoaski mediji opisuju kao, na ovaj ili onaj način, vlade lijevog centra izabrane u Argentini (2019), Brazilu (2022), Čileu (2021), Kolumbiji (2022) i Meksiku (2018). Ovo je pet najvećih zemalja Latinske Amerike. Ovome bismo mogli dodati i kratkotrajnu vladu Pedra Kastilja u Peruu, Boliviji (2020.) i Hondurasu (2021.).

Ovo je priličan zaokret u odnosu na otvoreno desničarske vlade Makrija (Argentina), Bolsonara (Brazil), Penja Nijeta (Meksiko), Pinjere (Čile) i pučističke vlade u Hondurasu i Boliviji. Ovo su ujedno i glavne zemlje koje čine 'Lima grupu', ad hoc organizaciju stvorenu 2017. da izvrši promjenu režima u Venecueli u ime američkog imperijalizma.

Na površini, ovo izgleda kao prilično moćan niz. Neki, poput Jakobina (ljevičarski časopis prim. prev)., u svom entuzijazmu za ove vlade otišli su toliko daleko da su rekli da će ovaj novi talas biti jači od prvog. Međutim, kao što ćemo objasniti, mnoge od ovih vlada uopšte nisu ljevičarske; nekoliko uključuje otvorene predstavnike vladajuće klase; i niko od njih nema jasan program koji predstavlja izazov kapitalizmu.

Ali prije nego što krenemo u to, vrijedi analizirati karakter prvog talasa „progresivnih vlada” i razloge njihovog pada.

Kriza 1980-ih

Tokom 1980-ih, Latinska Amerika je prošla kroz ono što je postalo poznato kao „izgubljena decenija“. Neposredni uzroci krize vezani su za svjetsku kapitalističku krizu kasnih 1970-ih. Kontrakcija svjetske ekonomije dovela je do kolapsa cijena nafte i drugih sirovina, što je pogodilo latinoameričke ekonomije koje su izvozile ovu robu na svjetsko tržište. Ovome je dodano i podizanje kamatnih stopa u naprednim kapitalističkim zemljama u cilju borbe protiv rastuće inflacije koja se razvila tokom 1970-ih. To je znatno povećalo kamate na vanjski dug Latinske Amerike.

Ova kombinacija faktora dovela je do oštre ekonomske kontrakcije na kontinentu u cjelini. BDP je stagnirao 1981. godine (rast 0,8 posto), a smanjivao se 1982. (-0,3 posto) i 1983. (-1,9 posto). U smislu per capita, BDP se smanjio za 9 procenata između 1980. i 1985. godine. Do 1982. Meksiko nije platio svoj spoljni dug, izazivajući opštu dužničku krizu na kontinentu. Strani zajmodavci nisu bili spremni da ponovo pregovaraju i tražili su svoj novac nazad. 

Jedini izbor koji su imali je da pribegnu MMF-u, koji je intervenisao zahtjevajući sprovođenje brutalnih paketa štednje, masovno smanjenje državne potrošnje i privatizaciju državne imovine, a sve u ime otplate spoljnog duga. Desetine miliona ljudi su bačeni u siromaštvo, dok su vlade bile prisiljene da plate milijarde dolara imperijalističkim kreditorima u inostranstvu.

Društvene i političke posljedice krize osjetile su se na cijelom kontinentu. Oni su odigrali ulogu u okončanju vojnih diktatura u Čileu, Argentini i Brazilu, ozbiljno oslabili vladavinu PRI u Meksiku i doveli do masovnog narodnog ustanka u Venecueli 1989.

To je bio početak onoga što je poznato kao "neoliberalizam". U stvarnosti, to su bile politike koje su nametnuli imperijalizam i lokalne oligarhije kako bi natjerali radnike da plate za krizu kapitalizma. Tome je početkom 1990-ih doprinio proces poznat kao "globalizacija" - odnosno daljnja eksploatacija svjetskog tržišta od strane imperijalističkih sila.

Latinoameričke zemlje bile su prisiljene da 'otvore' svoje ekonomije, što je značilo daljnji prodor stranih multinacionalnih kompanija. Takozvani sporazumi o slobodnoj trgovini u praksi su doprinijeli dominaciji imperijalizma nad ekonomijama ovih zemalja. Zaštita trgovine je srušena; državni sektor je privatizovan i otvoren za ulaganja multinacionalnih kompanija; u kojima su bile ukinute zaštite rada i životne sredine; uspostavljeni su privatni penzioni sistemi.

Zemlje koje su bile najdalje na ovom putu bile su možda Čile (gdje je proces započeo intervencijom ultra-monetarističkih 'Čikaških momaka' pod Pinočeovim režimom) i Peru (posebno za vrijeme diktature Fuđimorija 1990-ih). Španske multinacionalne kompanije igrale su ključnu ulogu u ovom procesu, preuzimajući banke, telekomunikacije i gas. Rudarske multinacionalne kompanije iz Britanije, Kanade i SAD-a takođe su imale koristi.

Do kraja 1990-ih, puni uticaj ovih politika je svima bio jasan. Došlo je do ogromnog porasta siromaštva i ekstremnog siromaštva, otvaranja ogromnog jaza u nejednakosti u raspodjeli dohotka i sve veće dominacije ovih nacija na svjetskom kapitalističkom tržištu. 

Masovne pobune

Scena je bila pripremljena za masovne pobune radnika i seljaka, koji su brzo poprimili ustaničke karakteristike. Već 1994. godine vidjeli smo ustanak Zapatista u Meksiku, čija je baza bila među siromašnim seljacima Čijapasa, ali sa širokom podrškom i simpatijama širom zemlje.

To su bili materijalni uslovi, u kombinaciji sa korupcijskim skandalima, koji su doveli do masovne diskreditacije svih buržoaskih institucija i raširene apatije birača. Prema Latinbarómetru, samo 25 posto stanovništva širom kontinenta bilo je “zadovoljno demokratijom” 2001. godine. Po prvi put, udio onih koji vjeruju da je “demokratija bolja od bilo kojeg drugog oblika vlasti” pao je ispod 50 posto širom regiona (48 procenata u 2001).

Foto: cesar bojorquez, Flickr

Uticaj krize u jugoistočnoj Aziji 1998. godine konačno je pokrenuo proces masovne borbe i ustanaka širom kontinenta. BDP po glavi stanovnika pao je za 1,3 posto u 2001. godini i za dodatnih 2,3 posto u 2002. godini.

21. vijek započeo je u Latinskoj Americi masovnim ustankom radnika i seljaka u Ekvadoru, koji je doveo do svrgavanja omražene vlade Mahuada. Već 1997. godine, oni su uklonili Bukarama sa funkcije kada je, prekršivši svoja predizborna obećanja, nastavio da sprovodi mjere štednje nametnut MMF-om. Tokom tog ustanka postavljalo se pitanje vlasti. Mase, predvođene domorodačkim organizacijama i uz podršku radničkih sindikata, osnovale su Narodnu skupštinu i zatvorile buržoaski parlament. Kada je vlada pokušala upotrijebiti vojsku, dio je prešao na stranu masa. Ali u ključnom trenutku, kada su masovne organizacije radnika i seljaka imale vlast u svojim rukama, njihove vođe to nisu iskoristile.

Sličan razvoj događaja slijedio je u Boliviji, počevši od ‘rata za vodu’ u Kočabambi 1999-2000. U toj pobjedničkoj borbi, masa radnika i seljaka prkosila je pokušajima privatizacije vode lokalnim ustankom. Tako je prekinut ciklus poraza i demoralizacije, koji je nastao nakon poraza rudara 1980-ih. Zatim su uslijedila dva ‘rata za gas’ u februaru i oktobru 2003. i u maju-junu 2005.

To su bili istinski ustanički pokreti pokrenuti oko zahtjeva za nacionalizacijom gasa. Masa radnika i seljaka paralisala je zemlju blokadama puteva i snažnim generalnim štrajkom. Rudari su krenuli na glavni grad naoružani dinamitom. Zgrade vlade su bile opkoljene. Opet je moćni sindikat COB-a mogao preuzeti vlast, čak govorivši o tome u vlastitim izjavama. Međutim, nisu uspjeli da situaciju dovedu do njenog logičnog kraja.

Krajem 2001. vidjeli smo još jedan ustanak, ovoga puta u Argentini, koji je postao poznat kao Argentinazo. Podstaknute ekonomskom krizom i udarom na banke, mase su spontano izašle na ulice i prkosile uspostavljenom poretku. U razmaku od nekoliko sedmica, pet vlada je došlo i otišlo, nesposobne da kontrolišu moćni masovni pokret. Postavljeno je pitanje moći, uz organizovanje masa u narodne skupštine i veliki piquetero pokret nezaposlenih radnika.

Ustanak ovdje nije otišao tako daleko kao prije u Ekvadoru i kasnije u Boliviji, ali je postojao potencijal za revolucionarni pokret koji bi prkosio moći vladajuće klase. Nažalost, organizacije koje tvrde da su „trockističke” u Argentini nisu jasno postavile pitanje vlasti radnika. Umjesto toga, iznijeli su samo demokratske parole, poput pozivanja na Ustavotvornu skupštinu, koji očito nisu bili primjenjivi na situaciju u kojoj je već postojala buržoaska demokratija u zemlji.

Ovim pobunama moramo dodati i Arekipazo u Peruu 2002. godine, masovni generalni štrajk koji je porazio privatizaciju električne energije u Arekipi; kao i komuna Oahaka 2006. i masovni pokret protiv izborne prevare u Meksiku iste godine.

Naglašavamo pitanje ovih ustanaka jer se proces obično predstavlja samo kao izbor „progresivnih“ vlada koje su potom nastavile s reformama. Zapravo, ono što smo imali u to vrijeme bila je eksplozija akumulisanog bijesa protiv društvenih i ekonomskih posljedica ultra-liberalne politike (poznate kao 'neoliberalizam') i diskreditovanih institucija buržoaske demokratije. Masa radnika i seljaka uzela je stvari u svoje ruke i postavila pitanje vlasti.

Neuspjeh ovih ustanaka da preuzmu vlast zbog slabosti njihovih rukovodstava je omogućio skretanje pokreta ka buržoaskom izbornom polju, što je dovelo do izbora Nestora Kirhnera (Argentina, 2003.), Eva Moralesa (Bolivija, 2005) i Rafaela Koree (Ekvador, 2006). Kada su došle na vlast, uloga ovih vlada bila je vraćanje legitimiteta diskreditovanih buržoaskih demokratskih institucija, zaustavljanje ustaničkog pokreta masa odozdo i uspostavljanje određenog stepena ravnoteže.

U slučaju Bolivije i Ekvadora, Ustavotvorne skupštine su imale odlučujuću ulogu u ovom procesu vraćanja legitimiteta buržoaskim demokratskim institucijama. Izrađeni su novi ustavi, koji su sadržavali mnogo lijepih i veličanstvenih riječi, uključujući i o „višenacionalnom“ karakteru ovih zemalja. Uprkos svim progresivnim promjenama koje su sprovedene – a reforme su uvijek nusproizvod revolucije – kapitalistička svojina je ostala netaknuta, kao i imperijalistička dominacija i ugnjetavanje autohtonog stanovništva.

Venecuela

Događaji u Venecueli su naravno, bili dio istog opšteg procesa, ali su se odvijali različitim pravcima i imali su neke specifične karakteristike. Izbor Uga Čaveza 1998. nije bio toliko početak procesa koliko je bio posljedica promjena u masovnoj svijesti još od ustanka u Karakasu 1989. godine, kada je Karlos Andres Perez primijenio paket štednje nametnut MMF-om. Hiljade ljudi je ubijeno kada je ovaj spontani ustanak radnika, omladine i gradske sirotinje bio brutalno ugušen od strane vojske i policije. To je zauzvrat dovelo do podjela unutar vojske i pojave grupe bolivarskih oficira, predvođenih Čavezom, koji su se protivili represiji i dva puta pokušali izazvati vojno-civilnu pobunu 1992. godine.

Kada je Čavez došao na vlast 1998. godine, njegov program je bio ograničen, progresivan program zaustavljanja korupcije i korištenja nacionalnog bogatstva zemlje (uglavnom iz nafte) za provođenje socijalnih programa u korist siromašne većine. U tom trenutku nije čak ni imala eksplicitno antiimperijalistički karakter. Do toga će doći kasnije, 2004. godine.

Foto: chavezcandanga

Međutim, pokušaj da se taj ograničeni demokratski nacionalni program zapravo provede u praksi, posebno agrarna reforma i vladina kontrola nad državnom naftnom industrijom sa zakonima o tome iz 2001. godine, izazvao je gnjev kapitalističke oligarhije i imperijalizma. Odlučili su da smjene vladu pučem 11. aprila 2002. godine.

Taj puč je poražen ulaskom masa na scenu, dovodeći dio vojske na njihovu stranu. Ovo je bio prvi put u istoriji Latinske Amerike: vojni udar, organizovan od strane kapitalističke oligarhije i imperijalizma, koji je poražen od masa na ulicama. To je uveliko podiglo povjerenje masa u vlastitu snagu.

Kroz niz udara i kontraudara, te kroz aktivno učešće masa, 'Bolivarska revolucija', kako je postala poznata, gurnuta je ulijevo, u sve više antikapitalističkom pravcu. Iskustvo masa u borbi protiv zatvaranja radnih mjesta i sabotaže privrede između decembra 2002. i februara 2003. dovelo je do pokreta fabričkih okupacija. Između Čaveza i masa razvio se dinamičan odnos: svaki je tjerao drugog da ide dalje.

U maju 2004. Čavez je proglasio antiimperijalistički karakter revolucije. U januaru 2005. donio je dekret o nacionalizaciji Venepala, fabrike papira koju su zauzeli njeni radnici. Drugi su slijedili njihov primjer i razvio se pokret radničke kontrole. Kasnije, istog mjeseca, proglasio je socijalizam kao ciljem revolucije.

Pokret za radničku kontrolu nije bio ograničen na privatne fabrike koje su njihovi šefovi napustili a iste potom nacionalizovane, već se proširio i na neke od glavnih državnih kompanija u zemlji, poput CADAFE, ALCASA i drugih. Uz podršku vlade, prvi latinoamerički sastanak radnika u okupiranim fabrikama održan je u Karakasu u oktobru 2005. Godine 2008. čelični gigant SIDOR je renacionalizovan i stavljen pod neki vid radničke kontrole.

U međuvremenu, seljaci su okupirali velike zemljišne posjede uz Čavezovu podršku. I širom zemlje, mase su se organizovale od samog početka Čavezove administracije.

Daleko od ponovnog uspostavljanja legitimiteta buržoaskih institucija, ovaj proces je išao u suprotnom smjeru, iako sa mnogo kontradikcija: tj. jačao je direktno učešće masa u političkom i ekonomskom životu zemlje. Čavez je čak ukazao na potrebu da se "razbije buržoaska država", iako to nikada nije stvarno provedeno u praksi. To je ono što je venecuelansku revoluciju stavilo u sukob s takozvanim 'progresivnim vladama' Latinske Amerike.

Kraj visokih cijena robe

Situacija u Brazilu je takođe imala drugačiji karakter. Ovdje smo imali izbor Lule 2002. na čelu Radničke partije (PT) – organizacije koja je nastala kao politički izraz radničke klase u revolucionarnim danima borbe protiv diktature. Njegov izbor odražavao je želju masa radnih ljudi, seljaka bez zemlje i urbane i ruralne sirotinje uopšte za temeljnim promjenama. Ali u to vrijeme, Lula i vodstvo PT-a već su napustili svoje ranije tvrdnje da se zalažu za klasnu nezavisnost. Oni su značajno moderirali svoj program i bili spremni da rade unutar sistema. Od početka je njegova vlada bila vlada nacionalnog jedinstva i klasne saradnje.

Ali uprkos razlikama, sve ove vlade su imale koristi od zajedničkog faktora: relativno dugog ciklusa visokih cijena sirovina, koji je trajao najveći dio decenije, završavajući robnim krahom iz 2014. godine. Grafikoni se mogu napraviti za cijene nafte, prirodnog gasa, cinka, bakra, soje itd., koji su glavni izvozni proizvodi za južnoameričke zemlje, i svi pokazuju istu sliku: nagli porast cijena počevši oko 2004-05, pad u 2007-08, a zatim snažan oporavak koji traje do 2014-15.

Promjene u cijeni nafte

Sve ono što su neki buržoaski ekonomisti opisali kao „robni superciklus” u velikoj je mjeri vođeno ulaskom Kine na svjetsko tržište, razvojem njene industrije, a sa njom i nezasitnim apetitom za sirovinama i izvorima energije. Posljednji porast nakon svjetske krize 2007. bio je zbog jakih kejnzijanskih mjera državne potrošnje koje je Kina usvojila nakon te krize, a koja je imala snažan uticaj u Južnoj Americi. Kina je 2009. godine postala glavni trgovinski partner za cijeli region, istisnuvši Sjedinjene Države.

Ovaj ciklus visokih cijena roba bio je osnova za stabilnost svih ovih „progresivnih“ vlada. To im je dalo određeni manevarski prostor da sprovedu određene društvene reforme bez odlaska van granica kapitalizma. Rastući životni standard i plate održali su njihovu popularnost.

Sa izuzetkom Venecuele, gdje je izvršen prodor u kapitalistička prava svojine, sve ove vlade ostale su unutar granica sistema. Iako su neki od njih govorili o socijalizmu, mislilo se zapravo na socijaldemokratiju, odnosno brušenje oštrih rubova kapitalizma, uz očuvanje njegovih temelja netaknutih. Jedini koji je otvoreno istupio protiv kapitalizma bio je Ugo Čavez. Ali čak ni u Venecueli proces nikada nije završen, na šta se i sam Čavez gorko žalio neposredno prije smrti.

Nijedna od ovih vlada nije suštinski promjenila karakter akumulacije kapitala u regionu, zasnovanog na izvozu poljoprivrednih proizvoda, pljački mineralnih resursa i izvora energije, i eksploataciji jeftine radne snage pod dominacijom na svjetskog tržišta.

Promjene u cijeni cinka

Tada je, kao i sada, bio veliki naglasak na ideji "borbe protiv neoliberalizma", kao da je moguće upravljati kapitalizmom na način koji bi koristio i masi radnika i seljaka, a ne samo bogatim kapitalističkim elitama i imperijalističkim multinacionalnim kompanijama. Srednjoročno i dugoročno se pokazalo da je to nemoguće. Ali neko vrijeme činilo se da funkcioniše.

Iznosile su se razne konfuzne ideje, kao što je ideja „socijalizma 21. vijeka“, ili ideja potpredsjednika Bolivije Garsije Linere o „andsko-amazonskom kapitalizmu“ kao neophodnoj fazi razvoja prije nego što se može postaviti zadatak socijalizma.

Sve ove iluzije su se srušile nakon 2014. godine, kada je kineska ekonomija naglo usporila, dovodeći do kraja superciklus robe. Kako noć slijedi dan, ideja da se kapitalizam (ili 'neoliberalizam') može ukrotiti pokazala se poraznom, a sve ove vlade pretrpjele su izborne poraze ili su smijenjene na ovaj ili onaj način.

U novembru 2015. desničar Makri pobijedio je na izborima u Argentini. U decembru 2015. Madurov PSUV je poražen na izborima za Narodnu skupštinu. U Boliviji je Evo Morales izgubio na ustavnom referendumu u februaru 2016. U Ekvadoru, Lenjin Moreno, Korein predsjednički kandidat, morao je ići u drugi krug predsjedničkih izbora 2017. godine, a onda je ubrzo nakon toga raskinuo sa svojim mentorom i otvoreno se pridružio imperijalizmu i vladajućoj klasi. U Brazilu, kandidatkinja PT Dilma Rusef, koja je samo tijesno pobijedila u drugom krugu predsjedničkih izbora 2014. pomjerajući svoju kampanju na lijevu stranu, tada je opozvana 2016. u procesu koji je pokrenuo njen vlastiti buržoaski potpredsjednik Temer.

Promjene u cijeni soje

U Venecueli je, formalno, PSUV ostao na vlasti, a Maduro je zamijenio Čaveza nakon njegove smrti 2013. Bolivarska revolucija je bila u stanju izdržati nekoliko pokušaja kontrarevolucije koju podržava imperijalizam da je zbaci. Revolucija je otišla veoma daleko, kako u pogledu svijesti masa, tako i u pogledu materijalnih dobitaka koje su postigle. Međutim, i ovdje je nakon izbornog poraza u decembru 2015. godine došlo do jasnog procesa pomjeranja udesno. Birokratija se učvrstila na vlasti; mase su potisnute nazad; i polako ali sigurno, dobici revolucije su preokrenuti. Kontrola radnika je uništena. Zemljište koje je eksproprisano pod Čavezom i dato seljacima vraćeno je zemljoposjednicima (starim i novim). Preduzeća koja su bila nacionalizovana su reprivatizovana. Cijeli naglasak je bio na sklapanju mira s vladajućom klasom – uz održavanje PSUV-a na vlasti.

U 2018. godini, Madurova vlada je uvela monetaristički paket ekonomskih mjera protiv radničke klase, zbog čega su radnici preuzeli teret ekonomske krize. Uništeni su kolektivni ugovori, a time i stečena prava i uslovi radnika. Sindikalni i radnički aktivisti koji su se organizovali da se odupru ovim mjerama bačeni su u zatvor. Vrlo malo je ostalo od revolucionarnog duha čavizma, a većina onoga što je ostalo postoji u otporu vlasti.

Prerano predviđena 'smrt ljevice'

To je mnoge navelo da padnu u duboki pesimizam, tvrdeći da su se mase u Latinskoj Americi „pomaknule udesno“, a proglašeno je da je počeo novi „konzervativni talas“ koji je bio predodređen da traje godinama. Neki su otišli toliko daleko da su tvrdili da je fašizam došao na vlast u Brazilu.

U martu 2016. meksički političar Horhe Kastanjeda (koji je od člana Komunističke partije postao ministar u reakcionarnoj vladi Visente Foks Kesade) objavio je kolumnu u Njujork Tajmsu pod naslovom „Smrt ljevice Latinske Amerike'. Bazirajući se na izbornim porazima Kirhnerizma u Argentini i PSUV-a u Venecueli, Kastanjeda je proglasio “smrt” – obratite pažnju na ovo: ne pad, niti povlačenje, već smrt – latinoameričke ljevice!

Ništa nije moglo biti dalje od istine. Ono što smo doživjeli nije značajan porast podrške desnim političkim strankama, već ono što se preciznije može opisati kao kolaps podrške 'progresivnim' vladama koje su bile na vlasti, a sada su suočene s upravljanjem krizom kapitalizma. Zapravo, ovaj razvoj događaja bio je rezultat nesposobnosti politike „anti-neoliberalizma” da riješi fundamentalne probleme s kojima se suočavaju mase u ovim zemljama.

To je dovelo do konfuzije i demoralizacije među dijelom masa. Ali konkretni materijalni uslovi ponovo su ih gurnuli u akciju. Ove desničarske vlade nisu bile u stanju da sprovode svoju politiku, pa su se od samog početka suočile sa masovnim protivljenjem. To je bio slučaj sa Makrijem, Bolsonarom, Morenom, itd.

Možda je najjasniji slučaj Makrijeve vlade u Argentini. Kada je pokušao da izvrši napad na penzije u decembru 2017. godine, suočio se sa ogromnim talasom protesta i konfrontacija zbog kojih je odustao od ideje o primjeni kontrareformi rada. Vlada Makrija se suočila s pet generalnih štrajkova, a da nije bilo izbora u oktobru 2019. moguće je da bi na kraju bila svrgnuta revolucionarnim ustankom.

U kontekstu kapitalističke krize, otvoreno desničarske i proimperijalističke vlade koje su zamijenile 'progresivne' vlade nisu bile u stanju steći nikakav legitimitet. Naprotiv, njihov dolazak na vlast pripremio je put za još jedan talas pobunjeničkih pokreta širom kontinenta.

Počevši od 2019. godine, ono šta smo vidjeli nije bio 'konzervativni talas', već masovne pobune nizu zemalja. Na Haitiju je postojao masovni revolucionarni pokret koji je trajao nekoliko mjeseci. U Portoriku smo u julu 2019. vidjeli masovne proteste koji su paralisali ostrvo i prisilili guvernera na ostavku. U Ekvadoru je u novembru 2019. došlo do masovne pobune protiv vlade Lenjina Morena koja je zapravo postavila pitanje moći, jer je vlada bila prisiljena napustiti glavni grad Kito. U Čileu smo od oktobra do decembra iste godine vidjeli produženi pokret koji je stavio znak pitanja na cjelokupno političko uređenje zemlje, koje je uspostavljeno na kraju Pinočeove diktature 30 godina ranije.

U Kolumbiji smo vidjeli masovni nacionalni štrajkački pokret (paro nacional) u novembru 2019., a zatim i nacionalni štrajk bez presedana u aprilu-maju 2021. koji je zabio posljednji ekser u kovčeg Dukeove vlade i uribizma koji je stajao iza njega.

U svim ovim pokretima, u jednom ili drugom stupnju, postavljalo se pitanje vlasti. Masa radnika i seljaka, sa revolucionarnom omladinom na čelu, nije se ograničavala u maršu od A do B da bi se suprotstavila ovoj ili onoj politici. Riječ je o masovnim demonstracijama, sukobima s policijom u kojima je na desetine mrtvih, državi paraliziranoj štrajkovima i blokadama puteva, organizovanju samoodbrane, a sve to dovodi do situacije da je glavni slogan pokreta postao rušenje postojećih vlada.

Ono što je nedostajalo u svakom slučaju – to posebno jasno vidimo u Ekvadoru i Čileu gdje su stvari otišle dalje – bilo je revolucionarno vođstvo potpuno svjesno onoga šta je potrebno: razviti embrionalne organizacije radničke vlasti koje su tada nastale manje-više spontano (štrajkačke odbore, cabildos abiertos, narodne skupštine, starosjedilačke i narodne straže, Primera Linea) u državnu strukturu sastavljenu od delegata koji se biraju i opozivaju u svakom trenutku, a da ova nacionalna skupština radnog naroda preuzme vlast.

Kako je nedostajao ovaj ključni faktor – ono što marksisti opisuju kao „subjektivni faktor”, revolucionarno vođstvo, vladajuća klasa je bila u stanju da porazi pokrete. To je učinila, ne tako što ih je razbila silom, iako je bila brutalna represija, kao što je ranije spomenuto, već buržoaskim parlamentarnim sredstvima. To je bio slučaj u Čileu, gdje je estallido preusmjeren duž sigurnog parlamentarnog kanala Ustavne konvencije koje su tražile postojeće strukture kapitalističke države. Kada su mase sišle sa ulica, vladajuća klasa je krenula u kontraofanzivu.

U Kolumbiji je nedostatak jasnog nacionalnog vođstva za paro nacional 2021. značio da se pokret raspršio, a na kraju su mase tražile rješenje umjesto na izbornoj areni, izborom Gustava Petra u junu 2022. U Ekvadoru je izbor bankara Lasa na vlast 2021. godine, uz tjesne izborne rezultate i samo zbog raskola snaga koje su imale podršku radnika i seljaka, postavio teren za novi nacionalni štrajk u junu 2022. godine. Ništa nije riješeno.

U Boliviji je rušenje vlade Eva Moralesa 2019. kratko trajalo. Herojski otpor masa nije dozvolio reakcionarnoj oligarhiji da se čvrsto uspostavi na vlasti. U roku od godinu dana, novi izbori doveli su Arcea, iz MAS-a, na mjesto predsjednika.

Priroda novog 'progresivnog talasa'

Ono šta se opisuje kao "novi progresivni talas" u Latinskoj Americi rezultat je ove situacije. To su različite vlade, svaka sa svojim karakteristikama.

Borić u Čileu je možda najdesničarskiji od svih. Polazeći od pozicije postmodernističke 'ljevice', opsjednut pitanjima identiteta nasuprot klasi, te simbolima, a ne materijalnim uslovima, Borić je vrlo brzo krenuo udesno. Vlada koja je obećala samoopredjeljenje za narod Mapuče, završila je militarizacijom Valmapua i zatvaranjem vođa radikalnih Mapuče organizacija.

Vlada koja je došla na vlast obećavajući temeljnu reformu omraženih policijskih snaga karabinjera, na kraju je donijela zakon koji predviđa nekažnjivost policajaca prilikom upotrebe oružja protiv civila. Borić je od početka bio otvoren u svojoj podršci opštim interesima američkog imperijalizma u regionu i na međunarodnom planu (posebno napadajući Venecuelu).

Foto: Nicolás Aboaf, Wikimedia Commons

U Argentini imamo vladu koja je nestabilna koalicija između dva krila istorijskog peronističkog pokreta. Alberto Fernandez predstavlja krilo koje više gleda na vladajuću klasu, dok Kristina Fernandez predstavlja kirhnerizam, koji tvrdi da je “nacionalno popularna” struja, i ima dublje korijene među radničkom klasom i siromašnima. Ali na kraju dana, suočena s dubokom ekonomskom krizom, bijegom kapitala, visokom inflacijom i prijetnjom neplaćanja duga, ova vlada je pristala na dogovor s MMF-om koji je vezuje za politiku fiskalne štednje (odnosno, natjerati radnike da snose teret kapitalističke krize). Uprkos protestima i demagoškim gestovima, kirhneristi su suodgovorni za ovu politiku protiv radničke klase.

Lulina vlada u Brazilu počinje tamo gdje je Dilmina završila u smislu njegove desničarske smjene. Ovo je, opet, vlada klasne saradnje i nacionalnog jedinstva. Izbor potpredsjednika nije bio slučajan: Alkmin je jedan od glavnih političkih predstavnika vladajuće klase. Ali dolaskom na vlast, Lula je sklopio sve vrste sporazuma s buržoaskim strankama u Kongresu i Senatu, a njegov vlastiti kabinet uključuje čak i bolsonariste.

Meksiko

López Obrador, izabran 2018. u Meksiku, nudi vrlo jasan primjer dominantnih ideja iza ovih vlada. On je tvrdio da su problemi s kojima se Meksiko suočava zbog korupcije, birokratije i lošeg upravljanja. A on se protivio neoliberalizmu i zalagao za razvoj nacionalnog kapitalizma. Od dolaska na vlast dosljedno je provodio svoj program, koji ostaje u granicama kapitalizma, smanjenjem plata visokim funkcionerima, borbom protiv utaje poreza i uopšte pokušajem primjene štedljivijeg pristupa državnoj birokratiji.

Na površini, čini se da njegov program funkcioniše. Sproveo je širok spektar socijalnih programa usmjerenih na najsiromašnije slojeve društva, kao i niz infrastrukturnih projekata visokog profila. Ali u stvarnosti, njegova vlada je imala koristi od posebne kombinacije ekonomskih faktora koji zaista ne mogu trajati: visoke cijene nafte; strana ulaganja američkih kompanija koje vraćaju dio svoje proizvodnje iz Kine nakon šoka COVID-19 na linijama snabdijevanja; i, kao rezultat toga, jak pezos.

Za razliku od zemalja u Južnoj Americi koje su bliže povezane s kineskom ekonomijom, Meksikom u velikoj mjeri dominira njegov moćni susjed na sjeveru. Čim recesija počne u Sjedinjenim Državama, meksička ekonomija će biti teško pogođena, a pokušaj implementacije ograničenih reformi i programa nacionalnog razvoja u granicama kapitalizma pokazaće se ono što jeste: san.

I u slučaju Meksika, vlada Lopeza Obradora radila je na ponovnom uspostavljanju legitimiteta buržoaskih institucija okaljanih decenijama korumpiranih vlada, izbornih prevara i državne represije.

Peru

Slučaj Perua je vrijedan detaljnog proučavanja. Ovdje je izbor Pedra Kastilja u julu 2021. godine za kandidata Peru Librea bio velika prekretnica. Predstavljao je težnju masa da raskinu s prošlošću, sa naslijeđem Fuđimorijeve diktature, njenom ultra-liberalnom politikom i 20 godina u kojima su ih svi izabrani predsjednici izdali.

Iako Peru Libre sebe naziva marksističkom, lenjinističkom i marijategstičkom strankom, njena politika je zapravo ponavljanje stare dvofazne politike staljinizma. Partijski program govori o “narodnoj ekonomiji sa tržištima”, u kojoj vlada moć multinacionalnih kompanija i podstiču se “produktivni biznisi”. Sam Kastiljo, iako nije bio član stranke, vodio je kampanju pod sloganom "nikad više siromašni ljudi u bogatoj zemlji", obećavajući da će ponovo pregovarati o ugovorima s rudarskim multinacionalnim kompanijama (a ako odbiju, eksproprijaciju), da će nacionalizovati gas i koristiti prihode za obezbjeđivanje obrazovanja, zdravstvene zaštite, stanovanja i poslova za sve.

Ovaj program, koliko god da je bio ograničen, direktno se sukobio sa interesima kapitalističke oligarhije i interesima moćnih rudarskih multinacionalnih kompanija (iz Kanade, SAD, Kine i Britanije), podržanih imperijalizmom. Od prvog dana svog predsjedništva, Kastiljo je bio pod ogromnim pritiskom, bio je podvrgnut kampanji demonizacije od strane visoko koncentrisanih kapitalističkih medija Perua, i suočavao se sa stalnom sabotažom od strane Kongresa, kojim je dominirala oligarhija. Zatim je krenuo sa ustupcima (smjenom ministra vanjskih poslova, pa premijera, pa ministra rada) i razvodnjavanjem svog programa (u vezi s rudarskim i gasnim multinacionalnim kompanijama).

Međutim, daleko od smirivanja vladajuće klase, njegovi ustupci su viđeni kao znak slabosti i pozivali su na još veću agresiju, dok su slabili njegovu podršku među radnicima, seljacima i siromašnima. Konačno, u decembru 2022, jedva 16 mjeseci  njegovog mandata, kapitalistička oligarhija (koja je dobila odobrenje od američke ambasade) izvela je državni udar i bacila Kastilja u zatvor.

Odgovor masa bio je herojski i uzoran. Dva mjeseca su okupirali ulice, organizovali masovne štrajkove i marširali na glavni grad Limu, prkoseći brutalnoj represiji Boluarteovog režima, koji je koristio policiju i vojsku protiv nenaoružanih demonstranata, ubivši preko 60 ljudi.

Glavna lekcija Kastiljove vlade je da će čak i blagi, ograničeni program reformi svakoga ko pokuša da ih provede (a Kastiljo se od prvog dana povukao iz vlastitog programa) staviti u sukob s vladajućom klasom i imperijalizmom. Oni se neće ustručavati koristiti sva sredstva koja su im na raspolaganju (medije, društvene mreže, buržoasko javno mnijenje, pravosuđe, državni aparat, a na kraju i policiju i vojsku) da potkopaju takvu vlast i na kraju, ako je potrebno, da je sruše. Uprkos svojoj umjerenosti, Petro u Kolumbiji se takođe suočava sa upravo takvom kampanjom.

Stav kapitalističke oligarhije i imperijalizma

Stav vladajuće klase i imperijalizma prema vladama u ovim zemljama je pomiješan. S jedne strane, kapitalisti žele 'stabilnost poslovanja' (tj. eksploataciju radnika i seljaka). U onoj mjeri u kojoj su ove vlade u stanju da to obezbjede, one zauzimaju pragmatičan stav i spremne su da ih tolerišu.

S druge strane, ove vlade su, u jednom ili drugom stupnju, dovedene na vlast težnjom radničkih i seljačkih masa za boljim životom. Uprkos svojim umjerenim programima, posebno reakcionarna vladajuća kapitalistička oligarhija u Latinskoj Americi ne može dozvoliti bilo kakav izazov svojoj moći, bogatstvu i privilegijama, koliko god to bilo ograničeno (ne daj bože da se od njih traži da plate porez, na primjer!)

Političari poput Gustava Petra u Kolumbiji, stoga, iako nisu baš revolucionarne usijane glave, suočeni su sa stalnom kampanjom demonizacije u medijima, i potkopani su zavjerom dijelova državnog aparata, a u nekim slučajevima i pokušajima mobilizacije srednje klase protiv njih. Sličan razvoj događaja smo vidjeli u Meksiku. Petro, López Obrador i drugi su optuženi da su „kastročavisti“, komunisti ili još gore. Kad bi bar bili! U svom pobjedničkom govoru nakon pobjede na izborima u Kolumbiji, Gustavo Petro je otvoreno rekao: “razvijaćemo kapitalizam”. Tokom predizborne kampanje čak je potpisao i pravno obavezujući dokument kojim se obavezao da neće vršiti nikakve eksproprijacije.

Problem je u tome što je u periodu senilnog propadanja kapitalizma, u zemljama koje su pod dominacijom imperijalizma, nemoguće izvršiti bilo kakav nacionalni razvoj, niti zadovoljiti nasušne potrebe masa za stanovanjem, poslom, obrazovanjem, zdravstvenu zaštitu i penzije, bez upadanja u imovinu zemljoposednika, bankara, kapitalista i multinacionalnih kompanija. Kao što je pokazano u Peruu, čak i zahtjev za ponovnim pregovorima o rudarskim ugovorima kako bi se povećali porezi i tantijemi je anatema za krvopije u rudarskim multinacionalnim kompanijama.

Ako su ove vlade u određenom vremenskom periodu prejake da bi bile svrgnute, kapitalisti su spremni da prihvate situaciju i čekaju svoje vrijeme, dok u isto vrijeme koriste sva sredstva koja su im na raspolaganju da ih potkopaju. Jednom kada su diskreditovani i više ne služe korisnoj svrsi uljuljkavanja masa u pasivnost, onda se odbacuju, na bilo koji način.

Očigledno, iza zaostale lokalne oligarhije – posebno odvratne vladajuće klase, prožete dubokom mržnjom i strahom od masa, u kombinaciji sa duboko ukorijenjenim rasizmom – stoji američki imperijalizam, koji je kontinent oduvijek smatrao svojim dvorištem. Još od proglašenja Monroove doktrine 1823. (“Amerika za Amerikance”), Vašington je prisvojio pravo da smijeni i svrgne vlade koje im nisu po volji. Kao što je zločinac Henri Kisindžer jednom rekao: „Ne vidim zašto trebamo stajati po strani i gledati kako zemlja postaje komunistička zbog neodgovornosti njenih ljudi. Pitanja su previše važna da bi čileanski glasači bili prepušteni sami sebi.” To sumira pravi stav američkog imperijalizma prema buržoaskoj demokratiji.

U progresivnim krugovima u Latinskoj Americi postalo je moderno govoriti o 'lawfare', odnosno praksi korištenja pravosuđa za podrivanje i uklanjanje 'progresivnih vlada'. Ovo se, na primjer, moglo vidjeti u istrazi Lava Jato u Brazilu, politički motivisanoj operaciji da se uništi PT i demoralizira radnička klasa, koristeći korupciju kao pogodan izgovor.

Istraga je prekršila sva pravila buržoaske zakonitosti. To nije bilo važno. Glavni cilj je postignut: Lula je spriječen da vlada (i zatvoren), PT je temeljno diskreditovan, a sudija Moro je postao ministar u Bolsonarovoj vladi. Slične metode korištene su 2016. kako bi se došlo do opoziva Dilme Rusef, Luline nasljednice na mjestu predsjednika države ispred PT.

Sličan razvoj događaja sada vidimo u Argentini, gdje je pravosuđe poduzelo mjere da zabrani Kristini Kirhner da učestvuje na izborima. Cilj je, opet, jasan: ukloniti političarku koja, uprkos svom buržoaskom programu, zadržava veze sa masama i ponekad koristi demagoški jezik protiv MMF-a, što može postati opasno. Sudski postupci su također korišteni protiv Rafaela Koree iz Ekvadora i drugih.

Foto: Asamblea Nacional del Ecuador, Flickr

No, može li se to opisati kao 'zakon' koji uključuje zloupotrebu pravosuđa? I da li je ovo zaista nova pojava? Prvi zaključak se može izvesti samo ako pretpostavimo da je sudstvo nezavisno i nepristrasno tijelo. U stvarnosti, ne postoji takva stvar kao što je „vladavina zakona“, koja stoji iznad i izvan interesa vladajuće klase. Pravda je u buržoaskom društvu uvijek bila klasna pravda, u korist kapitalista.

Naravno, da bi ova fikcija funkcionisala, u većini slučajeva se poštuju pravila. Ali vladajuća klasa nikada nije bježala od toga da u potpunosti prekrši svoja vlastita pravila ako je potrebno da brani svoje bogatstvo i imovinu. Onda nema ništa novo u 'lawfare'. I otvoreniju klasno zasnovanu upotrebu pravosuđa za očuvanje interesa trule kapitalističke oligarhije treba iskoristiti, ne da zahtijeva istinski 'pravedan' pravosudni sistem, koji ne može postojati u klasno podijeljenom društvu, već radije razotkriti stvarni karakter takozvane 'vladavine prava'.

Prvi i drugi 'progresivni talas'

Karakter ovih vlada – koje su u cjelini gledano mnogo slabije, krhkije i uopšte reakcionarnije u svojoj politici od onih iz prethodnog 'progresivnog talasa' – određen je činjenicom da ne mogu računati čak ni na ograničeni manevarski prostor koji je prvi talas uživao 2005-15. Ekonomska situacija u Latinskoj Americi je jedna od strašnijih kapitalističkih kriza. Region je bio najteže pogođen pandemijom u svijetu, kako po broju umrlih, tako i po društveno-ekonomskom uticaju. U deset godina do 2023. BDP regije je rastao u prosjeku 0,8 posto, što ako se uzme u obzir rast stanovništva znači pad, a ne stagnaciju. Poređenja radi, tokom izgubljene decenije 1980-ih prosječan rast je bio 2 posto.

Komentarišući ove brojke, Hoze Manuel Salazar Sirinčas, šef Ekonomske komisije UN-a za Latinsku Ameriku i Karibe (CEPAL), rekao je: "Ovo je strašno, ovo bi zaista trebalo biti veliko crveno svjetlo."

Umjesto 'superciklusa' visokih cijena roba poput onog u kojem je uživao prethodni talas 'progresivnih vlada', sada se suočavamo s periodom globalne kapitalističke krize, pogoršane naglim usporavanjem kineske ekonomije, povlačenjem od globalizacije itd. Zemlje Latinske Amerike, potpuno integrisane i zavisne od svjetskog tržišta, trpiće posebne udarce.

To ne znači da ne može postojati privremena protivstruja. Trenutno postoji velika potražnja za određenim mineralima vezanim za prelazak na električna vozila (litijum); neke zemlje su imale koristi od visokih cijena energije djelimično uzrokovanih ratom u Ukrajini i sankcijama Rusiji; Meksiko je primio ulaganja od američkih kompanija koje su izmiještale svoju proizvodnju daleko od Kine. Svi ovi faktori su ograničeni po svom uticaju i vremenski ograničeni. Svjetska recesija koja dolazi izazvaće oštro smanjenje potražnje za sirovinama, mineralima i izvorima energije, od kojih zavise ekonomije Latinske Amerike.

Ova nova 'ružičasta plima' ili 'talas progresivnih vlada' – kako god da ih nazovemo – sigurno neće biti jača od prve. Naprotiv. Od početka će biti suočena sa ozbiljnom krizom kapitalizma i biće prinuđena da sprovodi mjere protiv radničke klase. Mase neće ostati pasivne. Vlada koju su izabrale mase, a u koju su potonje uložile iluzije promjene, može, naravno, izazvati određeni period razočaranja ili demoralizacije kada provodi politiku u korist vladajuće klase. Ali kao što je neizbježno kako noć bude slijedila dan, radnici i seljaci će biti podstaknuti na akciju u pokušaju da brane svoje životne uslove i preokrenu napade.

Drugim riječima, čak i nacionalni i demokratski zadaci revolucije koji se u različitim zemljama Latinske Amerike čekaju u različitoj mjeri, mogu se u potpunosti realizovati samo rušenjem kapitalizma i dolaskom na vlast radničke klase na čelu svih potlačenih slojeva društva. U granicama kapitalizma, nijedan od ovih problema se ne može riješiti. Ovaj zaključak, koji se u praksi može izvući iz iskustva posljednjih nekoliko decenija, pa čak i dva vijeka otkako su latinoamerički narodi stekli nezavisnost, isti je onom koji je formulisao Trocki u svojoj teoriji permanentne revolucije.

To je bila politika rane lenjinističke komunističke internacionale u odnosu na Latinsku Ameriku. Istu politiku formulisali su latinoamerički komunisti poput Peruanca Hoze Karlosa Marijategija i Kubanca Hulija Antonija Mele 1920-ih. Samo socijalistička revolucija može početi rješavati probleme zaostalosti, nacionalnog ugnjetavanja, agrarne reforme, stanovanja, poslova, obrazovanja i zdravstvene zaštite s kojima se suočavaju milioni radničke klase i siromašnih ljudi širom ovog bogatog kontinenta. To znači eksproprijaciju sićušne i trule kapitalističke oligarhije zemljoposjednika, industrijalaca i bankara, koji su sa hiljadu niti vezani za dominaciju imperijalizma.

Perspektiva za Latinsku Ameriku, kao i za svijet u cjelini, je perspektiva previranja i stresa, velikih bitaka i revolucionarnih preokreta. Iznova i iznova će se postavljati pitanje moći. Najhitniji zadatak za revolucionare širom kontinenta je da izvuku neophodne pouke iz posljednjih 25 godina kako bi se pripremili za bitke koje predstoje.

Kapitalizmom, u svojoj epohi senilnog propadanja, ne može se upravljati „bolje“, niti na način koji koristi masi radnih ljudi. Borba nije protiv neoliberalizma, već za rušenje kapitalističkog sistema u cjelini. Imamo puno povjerenje u sposobnost radničke klase da transformiše društvo i preuzme budućnost u svoje ruke. Hitno moramo izgraditi revolucionarno vođstvo potrebno da borbu odvedemo do pobjede.

Tekst je objavljen 09. juna 2023.