Brutalno bombardiranje grada Gaze, s golemim brojem ubijenih – do sada ih je službeno zabilježeno preko 11.000 (17. studeni prim. prev.) - s još 3.000 nestalih – i golemim razaranjem infrastrukture, bombardiranjem bolnica, škola, izbjegličkih kampova, gađanjem ambulantnih vozila i medicinskog osoblja, sve to iskazuje barbarstvo napada izraelske vojske na palestinski narod. 

Dok se noćna mora u Pojasu Gaze nastavlja, Palestinci koji žive na Zapadnoj Obali doživljavaju sve veće napade izraelskih vojnika i doseljenika. To je počelo već i prije 7. listopada, ali od tada je masovno pojačano, s blizu 200 ubijenih Palestinaca. U nekim su područjima cijele zajednice bile prisiljene seliti pod prijetnjom da će biti ubijene.

Ovaj sukob nije novijeg datuma, ali ima duboke povijesne korijene koji sežu do vremena kada je prvi put započeo cionistički projekt izgradnje židovske države u povijesnoj Palestini. Jedini način na koji se ta država mogla izgraditi 1948. bilo je protjerivanje cijelog jednog naroda iz njegove domovine. Time je počinjen zločin nad palestinskim narodom koji je u središtu međuetničkog sukoba koji je do danas ostao neriješen.

Foto: Magne Hagesaeter, Flickr

Događaji od 7. listopada ponovno su skrenuli pozornost svijeta na ovaj sukob. Ti dramatični događaji, praćeni nemilosrdnim masakrom naroda Gaze koji je u tijeku, otvorili su novo poglavlje u strašnoj nevolji palestinskog naroda.

Međutim, ti događaji nisu munja iz vedra neba. Posebno se moramo osvrnuti na kontinuirano izvlaštenje Palestinaca koji žive na Zapadnoj Obali tijekom mnogih desetljeća, i prije i nakon Sporazuma iz Osla iz 1993. koji je doveo do uspostave Palestinske uprave.

Širenje naselja

Još u lipnju ove godine, mjesecima prije sadašnje eskalacije sukoba, Netanyahuova vlada – najdesnija u povijesti Izraela – značajno je pojačala svoj program širenja naselja na Zapadnoj Obali. Odnosno, na samom području Palestinske uprave, gdje su se Palestinci prije nekoliko desetljeća nadali da bi mogli postići samoupravu kao početni korak prema istinskoj državnosti. Ta se nada mnogo puta izjalovila, a ovo je bio samo još jedan korak u poništavanju te opcije.

Samo u prvih šest mjeseci ove godine vlada je odobrila dodatnih 7000 novih stambenih jedinica na Zapadnoj Obali. Međutim, izmjena zakona u lipnju omogućila je daljnje ubrzanje ovog programa. Najnoviji podaci pokazuju da je broj izraelskih doseljenika na okupiranoj palestinskoj zemlji već dosegao blizu 750.000 u 250 naselja. Oko 250.000 doseljenika živi u istočnom Jeruzalemu, a ostali su rašireni po Zapadnoj Obali.

Svako naseljavanje prate nadmoćne snage izraelske vojske, IDF-a. Opskrbljeni su obiljem vode i prvoklasnim uslugama, a pristupa im se kroz mrežu namjenskih cesta, utvrđenih ogradama i bodljikavom žicom. Ovo je osmišljeno kako bi se što više palestinske zemlje odsjeklo od palestinskog pristupa i ugušila sredstva za život Palestinaca na okupiranim područjima, pripremajući se za daljnje otimanje zemlje oko postojećih naselja i uspostavu novih. 

Netanyahu je okupio, radi vlastitog samoodržanja, šaroliku koaliciju ekstremne židovske supremacističke krajnje desnice. To uključuje Bezalela Smotricha, ministra financija (koji je zadužen za izraelsku okupaciju Zapadne Obale) i Itamara Ben-Gvira, ministra nacionalne sigurnosti, kojem je odbijena služba u IDF-u zbog njegovih ekstremnih rasističkih stavova. Obojica su istaknuti predstavnici doseljeničkog pokreta. Ti su pojedinci od krajnje desnice, fanatičnih rasista na rubu izraelske politike postali ključni ministari u srcu Netanyahuove vlade. Njihov program je izazvati novu Nakbu i protjerati Palestince sa cijelog teritorija povijesne Palestine.

Sve prethodne vlade podržavale su naseljavanja, koja su se enormno proširila otkako je uspostavljena Palestinska uprava. Međutim, sadašnja vlast gura sukob na neviđenu razinu. To objašnjava zašto je Smotrich još u lipnju dobio široke ovlasti da zaobiđe davno uhodane procedure koje su regulirale izdavanje građevinskih dozvola. Zapravo, potpunu kontrolu nad ilegalnom kolonizacijom Zapadne Obale stavio je u ruke fanatika. Ne zaboravimo da je to isti ministar koji je u ožujku ove godine, nakon što su doseljenici divljali po palestinskom selu Huwara na Zapadnoj Obali, ubili jednog i ranili više od 100 ljudi, rekao da cijela "Huwara treba biti izbrisana". I da bi "izraelska država to trebala učiniti".

Foto: Friends123, Wikimedia Commons

U lipnju, kada su Smotrichu dodijeljene nove ovlasti, Hamas je upozorio da će to samo dovesti do daljnje eskalacije napetosti. Gledajući unazad, vidi se da je to bilo fatalno istinito! Kao što je članak Washington Posta od 28. veljače istaknuo: “S novom krajnje desničarskom vladom na vlasti, doseljenici vjeruju da je konačno došao trenutak da poguraju operativnu aneksiju zemlje koju vide kao svoje biblijsko pravo po rođenju.”

Nakon napada Hamasa 7. listopada u južnom Izraelu, dok je sva pozornost bila usmjerena na masakr koji je Izrael pokrenuo nad civilnim stanovništvom Gaze, doseljenici na Zapadnoj Obali pojačali su svoje napade na selo za selom, tjerajući Palestince s njihove zemlje i iz njihovih kuća. Imaju punu potporu izraelske vojske i vlade. Nakon napada, Ben-Gvir je odmah najavio podjelu tisuća jurišnih pušaka doseljenicima. Čak i prije nego što je ova mjera objavljena, tisuće doseljenika je bilo naoružano.

Napadi doseljenika na Palestince na Zapadnoj Obali više su se nego udvostručili s dnevnog prosjeka od tri do sedam, s ukupno preko 200 takvih napada od 7. listopada. Samo ove godine (do 9. studenoga) diljem cijele Zapadne Obale ubijeno je 378 Palestinaca, uglavnom od strane izraelske vojske, a neki od njih i od strane doseljenika, čije su akcije ostale potpuno nekažnjene. Gotovo polovica, njih 170, ubijena je nakon 7. listopada.

Članak od 3. studenog na Al Jazeeri (' Nesiguran u vlastitom domu': Izraelski doseljenici šire teror u brdima Južnog Hebrona' ) daje ideju o tome što se događa:

“Naseljenici obično dolaze noću, uništavajući spremnike za vodu, cjevovode i električne sustave; razbijajući prozore i aute. Stanovnike Khirbeta Zanute najviše je zabrinulo kada su naoružani doseljenici počeli ulaziti u kuće kako bi tukli palestinske pastire. Dana 27. listopada doseljenici su rekli stanovnicima da će biti ubijeni ako ne odu u roku od 24 sata.”

Isti članak dalje objašnjava: 

“Prema posljednjim brojkama koje je dostavio Ured Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), najmanje 864 Palestinca, uključujući 333 djece, prisilno je raseljeno kao rezultat napada izraelskih doseljenika u ovom razdoblju, s 11 zajednica potpuno raseljenih i još 11 zajednica koje su barem djelomično prisilno preseljene. Gotovo polovica od najmanje 186 nasilnih incidenata doseljenika koji su rezultirali žrtvama ili oštećenjem imovine dogodila se u prisutnosti ili uz podršku izraelskih snaga. Doseljenici su koristili oružje u gotovo trećini ovih incidenata.”

Kao što objašnjava drugi članak Al Jazeere :

"'Doseljenici su činili zločine na okupiranoj Zapadnoj obali puno prije 7. listopada. Kao da su, međutim, nakon 7. listopada dobili zeleno svjetlo za izvođenje novih zločina," rekao je Ghassan Daghlas, dužnosnik palestinskih vlasti koji prati aktivnosti doseljenika.

“Doseljenici su 28. listopada ustrijelili palestinskog farmera koji je brao masline u gradu Nablusu na okupiranoj Zapadnoj Obali. 'Sada smo u sezoni berbe maslina – ljudi nisu uspjeli doći do 60 posto stabala maslina u području Nablusa zbog napada doseljenika', rekao je Daghlas.

"Beduinsko selo Wadi as-Seeq na okupiranoj Zapadnoj Obali od 200 stanovnika ispražnjeno je 12. listopada nakon prijetnji doseljenika."

U Istočnom Jeruzalemu imamo sustavno izvlaštenje Palestinaca, koji iznenada otkrivaju da je njihova imovina ograđena od strane židovskih naseljenika. Moraju dokazati da su vlasnici pred "nalozima za deložaciju" koje "zakonito" izdaju izraelski sudovi.

Takozvane "dobrotvorne organizacije" u Sjedinjenim Državama osiguravaju sredstva koja se koriste za prijenos zemlje u ruke Židova. Postoje videozapisi koji prikazuju američke Židove kako drsko pokušavaju izbaciti Palestince iz njihovih domova u prisutnosti članova Knesseta (parlamenta), pa čak i vladinih ministara poput Ben-Gvira.

Ovdje se opisuje razbijanje cijelih zajednica i njihovo protjerivanje – etničko čišćenje – ponekad pod prijetnjom smrću.

U cionističkom projektu nema mjesta za dvije države

Sada možemo postaviti pitanje je li sve ovo posljedica napada od 7. listopada? Jasno da nije. Kao što smo vidjeli, sadašnja Netanyahuova vlada odgovorna je za ubrzanje i širenje doseljeničkog projekta. Ali, opet, ni to nije počelo s ovom vladom. Istina je da plan za aneksiju Zapadne Obale seže mnogo desetljeća unatrag, zapravo do samog osnutka Izraela, kada su cionisti imali vrlo jasne ideje.

Za njih izvorni cionistički projekt nije predviđao podjelu Palestine na židovski i palestinski teritorij. Njihov cilj je bio stvoriti židovsku državu u cijeloj Palestini samo za Židove i ukloniti palestinske stanovnike. To su jasno izjavili osnivači Izraela, posebice David Ben-Gurion, koji je u zapisniku rekao da je prihvaćanje prijedloga UN-a o podjeli iz 1947. vidio kao puki taktički korak prema konačnom zauzimanju cijele Palestine.

Još 1937. godine Ben-Gurion je, govoreći cionističkoj izvršnoj vlasti, rekao: “Rasprava nije bila za ili protiv djeljivosti Eretz Izraela. Nijedan cionist se ne može odreći ni najmanjeg dijela Eretz Israela. Rasprava se vodila oko toga koji će od dva puta brže dovesti do zajedničkog cilja. Nakon formiranja velike vojske nakon uspostave države, ukinut ćemo podjele i proširiti se na cijelu Palestinu.” (Citirano u The Birth of Israel , Simha Flapan, New York: Pantheon, 1987., stranica 22)

Ben-Guriona se ne može optužiti da je dvosmislen. U to vrijeme cionistička vladajuća klasa bila je prisiljena odnosom snaga (pritisak velikih sila, želja da se izbjegne sveopći rat sa susjednim arapskim zemljama, još uvijek nepovoljna etnička ravnoteža, s Palestincima još uvijek u većini) da se ograniče na uspostavljanje države Izrael samo na dijelu Palestine. Ali njihova je namjera bila jasna: izgraditi snažan državni aparat, počevši od vojske, a zatim se pripremiti preuzeti ostatak.

Cionistička vladajuća klasa Izraela nikada nije imala namjeru pristati na 'rješenje s dvije države' koje su neki zagovarali dok je Izrael nastajao. Umjesto toga, 1947. sklopili su tajni dogovor s Abdullahom I., tadašnjim kraljem Jordana, u kojem se on složio da neće napadati izraelski teritorij u zamjenu za prešutno dopuštenje da pripoji Zapadnu Obalu Jordanu. To objašnjava zašto je Abdullah I. ubio palestinski nacionalist 1951. kao odmazdu za njegovu izdaju palestinskog cilja u Nakbi.

I ovako su se stvari odvijale kada je 1948. godine izbio rat. Prema razmišljanju cionističke vladajuće klase, to je bilo bolje nego vidjeti uspostavljanje neovisne palestinske države na Zapadnoj Obali i u Gazi. Zapravo, ostavili su Zapadnu Obalu pod jordanskom upravom dok nisu bili u poziciji da povuku svoj korak i zauzmu ga vojno.

U ratu 1948. Izraelci su zauzeli više teritorija nego što je bilo predviđeno planom podjele UN-a. Izvodili su napade na Palestince, ubijajući tisuće, terorizirajući ih i tjerajući stotine tisuća u bijeg (750.000 ih je trajno raseljeno 1948. prema UN-ovoj agenciji za izbjeglice), stvarajući problem izbjeglica koji do danas ostaje neriješen. Velike sile tada su priznale nove granice koje je Izrael osvojio s oružjem u ruci.

UN je tada donio Rezoluciju 194 (1948), jednu od mnogih koje je Izrael u potpunosti ignorirao. Navedeno je da: “...izbjeglicama koje se žele vratiti svojim domovima i živjeti u miru sa svojim susjedima treba dopustiti da to učine što je prije moguće...”

Foto: Palestine Solidarity Campaign

Prihvaćanje Izraela kao članice UN-a djelomično je ovisilo o pristanku na primjenu ove rezolucije. Izrael je formalno pristao, ali kad mu je dopušten ulazak u UN, odmah je odustao od toga. Kao što je Ben-Gurion rekao: "Njihov povratak mora biti spriječen... pod svaku cijenu."

Ubrzo nakon toga, 1950. godine, Izrael je donio sasvim drugačiji 'Zakon o povratku', onaj koji je svim Židovima iz cijelog svijeta dopustio da se nasele u Izraelu kao građani. Tako je započela politika useljavanja velikog broja Židova iz drugih zemalja u Izrael. Ovo je bilo potrebno cionistima da masovno pomaknu etničku ravnotežu i osiguraju veliki broj potreban za naseljavanje zemlje koja je osvojena u ratu. Do sredine 1951. oko 650.000 Židova emigriralo je u Izrael iz Njemačke/Austrije (50.000), istočne Europe (200.000), iz okolnih islamskih zemalja (250.000) i drugih dijelova svijeta.

Bilo je potrebno vrijeme da se asimilira ova bujica migranata. Oko 200.000 zauzelo je kuće koje su Palestinci u bijegu ostavili prazne, ali ih je oko 100.000 živjelo u šatorima. Orijentalni (Mizrahi) Židovi suočavali su se s nezaposlenošću i siromaštvom, živeći u bijedi, do te mjere da su oni koji su mogli napustiti Izrael to i učinili. Ali postupno je izgrađena infrastruktura i Izrael se konsolidirao kao čvrsta država, s moćnom vojskom.

U godinama neposredno nakon stvaranja Izraela dolazilo je do stalnih sukoba, bombardiranja, invazije na susjedni teritorij i ubijanja mnogih Arapa. Prema UN-u, bilo je više od 17 izraelskih vojnih napada na egipatski teritorij između 1949. i 1956. kao i nekoliko drugih takvih akcija u drugim susjednim zemljama. Godine 1956. tijekom krize oko Sueckog kanala, Izrael je okupirao Sinajski poluotok, ali je kasnije bio prisiljen povući se.

Izraelski povjesničar Avi Shlaim ističe kako su razmišljali tvrdokorni cionisti u svojoj knjizi Dogovor preko Jordana. Moshe Dayan bio je jedan od tih tvrdolinijaša, vojni vođa koji je razmišljao u skladu s Ben-Gurionom. On je “razvio teoriju da [1948.] Rat za neovisnost još nije završio i da je potrebno nekoliko daljnjih operacija velikih razmjera da se dovede do povoljnijeg završetka. Dayan je iznio razne prijedloge za zauzimanje Pojasa Gaze, planine Hebron i Zapadne obale...”(Dogovor preko Jordana , Avi Shlaim, New York: Columbia University Press, 1988.)

Prateći ovu politiku, vlada je masovno povećala vojnu potrošnju. Između 1952. i 1966. godine vojni proračun porastao je 16 puta, dosegnuvši nevjerojatnu brojku od više od jedne trećine bruto nacionalnog proizvoda. Očito su pripremali vrlo moćnu vojsku, spremnu za buduće ratove.

Nakon Šestodnevnog rata

Odavde možemo brzo premotati do 1967. godine i zloglasnog Šestodnevnog rata, koji se odvijao između 5. i 10. lipnja te godine. Izrael je izašao iz šestodnevnih borbi s kontrolom nad Golanskom visoravni (dio Sirije), Sinajskim poluotokom (dio Egipta), Pojasom Gaze koji je do tada bio pod okupacijom Egipta, Zapadnom Obalom i istočnim Jeruzalemom.

U tom procesu, daljnjih 300.000 Palestinaca uklonjeno je sa Zapadne Obale. Cijeli zapadni pojas Jordanske doline bio je gotovo ispražnjen. Nakon toga, Sinaj je vraćen Egiptu, ali je Izrael ostao kao okupacijska sila na ostalim teritorijima koje je zauzeo. Ben-Gurionovi dugoročni planovi konačno su se ostvarili. 

Nakon tih događaja počinje postupna kolonizacija ovih područja osnivanjem židovskih naselja. Cionistička vladajuća klasa postavila je pitanje trebaju li jednostavno pripojiti ove teritorije užem Izraelu. Ali postojao je problem s ovim: to bi značilo utrostručenje broja palestinskih Arapa koji odjednom žive unutar granica Izraela kao građani. Postojao je i dodatni problem da je stopa nataliteta među Palestincima bila viša nego kod Židova u Izraelu, pa su stoga riskirali scenarij prema kojem bi Palestinci u određenom trenutku mogli postati većina stanovništva.

To objašnjava politiku koju su od tada usvojili. Ne pripajajući teritorije formalno, Palestinci ostaju "stranci" u vlastitoj zemlji, podvrgnuti "vojno-civilnoj" upravi i režimu vojnog stanja, dok se židovski doseljenici, iako žive izvan međunarodno priznatih granica Izraela, tretiraju kao izraelski državljani koji mogu glasati na izraelskim izborima i imaju sva prava državljanstva. Plan tvrdokornih cionista bio je jasan: postupno uzeti sve više i više zemlje od Palestinaca, raseliti ih i na kraju pronaći način da ih se potpuno ukloni.

Kako se sve to trebalo postići? Jednostavno krenuti u rat i fizički protjerati sve Palestince jednim zamahom bila bi velika provokacija za sve arapske narode Bliskog istoka, a također bi izazvala gnušanje i bijes daleko izvan same regije. Bolje je usvojiti postepeni pristup – što se, zapravo, svodi na usporenu drugu Nakbu ("katastrofa" na arapskom, koja se odnosi na početno masovno protjerivanje 1948.).

U rujnu 1967. izgrađeno je prvo naselje u Hebronu. U prvih nekoliko godina izraelske okupacije, međutim, bilo je relativno malo građanskog otpora. Raspoloženje se počelo značajno mijenjati među Palestincima kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih, jer je do tada Izrael počeo masovno pojačavati svoj program naseljavanja. To je bilo popraćeno rekvizicijama zemljišta i izvlaštenjem zgrada od njihovih palestinskih vlasnika, od kojih su mnogi pobjegli tijekom borbi 1948. ili kasnije tijekom rata 1967. godine.

Ključna prekretnica u ovoj situaciji dogodila se s izborima u svibnju 1977. na kojima je stranka Likud, na čelu s Menachemom Beginom, pobijedila velikom većinom glasova, čime je postala najveća stranka u Knessetu, iako bez apsolutne većine. Upravo tijekom Beginove uprave (1977-1983.) broj židovskih naselja na okupiranim područjima, do tada ograničen na nekoliko tisuća, počeo je značajno rasti.

Kako bi pravno opravdala ono što se svodilo na očiglednu krađu palestinske zemlje, vlada Izraela je preuzela pravo upravljanja zemljom na Zapadnoj Obali koja je ili bila neobrađena ili nije imala zakonskog vlasnika. Ovisno o korištenim kriterijima, to je značilo da bi Izrael mogao preuzeti sve između 30 i 70 posto zemlje na Zapadnoj Obali.

To je sasvim jasno pokazalo da su izraelske vlasti radile na de facto aneksiji palestinskih teritorija. Menachem Begin proputovao je Zapadnom Obalom u veljači 1981. posjećujući prva naselja. Tada su naselja na Zapadnoj Obali brojala 72, s oko 20.000 doseljenika, u odnosu na 3.200 kada je prvi put izabran četiri godine ranije. Na mjestu izvornog i simboličnog naselja Elon Moreh, obećao je da će "biti još mnogo Elon Moreha".

General Ariel Sharon, tadašnji ministar poljoprivrede, bio je glavni arhitekt programa Beginove vlade za naseljavanje. I bio je vrlo jasan o tome što vlada radi. Ovo su njegove riječi, objavljene u New York Timesu 19. veljače 1981.:

“Izrael neće dopustiti uspostavu palestinske države u Samariji, Judeji i okrugu Gaze. Vjerujem da smo uspjeli izbjeći mogućnost palestinske države; druga palestinska država, druga nakon Jordana.” (Imajte na umu kako se čak nije mogao natjerati da upotrijebi naziv Zapadna Obala, već je koristio biblijska imena za regije koje danas pokrivaju tu zemlju.)

U istom članku objašnjeno je da Izrael planira uspostaviti tri različite kategorije vlasništva nad zemljom na Zapadnoj Obali: “…u privatnom vlasništvu, koje bi bilo pod lokalnom palestinskom upravom; u javnom vlasništvu, bez namjene, kojim će zajednički upravljati Izrael i Palestinci, i u državnom vlasništvu za vojne potrebe ili naseljavanje, čije bi raspolaganje bilo isključivo u rukama Izraela.” Ovo je izuzetno značajno, jer je trebalo postati osnova za to kako će buduća Palestinska uprava biti podijeljena na tri različita područja.

Izraelskim vlastima trebala je neka vrsta pravnog pokrića za ono što se svodilo na krađu palestinske imovine. Oni su možda bili bijesni prokapitalistički reakcionari, koji su branili načela vlasništva i privatnog vlasništva, ali kada je riječ o imovini Palestinaca, zaboravili su na ta načela.

To ne znači da zakoni nisu doneseni da daju privid pravnog opravdanja za pljačku palestinske zemlje. Godine 1950. Izrael je već usvojio 'Zakon o imovini odsutnih', koji je utvrdio gubitak vlasničkih prava za stare vlasnike koji više nisu bili prisutni. Opet je prigodno zanemarena činjenica da nisu bili samo 'odsutni' nego da se nisu mogli vratiti ni da su htjeli jer su bili brutalno protjerani i onemogućeni da se vrate.

Taj se zakon primjenjivao, primjerice, duž Jordanske doline. Za zemlju koja se smatra od strateške važnosti, izraelski vojni zapovjednici mogli su dijelove zemlje proglasiti "zatvorenim područjima". To je zaustavilo čak i one Palestince koji nisu bili 'odsutni', već interno raseljeni u Izraelu, da se vrate na svoju zemlju ili da je obrađuju. Zemljište bi tada bilo ostavljeno dovoljno dugo da se proglasi 'neobrađenim', što je omogućilo da bude klasificirano kao 'državno zemljište'.

Nakon što se ovaj mali trik izvede i izraelska država zauzme zemlju, mogla se predati židovskim doseljenicima. Izrael je zapravo oko 26 posto Zapadne Obale proglasio 'državnom zemljom', na kojoj je dopuštena gradnja naselja.

Detaljna studija o tome kako su takve zakonske rupe i prijetvorbe korištene za stjecanje sve više i više zemlje koja je prethodno pripadala Palestincima, dostupna je u dokumentu izrađenom za seminar UN-a 1981. „Izraelska naselja u okupiranim arapskim zemljama: Osvajanje kolonije“ od Janet Abu-Lughod. List navodi planove koje su izradile cionističke ličnosti bliske vladajućoj stranci.

Ovi su planovi izvanredni po tome koliko blisko korespondiraju s narednim razvojem događaja. Oni otvoreno raspravljaju o "naseljavanju po cijeloj zemlji Izrael", uključujući "Samariju i Judeju". Oni raspravljaju o "konfiskaciji poljoprivrednog zemljišta i ograđivanju zajedničkih pašnjaka, te o prevenciji oskudnih zaliha vode, bez kojih je zemlja bezvrijedna." 

I ona citira knjigu Williama Wilsona Harrisa „Taking Root: Israeli Settlement in the West Bank, the Golan and Gaza-Sinai, 1967-1980“, koja predviđa:

“Dugoročno gledano, arapska bi zajednica bila izrezana na izolirane blokove, odvojene jedne od drugih Sharonovim linijama [glavnim autocestama koje povezuju naselja], od Judeje židovskim vanjskim prstenom oko Jeruzalema i izvana već postojećom Jordanskom dolinom. Na Zapadnoj obali segmentiranoj na ovaj način bilo bi teško zamisliti bilo kakvu pravu samoupravu izvan općinske razine kao praktičnu mogućnost.”

Opet, upravo je to ono što je učinjeno Zapadnoj Obali u narednim godinama, a to se nastavilo pod Palestinskom upravom od 1993.

Ekonomsko gušenje

Ostao je problem što učiniti s Palestincima nakon što budu izvlašteni, a što učiniti s onima koji još posjeduju farme. Odgovor je pronađen u onome što je Abu-Lughod opisao kao "ekonomsko gušenje".

Središnji stup ove politike uključivao je uskraćivanje vode za navodnjavanje Palestincima. Pristup zalihama vode zahtijevao je dozvolu, prava zakupa itd., koje je trebalo obnoviti i izraelske vlasti su ih lako mogle odbiti. S druge strane, kad god je židovsko naselje zatražilo ista prava, ona su im odmah bila odobrena.

Cilj svega ovoga bio je, naravno, prisiliti sve veći broj Palestinaca da emigriraju kako bi preživjeli, dok su ostale iskorištavali kao izvor jeftine radne snage. Zapravo, u razdoblju nakon 1967. vidimo mnoge mlade Palestince koji traže individualno rješenje kroz emigraciju, što je postalo široko rasprostranjen fenomen tijekom 1970-ih i 1980-ih. Istraživanje koje je 1999. godine proveo Institut za ženske studije na Sveučilištu Birzeit pokazalo je da 49 posto ispitanih na Zapadnoj Obali i u Pojasu Gaze ima barem jednog člana koji radi u inozemstvu.

Ništa od toga, međutim, nije bilo dovoljno za uklanjanje mase palestinskog stanovništva, koje je nastavilo rasti. Harris (gore citiran), još je 1980. godine zaključio da se izraelske vlasti nadaju "…da će nepovoljni trend u unutarnjoj demografskoj ravnoteži biti nadoknađen ubrzanim odlaskom sa Zapadne Obale, možda ubrzanim još jednom rundom neprijateljstava" 

Dodaje ove zlokobne riječi: 

“U takvoj rundi neprijateljstava, koju su nedavni prekidi vatre učinili više nego manje vjerojatnom, Palestinci na Zapadnoj Obali vjerojatno će snositi najveći teret budući da će ih se pod okriljem takvih neprijateljstava nedvojbeno pokušati konačno otjerati iz svojih domova. U ovom scenariju, pravo značenje 127 židovskih naselja koja su sada na mjestu ili su u izgradnji na okupiranim područjima postat će tragično jasno. Oni će sačinjavati naoružane utvrde, postavljene unutar i oko područja palestinske koncentracije, koje će se koristiti za pomoć u suzbijanju otpora i prikupljanju većeg broja palestinskih izbjeglica do sljedeće linije prekida vatre u izraelskoj ekspanzivnoj potrazi za Eretz Israelom.“

Tada je Benyamin Netanyahu bio mladić, ali riječi koje je izgovorio na večeri u Jeruzalemu 1977. (koje je Max Hastings ispričao u The Guardianu 9. svibnja 2009. ) pokazuju da je ova ideja iskorištavanja budućih ratova za protjerivanje više Palestinaca bila nit koja se proteže kroz cijelu povijest Izraela od njegova osnutka:

“Čuo sam mladog Izraelca kako govori o Arapima riječima od kojih mi se ledila krv. 'U sljedećem ratu', rekao je, 'moramo zauvijek izbaciti Palestince sa Zapadne Obale'. (…) Onaj mladi Izraelac za kojeg sam čuo da je oduševljen pražnjenjem Zapadne Obale od Arapa bio je Benyamin Netanyahu, danas premijer svoje zemlje.”

Prevara palestinskih vlasti

Ono što je zapanjujuće u svemu tome jest da vrlo jasno pokazuje kakvi su planovi cionističke vladajuće klase cijelo vrijeme bili. Nikada nisu imali namjeru dopustiti 'dvodržavno rješenje'.

Međutim, bilo je neizbježno da će ovaj stalni pritisak na Palestince dovesti do ponovljenih i rastućih izljeva prosvjeda palestinskog naroda, koji su se na kraju kristalizirali u Prvu Intifadu 1987. To je bio masovni ustanak cijelog palestinskog naroda, s omladinom u avangardi, izražavajući svoj golemi revolucionarni potencijal.

Taj je pokret bio toliko moćan da je na kraju prisilio cionističku vladajuću klasu Izraela za pregovarački stol, što je rezultiralo sporazumom iz Osla 1993. i uspostavom Palestinske uprave. Međutim, ustupci koje su dali Yasser Arafat i vodstvo PLO-a bili su takvi da je vrsta uprave koja je nastala na Zapadnoj Obali iz ovih sporazuma bila praktički fotokopirana iz Sharonovih planova za podjelu teritorija iz 1981. godine.

Ovo je bio prvi put da su Izrael i Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) službeno priznali jedni druge. Mnogi su u to vrijeme vjerovali da je ovo korak u smjeru istinski neovisne palestinske države. Marksisti se, međutim, nisu prevarili. U izdanju časopisa Militant International Review (broj 37) iz ljeta 1988. objavljen je članak pod naslovom 'Pobuna na Zapadnoj Obali – mase interveniraju'. Bilo je to nekoliko godina prije potpisivanja sporazuma iz Osla i objasnilo je zašto "mirovni pregovori" između PLO-a i izraelske vlade neće dovesti do kraja okupacije:

“…ove ideje previđaju temeljne prepreke palestinskoj domovini, koje proizlaze iz klasnih interesa svih vjerojatnih sudionika takve konferencije, prvenstveno SAD-a, Izraela i Jordana. Njihova glavna briga nisu i nikada ne mogu biti interesi palestinskih radnika. Zabrinuti su samo za interese vlastite vladajuće klase. Glavna im je preokupacija politička stabilnost regije i održavanje sustava koji im jamči rentu, kamatu i profit.”

I objasnio je da: “… palestinska država, koja otprilike odgovara području Zapadne Obale i Gaze, bila bi potpuno neodrživa na temelju kapitalizma jer gospodarstvo ne bi moglo osigurati osnovne životne potrebe za stanovništvo…”

Bile su to doista proročanske riječi, jer se pokazalo da je palestinska vlast proizašla iz sporazuma iz Osla potpuna laž. Uključivao je Sharonov plan iz 1981., koji je očito bio plan za fragmentaciju palestinskog teritorija, upravo suprotno od onoga čemu su mase težile.

Zapadna obala bila je podijeljena u tri zone - područja A, B i C. Područje A trebalo je biti pod palestinskom vladom, a sigurnost bi bila u potpunosti u rukama palestinskih vlasti. Time je obuhvaćeno 18 posto teritorija. Područje B trebalo je imati palestinsku vladu, ali izraelsku sigurnosnu kontrolu, i pokrivalo je 22 posto teritorija. Preostalih 60 posto trebalo je biti pod potpunom kontrolom Izraela. I sve je to ispresijecano sustavom “preleta”: cestama koje zaobilaze palestinska sela. Većina poljoprivrednog zemljišta, vode i mineralnih resursa također se nalazi u području C.

Foto: TUBS, Wikimedia Commons

Sve su to dogovorile obje strane u sporazumu iz Osla. Ovo je bila izdaja palestinskog naroda od samog početka. Sporazum nije uspostavio jednu kontinuiranu zemlju za Palestince i ostavio je najveći dio teritorija otvorenim za daljnja naseljavanja. Jedini ustupak koji je mnogo kasnije učinila izraelska strana je povlačenje 8500 doseljenika iz Gaze 2005. godine – naselja koja su bila neodrživa. Umjesto toga, jednostavno su se koncentrirali na Zapadnu Obalu.

Nakon 1993. godine, ono što smo vidjeli nije kretanje prema istinskoj palestinskoj državi, već upravo suprotno. Izrael je samo iskoristio sporazum iz Osla da umiri palestinski narod, koristeći Palestince da nadziru Palestince, dok je nastavio s daljnjim širenjem ilegalnih naselja. Izračunato je da je oko 40 posto zemlje Zapadne obale sada pod kontrolom naseljenika.

Plan naseljavanja središnji je dio izraelske strategije zauzimanja cijele povijesne Palestine. Ali tko su ljudi koji se doseljavaju u naselja? Postoje različiti slojevi. Neki su ultraortodoksni Židovi koji su se preselili iz vjerskih razloga, a vjeruje se da čine oko jednu trećinu svih doseljenika. Ti elementi doslovno vjeruju da je Izrael obećana zemlja koju im je Bog dao i da je treba vratiti židovskom narodu. Među njima su najfanatičniji cionisti, spremni riskirati sve za ono što vide kao svetu misiju ponovnog stvaranja drevne države Izrael. Naoružani su i organiziraju fizičke napade na palestinsko stanovništvo.

Drugi su privučeni ekonomskim poticajima koje daje vlada. Ne pronalazeći dovoljno ultraortodoksnih tipova, vlada Izraela davno je pokrenula kampanju za privlačenje Židova iz drugih zemalja, naglašavajući "kvalitetu života". To je zapravo glavna pokretačka snaga u povećanju broja doseljenika.

Vlada Izraela ulaže više, proporcionalno, u židovsko stanovništvo Zapadne Obale nego u ljude koji žive unutar zakonski priznatih granica Izraela. Tamošnje škole dobivaju bolje financiranje. Trećina ukupne poticane stanogradnje nalazi se u židovskim naseljima, iako tamo živi manje od 10 posto stanovništva. Postoji čak i subvencionirani hipotekarni program za doseljenike. U 2016. vlada je u prosjeku potrošila dvostruko više od iznosa na svakog doseljenika sa Zapadne Obale nego što je potrošila na prosječnog Izraelca.

Plan je očito nastaviti dovoditi sve više i više doseljenika i istisnuti Palestince sa Zapadne Obale.

Sudbina Palestinaca danas

Ekstremno desni cionisti ne libe se otvoreno izjaviti da Palestince treba jednostavno protjerati. Dva člana Knesseta, Danny Danon iz Likuda i Ram Ben Barak iz oporbene stranke Yesh Atid, nedavno su napisali članak za Wall Street Journal , ' Zapad bi trebao pozdraviti izbjeglice iz Gaze ' (13. studenoga). Naslov govori sve! Oni navode sljedeće:

“...zemlje diljem svijeta trebale bi ponuditi utočište za stanovnike Gaze koji traže preseljenje. Zemlje to mogu postići stvaranjem dobro strukturiranih i međunarodno koordiniranih programa preseljenja. Članovi međunarodne zajednice mogu surađivati ​​kako bi osigurali jednokratne pakete financijske potpore stanovnicima Gaze koji su zainteresirani za preseljenje kako bi pomogli s troškovima preseljenja i olakšali privikavanje izbjeglica na njihove nove zajednice.” 

Dodaju da: “Čak i kada bi svaka zemlja primila samo 10.000 ljudi, to bi pomoglo u ublažavanju krize.” I zaključuju da:

“Međunarodna zajednica ima moralni imperativ – i priliku – pokazati suosjećanje, pomoći ljudima u Gazi da krenu prema prosperitetnijoj budućnosti i raditi zajedno na postizanju većeg mira i stabilnosti na Bliskom istoku.”

Ove dvije osobe su važne političke osobe u Izraelu. Danny Danon bio je veleposlanik pri UN-u 2015.-2020., dok je Ram Ben Barak bio zamjenik direktora Mossada 2009.-2011. Oni očito odražavaju razmišljanje važnog sloja cionističke vladajuće klase. Oni prikrivaju svoju izjavu iza riječi kao što su "moralni imperativ" i "suosjećanje", ali ono što sugeriraju je masovno etničko čišćenje Gaze, koristeći sadašnje barbarstvo kao izgovor za druge zemlje da prihvate izbjeglice.

Foto: יוסי לוגסי פלשמן Wikimedia Commons

Ova dva 'džentlmena', međutim, djeluju kao blagi pacifisti u usporedbi s drugima, poput ministra baštine Amichaija Eliyahua, člana ekstremne krajnje desne stranke Otzma Yehudit, koji je izjavio da bi jedna od opcija bila baciti nuklearnu bombu na pojas Gaze. Čini se da ga ne uznemiruju implikacije za njegove sugrađane Izraelce koji žive odmah preko ograde! (Vidi Ministar krajnje desnice: Nuklearka na Gazu je opcija, stanovništvo bi trebalo 'otići u Irsku ili pustinje' , u Times of Israel , 5. studenoga)

Sve ove izjave pokazuju da protjerivanje Palestinaca iz Gaze razmatraju barem neki dijelovi cionističke vladajuće klase.

Kao što smo vidjeli mnogo puta u prošlosti, Izrael je uvijek koristio rat kao priliku da protjera više Palestinaca sa svoje zemlje. To je učinjeno u ratu 1948. i ponovno 1967. Ono što se danas događa u Gazi vrlo se dobro uklapa u ovaj opći plan. Sustavno uništavaju svu infrastrukturu koja omogućuje minimum civilizirane egzistencije.

Cijela vojna operacija "uništenja Hamasa" osmišljena je kako bi se Gaza pretvorila u ruševine: struja, voda, kanalizacija, pekare, škole, bolnice. Ništa ne može izbjeći gnjevu Izraela. Prema analizi satelitskih slika čini se da je do jedne trećine zgrada u Gazi ili potpuno ili djelomično uništeno.

Cilj je jasan - učiniti grad Gazu mjestom u koje se raseljeni stanovnici Gaze ne mogu vratiti. Također su bombardirali južnu polovicu Pojasa Gaze. Opravdanje za sve ovo jest da su u ratu s Hamasom, ali zapravo je to rat protiv cijelog palestinskog naroda. Cilj može biti samo prisiliti ih da potraže utočište negdje drugdje. 

Sve što Izrael radi osmišljeno je kako bi povratak raseljenih učinilo iznimno teškim, ako ne i nemogućim. Interno raseljavanje Palestinaca južno od Wadija Gaze čini uvjete života 2,3 milijuna palestinskih stanovnika Gaze nepodnošljivim i izaziva humanitarnu krizu bez presedana. Izrael se kladi da će Egipat biti prisiljen otvoriti vrata prijelaza Rafah masi izbjeglica iz Gaze prema Sinaju.

U međuvremenu, fanatični cionistički doseljenici pale Zapadnu Obalu i istočni Jeruzalem, ciljajući na "Novu Nakbu", kako pjevaju, dok pljačkaju palestinska sela i četvrti. 

Najozbiljniji cionistički stratezi shvaćaju mogućnost pobunjeničkog pokreta, nove Intifade, koja će se razviti na Zapadnoj Obali, u istočnom Jeruzalemu i poput šumskog požara proširiti na Jordan, Egipat i sve reakcionarne arapske režime koji nadziru nadolazeću katastrofu, a ne interveniraju. Oni to s pravom vide kao ozbiljnu prijetnju Izraelu.

Situacija se vrlo dobro uklapa u planove o uklanjanju cijele palestinske populacije koje su cionisti imali prije mnogo desetljeća, a ratovi su uvijek korišteni za taj cilj. Međutim, ti planovi postaju sve jasniji kako se masakr u Gazi odvija. Ovo već izaziva masovnu reakciju. 

Ovo je noćna mora s kojom se suočava palestinski narod. To je zločin povijesnih razmjera koji se provodi pred očima svijeta. U ovom zločinu, sve vladajuće klase glavnih imperijalističkih zemalja, Sjevernoamerikanci, Europljani i drugi, nalaze se na jednoj strani: na strani cionističke vladajuće klase Izraela. Ovo razotkriva licemjerje njihove osude ruskih ratnih zločina u ukrajinskom ratu, dok zatvaraju oči na Izrael koji provodi masovne odmazde i ubija tisuće djece i žena. 

Viktimizacija cjelokupnog civilnog stanovništva Gaze očito nije ništa drugo nego kolektivno kažnjavanje. Smrdljivo licemjerje dvostrukih standarda kojih se pridržavaju američki imperijalizam i njegovi saveznici na zapadu potkopava moćnu propagandnu mašineriju pokrenutu za potporu Izraelu. Radnici i mladi na Zapadu izlaze u sve većem broju kako bi izrazili svoju solidarnost i podršku Palestincima. Jasna klasna podjela izražena je po ovom pitanju u cijelom svijetu, a posebno u zapadnim imperijalističkim nacijama koje su do kraja poduprle Izrael.

Vlasti ili zabranjuju propalestinske demonstracije ili ih pokušavaju kriminalizirati. Ali to ne zaustavlja pokret. To je zato što masa radnih ljudi u svim zemljama instinktivno razumije na koju stranu treba stati. Pravo Palestinaca na domovinu postalo je žarište međunarodne klasne borbe. 

S naše strane, komunisti se zalažu za slobodu i dostojanstven život palestinskog naroda. Imamo dužnost boriti se protiv vlastite imperijalističke vladajuće klase, gdje god se nalazili, i pozvati radnički pokret da upotrijebi svoju kolektivnu moć kako bi izolirao i potkopao izraelski ratni stroj. U konačnici, slobodna Palestina može biti zajamčena samo kroz intifadu: masovni revolucionarni ustanak, koji briše opresivne režime ne samo u Izraelu-Palestini, već na cijelom Bliskom istoku, tako da svi narodi u regiji mogu živjeti u miru. 

Kažemo:

• Okončajte okupaciju!
• Za radnički bojkot izraelskog rata!
• Dolje sa imperijalističkim uplitanjem!
• Za revolucionarni ustanak na cijelom Bliskom istoku!
• Za socijalističku federaciju Palestine kao dio socijalističke federacije Bliskog istoka!
• Intifada do pobjede!