Ovdje objavljujemo dokument koji je 2016. godine napisalo rukovodstvo IMT-a kao dio rasprave o ulozi imperijalizma danas i karakteru Kine i Rusije. Smatramo da može da posluži za razjašnjenje pitanja koja su pokrenuta u vezi sa ruskom invazijom na Ukrajinu.

Izvor: kremlin.ru

U svakoj diskusiji o novim pitanjima, potrebno je vratiti se na osnove. Lenjinov tekst, Imperijalizam kao najviši stadijum kapitalizma, pruža nam polaznu tačku za našu analizu. Nijedna knjiga nikada nije objasnila fenomen modernog kapitalizma bolje od Lenjinovog Imperijalizma. Sva glavna predviđanja tog djela, koja se tiču koncentracije kapitala, dominacije banaka i finansijskog kapitala, rastućeg antagonizma između nacionalnih država i neminovnosti rata koji proizilazi iz protivrječnosti imperijalizma, pokazala se kao tačna tokom posljednjih 100 godina.

Međutim, potrebno nam je više od pukog ponavljanja onoga što je Lenjin napisao 1916. Vijek kasnije dogodilo se mnogo stvari koje Lenjin nije predvidio niti je mogao predvidjeti. Godine 1916. Lenjin nije samo ponovio ideje koje su izrazili Marks i Engels u Komunističkom manifestu. Bavio se novim fenomenima koji nisu postojali u Marksovo vrijeme. Na isti način smo sada suočeni sa novim fenomenima koji nisu postojali u Lenjinovo vrijeme.

Materijalistička analiza se uvijek zasniva na pažljivom razmatranju činjenica – svih činjenica. Ona ne počinje sa unaprijed zamišljenom idejom, pa se zatim nastavlja sa odabirom određenih činjenica koje će se uklopiti u teoriju, zanemarujući one koje se ne uklapaju. Dijalektika se bavi procesima, razvojem i promjenama u kojima se u određenom trenutku stvari pretvaraju u svoju suprotnost. Ovo se mora imati na umu kada budemo razmatrali pitanje imperijalizma. Lenjinov metod je bio dijalektički i materijalistički. Kada je analizirao ono što je u toj fazi predstavljalo novi fenomen, imperijalizam, on je svoje stavove zasnivao na konkretnoj analizi ovog novog fenomena kako se on razvijao. Zasnovao je svoje stavove, ne na analizi tekstova, već na analizi činjenica. Zato je njegova knjiga Imperijalizam kao najviši stadijum kapitalizma ispunjena masom statistika koje su ukazivale na opšte procese koji su se odvijali u kapitalističkoj svjetskoj ekonomiji.

Očigledno je da se za 100 godina otkako je Lenjin napisao Imperijalizam svijet promijenio na mnogo načina. Međunarodni odnos snaga koji on opisuje u tom tekstu više ne postoji. Britanija i Francuska, koje su u to vrijeme bile glavne imperijalističke sile, svedene su na sekundarne faktore svjetske politike, dok su SAD, koje su tada počele da jačaju mišiće, sada dominantna sila u svijetu. Carska Rusija je odavno pala u zaborav. Sovjetski Savez koji ga je zamijenio takođe je otišao u istoriju.

Kada je Lenjin napisao svoju knjigu, svijet je bio podijeljen na kolonijalna carstva koja su bila pod direktnom vojno-birokratskom vlašću Britanije, Francuske, Belgije, Rusije i Holandije. Moćna kolonijalna revolucija koja je uslijedila poslije Drugog svjetskog rata odbacila je ta carstva. Bivše kolonijalne države su stekle formalnu nezavisnost. (Države Latinske Amerike su to postigle već u 19. vijeku, iako su njima još uvijek ekonomski dominirale uglavnom SAD i Britanija.) Ali u bivšim kolonijama i dalje dominira imperijalizam posredno, kroz mehanizam svjetskog tržišta i neravnopravan odnos trgovine i duga.

Bila bi velika greška zamisliti da se priroda današnje Kine može odrediti pozivanjem na opšte formule i apstraktne definicije. Takve definicije mogu biti savršeno tačne teorijski. Ali ako pokušate da ih nametnete živoj, promjenljivoj stvarnosti, vrlo brzo ćete upasti u nevolje, jer se stvarnost ne uklapa uvijek u ove definicije. Pad SSSR-a dramatično je izmijenio svjetski odnos snaga. Kako danas karakterišemo države poput Rusije i Kine? To su nova pitanja koja se moraju pažljivo analizirati, uzimajući u obzir sve aspekte. To je bio Lenjinov metod 1916. i to je isti metod koji moramo da koristimo i sada.

Granice definicija

Podrazumijeva se da moramo dati definiciju imperijalizma. Ali to je fenomen koji ima različite aspekte i iz tog razloga se na njega može gledati na različite načine. Kaucki je o imperijalizmu govorio kao o težnji za aneksijama. Ovo je svakako jedan aspekt imperijalizma i postoje neke države na koje se to odnosi više od drugih. Lenjin je rekao da je ova definicija tačna, ali nepotpuna.

Sam Lenjin ističe da je moguće govoriti o imperijalizmu u pretkapitalističkom periodu, pa čak i u svijetu antike, poput Rimskog carstva. To je uključivalo osvajanje, porobljavanje i pljačku stranih kolonija. Ova primitivna vrsta imperijalizma može se sresti čak i u savremenom svijetu (primjer za to je zapravo bila Carska Rusija). Međutim, ovaj fenomen je doživeo transformaciju u kapitalizmu. U svojoj poznatoj knjizi na ovu temu, Lenjin daje naučnu definiciju imperijalizma u modernoj epohi. On navodi najosnovnije karakteristike imperijalizma u modernoj epohi:

1) Koncentracija proizvodnje i kapitala se razvila do tako visokog nivoa da je stvorila monopole koji igraju odlučujuću ulogu u ekonomskom životu; (2) spajanje bankarskog kapitala sa industrijskim kapitalom i stvaranje, na osnovu ovog „finansijskog kapitala“, finansijske oligarhije; (3) izvoz kapitala za razliku od izvoza robe dobija izuzetan značaj; (4) formiranje međunarodnih monopolističkih kapitalističkih udruženja koja dijele svijet među sobom i (5) završena je teritorijalna podjela cijelog svijeta među najvećim kapitalističkim silama. Imperijalizam je kapitalizam u onoj fazi razvoja na kojoj se uspostavlja dominacija monopola i finansijskog kapitala; u kojima je izvoz kapitala dobio naglašen značaj; u kojoj je počela podjela svijeta među međunarodnim trustovima, u kojoj je završena podjela svih teritorija zemaljske kugle među najvećim kapitalističkim silama. (LCV, Vol.22, str. 266-7.)

U gore citiranom odlomku Lenjin opisuje njegove suštinske karakteristike: monopol, dominaciju finansijskog kapitala, izvoz kapitala, razvoj međunarodnih monopola i teritorijalnu podjelu. Da li je ova definicija tačna? Da, veoma je tačna. Ali je tačna kao opšta tvrdnja. I kao i sve opšte definicije, ona ne pokriva nužno svaki pojedinačni slučaj.

Znamo šta je ljudsko biće. Ima dva oka, dvije ruke i dvije noge, može da hoda i govori i tako dalje. Ali u stvarnom životu postoji mnogo slučajeva u kojima se jedan ili više aspekata ove definicije ne može primijeniti. To ne znači da to treba odbaciti kao opštu činjenicu, samo da moramo biti svjesni njenih granica. Znamo i šta je radnička država. Ali neki ljudi koji su sebe nazivali marksistima odbili su da prihvate da se Staljinova Rusija može opisati kao takva. Oni su se striktno pridržavali apstraktne norme i nisu vodili računa o tome da bi radnička država mogla da degeneriše pod određenim konkretnim uslovima, a da i dalje ostane radnička država.

I sam Lenjin je bio svjestan ograničenja definicija. On piše: „Ako bi bilo potrebno dati najkraću moguću definiciju imperijalizma, morali bismo reći da je imperijalizam monopolistička faza kapitalizma. Ali onda dodaje: „ne zaboravljajući na uslovnu i relativnu vrijednost svih definicija uopšte, koje nikada ne mogu da obuhvate sve konkatenacije fenomena u njegovom punom razvoju.” Ovdje vidimo Lenjinov dijalektički metod veoma jasno. On nije pristupio pitanju imperijalizma (ili bilo kom drugom pitanju) sa stanovišta apstraktnih definicija koje bi se mogle primijeniti mehanički bez obzira na vrijeme i prostor, već je istakao potrebu da se fenomen analizira kao živi, promjenljivi proces „u njegovom punom razvoju“.

Koncentracija kapitala

U Komunističkom manifestu Marks i Engels su pokazali da kapitalizam, koji prvo nastaje u obliku nacionalne države, neizbježno stvara svjetsko tržište. Razarajuća dominacija nad svjetskim tržištem je, zapravo, najpresudnija odlika epohe u kojoj živimo. Nijedna država, ma koliko bila velika i moćna, ne može da pobjegne od privlačenja svjetskog tržišta. Potpuni neuspjeh socijalizma u jednoj državi u Rusiji i Kini dovoljan je dokaz za ovu tvrdnju. Kao i činjenica da su oba velika rata 20. vijeka vođena u svjetskim razmjerama i da su to bili ratovi za svjetsku dominaciju.

Kapitalizam i nacionalna država su, od izvora ogromnog napretka, postali kolosalni okovi i smetnja harmoničnom razvoju proizvodnje. Ova kontradikcija se odrazila u svjetskim ratovima 1914-18. i 1939-45. i krizi međuratnog perioda. U Prvom svjetskom ratu, britanski imperijalisti su vodili „odbrambeni rat“ – što će reći, rat za odbranu svog privilegovanog položaja kao najvećeg imperijalističkog pljačkaša na svijetu, držeći milione Indijaca i Afrikanaca u kolonijalnom ropstvu. Iste cinične kalkulacije mogu se uočiti u slučaju svake zaraćene nacije, od najveće do najmanje.

Izvor: Kent Wang, Flickr

Lenjin objašnjava da je u fazi imperijalističkog monopolističkog kapitalizma cjelokupna privreda pod dominacijom banaka i finansijskog kapitala. Koristeći ogromnu količinu statističkih podataka kojom raspolaže, Lenjin opisuje proces kroz koji se kapitalizam transformiše u monopolistički kapitalizam. Ova statistika ukazuje na dominaciju malog broja velikih banaka i trustova u svjetskoj ekonomiji. Posljednjih decenija ovaj proces koncentracije kapitala je dobio još intenzivniji zamah.

Opšte linije imperijalizma ostaju tačne do danas. Koncentracija kapitala je dostigla tačku da čitavim svijetom dominira ne više od 200 gigantskih kompanija, od kojih većina ima sjedište u SAD. Ovi ogromni monopoli se sve više spajaju sa državom koja zastupa njihove interese. Kao paralelni razvoj, imamo rast finansijskog kapitala, koji dominira svakim drugim sektorom i samom državom. Sitigrup, Džej Pi Morgan Čejs, Bank Amerike, Goldman Saks – ovo su pravi centri moći američkog kapitalizma.

100 godina nakon što je Lenjin napisao Imperijalizam, dominacija banaka i finansijskog kapitala je 100 puta veća nego kada je napisao ove redove. Gubitak velikih banaka i njihova parazitska i eksploatatorska priroda bila je izložena cijelom svijetu krizom 2008. godine i skandaloznim spašavanjem banaka, uključujući trilione dolara novca poreskih obveznika koje su vlade dijelile bankama. Ovi monopoli su sada akumulirali ogromne količine kapitala i zapravo posjeduju višak kapitala. Ovo se grafički vidi danas kada velike kompanije kao što je Epl drže stotine milijardi neaktivnih gotovinskih rezervi, dok velike američke korporacije sjede na trilionima neaktivnih gotovinskih rezervi.

Lenjin je prepoznao izvoz kapitala (za razliku od izvoza roba) kao jednu od najkarakterističnijih osobina imperijalizma u modernoj epohi. To znači da je „kapital postao ’prezreo‘ i (zbog zaostalog stanja poljoprivrede i siromaštva masa) kapital ne može naći polje za ’profitabilno‘ ulaganje. (Lenjin, Imperijalizam kao najviši stadijum kapitalizma) Pošto ove ogromne količine kapitala ne mogu biti profitabilno iskorišćene na domaćem tržištu, izvoze se u druge nacije gdje se superprofit može izvući iz viška vrijednosti koji proizilazi iz niske cijene rada.

Lenjin je dodao da ova sve veća koncentracija monopolističkog kapitala sve više vodi do dominacije finansijskog kapitala. Kao što se monopoli pojavljuju na tržištu, tako i parazitsko finansijsko krilo kapitala postaje sve važnije, i na kraju vlada nad ostatkom privrede. Velike banke i berze postaju najvažniji centri kapitalizma kako on postaje globalan, pretvarajući se u neku vrstu nervnog centra za sistem, kanal kroz koji sve investicije u proizvodnji moraju proći (i ostaviti depozit). Vojno-industrijski kompleks oličavaju ogromne kompanije poput Lokhid Martina koje rastu na unosnim vladinim ugovorima o naoružanju. Sve je to povezano sa agresivnom spoljnom politikom, koja ima za cilj povećanje američkog udjela na svjetskim tržištima i globalnoj kontroli.

Ciljevi imperijalista se nisu promijenili: borba za tržišta, sirovine i sfere uticaja. Međutim, postoje i bitne razlike. U Lenjinovo vrijeme imperijalizam se manifestovao u direktnoj vlasti imperijalističkih sila nad kolonijama. Britanski imperijalizam je posjedovao skoro polovinu svijeta. Opljačkao je bogatstvo Afrike, Bliskog istoka i indijskog potkontinenta, a takođe je imala dominaciju nad mnogim državama Latinske Amerike. Upravo da bi razbili svjetski monopol britanskog imperijalizma i obezbijedili ponovnu podjelu globalne moći, njemački imperijalisti su pokrenuli Prvi svjetski rat. Sve druge sile su željno učestvovale u ovoj borbi za rasparčavanje svijeta i osvajanje kolonijalnih posjeda. Uzgred, to se odnosilo ne samo na velike sile već i na manje razbojnike poput Grčke, Rumunije i Bugarske.

Ova situacija se radikalno promijenila kao rezultat Oktobarske revolucije i kolonijalne revolucije. Boljševička revolucija je zbacila carizam i dala snažan impuls pokretima za nacionalno oslobođenje potlačenih kolonijalnih naroda. Kasnije je Drugi svjetski rat potkopao moć starih imperijalističkih država. Britanija i Francuska izašle su oslabljene ratom, dok su SAD i SSSR postale dominantne sile – iako, naravno, SSSR nije igrao imperijalističku ulogu.

Nalet kolonijalnih revolucija bio je jedan od najvećih događaja u ljudskoj istoriji. Stotine miliona ljudi koji su bili osuđeni na ulogu kolonijalnih robova ustali su protiv svojih gospodara u Africi, Aziji i na Bliskom istoku. Veličanstvena kineska revolucija i nacionalna nezavisnost Indije, Indonezije i drugih država označili su istorijsku promjenu. Postizanje formalne nacionalne nezavisnosti bio je veliki korak naprijed. Međutim, to nije riješilo probleme eksploatisanih masa. Naprotiv, na mnogo načina su bili pogoršani.

Danas, više od sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata, gušenje bivših kolonijalnih država od strane imperijalizma je još veće nego što je bilo u prošlosti. Jedina razlika je u tome što umjesto direktne vojno-birokratske kontrole, imperijalizam svoju dominaciju ostvaruje indirektno. Imperijalistička dominacija ovih formalno nezavisnih država ostvaruje se kroz mehanizam svjetskog tržišta i nejednakih uslova trgovine, gdje se roba koja predstavlja više rada razmjenjuje za robu koja predstavlja manje radne snage. Pored ove neravnopravne razmjene, eksploatišu se kroz stranu „pomoć“, kamate na kredite itd. Bivše kolonijalne države ostale su porobljene imperijalizmu, iako su njihovi lanci sada nevidljivi.

Globalizacija je riječ koja krije realnost sistematske pljačke bivših kolonijalnih država. One su primorane da otvore svoja tržišta za poplavu stranih dobara koja uništavaju njihovu lokalnu industriju, osakaćuju njihove ekonomije i odvode njihovo bogatstvo. Ogromne transnacionalne kompanije otvaraju fabrike u Bangladešu, Indoneziji i Vijetnamu, gdje su radnici podvrgnuti najbrutalnijoj eksploataciji u uslovima nalik na robove, za platu koja jedva može da im obezbijedi hranu, kako bi proizvodili farmerke i Najk patike, kako bi se povećao višak vrijednosti koji su ove krvopije izvukle. Katastrofe poput Bopala i nedavnog požara u fabrici tekstila u Bangladešu opustošile su čitave zajednice. Šefovi zapadnih kompanija liju krokodilske suze i nastavljaju da pune svoje kase proizvodima krvi, znoja i suza miliona supereksploatisanih ljudi.

Dug

Istorija poznaje mnogo različitih oblika ropstva, a finansijsko ropstvo je savremeni oblik. To nije tako očigledno kao klasično ropstvo, ali je ipak ropstvo kojim se čitavi narodi potčinjavaju i pljačkaju. Životi milijardi ljudi su uništeni ovim kolektivnim dužničkim ropstvom. Nerazvijenije države su slomljene pod teretom duga i trgovinske politike Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije (STO).

Ukupan spoljni dug „država u razvoju“ iznosio je 500 milijardi dolara 1980. godine, udvostručio se na 1.194 milijarde dolara 1990. godine, bio je 1.996 milijardi dolara do 2000. godine, a do 2012. porastao je na 4.830 milijardi dolara, pri čemu je samo servisiranje duga iznosilo ogromnih 660 milijardi dolara godišnje

Teret dugova ostavlja najsiromašnije države na svijetu bez sredstava za osnovne potrebe poput zdravstva, obrazovanja i infrastrukture. Sve nerazvijene države su eksploatisane, opljačkane i potlačene od strane imperijalizma. Na ovaj način imperijalizam i dalje siše krv milijardi siromašnih ljudi u bivšem kolonijalnom svijetu.

Biblija kaže da su drevni Hananci žrtvovali djecu Molohu. Ali kao rezultat dužničkog ropstva, sedam miliona djece se svake godine žrtvuje na oltaru Kapitala, što starog Moloha čini beznačajnim. Da je dug bio oprošten 1997. za 20 najsiromašnijih država, sredstva oslobođena za osnovnu zdravstvenu zaštitu mogla bi do 2000. godine spasiti živote oko 21 milion djece, što je ekvivalentno 19.000 djece dnevno. Prema kampanji Jubilej 2000, 52 države u podsaharskoj Africi, Latinskoj Americi i Aziji, sa ukupno milijardu ljudi, tonu pod teretom duga od 371 milijardu dolara. Ovo je manje od ukupne neto vrijednosti 21 najbogatijih pojedinaca na svijetu.

Meksiko je formalno nezavisan skoro dva vijeka. Ali fiktivna priroda ove nezavisnosti je jasno otkrivena poslednjih decenija potpisivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini sa svojim Velikim bratom preko Rio Grandea. Ovo je imalo razarajući efekat na meksičku industriju i poljoprivredu, dok otvaranje fabrika u vlasništvu SAD u Makiladorasu u pograničnim oblastima obezbjeđuje ogromnu količinu jeftine radne snage za šefove Jenkija.

Prvobitno smještene u pograničnim gradovima Tihuana, Siudad Huarez, Matamoros, Mekicali i Nogales, ove fabrike za sklapanje koje rade za tržište SAD sada su se proširile po cijeloj teritoriji Meksika. Ovdje vidimo tačno kako funkcioniše moderni imperijalizam. Zašto ići na sve muke i troškove direktne vojno-birokratske vladavine, kada se može veoma efikasno dominirati državom putem ekonomskih sredstava, prepuštajući prljav posao represije „prijateljskoj“ (tj. podređenoj) vladi?

Ovaj neokolonijalistički način eksploatacije nije ništa manje predatorski od otvorene pljačke kolonija ostvarenih u prošlosti na osnovu direktne vojne vladavine. Uopšteno govoreći, stare kolonije u Africi, Aziji i na Karibima isisavaju iste krvopije od ranije. Jedina razlika je u tome što se ova pljačka odvija sasvim legalno kroz mehanizam svjetske trgovine kojim napredne kapitalističke države ostvaruju zajedničku dominaciju nad bivšim kolonijama, i time su pošteđene troškova direktne vladavine, dok nastavljaju da izvlače ogromne viškove profita razmjenom više radne snage za manje.

Mogu li postojati nove imperijalističke sile?

Lenjin kaže da finansijski kapital širi svoje pipke po svim državama svijeta. On objašnjava da su države izvoznice kapitala do tada podijelile svijet. Kaže, nije preostalo ništa da se kolonizuje. Da li je to značilo da je Lenjin mislio da je podjela svijeta fiksna i nepromjenljiva za sva vremena? Naravno da nije. Lenjin posebno navodi da podjela svijeta između dva moćna fonda ne isključuje ponovnu podjelu ako se odnos snaga promjeni kao rezultat neravnomjernog razvoja. Stoga Lenjin postavlja pitanje da li se odnos između imperijalističkih sila može promijeniti i daje izričit odgovor: može i nužno mora da se mijenja sve vrijeme.

Zakon neravnomjernog razvoja kapitalizma znači da se različiti dijelovi svjetske privrede, različite države, razvijaju različitim tempom. Upravo to određuje uspon i pad različitih sila. Vidjeli smo da se ova podjela svijeta desila nekoliko puta tokom prošlog vijeka, sa starijim silama koje su opadale, a novijim, energičnijim imperijalističkim silama koje su zauzele njihovo mjesto. I ne postoji apsolutno ništa u marksističkoj teoriji što isključuje dalju reviziju. Naprotiv, to je neizbježno. Neke imperijalističke sile će opasti, a druge, ranije manje razvijene, će se pojaviti.

Lenjin je vrlo jasan i nedvosmislen po ovom pitanju:

A snaga ovih učesnika u podjeli ne mijenja se u jednakoj mjeri, jer je u kapitalizmu nemoguć ravnomjeran razvoj različitih preduzeća, fondova, grana industrije ili država. Njemačka je prije pola vijeka bila jadna, beznačajna država, ako se njena kapitalistička snaga uporedi sa tadašnjom Britanijom; Japan uporedi sa Rusijom na isti način. Da li je „zamislivo“ da će za deset ili dvadeset godina relativna snaga imperijalističkih sila ostati nepromijenjena? Ne dolazi u obzir.

Vidjeli smo ponovnu podjelu svijeta poslije Prvog svjetskog rata. Njemačka je bila razbijena, a ostatak Evrope oslabljen do te mjere da su joj SAD, koje su postajale velika svjetska sila, morale „hraniti”. Ruska revolucija je zbacila carizam, ali se još uvijek borila da preživi. Kolonijalna revolucija je još uvek bila u povoju. Japanski imperijalizam je pripremao svoju ekspanzionističku politiku u Aziji. Kraj Drugog svjetskog rata doveo je do nove podjele vlasti. Evropa je bila u ruševinama. Američki imperijalizam je sada bio dominantna imperijalistička sila, šireći svoju svjetsku ulogu na račun starih evropskih imperijalističkih sila, Francuske i Britanije. SSSR se pojavio kao moćan faktor i došao u sukob sa SAD u svjetskim razmjerama. Kolonijalna revolucija, koja je mobilisala stotine miliona, uspjela je da okonča direktnu kolonijalnu vlast. Konačno, kineska revolucija 1949. zauvijek je promijenila sudbinu Azije.

Odnosi u svijetu uspostavljeni poslije 1946. ostali su suštinski nepromijenjeni pola vijeka. Svijet je bio podijeljen na dva gigantska bloka, sa SSSR-om na jednoj strani i američkim imperijalizmom na drugoj. Ali sve se to promijenilo nakon raspada SSSR-a 1991. godine. Počelo je novo burno razdoblje nestabilnosti, okarakterisano svim vrstama ratova i sukoba. Pojava Rusije i Kine kao moćnih kapitalističkih država stvara nove protivrječnosti. Moramo pažljivo analizirati novonastalu situaciju i napraviti konkretnu karakterizaciju prirode Rusije i Kine na osnovu rigoroznog proučavanja činjenica.

Neki zamišljaju da je čitav svijet podijeljen na samo dvije vrste država: bogate imperijalističke države ugnjetavače (u suštini iste države koje je Lenjin pomenuo prije 100 godina) i ostatak svijeta, sastavljen od zavisnih nacija. Taj model jednostavno ne odgovara činjenicama svijeta u sadašnjosti. U stvari, to čak ni ne odgovara periodu kada je Lenjin pisao. U imperijalizmu Lenjin daje pažljivu ocjenu različitih imperijalističkih država. On govori o „mladim kapitalističkim državama (Amerika, Njemačka, Japan) čiji je napredak bio izuzetno brz“.

Američka industrijska produktivnost rasla je velikim koracima, nadmašujući svoje evropske konkurente. Na to Lenjin skreće pažnju, suprotstavljajući brzi rast američke ekonomije rastu starih sila poput Britanije i Francuske, „čiji je napredak u posljednje vrijeme mnogo sporiji od napredovanja prethodno pomenutih država“. Kasnija istorija je pokazala kako se ovo usporavanje razvoja britanskog kapitalizma završilo njegovom zamjenom američkim imperijalizmom. Ipak, sama Amerika je počela kao potlačena kolonija Britanije.

Lenjin je rekao da možete imati sve vrste različitih nivoa razvoja u različitim fazama, čak i različite vrste imperijalizma. Lenjin se osvrnuo na podjelu svijeta, ali se osvrnuo i na ponovnu podjelu svijeta, za koju je rekao da je nešto neizbježno. Da li je moguće tvrditi da je do tog procesa moglo doći tada, a sada je nemoguće? Nema očiglednog razloga zašto bi to bio slučaj. Podsjetimo se da do sredine devetnaestog vijeka Njemačka nije ni postojala kao jedinstvena država. Ekonomski je mnogo zaostajala za Britanijom. Lenjin ističe da je „prije pola vijeka Njemačka bila jadna, beznačajna država, ako se njena kapitalistička snaga uporedi sa snagom Britanije tog vremena“. Ali do 1914. postala je moćna imperijalistička država, spremna da stane na crtu Britaniji i Francuskoj za kontrolu nad Evropom i svijetom.

U krajnjoj liniji, razvoj proizvodnih snaga je taj koji određuje da li će neka država moći da da svoj pečat u svjetskim događajima. Primjer Njemačke u periodu prije 1914. godine pokazuje kako rast industrijske moći mora na kraju da nađe svoj izraz u rastu diplomatske, političke i vojne moći. Ovu činjenicu moramo imati na umu kada razmatramo ulogu Kine danas.

Može li zavisna država biti imperijalistička?

Da li je moguće da ekonomski zaostala država bude zavisna od imperijalizma i da istovremeno igra ulogu imperijalističke države? Na prvi pogled ovo bi izgledalo kao logična protivrječnost. Ali dijalektika nas uči da u životu i društvu postoje svakakve protivrječnosti. A ono što se čini kao protivrječnost gledano iz perspektive formalne logike zapravo postaje stvarnost.

Materijalistička analiza treba da polazi od činjenica. A dijalektički materijalizam polazi od gledišta da se stvari mijenjaju, i to u svoje suprotnosti. Ono čime se Lenjin ovdje bavio su prelazne forme, koje se nalaze u svim sferama prirode i društva. Kada govori o polukolonijalnim državama, on ih ne smatra statičnim i fiksnim za sva vremena. On ih posmatra u procesu promjene. On definiše Portugal kao nezavisnu suverenu državu sa Carstvom, koja vlada milionima kolonijalnih robova, a samim tim i imperijalističkom silom. Ali istovremeno kaže da je Portugal, zaostala polu-feudalna država, više od 200 godina bio britanski „protektorat“ – to jest, pod dominacijom britanskog imperijalizma.

Izvor: Javni domen

Među novonastalim imperijalističkim silama na koje se Lenjin pozivao bio je Japan. Japan je bio ekonomski zaostala, polufeudalna država, ali su ga njegove imperijalističke ambicije navele da pokrene opaki grabežljivi rat za osvajanje Kine. Ne može se sumnjati u imperijalistički karakter Japana, uprkos činjenici da je bio zasnovan na zaostalosti. U stvari, zadaci buržoaske revolucije u Japanu završeni su tek nakon njenog poraza u Drugom svjetskom ratu kada ih je izvršila američka okupaciona vojska kao način da spriječi Japan da padne pod uticaj kineskog „komunizma“.

Godine 1940, više od 24 godine nakon Lenjinove knjige Imperijalizam kao najviši stadijum kapitalizma, Trocki se bavio Japanom u tekstu pod nazivom Tanaka memorandum. Šta on kaže o Japanu? Kao što je bio slučaj sa carskom Rusijom, Japan je doživio razvoj industrije. On je istakao da je njegova „finansijska i vojna nadgradnja počivala na temeljima polufeudalnog agrarnog varvarstva“. Ali to je ipak bio dio imperijalističkog lanca, iako ga je smatrao najslabijom karikom.

U Imperijalizmu, Lenjin se osvrće na ekonomski zaostale države, posebno na Rusiju. Carska Rusija je bila mješavina pretkapitalističkih odnosa i džepova kapitalizma. Istina je da je doživjela buran rast industrije posljednjih decenija 19. vijeka. To je u potpunosti bilo zbog izvoza stranog kapitala u Rusiju. Ruski kapitalizam, kako Trocki objašnjava u teoriji permanentne revolucije, u potpunosti je zavisio od britanskog, francuskog, njemačkog i belgijskog kapitala. Stoga je imala mnoge karakteristike polukolonijalne države. Ogromni dugovi, posebno prema Francuskoj, bili su glavni faktor koji je primorao Rusiju da uđe u Prvi svjetski rat na strani Antante.

Ekonomski gledeno, carska Rusija je bila izuzetno zaostala. Uprkos značajnom razvoju industrije u varošicama i gradovima zapadnog dela, veći deo zemlje bio je polufeudalnog karaktera. Ipak, uprkos njenim polukolonijalnim i polufeudalnim karakteristikama i zavisnosti od stranog kapitala, Lenjin je Rusiju uvrstio na listu pet najvažnijih imperijalističkih zemalja. Treba dodati da carska Rusija nikada nije izvezla ni jednu pejku kapitala. Lenjin to naziva: „ekonomski najzaostalijom zemljom, u kojoj je moderni kapitalistički imperijalizam upleten u blisku mrežu pretkapitalističkih odnosa“.

Carski imperijalizam je bio sličniji onom antičkom: zasnivao se na oduzimanju stranih teritorija (Poljska je očigledan primer) i teritorijalnoj ekspanziji (osvajanje Kavkaza i Centralne Azije). Carska Rusija, da upotrebimo Lenjinovu frazu, bila je prava tamnica naroda koje je osvojila, porobila i opljačkala. Ipak, sama Rusija je bila finansijski zavisna od Francuske i drugih imperijalističkih država.

Lenjin takođe pominje manje sile kojima je bilo dozvoljeno da zadrže svoje kolonije zbog sukoba između glavnih sila. U drugim tekstovima Lenjin na spisak imperijalističkih država uključuje Austrougarsku i Italiju, a Italija je bila posebno zaostala zemlja, sa razvijenom industrijom uglavnom na severozapadu, koegzistirajući sa zaostalom siromašnom seljačkom poljoprivredom u centru i jugu.

Trocki o balkanskom imperijalizmu

Neposredno prije izbijanja Prvog svjetskog rata, na Balkanu su izbila dva rata. Trocki je mogao da posmatra ove krvave sukobe iz prve ruke kao ratni dopisnik. Opširno citiramo ono što je napisao tokom balkanskih ratova 1912-13:

„Još manje stabilni biće odnosi između Bugarske i Grčke, formirani na osnovu Bukureštanskog mira. Oko 200.000 Bugara u južnoj Makedoniji prešlo je pod vlast Grčke. U Trakiji je, pak, oko 200.000-250.000 Grka postali su državljani Bugarske, tačnije rečeno, navedeni su u toj kategoriji u Londonskom sporazumu. Nacionalni princip se i ovdje pokazao nespojivim sa imperijalističkim pretenzijama: nije važna zajednica kulture na homogenoj etničkoj osnovi, već broj poreskih obveznika i veličina unutrašnjeg tržišta. Čak i sa ovim granicama, naravno, još uvijek može postojati mirna koegzistencija između Bugarske i Grčke, pod uslovom da je nacionalna autonomija bila dozvoljena „stranoj populaciji“ u svakoj od ovih država. Ali jasno je da su ljudi koji su tek nedavno počeli ubijati jedni druge, ili tačnije, oni koji su rukovodili tim ubijanjima, apsolutno nesposobni da uspostave stabilne uslove suživota između naroda sa obe strane granice koja dijeli Makedoniju.

„Sudbina ove tri puta nesrećne provincije sa smrtonosnom jasnoćom otkriva u korist nacionalističkih romantičara da čak i na zaostalom Balkanskom poluostrvu ima mjesta za nacionalnu politiku samo u onoj mjeri u kojoj se ona poklapa sa imperijalističkom policijom“.

„Grčki imperijalizam je onaj koji seže najdalje. Grčka oligarhija klerika i aristokrata (fanarioti) dijelila je sa otomanskom vojnom kastom vlast nad hrišćanskim narodima na poluostrvu. Grčka buržoazija, rasprostranjena po obalama Egejskog, Mramornog, Crnog i Mediteranskog mora, podvrgla je poljoprivrednike i pastire iz zaleđa svom trgovačkom i lihvarskom kapitalu. Grčki sveštenici i trgovci utabali su put grčkom imperijalizmu, koji se odmah u smrtnoj mržnji sukobio sa buđenjem narodnosti Balkana; za ovo drugo, ekonomsko i nacionalno buđenje značilo je borbu na život i smrt ne samo protiv turske vojno-birokratske kaste već i protiv crkvene i trgovačke i lihvarske dominacije Grka. Grčki imperijalizam se suprotstavio bugarskom imperijalizmu na tlu Makedonije.

„Bugarski imperijalizam je novijeg porijekla, ali je zbog toga još ratoborniji i bezobzirniji. Bugarska buržoazija je kasno došla na scenu i odmah je počela energično da se lakta da bi napredovala. Bugarski državni ministri primaju platu od hiljadu franaka mjesečno, dok se u kapitalističkoj Evropi takve funkcije nagrađuju hiljadama franaka dnevno. Sofijski dopisnik Tajmsa, gospodin Burše, raspolagao je sumama o kojima ljudi na vlasti u Sofiji nisu mogli ni da sanjaju. Proširiti granice države, povećati broj poreskih obveznika, umnožiti izvore bogaćenja – to su bila načela imperijalističke mudrosti koja je vodila politiku svih vladajućih klika u Sofiji.

„Upravo su ti principi – imperijalistički, a ne nacionalni – takođe odredili cijelu makedonsku politiku Bugarske. Cilj je uvijek bio isti – aneksija Makedonije. Sofijska vlada je podržavala Makedonce samo u onoj mjeri u kojoj ih je mogla vezati za sebe, a izdala je one njihove interese koji su ih mogli otuđiti od Bugarske. Poznati balkanski političar i pisac, dr C. Rakovski, koga sam ponovo sreo u Bukureštu poslije dvije godine, rekao mi je, uz mnoge druge informacije, sljedeću izuzetno značajnu činjenicu. Bugarski egzarh je 1903.-1904. lobirao u Sofiji za osnivanje seljačke banke u Makedoniji. To je bio Ilindenski ustanak, kada je u Makedoniji zavladao haos i turski vlastelini su bili spremni da za budzašto prodaju svoja imanja seljacima. Bugarska vlada je odlučno odbacila prijedlog egzarha, uz obrazloženje da će se makedonski seljaci oglušiti o bugarsku propagandu ako postignu određeni nivo blagostanja. Istu tačku gledišta zadržala je i makedonska revolucionarna organizacija koja se, naročito poslije gušenja ustanka, konačno pretovrila iz nacionalističko-seljačke organizacije u oruđe imperijalističkih planova vlasti u Sofiji.

„Ova zapanjujuća borba, u kojoj je brutalnost kombinovana sa herojstvom, završila se – kako? Perfidnim sporazumom za podjelu Makedonije. Drugi balkanski rat i Bukureški mir koji ga je sada krunisao, dovršili su ovaj sporazum. I, gle, Štip i Kočani – ta dva mjesta gdje su bugarsko-makedonski revolucionari svojom taktikom „provokacije“ doveli do turskog masakra koji je poslužio za početak prvog „oslobodilačkog“ rata – Štip i Kočani su predati u Srbiju!

„Srpski imperijalizam se našao sasvim nesposoban da napreduje po „normalnoj“, odnosno nacionalnoj liniji: put mu je zabranila Austrougarska, koja je u svojim granicama obuhvatila više od polovine svih Srba. Otuda i guranje Srbije linijom manjeg otpora, ka Makedoniji. Nacionalna dostignuća srpske propagande u tom kraju bila su sasvim beznačajna, ali utoliko obimnije izgledaju teritorijalna osvajanja srpskog imperijalizma. Srbija sada u svojim granicama uključuje oko pola miliona Makedonaca, kao što je već uključila pola miliona Albanaca. Vrtoglavi uspjeh! Zapravo, ovaj neprijateljski milion može se pokazati fatalnim za istorijsko postojanje Srbije. (Lav Trocki, Balkanski ratovi (1912-13): Ratna prepiska, str. 364-366, naš naglasak.)

Ističemo da su Bugarska, Grčka i Srbija bile ekonomski zaostale, polufeudalne nacije koje su donedavno vijekovima bile u ropstvu Osmanskog carstva. Iako su stekle formalnu nezavisnost, one su i dalje ostale pod kontrolom ili jedne ili druge velike evropske sile. Kralj Ferdinand, oficir austrougarske vojske koji nije znao ni riječ bugarskog, postavljen je na bugarski prijesto da bi spriječio da Rusija preuzme vlast. Grčki kralj Đorđe rođen je kao princ Vilijam od Šlezvih-Holštajn-Zonderburg-Gliksburga.

S obzirom na ove činjenice, kako je Trocki Bugarsku, Srbiju i Grčku mogao opisati kao imperijalističke? Možda je to bila greška? Ali Trocki nije pravio greške te vrste. Poput Lenjina, uvijek je bio skrupulozan u pitanjima teorije. Odgovor na ovaj očigledan paradoks je zaista prilično jednostavan. Ne postoji zakon koji kaže da siromašna, potlačena nacija ne može postati opaka, predatorska država kada je u poziciji da se ponaša tako. Naprotiv, dijalektika nas uči da se stvari mogu pretvoriti u svoju suprotnost.

Tek što su stekle nezavisnost, vladajuće klike ovih sitnih balkanskih država pokrenule su seriju grabežljivih ratova za osvajanje susjednih teritorija. Trocki ističe da je, pod izgovorom borbe protiv otomanskog imperijalizma, njihov stvarni cilj bio da otmu što više zemlje od svojih balkanskih „saveznika“, porobljavajući i ugnjetavajući svoje stanovnike na najbrutalniji način. Tako su nacije koje su se tek oslobodile kolonijalnog ropstva i same postale tlačitelji i porobljivači.

Ove nacije su ostale ekonomski zaostale i njima su dominirale druge, moćnije države. Ali u isto vrijeme one su bile regionalne imperijalističke sile – slabe imperijalističke sile koje nisu mogle da teže ka osvajanju Evrope, ali su težile da zauzmu teritoriju svojih susjeda i da ih tlače i pljačkaju. U tom smislu, one su bile imperijalističke, a Trocki se nije ustručavao da upotrebi tu riječ. Njihova ekonomska zaostalost i relativna slabost u odnosu na glavne imperijalističke sile nisu se mogle iskoristiti za prikrivanje njihove stvarne, imperijalističke prirode.

Nekad i sad

Iz svega ovoga je očigledno da je sa marksističke tačke gledišta savršeno moguće da nacija koja je ekonomski zaostala, čak i polufeudalna, i potlačena od strane moćnijih država, djeluje na imperijalistički način: da pokreće grabežljive ratove osvajanja bilo zbog tržišta i sirovina, zbog teritorijalnog proširenja ili iz političkih razloga. Primjer Balkanskih ratova je jasan primjer ovoga, kako objašnjava Trocki. Da li se može tvrditi da su takve stvari tada bile moguće, a sada nisu? Takav argument nema nikakvog smisla. To nema osnove u teoriji, a još manje u stvarnosti.

Šta se tako suštinski promijenilo u posljednjih sto godina da bi onemogućilo ugnjetavanje jedne male države od strane druge male države? Osnovne kontradikcije su iste. Samo se kriza kapitalizma produbila. Sistem je u još većem ćorsokaku nego što je bio kada je Lenjin pisao Imperijalizam. Protivrječnosti su još oštrije i izražene su u stalnim ratovima i preokretima. Ništa od ovoga ne sugeriše da buržoazija bivših kolonijalnih država ne može da djeluje na isti reakcionaran način kao balkanske vladajuće klike 1912-1913.

Izvor: In Defence of Marxism

Da postavimo nekoliko konkretnih pitanja. Kakav je odnos Indije i okupiranog Kašmira? Upravo u vrijeme kada se Indija oslobodila jarma britanskog imperijalizma, indijska buržoazija je zauzela Kašmir protiv volje njegovog naroda koji su većinom bili muslimani. Od tada je Kašmir držan pod prisilom. Hiljade ljudi je zatvoreno, mučeno i ubijeno od strane indijske okupacione vojske. Ako neko pita nekog Kašmirca da li ova brutalna okupacija predstavlja akt imperijalizma ili ne, odgovorili bi slegnuvši ramenima i izrazom potpunog čuđenja. Ponašanje Indije prema Kašmiru je imperijalističko u najjasnijem i najbrutalnijem smislu te riječi.

Nije samo Indija kriva za imperijalističku agresiju na Potkontinentu. Reakcionarna pakistanska vladajuća klika decenijama je ugnjetavala narod Istočnog Bengala (danas Bangladeš). Konačno su ustali protiv svojih tlačitelja i izborili nezavisnost. To je postignuto samo po cijenu strašnog krvoprolića koje je sprovela pakistanska vojska. Moglo bi se dodati da Pakistan do dana današnjeg tlači narod Beludžistana na isti nemilosrdan način.

Kakvi su odnosi Turske i Kurda? Moglo bi se reći da je Turska „dominirana“ nacija, iako je doživjela značajan stepen industrijskog rasta u posljednjih nekoliko decenija. Ali ova jadna „dominirana“ država zauzvrat dominira i tlači Kurde najzlobnijim metodama. Možemo li ponašanje Erdogana u odnosu na Kurde opisati kao imperijalističko? U Kurdistanu ne postoji nijedna osoba koja bi se i najmanje dvoumila da na ovo pitanje odgovori potvrdno.

Konačno, imamo slučaj Izraela, koji je mnogo decenija tlačio Palestince i nesumnjivo igra ulogu regionalne supersile. Izrael je rođen u činu prisvajanja teritorija koje su bile naseljene drugim ljudima. Vodio je četiri rata protiv arapskih armija i u svakom slučaju završio širenjem svoje teritorije. On nastavlja ovu politiku imperijalističke ekspanzije do današnjeg dana. Može li se Izrael smatrati siromašnom, potlačenom polukolonijom? Pitanje daje samo sebi odgovor. Izrael nije siromašna, potlačena država već napredna kapitalistička država. U pogledu ekonomskog i društvenog razvoja ne razlikuje se od većine evropskih država. Ima modernu vojsku koja je više nego dorasla bilo kojoj vojsci u regionu. I to je glavna regionalna imperijalistička sila na Bliskom istoku.

Neki će reći da to zavisi od velikih suma novca iz SAD. Istina je da Izrael dobija veliku subvenciju od strane SAD. To je zato što je jedini pouzdani saveznik Vašingtona u regionu. Ali to ne znači da su vladari Izraela pod kontrolom Vašingtona. Oni imaju svoje interese, koji se ne podudaraju uvijek sa interesima Amerikanaca. Dovoljno je ukazati na otvoreni sukob između Netanjahua i Obame oko sporazuma sa Iranom da bi se dokazala ova poenta.

Naravno, razumijemo da se Turska, Indija i Pakistan ne mogu staviti u istu kategoriju kao glavne imperijalističke sile, SAD, Evropa i Japan. Oni nemaju i ne mogu da igraju istu ulogu, kao što ni Grčka, Srbija i Bugarska ne bi mogle suprotstaviti Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj 1916. Oni su prekasno došli na pozornicu istorije da bi mogli da izazovu bogatije i moćnije nacije za svjetsku hegemoniju. Ali ova opšta tvrdnja – koliko god da je tačna – uopšte ne iscrpljuje pitanje. Vladajuće klike ovih država imaju svoje interese koji se ne poklapaju nužno sa interesima Vašingtona, Londona ili Berlina. A oni mogu i igraju ulogu regionalnog imperijalizma, nastojeći da nametnu svoju volju susjednim državama. To su slabe imperijalističke države koje teže da postanu jake preko leđa svojih komšija.

BRIKS

Osnovna je greška predstavljati čitav svijet kao da se sastoji od samo dvije vrste nacija: s jedne strane šačica imperijalističkih sila (SAD, Evropa i Japan), a sa druge sve ostale, koje su siromašne, nerazvijene države koje su potpuno zavisne od ovih prvih. Prema ovom stavu, ovi potonji ne mogu igrati nezavisnu ulogu u svjetskoj politici ili ekonomiji; njihove akcije su u potpunosti podređene i zavisne od velikih imperijalističkih sila (uglavnom SAD); oni se nikada ne mogu smatrati imperijalističkim; i nikada ne mogu da dožive bilo kakav ozbiljan ekonomski razvoj koji bi mogao da promijeni njihov status „zavisnih nacija“.

Ovakav način gledanja na stvari ignoriše stvarnost. Možemo li, na primjer, da stavimo Burundi, Eritreju i Kongo u istu ravan sa Brazilom, Turskom i Kinom? Da li je Rusija isto što i Avganistan ili Togo? Jasno je da su ove države na veoma različitim nivoima ekonomskog razvoja. A sa ekonomskim razvojem nameću se i druga pitanja: želja da se dobije veći udio na svjetskom tržištu, veći pristup nafti i drugim sirovinama; prestiža i vojne moći. Rusija i Kina mogu da se suprotstave američkom imperijalizmu, pa čak i da mu se vojno suprotstave, na način na koji Togo i Nepal ne mogu.

Današnja stvarnost u potpunosti opovrgava crno-bijelu formulu šačice imperijalističkih država s jedne strane i siromašnih zavisnih država s druge. Zar nije došlo do razvoja industrije u Brazilu, Rusiji, Indiji i Kini u posljednjih pedeset godina? Kako karakterišemo takozvane BRIKS? Termin „ekonomije u razvoju“ nije zadovoljavajuća formulacija. Možemo razgovarati o tome koja alternativa se može koristiti. Ali ne možemo poreći da se u ovim državama dogodio ekonomski razvoj.

Neki bi mogli tvrditi da teorija permanentne revolucije Trockog isključuje takav razvoj događaja. Ali u stvari, ova definicija svijeta ne može se izvesti iz teorije permanentne revolucije. I to jednostavno ne odgovara činjenicama. Čini se da ovdje postoji nesporazum o tome o čemu teorija permanentne revolucije zapravo govori. Ne kaže da ne može biti razvoja proizvodnih snaga u nerazvijenim državama. Govori upravo suprotno.

Upravo je buran razvoj industrije u Rusiji u posljednje dvije decenije 19. vijeka bio preduslov da proletarijat preuzme vlast 1917. I potpuno je nevažno što je kapital koji je izgradio te fabrike došao od stranih investitora iz razvijenih imperijalističkih država. Glavno je da je razvoj industrije tada ojačao rusku radničku klasu, kao što je danas ojačao brazilsku i kinesku radničku klasu.

Da li su države BRIKS-a pod nečijom dominacijom? Neke jesu, neke nisu. Ali bilo da jesu ili nisu, to ne znači da ne mogu da igraju imperijalističku ulogu. Može se primijetiti da je ovaj ekonomski razvoj bio rezultat prodora stranog kapitala u Brazil i druge države, te stoga nije promijenio njihov položaj zavisnih država. Ali to je važilo i za carsku Rusiju, koju je Lenjin ipak – kao što smo već vidjeli iz njegovih tekstova o tom pitanju – opisao kao imperijalističku državu.

Ne može se poreći da je posljednjih decenija došlo do značajnog razvoja proizvodnih snaga u državama koje su poznate kao BRIKS. Sa marksističke tačke gledišta, to nije loša, već dobra stvar. Razvijajući industriju, buržoazija jača radničku klasu i na kraju stvara uslove za sopstveno rušenje. To u mnogome olakšava zadatak socijalističke revolucije u ovim državama.

Teorija permanentne revolucije

Istorijski se može provjeriti činjenica da nacija koja je nekada bila siromašna, potlačena, ugnjetavana, eksploatisana kolonija – kada postane nezavisna – može da usvoji agresivnu, imperijalističku politiku u odnosu na svoje susjede: da objavljuje ratove, osvaja teritorije i tako dalje. U stvari, može se reći da se to dešava u skoro svakom slučaju, da novonastala buržoazija nastoji da eksploatiše i ugnjetava slabije države u regionu. Možete imati velike pljačkaše, ali možete imati pljačkaše srednje veličine i možete imati male pljačkaše, a u određenim granicama moguće je da dominirana nacija igra imperijalističku ulogu.

Da li je ova analiza u suprotnosti sa teorijom permanentne revolucije? Ne, nije tako. Kada govorimo o ruskom imperijalizmu i kineskom imperijalizmu, da li je to u suprotnosti sa onim što je napisao Trocki? Ni najmanje. Teorija permanentne revolucije objašnjavala je kako je u zaostaloj državi u epohi imperijalizma „nacionalna buržoazija“ bila neraskidivo povezana sa ostacima feudalizma s jedne strane i imperijalističkim kapitalom s druge strane i stoga potpuno nesposobna da prođe kroz bilo koji njen istorijski zadatak.

Izvor: Javni domen

Kao što je Trocki predvidio, trula ruska buržoazija nije bila u stanju da riješi najhitnije zadatke koje je postavila istorija, posebno agrarno pitanje, kome moramo dodati i pitanje mira. Zbog toga su boljševici mogli da preuzmu vlast na osnovu slogana koji su u suštini bili buržoasko-demokratski po sadržaju (Mir, hljeb, zemlja, Ustavotvorna skupština, pravo na samoopredjeljenje potlačenih narodnosti). Ali pošto su preuzeli vlast u svoje ruke, ruski radnici nisu prestali, već su pristupili eksproprijaciji kapitalista i započeli zadatak socijalističke transformacije društva.

Ovdje vidimo permanentnu revoluciju u njenom klasičnom obliku, kako ju je razradio Trocki. Ali iz više razloga (staljinistička degeneracija Sovjetskog Saveza i odlaganje proleterske revolucije na Zapadu) revolucije koje su se kasnije dogodile u Kini i drugim zaostalim državama odvijale su se na iskrivljen bonapartistički način. Bila su to odstupanja od norme, koja su ipak pripremila put za veliki napredak u oblasti proizvodnje i kulture, povlačeći nekada zaostale države u dvadeseti vijek.

Naravno, totalitarni staljinistički režimi nisu imali ništa zajedničko sa radničkom demokratijom koju su u Rusiji uspostavili Lenjin i Trocki. Ali nacionalizacija sredstava za proizvodnju otvorila je vrata spektakularnoj transformaciji društva, iako uz strašnu cijenu. Nemoguće je razumjeti sadašnju situaciju Rusije i Kine bez razumijevanja da su 1917. i 1949. bile odlučujuće prekretnice u njihovim sudbinama.

Kao što je kineska revolucija bila odstupanje od norme koju je teorijski uspostavio Trocki i sproveo u praksu 1917. godine, tako postoje i mnoga druga, još čudnija odstupanja od norme. Japan je slijedio poseban put razvoja. Bilo je neobično jer nije odgovaralo unaprijed zacrtanoj normi. Ali sve vrste neobičnih tranzicionih oblika javljaju se i u prirodi i u društvu. A činjenica da nešto ne odgovara unaprijed zacrtanoj normi ne daje nam za pravo da to ignorišemo. Naprotiv, zahtijeva od nas da to objasnimo.

Ako kažemo da je Japan bio veoma neobičan slučaj, onda treba dodati da ima mnogo drugih čudnih slučajeva. Ali to nam ne dozvoljava da izuzmemo Japan iz razmatranja, išta više nego Carsku Rusiju. Lenjin to svakako nije učinio. Kako se Japan uklapa sa teorijom permanentne revolucije? Japan je bio veoma zaostala, polufeudalna država. Došla je u sukob sa Amerikom kao rezultat ekspanzije nastalog američkog imperijalizma. U Japanu je feudalna klasa bila ta koja je sa vrha započela proces kapitalističke transformacije kao sredstvo modernizacije Japana i nadmetanja sa naprednijim Amerikancima.

Japan je dugo ostao veoma zaostala, polufeudalna država, ali je postao i žestoka imperijalistička država koja je pokrenula predatorski osvajački rat u Kini. Ono što je dovršilo razvoj modernog kapitalizma u Japanu nije bila klasična norma permanentne revolucije kakvu je zamislio Trocki. Zadaci buržoasko-demokratske revolucije u Japanu nisu riješeni proleterskom revolucijom, kao što je to bio slučaj u Rusiji. Započele su ih feudalne vođe, a završile američke okupacione snage nakon 1945.

Američki imperijalisti su okupirali Japan, ali su bili uplašeni širenja „komunizma“, i posebno kineske revolucije. Stoga su bili primorani da sprovedu agrarnu reformu i druge mjere koje su u stvari dovršile buržoasku revoluciju. Tako je Japan, na vrlo neobičan način, postao moćna industrijalizovana moderna kapitalistička, imperijalistička država, kakva je i danas. Nešto slično se dogodilo u Južnoj Koreji i na Tajvanu. Buržoasku tranziciju tamo su izvršile američke okupacione snage iz istog razloga.

Mora se postaviti pitanje: zašto je Lenjin Carsku Rusiju uvrstio u šest najistaknutijih imperijalističkih nacija? Carska Rusija u Lenjinovo vrijeme bila je krajnje zaostala, polufeudalna država koja nikada nije izvezla ni jednu kopejku kapitala. Naprotiv, bila je u velikoj mjeri zavisna od stranog kapitala. Ruskog kapitalizma ne bi bilo bez belgijskog, britanskog i američkog kapitala. Sama carska država bila je u velikim dugovima prema stranim bankarima, posebno prema Francuzima. Dakle, ako tražimo zavisnu državu, ne možemo naći bolji primjer. Rusija je bila potpuno i apsolutno zavisna, a Lenjin i Trocki su bili svjesni toga. Ali to je istovremeno bila i monstruozna imperijalistička država.

Kako je tako nešto moguće ako se prihvati stav da se samo šačica moćnih, bogatih država – Evropa, Japan i Amerika – mogu smatrati imperijalističkim državama, dok je ostatak svijeta siromašan, pod dominacijom i ugnjetavanjem? Slučaj Carske Rusije upravo dokazuje da ekonomski zavisna država može biti i imperijalistička država. Ipak, u slučaju Rusije vidimo teoriju permanentne revolucije u njenom klasičnom, gotovo laboratorijskom obliku. Moglo bi se dodati da je ovo bio jedini slučaj te vrste u svjetskoj istoriji. Bilo je mnogo drugih slučajeva u kojima je buržoazija eksproprisana, ali nijedan od ovih slučajeva nije odgovarao normi. Svaki od njih je bio „poseban“ slučaj.

Zadaci koje su rješavale buržoaske demokratske revolucije u Engleskoj i Francuskoj mogle su se rješiti samo u Rusiji proleterskom revolucijom protiv buržoazije. Ali Trocki je takođe predvidio da proletarijat jednom kada preuzme vlast ne može da se zaustavi na buržoasko-demokratskim zadacima, već će odmah pristupiti eksproprijaciji zemljoposjednika i kapitalista i započeti socijalističku transformaciju društva. To kaže permanentna revolucija i upravo se to dogodilo u Rusiji.

Ali to je samo polovina teorije o permanentnoj revoluciji. Druga polovina je bila potreba da se ruska revolucija proširi na Evropu, posebno na Njemačku. Jednom kada je to propalo – iz razloga koji ne pripadaju ovoj diskusiji – birokratska degeneracija Revolucije bila je neizbježna. Ipak, ukidanjem kapitalizma i uvođenjem plana proizvodnje, Oktobarska revolucija je donijela najveći razvoj proizvodnih snaga ikada viđen u istoriji.

Posljedice pada SSSR-a

Prije dvadeset pet godina, u vrijeme raskola u Militantu, razgovarali smo o perspektivama Rusije. Piter Tef je imao stav da ako bi kapitalizam bio uspostavljen u Rusiji, ona bi bila kolonija Zapada (zavisna država). Ted Grant se jednostavno nasmijao na to. On je odgovorio da ako se kapitalizam obnovi u Rusiji, ona ne bi bila zavisna kolonija Zapada, bila bi moćna i agresivna, imperijalistička država, kakva je bila Carska Rusija. I pokazalo se da je to tačno.

Nije degenerisana ruska buržoazija, koja je u oktobru 1917. bačena na smetlište istorije, već nacionalizovana planska privreda uvukla Rusiju u moderno doba, gradeći fabrike, puteve i škole, obrazujući muškarce i žene, stvarajući briljantne naučnike, gradeći armiju koja je pobijedila Hitlera i poslala prvog čovjeka u svemir. I uprkos haosu i poremećajima izazvanim uništenjem planske ekonomije i raspadom SSSR-a, mnogi od tih dobitaka i dalje ostaju.

Uprkos zločinima birokratije, Sovjetski Savez se brzo transformisao iz zaostale, polufeudalne ekonomije u naprednu, modernu industrijsku naciju. Na kraju, međutim, birokratija nije bila zadovoljna kolosalnim bogatstvom i privilegijama koje je stekla pljačkanjem sovjetske države. Kao što je Trocki predvidio, oni su prešli u tabor kapitalističke restauracije, transformišući se iz parazitske kaste u vladajuću klasu.

Kretanje ka kapitalizmu značilo je veliki korak unazad za narod Rusije i bivših republika SSSR-a. U Izdanoj revoluciji Trocki je napisao: „Pad sadašnje birokratske diktature, ako je ne bi zamijenila nova socijalistička vlast, značio bi povratak kapitalističkim odnosima sa katastrofalnim padom industrije i kulture. (Poglavlje 9, Društveni odnosi u Sovjetskom Savezu.)“. Upravo se to dogodilo.

U periodu neposredno nakon pada SSSR-a ruska privreda je pala za približno 60%. Zbog toga je kolaps u Americi nakon kraha na Volstritu izgledao kao dječja igra. Za to nema paralele u ekonomskoj istoriji. Da bi se iskopalo nešto slično, morali bi tražiti ne ekonomske krize, već katastrofalni poraz u ratu. Društvo je bilo odbačeno i moralo je da nauči sve blagodati kapitalističke civilizacije: religiju, prostituciju, drogu i sve ostalo.

Poslije pada SSSR-a, SAD su postale jedina supersila na svijetu. Sa ogromnom moći došla je i ogromna arogancija. „Bušova doktrina“ je trebalo da SAD da pravo da intervenišu bilo gdje u svijetu, da se miješaju u unutrašnje stvari navodno suverenih država, da špijuniraju, da ruše vlade, da bombarduju, da vrše atentate i ako je potrebno da izvrše invaziju bez posljedica. Raspad Sovjetskog Saveza omogućio je američkom imperijalizmu da interveniše u nekadašnjim sovjetskim sferama uticaja. Doveli su Poljsku i druge istočnoevropske i baltičke države u NATO, a zatim su se usmjerili na bivše republike Sovjetskog Saveza.

Američki imperijalizam je tu priliku iskoristio da počne da zauzimanje Balkana, Jugoslavije i Iraka – bivše sovjetske interesne sfere – koje se u prošlosti ne bi usudili da dotaknu. Raspad Jugoslavije i bombardovanje Srbije doprinijeli su osjećaju da je Rusija opkoljena i pod opsadom. Zajedno sa ekonomskim kolapsom i opštim osiromašenjem, to je proizvelo dubok osjećaj nacionalnog poniženja.

Međutim, nijedna ekonomija ne može nastavljati da pada zauvijek. Prije ili kasnije, proizvodnja počinje da se oporavlja i to se dogodilo u Rusiji, posebno nakon krize i devalvacije rublje 1998. godine. Nakon toga se ruska ekonomija poboljšala, u velikoj mjeri zbog buma svjetskog kapitalizma i potražnje za ruskom naftom i gasom. Putin je imao koristi od tog oporavka. On je predstavnik ruskih oligarha koji su se obogatili sramnim pljačkanjem ruske države i naroda. Takođe je stekao popularnost praveći predstavu suprotstavljanja američkom imperijalizmu.

Putin i reakcionarna ruska oligarhija samo su uspjeli da konsoliduju kapitalizam u Rusiji (barem privremeno) zasnivajući se na dobicima koje je omogućila Oktobarska revolucija. Rusija se danas veoma razlikuje od Rusije iz 1917. Iako je prosječna produktivnost rada u Rusiji upola manja od evropskog prosjeka, ipak zahvaljujući dobicima koje je omogućila Oktobarska revolucija, ona je moderna, industrijalizovana zemlja sa moćnom radničkom klasom. Takođe je velika vojna sila.

Za razliku od Jeljcina koji je zauzeo servilan stav prema američkom imperijalizmu, Putin se afirmiše i protiv Amerike i protiv Evrope: u Gruziji, u Ukrajini i na Krimu (a u posljednje vrijeme i u Siriji). Prva briga Kremlja (vladajuća oligarhija) bila je i jeste da ponovo potvrdi dominaciju Rusije nad svojim starim sferama uticaja, počevši od bivših sovjetskih republika koje leže na njenim granicama. U slučaju Gruzije, američki imperijalisti su dobili udarac nogom u zube. Putin je rekao: do ovdje i ne dalje. U ratu u Gruziji 2008. Moskva nije oklijevala da iskoristi svoju vojnu moć da istakne poentu. Kasnije je to isto uradila u Ukrajini. Ovo pokazuje ograničenost moći američkog imperijalizma i rastuću moć i samopouzdanje ruske vladajuće klike.

Iako ni približno tako moćna kao američki imperijalizam, Rusija je uspjela da iskoristi greške američkih imperijalista u prenaprezanju svojih snaga i ruskih superiornih snaga na terenu na regionalnom nivou. Ustvari, Rusi su pobijedili u ukrajinskom sukobu. Amerikanci su fluktuirali u svojim odgovorima, ali ništa nisu uradili. Uveli su sankcije, ali jedini rezultat je bio povećanje Putinove podrške do oko 80%. Odgovorio je intervencijom u Siriji. Američki imperijalisti nisu bili srećni zbog toga, ali su bili primorani da to prihvate.

Priroda Putinovog režima

Kako okarakterisati Putinovu Rusiju? Opisana je kao mafijaška gangsterska država. Ovo je tačno koliko može biti, ali ne ide dovoljno daleko. Ova karakterizacija samo opisuje monstruozni oblik ruske države. Ne govori nam ništa precizno o njenom klasnom karakteru. Zapravo, potpuno izbjegava centralno pitanje. Da postavimo pitanje konkretno i u fazama. Da li je Rusija kapitalistička? Svi se slažemo da jeste. Rusija je kapitalistička država, koju kontroliše oligarhija koja posjeduje velike kompanije i banke koje su opljačkane iz nacionalizovane privrede. Ovi džinovski monopoli su usko povezani sa državom – buržoaskom državom – kojom se upravlja u skladu sa interesima oligarha. Ovima je potreban jak čovjek u Kremlju, dijelom zato što se plaše masa, dijelom da bi riješili mnoge svađe između različitih oligarha za podijelu plena.

Sve ove karakteristike su veoma u skladu sa onim što je Lenjin opisao kao državno-monopolski kapitalizam. Mafijaško-gangsterski element je sekundaran. Jedina razlika je u tome što su zapadni mafijaši (koji takođe kontrolišu državu u interesu velikih banaka i monopola) imali dovoljno vremena da prikriju svoju diktaturu maskom formalne demokratije, dok se ruski novopečeni bogataši ne osjećaju dovoljno samouvjereno da dozvole takav luksuz. U Americi i Britaniji, diskretni veo je prekriva diktaturu kapitala; u Rusiji se predstavlja u svom ogoljenom i najočiglednijem obliku. Ali suština je potpuno ista.

Izvor: kremlin.ru

Rusija je kapitalistička država kojom vlada parazitska i grabežljiva oligarhija. Ali ako kažete „a“, morate reći „b“, „c“ i „d“. Spoljna politika ruske oligarhije, kao i svake druge kapitalističke države, određena je interesima i ciničnim ciljevima ruske buržoazije. A pošto je spoljna politika produžetak unutrašnje politike, Putin se ne preza ni za kakvim nasilnim sredstvima da nametne svoju volju van granica Rusije kad god smatra da je potrebno da zaštiti interese ruskih oligarha – i svoje lične, naravno.

Ruski režim je režim buržoaskog bonapartizma. Bonapartistički režim je režim krize u kojem se protivrječnosti društva ne mogu razriješiti u okviru „normalnog“ funkcionisanja buržoaske demokratije. Država teži da se uzdigne iznad društva u liku „snažnog čovjeka“ koji tvrdi da stoji iznad klasa i partija, predstavljajući „naciju“. Bivši oficir KGB-a Putin se bazira uglavnom na oružanim snagama, policiji i izvršnom krilu države, ali takođe balansira između klasa, koristeći populističku i nacionalističku retoriku. I kao svaki bonapartista u istoriji, on pokušava da projektuje sliku snage učestvujući u stranim vojnim avanturama.

Ovdje vidimo upadljivu razliku između Rusije i Kine. Kina ima sve klasične karakteristike imperijalizma kako ih je iznio Lenjin: kapitalizam državnog monopola, izvoz kapitala, nagon za ekspanzijom da bi se zauzela strana tržišta i sfere uticaja, ekspanzionistička spoljna politika osmišljena da dobije kontrolu nad trgovinskim putevima itd. Ruski imperijalizam ima drugačiji karakter. Njegovi ciljevi su ograničeniji i uglavnom diktirani strateškim i vojnim razmatranjima.

Mali su izgledi za ekonomsku dobit od, recimo, preuzimanja razorenog Donbasa. Čak se i buduća perspektiva za dobijanje sirijske nafte čini tankom, a u svakom slučaju Rusi imaju dovoljno svoje nafte. Borba u Ukrajini nije bila oko tržišta. Rusi su uzeli Krim, ne zbog tržišta (Krim nije veliko tržište), već zbog vojnih strateških razloga. Nisu mogli da dozvole da njihova velika pomorska baza u Sevastopolju padne u ruke ukrajinskih nacionalista (odnosno NATO-a). Putin zapravo ne želi Donbas, koji bi predstavljao kolosalan odliv ruskih resursa. I to je iz geopolitičkih razloga. To je borba između američkog imperijalizma i ruskog imperijalizma za kontrolu nad ovim prostorima.

Ovo su jasni slučajevi... čega? Slažemo se da je ruski režim potpuno truo, i to do srži. Ali da li to što je režim truo i reakcionaran znači nužno da je slab režim ili da ne može biti imperijalistički? To nikako nije tačno. Carizam je takođe bio truo režim – Rasputinov režim. Ali to je takođe bila strašna imperijalistička država.

Putin je gangster, ali da li to znači da je nepopularan? Ne, nije tako. Trenutno ima oko 80% podrške u anketama. Čak i ako dozvolimo izvjesnu dozu namještanja, svi buržoaski komentatori moraju priznati da on ostaje popularan, posebno među radnicima. Naravno, razumijemo da će se to u određenoj fazi pretvoriti u svoju suprotnost. Ali za sada je Putinova politika uzvraćanja udaraca Amerikanacima popularna u Rusiji. On se prilično dobro snalazi u suočavanju sa američkim imperijalizmom.

Ove činjenice mogu samo da dovedu do zaključka da je Rusija danas imperijalistička država, iako je sličnija starom carskom imperijalizmu nego savremenoj Kini ili SAD. Učešće Rusije u kapitalističkoj svjetskoj ekonomiji je ograničeno, uglavnom na trgovinu naftom i gasom. Ali ona aktivno interveniše van svojih granica, vojno i diplomatski, i stalno dolazi u sukob sa Amerikom, što ponekad prijeti da se pretvori u direktnu vojnu konfrontaciju. Kako se onda može reći da je Rusija zavisna od američkog imperijalizma?

Iako zapravo nema ekonomsku ili vojnu snagu da izazove SAD u svjetskoj areni, ona nastoji da ima sopstvenu nezavisnu spoljnu politiku i želi da pregovara sa SAD sa pozicije snage. Podrazumijeva se da ova konfrontacija ne sadrži atom progresivnog sadržaja. Više nije dovoljno reći da je Rusija regionalna imperijalistička sila. Intervencija u Siriji to dokazuje. Komentarišući ovo Ekonomist (14.5.2016.) navodi:

„Rusija danas teško da liči na puku „regionalnu silu“ kako je Barak Obama nekada zvao. Svaki put ka miru u Siriji sada vodi preko Moskve. „Samo su Rusija i Sjedinjene Američke Države u stanju da zaustave rat u Siriji, iako imaju različite političke interese i ciljeve“, napisao je u nedavnom članku Valerij Gerasimov, načelnik ruskog generalštaba.

Ruska intervencija u Siriji presudno je promijenila vojnu situaciju. U Siriji je Moskva ta koja odlučuje i Amerikanci su bili primorani da to prihvate. Međutim, intervencija Rusije u svjetskim razmjerama je ograničena u svojim ciljevima, koji su uglavnom vojno-diplomatskog karaktera. Njen glavni cilj je da spriječi SAD da intervenišu u onome što vide kao svoje sfere uticaja i da primora Amerikance da je priznaju kao svjetsku silu koja se ne uzima zdravo za gotovo. Međutim, slučaj Kine je mnogo drugačiji.

Kina

Kina, kao i Rusija, takođe pokazuje potpunu ispravnost teorije permanentne revolucije. Degenerisana kineska buržoazija je imala više od 20 godina da izvrši zadatke buržoasko-demokratske revolucije, ali nije bila u stanju ni da uspostavi ujedinjenje Kine, niti da vodi uspješan rat protiv japanskog imperijalizma, a kamoli da izvrši ozbiljnu agrarnu reformu.

Upravo je bankrot kineskog kapitalizma i hitna potreba masa za napredovanjem dovela do pojave proleterskog bonapartizma. To je bilo zbog niza različitih činilaca: na prvom mjestu, potpunog ćorsokaka kapitalizma u zaostalim državama i nesposobnosti kolonijalne buržoazije da pokaže put naprijed; drugo, nesposobnost imperijalizma da zadrži svoju kontrolu starim sredstvima direktne vojno-birokratske vladavine i na kraju, ali ne i najmanje važno, odlaganje proleterske revolucije u naprednim kapitalističkim državama.

Međutim, slabost subjektivnog faktora u Kini – odsustvo boljševičko-lenjinističke partije – i postojanje moćnog režima proleterskog bonapartizma u Sovjetskom Savezu značilo je da je kineska revolucija bila deformisana od samog početka. Ipak, nacionalizacija proizvodnih snaga i uvođenje planske ekonomije, iako na iskrivljenoj birokratskoj osnovi, omogućili su Kini da brzo napreduje, postavljajući osnovu za modernu industrijsku privredu sa velikom i obrazovanom radničkom klasom.

Ovdje nećemo da se raspravljamo o razlozima kapitalističke restauracije u Kini. To smo uradili na drugom mjestu. Dovoljno je reći da je Maova politika autarhije (kineska varijanta socijalizma u jednoj državi) odvela Kinu u slijepu ulicu. Poslije Maove smrti, dio kineske birokratije na čelu sa Deng Sjaopingom pokušao je da riješi ćorsokak birokratskog ekonomskog sistema reformama sa vrha i integracijom u svjetsku ekonomiju.

Pod kontrolom parazitske birokratske kaste, logika ove politike je neizbježno vodila u pravcu kapitalizma. Poput ruske birokratije, privilegovani kineski zvaničnici su se pretvorili u bogate biznismene pljačkanjem državne imovine. Ali za razliku od svojih ruskih kolega, oni su čvrsto držali kontrolu u rukama „Komunističke“ partije. Išli su postepeno, korak po korak i uspjeli da izbjegnu katastrofalni kolaps koji se dogodio u Rusiji.

Sa stanovišta masa, kapitalistička restauracija u Kini predstavlja istorijski preokret. Ali patnja i supereksploatacija kineskih radnika ne znači da nije bilo razvoja proizvodnih snaga, isto kao što je patnja i supereksploatacija britanskih radnika značila razvoj proizvodnih snaga u vrijeme industrijske revolucije. Naprotiv, kapitalizam se upravo na osnovu te supereksploatacije razvija i napreduje. To je bio slučaj u Marksovo vrijeme i tako je i danas, bilo u Kini ili bilo gdje drugde.

Kina je mogla da ima koristi od procvata svjetske ekonomije i ogromnog priliva stranih investicija američkih, japanskih i evropskih kapitalista željnih da se dočepaju viška vrijednosti izvučene iz jeftine kineske radne snage. Shodno tome, Kina je doživjela period brzog privrednog rasta koji je trajao do nedavno. Podaci o svjetskoj radnoj snazi u industriji u 2013. pokazuju da je globalni industrijski proletarijat brojao 725 miliona. Od ovoga 106 miliona bilo je u naprednim industrijskim državama. 250 miliona je bilo u istočnoj Aziji. Kao proporcija ukupne industrijske radne snage, industrijski radnici u razvijenim ekonomijama predstavljali su manje od 15% svjetske industrijske radničke klase. U istočnoj Aziji je bilo blizu 35% industrijske radničke klase. A veliki dio toga predstavlja Kina.

Moglo bi se reći da su seljaci siromašni, a radnici eksploatisani. To je sve savršeno tačno. Mase su uvijek eksploatisane, pa i u imperijalističkim državama. Ali to nam ništa ne govori o stepenu ekonomskog razvoja. Marksisti ne pristupaju istoriji sa moralističke ili sentimentalne tačke gledišta. Marks je rekao da je kapitalizam na pozornicu istorije cijedio krv iz svake pore, i to je sasvim tačno. Ali isti taj Marks je takođe rekao da je razvoj proizvodnih snaga u kapitalizmu bio progresivan razvoj jer je ojačao proletarijat i stvorio materijalnu osnovu za napredovanje ka višem stepenu društva: socijalizmu.

Sa marksističke tačke gledišta, razvoj proizvodnih snaga u Kini je pozitivan jer označava jačanje radničke klase, uprkos činjenici da je to postignuto brutalnom eksploatacijom u fabrikama koje liče na one koje su postojale u Britaniji u vrijeme Marksa i Dikensa. Šta god da se kaže o Kini danas, jedno je jasno čak i slijepom čoveku: današnja Kina nema nikakve veze sa starom Kinom koja je bila siromašna, zaostala, porobljena polukolonija imperijalizma. Naprotiv, to je druga najmoćnija industrijska nacija na svijetu sa moćnom vojskom. Koju moguću paralelu možemo povući između ovoga i Kine Čang Kaj Šeka prije 1949. godine?

Rast ekonomske moći Kine

Kina se pojavila sa značajnim sopstvenim multinacionalnim korporacijama. Među 75 najboljih kompanija na globalnom nivou,  12 ih je iz Kine. Sinopek, rafinerija nafte, je broj dva. Kineska nacionalna naftna korporacija je broj četiri. Industrijska i komercijalna banka Kine je broj 18. Kineska građevinska banka je broj 29, a tu su građevinske kompanije, kompanije koje proizvode mobilne telefone, telekomunikacijske kompanije, motorne kompanije i željeznice.

Istina je da Kina ima prisustvo značajnog broja multinacionalnih korporacija iz drugih država. U Kini posluje oko 450 od 500 najvećih kompanija na svijetu, ali Kina takođe ima svoje korporacije, a podržava ih država. Mnoge od njih su u državnom vlasništvu i banke koje kontroliše država daju im kredite i kapital. Štaviše, prisustvo stranih monopola u Kini samo po sebi ne dokazuje da je ona „zavisna nacija“.

Izvor: Alex Mahan

Izvoz kapitala se redovno odvija između naprednih kapitalističkih (imperijalističkih) država. Ovo je normalna karakteristika kapitalizma u fazi imperijalizma. Slučaj Britanije je veoma upečatljiv primjer ovog procesa. Nekadašnja „svjetska radionica“ je bila u dugom propadanju tokom prošlog vijeka. Ovaj pad je dostigao tačku gdje je britanska proizvodna industrija praktično prestala da postoji. Skoro sva industrija u Britaniji sada je u vlasništvu stranih kapitalista – ne samo američkih, njemačkih i japanskih, već i kineskih i indijskih. Da li to znači da je Ujedinjeno Kraljevstvo „zavisna nacija“? Naravno da nije. Kina se još manje može svrstati u tu kategoriju.

U izdanju Fortune 500 iz 2015. bilo je 98 kineskih kompanija i 127 američkih kompanija. Godine 2000. bilo je samo deset kineskih kompanija, a 2010. ih je bilo 46, dok su SAD 2000. imale 179. U 2006. godini pet najvažnijih banaka u svijetu bile su sve iz tradicionalnih imperijalističkih sila (SAD, UK, itd...). Ali u martu 2009. prve tri pozicije već su zauzele kineske banke i to je i dalje tako.

Najupečatljiviji dokaz da je Kina stigla do imperijalističke faze razvoja je sadašnja kriza hiperprodukcije. Kina proizvodi preko 50% ukupnog aluminijuma u svijetu. To dovodi do kolapsa svjetskih cijena, gurajući konkurente u krizu. Kineski višak u preradi nafte procjenjuje se na 200 miliona tona, a „u 2014. se smatralo da kineske rafinerije rade sa samo dvije trećine kapaciteta“. Shodno tome, „izvoz dizela je skočio za 79%“ u 2015. i „ukupan neto izvoz svih naftnih proizvoda će porasti za 31% ove godine“. Prekomjerni kapaciteti kineskih hemijskih firmi „odnijeli su profit japanskim rivalima“ u industriji poliestera. (Ibid.)

Mao je sanjao da prestigne Britaniju i Ameriku u proizvodnji čelika. Ustvari, Kina proizvodi otprilike onoliko čelika (803 miliona tona u 2015.) koliko i ostatak svijeta zajedno (1,599 milijardi tona), a njen višak kapaciteta (400 miliona tona) uništava industriju njenih konkurenata širom svijeta. U aprilu ove godine, prema podacima Svjetske asocijacije za čelik, Kina je proizvela 69,4 miliona tona sirovog čelika, više od 65,5 miliona tona proizvedenih u ostatku svijeta.

Kineska ekonomija se razvijala brže nego bilo koja druga u protekle dvije decenije i dostigla je veoma visok tehnološki nivo u određenim industrijama i određenim oblastima, ali prosječna produktivnost rada ostaje daleko iza one u SAD i Evropi, pa čak i Rusiji. Kineska produktivnost rada rasla je u prosjeku za 8,5% godišnje od 1996. U zavisnosti od korišćene mjere, kineska produktivnost je oko četvrtine američke (u produktivnosti rada po zaposlenoj osobi prilagođenoj za PKM, brojke su 26.793 dolara prema 118.826 dolara), ali moć neke države na svjetskoj areni ne odlučuje se isključivo na osnovu prosječnog nivoa produktivnosti, inače bi Luksemburg i Norveška bile među vodećim imperijalističkim silama.

Pitanje na koje se mora odgovoriti je: da li se kineska ekonomija razvila do te mjere da ima moćne monopole, hiperprodukciju i posljedično višak kapitala, i prevlast finansijskih institucija koje olakšavaju izvoz kapitala, a ne samo robe? Na ovo moramo odgovoriti potvrdno. Ali poslije dvadeset pet godina ovog rasta, kineska ekonomija se sada suočila sa fundamentalnim protivrječnostima kapitalizma. Globalna hiperprodukcija je u velikoj mjeri pogoršana prekomjernom proizvodnjom u kineskoj ekonomiji.

Između 2011. i 2013. Kina je proizvela skoro 50 odsto više cementa nego što su to učinile SAD u cijelom „američkom vijeku“. Kina je najveći svetski proizvođač, „koji čini skoro četvrtinu globalne dodate vrijednosti u ovom sektoru“ (The Economist, 12.9.2015). Kineska industrija uglja, skoro jednaka ostatku svijeta zajedno, „mogla bi imati 3,3 milijarde tona viška kapaciteta u roku od dvije godine“ (The Economist, 9.4.2016), što znači da je iskorišćenost kapaciteta samo nešto više od 50%, pošto domaća potrošnja iznosi 4 milijarde tona godišnje. Podrazumijeva se da mora da izvozi veliki dio ovog viška uglja.

Uplašena da će njen višak kapaciteta dovesti do masovne nezaposlenosti kod kuće, kineska vladajuća klasa namjerava da izveze svoju nezaposlenost negdje drugdje, boreći se da za svoje proizvođače obezbijedi što veći tržišni udio. Ovo pogoršava proturječnosti kapitalističke svjetske ekonomije, stvarajući reakciju protiv Kine koja priprema teren za protekcionističke mjere i buduće trgovinske ratove. Zapadni kapitalisti se žale da kineska država štiti sopstvene industrije, obezbjeđujući im kapital koji ih čini konkurentnijim. Ovo se smatra „nepoštenim“ trgovanjem. Protekcionističke tendencije jačaju. Tenzije između SAD i Kine su sve oštrije.

Izvoz kapitala

Lenjin je objasnio da je jedna od ključnih karakteristika imperijalizma izvoz kapitala, za razliku od nižeg oblika, izvoza roba. Kina je veliki izvoznik kapitala. Ona nije samo najveći svjetski proizvođač, već i najveći svjetski trgovac. Od 2009. godine je najveći izvoznik, a od 2014. najveći trgovac u cjelini. To se ogleda u svjetskim lukama i objektima za otpremu, ključnoj infrastrukturi za svjetsku trgovinu.

Kina je zapravo jedan od najvećih svjetskih izvoznika kapitala. „Za jedva jednu deceniju kineska direktna strana ulaganja su prešla sa gotovo ničega na više od 100 milijardi dolara godišnje, čime je postala jedan od tri najveća izvoznika direktnih investicija na globalnom nivou.” (FT, 25. 6. 2015.) Veliki dio kapitala koji Kina izvozi je u SAD i to je pokazatelj relativnog pada SAD kao imperijalističke sile, da je sada neto uvoznik kapitala. Međutim, ovaj pad je relativnog, a ne apsolutnog karaktera. SAD su i dalje najveća svjetska imperijalistička sila. Ali Kina se i sama pojavila kao moćna nova imperijalistička država.

Evo šta Ekonomist kaže o pitanju izvoza kapitala: „Od 1970-ih trgovina preko Pacifika je daleko nadmašila Atlantik... prema jednoj procjeni u 2010. Kina je obećala više zajmova Latinskoj Americi nego Svjetska banka, Međuamerička razvojna banka i Američka uvozno-izvozna banka zajedno.

Ovo predstavlja veliki izvoz kineskog kapitala. A članak se nastavlja: „Kina je prekinula investicije i trgovinu sa susjedima koji se suprotstavljaju njenoj teritorijalnoj preduzimljivosti, kao što su Japan, Filipini i Vijetnam. Odnosno, Kina koristi svoju ekonomsku težinu da nametne svoju volju drugim država. Kina gradi cjevovode, željeznice i puteve u regionu uglavnom da bi snabdijevala sopstvenu privredu sirovinama.

Ali Kina već pati od inherentnih proturječnosti kapitalizma. U Kini postoji ogroman višak kapitala. Postoji destimulacija za ulaganje u dalju domaću fabričku proizvodnju, barem u onu niže vrijednosti, pošto su ove industrije već došle u stanje hroničnog preopterećenja. Špekulativna inflacija u stambenom sektoru i na berzi takođe su dokaz viška kineskog kapitala koji traži profitabilan put van domaće proizvodnje.

Kina ne izvozi kapital samo u manje razvijene države, već i u napredne kapitalističke države. Prije četiri godine jedna od kineskih državnih energetskih kompanija kupila je kanadski Neksen za 15 milijardi dolara. Nedavno su Dejvid Kameron i britanska buržoazija žurili da se dodvore Si Đinpingu tokom njegove državne posjete Londonu u očajničkom pokušaju da pridobiju više kineskih investicija i trgovine, u vrijeme kada je hiljade britanskih radnih mjesta uništeno zbog pretrpavanja kineskim čelikom.

Prema podacima iz 2013, Kina ima prvu (Šangaj), treću (Šenžen), četvrtu (Hong Kong), šestu (Ningbo-Džušan), sedmu (Kingdao), osmu (Guangdžou) i desetu (Tjenđin) najprometniju kontejnersku luku u svijetu. Sjedinjene Države nemaju nijednu u prvih deset – njihov prvi ulazak je Los Anđeles na 18. mjestu! Procjenjuje se da će do 2030. Kina posjedovati trećinu svjetskih kontejnerskih brodova. 30% obima kontejnerskog izvoza u svijetu je iz Kine, što je tri puta više od količine iz SAD.

Godine 1964. SAD su imale najveću trgovačku marinu na svijetu (zbirku brodova potrebnih za trgovinu), a sada su se spustile na četrnaesto mjesto, dok je Kina na drugom mjestu. Ova neprikosnovena pozicija u svjetskoj trgovini može i mora da dovede do imperijalističkog razvoja u pogledu izvoza kapitala, posebno pošto troškovi rada u Kini brzo rastu.

Jedna statistika govori više od bilo koje druge u dokazivanju da se Kina bavi izvozom kapitala. U 2014. kineske vanjske direktne investicije premašile su priliv stranih direktnih investicija. To znači da je po prvi put Kina uložila više negdje drugdje nego što je uloženo u državu iz drugih izvora.

Lenjin je objasnio kako je izvoz viška kapitala težio da bude blisko povezan sa strateškim interesima imperijalističke sile, a ne da bude samo sredstvo za ostvarivanje profita za određenu kompaniju. On je naveo primjer kako su njemačke banke „sistematski razvijale naftnu industriju u Rumuniji, na primjer, da bi imale svoje uporište“.

Ovo je proizvod rastuće tendencije gigantskih monopola da razvijaju bliske veze sa državom. Baš kao što je njemački kapitalizam, kojeg su američki konkurenti isključili sa uspostavljenih tržišta nafte, dobio pomoć države da pronađe naftna tržišta negdje drugdje, tako kineski kapital koristi svoje ogromne količine novca i trgovinskog uticaja da izgradi i razvije alternativna tržišta energije i sirovina i trgovinske puteve.

Ekonomski odnosi Kine i Sjedinjenih Država

Od 2013. godine, Kina je treći najveći izvoznik poljoprivrednih proizvoda, aviona, mašina i vozila u Sjedinjene Američke Države, sa 122,1 milijardu dolara. Takođe je najveći uvoznik u SAD sa ukupnim prihodima od 440,4 milijarde dolara. Sve u svemu, Kina čini oko 8% indeksa prihoda S&P 500.

U prošlosti, potlačena zavisna država bila bi u velikim dugovima prema svojim imperijalističkim gospodarima. To je bio najjasniji pokazatelj njenog podređenog statusa. Carska Rusija, na primjer, bila je u velikim dugovima prema Francuskoj i drugim imperijalističkim državama. Ali u slučaju Kine ovaj odnos je okrenut naglavačke. Brz rast proizvodnje i uspjeh Kine na svjetskim tržištima dali su joj najveće devizne rezerve na svijetu.

Izvor: Socialist Appeal

U poređenju sa drugim stranim državama, Kina je najveći strani vlasnik hartija od vrijednosti američkog trezora, koje su u februaru 2015. iznosile 1,224 biliona dolara, a drugi je Japan. Takođe je najveći američki investitor. Kina sada ima isti iznos stranih hartija od vrijednosti kao Japan, koji je svakako imperijalistička država. Između njih, ove dvije države posjeduju približno polovinu ukupnih hartija od vrijednosti u svijetu.

Dug u vlasništvu Japana ne izaziva isto neprijateljsko raspoloženje kao dug u vlasništvu Kine, jer se Japan smatra prijateljskom nacijom. Japanci nemaju naviku da grade ostrva u Južnom kineskom moru ili da osporavaju američku hegemoniju na druge načine. Ali na Kinu se gleda sa mješavinom zavisti, sumnje i straha.

Kineski zajmodavci su otkupili američke državne obveznice djelimično zato što Kina želi da zadrži juan vezan za dolar kako bi smanjila cijenu kineskog izvoza. Kinezima je potrebno američko tržište da bi prodali svoju robu kako bi održali poslovanje. Takođe, pošto se dolar smatra jednom od najsigurnijih valuta, Kinezi vjeruju da će ova veza garantovati stabilnost juana.

Kina ima sopstveni interes da juan ostane slabiji od dolara kako bi osigurala da njene izvozne cijene ostanu konkurentne. Ova strategija je osigurala da Kina može da izvozi više od bilo koje druge nacije u svijetu. Slab juan je bio jedan od elemenata koji joj je omogućio da održi godišnji porast svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) od 10% tokom 30 godina. Za sada, povjerenje u dolar širom svijeta pruža izvjesnu sigurnost za juan. Ali ovo neće potrajati. U određenoj fazi, sasvim je moguće da će Kina željeti da oslabi vezu između juana i dolara, ili čak dozvoliti da juan varira.

U principu, ovi krediti se mogu otkupiti u dolarima. U slučaju potrebe, Kinezi bi mogli da naplate svoje dugove u zamjenu za dolare. U 2013. i 2014. Kina je izazvala uzbunu kada je počela da kupuje mnogo zlata za skladištenje u svojim bankovnim trezorima. Ovo je već izrazilo rastuću zabrinutost za buduću stabilnost dolara. Kina je prvih nekoliko mjeseci 2015. godine provela prodajući dugove i uzimajući zajmove, smanjivši ukupan iznos na manje od 1,2 biliona dolara. To je bilo upozorenje za stvari koje dolaze.

S obzirom da je Kina najveći strani vlasnik američkih državnih zapisa i obveznica, krah na kineskom tržištu akcija natjerao bi kinesku vladu da počne da prodaje ove hartije od vrijednosti kako bi smanjila sopstveni dug. Ovo bi izazvalo trenutni pad američkog dolara, primoravajući Federalne rezerve da podignu kamatne stope, što bi izazvalo recesiju. Kina ne bi željela da ide tim putem, jer bi pad dolara povećao vrijednost juana, povećavajući cijene kineskog izvoza i time produbljujući krizu u Kini. Ipak, takav scenario je moguć u budućnosti i to zabrinjava Amerikance.

Svaki američki političar je izrazio zabrinutost zbog obima dugova koje američka vlada duguje kineskim zajmodavcima. To je izvrnut odnos između imperijalizma i kolonija. Od kada je siromašna zavisna nacija preuzela dugove najmoćnije imperijalističke sile na Zemlji?

Azijska banka infrastrukturnih investicija

Još jedan primjer pokušaja Kine da postane svjetska sila bilo je pokretanje Azijske banke infrastrukturnih investicija (ABII). Ako je Lenjin bio u pravu da je izvoz viška kapitala jedna od odlika modernog imperijalizma, onda je kinesko ulaganje stotina milijardi svojih deviznih rezervi u međunarodnu investicionu banku koja je povezana sa ostvarivanjem njenih strateških interesa jasan dokaz kineske imperijalističke prirode. Osnivanje ABII-a značajno je ne samo za izvoz kapitala, već i za njen diplomatski trijumf na svjetskoj sceni. Ponuda je proširena daleko izvan Azije.

Amerika javno kaže da pozdravlja uspon Kine do statusa velike sile, sve dok Kinezi poštuju međunarodne norme i igraju odgovarajuću ulogu u „multilateralnom sistemu“. Ali u praksi, kad god Kina uradi bilo šta na svjetskoj sceni, SAD je pokušava ograničiti. Amerika je sistematski blokirala Kinu u povećavanju svog udjela u međunarodnim finansijskim tijelima kao što je MMF. Čak i skroman prijedlog za povećanje resursa MMF-a (davanje malo više glasova Kini) godinama se kočio u Kongresu. Amerika je takođe osujetila napore da se poveća uticaj Kine u Svjetskoj banci. Takođe je isključio Kinu iz svog planiranog sporazuma o slobodnoj trgovini Trans-pacifičkog partnerstva.

To smo vidjeli u slučaju ABII-a, gdje je, kao i obično, Amerika usvojila politiku suzbijanja, ali to nije uspjelo u praksi. Iza kulisa Amerikanci su izvršili pritisak na njene saveznike da joj se ne pridruže. Kada je Britanija postala prva država van Azije koja je podnijela zahtjev za članstvo, jedan američki zvaničnik se požalio na njenu sklonost ka „stalnom prilagođavanju“ Kini. Ali to nije spriječilo Njemačku, Francusku i Italiju da takođe izraze želju da budu osnivački članovi. Sve evropske države NATO-a su se prijavile. Jedina država koja je odbila da se učlani u ABII bio je Japan. Zanimljivo je primijetiti stav Rusije prema ABII-u. Oni su joj se pridružili i postali treći najveći akcionari. Putin je pozvao ABII da investira u Rusiju. Uopšteno govoreći, ruska spoljna politika poklapa se sa Kinom kada su u pitanju sukobi sa SAD.

Karakteristika izvoza kapitala koju je Lenjin opisao bila je tendencija da zajmovi i investicije uključuju druge povezane monopole iz ove imperijalističke države. Britanija ili Francuska bi pozajmile novac nekoj državi za razvoj svoje infrastrukture pod uslovom da se krediti potroše na britanske i francuske kompanije, tako da bi imperijalistička država imala dvostruku korist – jednom od kamata na zajmove i ponovo od ugovora na koje su ti zajmovi potrošeni.

Ovu karakteristiku ponavlja i kineska država, koja vidi mogućnosti ulaganja kao sredstvo da fabrike ostanu otvorene i da radnici imaju posla: „Rast građevinarstva usporava i Kina ne mora da gradi mnogo novih brzih puteva, željeznica i luke, tako da moraju da pronađu druge države kojima to treba… Jedan od jasnih ciljeva je da se dobije više ugovora za kineske građevinske kompanije u inostranstvu“. (Fajnenšel tajms, 12.10.15.)

Već u 2016. bilo je preko 100 milijardi dolara u prekograničnim spajanjima i akvizicijama kineskih kompanija – jedna trećina ukupnog svjetskog iznosa. Kineski izvoz kapitala uključuje kako državne kompanije, tako i privatni sektor. Sve pojave koje smo ovde opisali su tipične za imperijalizam.

Kina i Latinska Amerika

Posljednjih decenija došlo je do ogromnog povećanja trgovine između Azije i Latinske Amerike. Azija je pretekla EU kao drugi najveći trgovinski partner Latinske Amerike poslije SAD. U ovoj trgovini Kina ima daleko najveći udio. U slučaju Brazila, Čilea i Perua, Kina je pretekla SAD kao najveći trgovinski partner. A kakva je priroda ove trgovine? Kina izvozi robu u Latinsku Ameriku i vraća prirodne resurse. To je suprotno od onoga što bi se očekivalo od nerazvijene zavisne privrede. To je u stvari tipično za odnos imperijalističke države prema nerazvijenijim privredama.

Šta je sa ulogom Kine u Venecueli? Nijedna država ne pozajmljuje novac Venecueli osim kineske. A to dovodi do toga da kineski finansijski kapital ima veliki uticaj u Venecueli. U prošlosti, kada su cijene nafte bile visoke, Venecuela je novac vraćala u nafti i to je u prosjeku računato ispod svjetske cijene nafte da bi Kinezi potrošili naftu koja im je bila potrebna, a ostalo prodali i ostvarili profit. U ovom odnosu najveći dio profita pripao je Kinezima. Ali ovo više nije moguće.

Kinezi više nemaju kapacitet da potroše svu naftu koju Venecuela šalje Kini u zamjenu za novac i više nije isplativo prodavati višak nafte jer su cijene preniske. Dakle, način na koji Kinezi vraćaju svoj novac od kredita je stvaranjem posebnih ekonomskih zona. To bi se moglo nazvati kinezifikacijom Venecuele.

U ovim posebnim ekonomskim zonama ne plaćaju se porezi. Kompanije koje ulažu u ove oblasti ne moraju da budu u poreskom registru. Ni buržoaska demokratija ne važi u ovim oblastima. Predsjednik imenuje lokalnog guvernera odozgo i zakoni o radu zavise od guvernera. Ovo se ne razlikuje mnogo od onoga što bi MMF predložio. Ono što pokazuje imperijalističku prirodu Kine jeste da su ovi ustupci orijentisani u korist kineskog kapitala.

Ove kompanije su zasnovane na mješovitom kapitalu: kineskom i venecuelanskom. Ali one su postavljene na temelju kredita iz Kine, a ostatak kredita izdatih Venecueli namijenjen je kupovini kineske robe. Na primjer, Venecuela je prije godinu dana kupila 10.000 kineskih taksija. Ovo je roba koja u ovom trenutku nije prioritet za zemlju, ali Kina je imala preveliku proizvodnju taksija i kupila ih je upravo Venecuela.

Kina u Africi

Kina je proširila svoju ulogu u Africi. Njene investicije u nekoliko država kao što su Nigerija, Angola i Gabon, nadmašile su svoje zapadne kolege, gradeći željeznice i puteve, preuzimajući rudarstvo, naftu itd. Kina je sada najveći trgovinski partner Afrike. Udio afričkog izvoza koji Kina prima porastao je sa 1 na 15% tokom protekle decenije, dok je udio Evropske unije pao sa 36 na 23% odsto.

Za Kinu Afrika predstavlja ključni izvor sirovina, tržište za jeftine proizvode kineske proizvodnje i mogućnosti za ulaganje u infrastrukturu, posebno na potencijalnim tržištima koja nisu privlačna zapadnim firmama usljed političkih razmatranja, kao što su sankcije ili politička nestabilnost. Kina je aktivno angažovana u eksploataciji bogatih prirodnih resursa Afrike, posebno sirove nafte, čiji je Kina sada drugi najveći potrošač u svijetu, jer preko 25% kineske nafte dolazi iz Sudana i Gvinejskog zaliva. Gotovo svaka afrička država danas ima primjere prisustva Kine: naftna polja na istoku, farme na jugu, rudnici u centru kontinenta, itd.

Odnos Kine i Afrike je apsolutno klasičan slučaj kolonijalne eksploatacije. Ovu činjenicu komentarisali su mnogi posmatrači, posebno afrički sindikati. Međunarodna federacija radnika tekstila, odjeće i kože za Afriku, koja predstavlja sindikate iz Južne Afrike, Zimbabvea, Mozambika, Lesota, Svazilenda i Zambije, prokomentarisala je da Kina preplavljuje afrička tržišta. Oni kažu sljedeće: „Trgovinski obrazac između afričkog kontinenta i Kine sve više postaje kolonijalni karakter sa afričkim državama koje izvoze sirovine u Kinu i uvoze gotove proizvode“.

Kina je preuzela kontrolu nad afričkim prirodnim resursima koristeći kinesku radnu snagu i opremu bez prenošenja vještina i tehnologije u Afriku. Lamido Sanusi, guverner Centralne banke Nigerije, napisao je za Fajnenšel Tajms: „Kina uzima našu primarnu robu i prodaje nam proizvedenu. To je bila i suština kolonijalizma“. Dodao je: „Afrika mora priznati da Kina – poput SAD, Rusije, Britanije, Brazila i ostalih – nije u Africi zbog afričkih interesa, već zbog sopstvenih“.

Kineski imperijalisti brutalno eksploatišu i tlače afričke radnike, kineski radnici žive u zatvorenim kampovima i drže se odvojeno od lokalnih radnika iako često moraju da rade sa njima tokom radnog vremena. Bilo je mnogo izvještaja koji osuđuju otvoreno rasistički stav prema afričkim radnicima, sa kojima se ophode malo bolje nego prema robova... Zambija je sa svim svojim bakrom i draguljima bila posebno privlačna Kini jer je dozvolila investitorima da iznesu svoj profit u inostranstvo. U izvještaju Hjuman rajts voča navodi se da kineski vlasnici rudnika bakra u Zambiji redovno krše prava svojih zaposlenih tako što ne obezbjeđuju adekvatnu zaštitnu opremu i ne obezbjeđuju sigurne uslove za rad.

Kada su zambijski zaposlenici u rudniku uglja Kolum u kineskom vlasništvu protestovali, njihovi kineski menadžeri su pucali na rudare, ranivši njih trinaest. Nakon što su poslovni interesi Kine izvršili pritisak na tadašnju vladu u Lusaki, direktor javnog tužilaštva iznenada je odustao od krivičnog postupka protiv menadžera. Kasnije je stotine rudara koji su protestovali u Kolumu ubilo kineskog menadžera i povrijedilo još dva kineska nadzornika. Ovo nikako nisu izolovani slučajevi.

„Novi put svile“

Prvi potvrđeni projekat ABII-a povezan je sa strateškim interesima Kine. Predviđeno je da se finansiraju tri projekta „Jedan pojas, jedan put“: finansiranje izgradnje ključnih puteva u Pakistanu, Tadžikistanu i Kazahstanu. Preko ABII-a i kineskih državnih banaka, Kina planira da potroši početnih 46 milijardi dolara investirajući u puteve i ključnu luku u Gvadaru. Projekat se zove Kinesko-pakistanski ekonomski koridor, a Kina je ubijedila pakistansku državu da osigura bezbijednost za ovaj projekat, sa 10.000 njenih vojnika koji čuvaju građevinu od „terorista“ i hiljada seljaka koji će biti iseljeni sa svoje zemlje. 

Fajnenšel tajms (12.10.2015.) navodi da je projekat Puta svile najveći akt ekonomske diplomatije od Maršalovog plana koji je Amerika pokrenula poslije Drugog svjetskog rata i da bi ga finansirale kineske državne banke treba da dobiju finansijsku injekciju iz deviznih rezervi u iznosu od 60 milijardi dolara. Proteže se čak do Nigerije i Zimbabvea, koji će dobiti 5 milijardi dolara investicija za željeznice potrebne da se integrišu u ovaj „Jedan pojas, jedan put“.

Izvor: Lommes, Wikimedia Commons

Ovo je možda najjasniji primjer kineskih ekspanzivnih težnji. Najveći trgovinski partner Kine izvan Azije je EU. Kina je odlučila da je u njenom strateškom interesu da razvija trgovinske puteve duž kopnene rute ka Bliskom istoku i Evropi. To bi povezalo države sa populacijom od oko tri milijarde ljudi. Očekuje se da će projekat Puta svile u cjelini koštati bilion dolara.

Kinesko-pakistanski ekonomski koridor, prema njegovim planerima, je mega projekat koji ima za cilj da poveže luku Gvadar u jugozapadnom Pakistanu sa kineskom autonomnom regijom Sinđang kao produžetak kineske inicijative Put svile. Ovo bi trebalo da pruži pogodnosti Pakistanu u transportu, infrastrukturi, telekomunikacijama i energetici. U stvarnosti, to je plan da se Pakistan pretvori u kineski satelit.

Kina će imati najviše koristi otvaranjem trgovinskih puteva za zapadnu Kinu i pružanjem Kini direktnog pristupa regionu Bliskog istoka bogatog resursima preko Arapskog mora, zaobilazeći duže logističke rute koje trenutno prolaze kroz Malački moreuz. To će uključivati izgradnju autoputeva, željeznica i gasovoda i naftovoda koji povezuju Kinu sa Bliskim istokom. Kineski udio u Gvadaru takođe će joj omogućiti da proširi svoj uticaj u Indijskom okeanu, vitalnom putu za transport nafte između Atlantika i Pacifika.

Ove činjenice jasno otkrivaju da je ovaj projekat u osnovi osmišljen od strane kineske elite da služi geopolitičkim i strateškim interesima kineske države. Ovom projektu se protivi američki imperijalizam, a takođe i značajan dio balučkih nacionalista. To ne donosi nikakvu korist stanovnicima Gvadara koji žive i rade u očajnim uslovima. Naprotiv, oduzimaju im se prava u okruženju. Takođe postoji ogorčenost sindskih i drugih naroda kroz koje ovaj „koridor“ nije prošao.

Trgovina Kine sa Centralnom Azijom već je dostigla 50 milijardi dolara do 2013. godine, potisnuvši Rusiju kao broj jedan trgovinskog partnera u regionu (50 puta više u odnosu na milijardu dolara 2000.). Kina je već ekonomski osvojila ovaj region i u procesu je da to učini politički. Fajnenšel tajms citira vodećeg evropskog ekonomistu koji je rekao da su „oni [Kina] sve aktivniji u svim sektorima [Centralne Azije] i jednostavno je nemoguće zamisliti da zapadni kapital ili ruski kapital zauzme njihovo mjesto“. Isti članak se nastavlja:

„U Kazahstanu kineske kompanije posjeduju negdje između jedne petine i jedne četvrtine proizvodnje nafte u državi – otprilike u istom udjelu kao nacionalna naftna kompanija. U Turkmenistanu [Kina je odgovorna] za 61% izvoza prošle godine… zamjenik ministra finansija Tadžikistana prošle godine rekao je za FT da će Peking uložiti 6 milijardi dolara u Tadžikistan u naredne tri godine – što je cifra koja odgovara iznosu od dvije trećine godišnjeg BDP-a zemlje“.

U članku se zatim citira klasična imperijalistička izjava Liua Jadžoua, generala Narodnooslobodilačke armije, koji je centralnu Aziju nazvao „bogatim komadom kolača koji je današnjem kineskom narodu podarila nebesa“. (Fajnenšel tajms, 14.10.2015.)

Si Đinping preko Kazahstana nastoji da stvori novi ekonomski pojas između Kine i svijeta. Glavna poteškoća koju predstavlja Centralna Azija je to što je ona oduvijek bila ruska sfera uticaja, a Putin namjerava da ponovo uspostavi moć Rusije. Ovo djelimično objašnjava sporazum između Rusije i Kine, kojim je Putin pokušao da pobjedi sankcije koje je Zapad uveo nakon ruskog preuzimanja Krima.

Čini se da Rusija ustupa ekonomsko vođstvo u regionu u zamjenu za vođstvo u vojnom smislu. Postala je aktivni član Šangajske organizacije za saradnju koju predvodi Kina, azijske „bezbjednosne“ asocijacije koju Putin, čini se, vidi kao potencijalni nastavak Varšavskog pakta. Ruska industrija naoružanja i savez sa Kinom doveli bi je u savršenu poziciju da igra vodeću vojnu ulogu u ovom novom „istočnom bloku“.

Južno kinesko more

U regionu ne manjka zapaljivog materijala, kao što su npr. nacionalne tenzije unutar i između nacija. Vijetnam, kao i Južna Koreja i Tajvan sada su u poziciji da balansiraju između SAD i Kine. Vremenom će uticaj Kine u ovom balansiranju sigurno samo rasti.

Ovi politički pritisci u Aziji prijete da destabilizuju region. Najdramatičniji dokaz kineskih imperijalnih ambicija bila je kampanja izgradnje ostrva u Južnom kineskom moru. Ovo je povezano sa kineskom agresivnom tvrdnjom o „liniji devet crtica“ nad ovim morem. Ovo izražava cilj Kine da otme kontrolu nad južnim i istočnim kineskim morem od SAD, dajući Kini moćnu svjetsku poziciju.

70-80% kineske vitalne zalihe nafte uvozi se kroz Malački moreuz, ali američka mornarica, zajedno sa svojim „kolonijama“ u jugoistočnoj Aziji, ovdje ima stratešku kontrolu. U ratu ili nekoj drugoj krizi, Kina bi mogla da bude lišena nafte i pristupa svojim izvoznim tržištima u trenu. Očigledno je u njenom strateškom interesu da zaobiđe ovo izgradnjom vještačkih ostrva koja je stvorila na vrhu sićušnih stijena i grebena.

Ova politika, ako joj se dozvoli da nastavi, pripojila bi Kini mora koja okružuju sve glavne nacije jugoistočne Azije. Američka mornarica je najjača u regionu. Ali Kina provocira SAD, zauzima sve više mora ili čak gradi nova ostrva. To testira i ispituje američku odlučnost. Amerika je odgovorila doplovivši svoju mornaricu blizu ovih „ostrva“. Kao odgovor na ponovljene pozive Vašingtona da prestane da gradi ostrva (i novu bazu vazduhoplovnih snaga) u Južnom kineskom moru, Narodnooslobodilačka armija je naručila novi logistički brod, najveći ikada, za snabdijevanje svojih trupa na udaljenim ostrvima, stijenama i grebenima koje Kina kontroliše u spornim vodama.

Admiral Skot Svift iz Pacifičke flote američke mornarice rekao je da Kina ima „sposobnost“ da odbrani svoj suverenitet u toj oblasti, gdje gradi ostrva i pistu na spornim grebenima. Uprkos tome, Kinezi nastavljaju da grade nova ostrva. A Kina će svoju drugu svemirsku stanicu, Tiangong-2, lansirati u orbitu 2016. Osim tehnološkog značaja, ovo ima i vojni značaj. Sve ovo pokazuje sve veću proturječnost između Kine i SAD. Obamina nedavna posjeta Japanu i Vijetnamu nije slučajna i Kina je ispravno protumačila kao potez uperen protiv nje.

Ekonomska moć rađa političku moć

Lenjin kaže: „Što je kapitalizam razvijeniji, to se sve snažnije osjeća nedostatak sirovina, intenzivnija je konkurencija i lov na sirovine širom svijeta“. Nije li jasno da je Kina, nakon što je sprovela kapitalističku restauraciju, prinuđena da slijedi svoje interese na globalnom nivou u potrazi za tržištima i sirovinama? I zar nije podjednako jasno da ga ova potraga dovodi u sukob, ne samo sa susjednim državama (Vijetnam, Japan, Tajvan, itd.) već i sa glavnom supersilom, Sjedinjenim Državama?

Kineski državni aparat je proizvod kineske revolucije 1949. Ova snažna, dobro organizovana država, nezavisna od imperijalističkog uticaja, bila je u stanju da pažljivo njeguje i štiti kapitalističku klasu u razvoju. Tokom nekoliko decenija, predsjedavao je stvaranjem ogromnih monopola, kako državnih tako i privatnih, i ogromnom akumulacijom kapitala. Cijela istorija pokazuje da se akumulacija ekonomske moći mora izraziti u određenoj fazi izgradnjom političke i vojne moći. Trenutno su ključne nacije u ovom regionu – Japan, Južna Koreja, Vijetnam, Tajland, Indonezija, Malezija, Tajvan, Filipini – američki saveznici. Kineska ekonomija u procvatu učinila je ovaj region ključnim za svjetsku trgovinu, ali SAD kontrolišu to područje.

Izvor: Javni domen

Kina danas ne samo da ima moćnu industrijsku bazu. Takođe ima moćnu vojsku. A zašto grade ostrva u Pacifiku? Oni to rade kako bi preuzeli kontrolu nad veoma važnim morem kroz koje se transportuje jedna trećina svjetske trgovine. Amerikanci su bjesni zbog ovoga, oni to osuđuju. Da li je sve ovo samo pozorište? Amerikanci šalju ratne brodove da plove blizu ovih ostrva „da brane slobodu plovidbe“. To ih dovodi u veoma blisku konfrontaciju sa Kinezima. To vjerovatno neće dovesti do rata, ali sukobi su stvarni i veoma ozbiljni.

Izuzev Japana, najveći trgovinski partner za sve ove države je Kina, a ne SAD. Ova kontradiktornost će se intenzivirati kako vrijeme bude odmicalo, i nešto će morati da popusti. Ovaj proces je viđen čak i na Novom Zelandu i u Velikoj Britaniji, tradicionalno odanim saveznicima SAD. Novi Zeland je rekao da neće potpisati trgovinski sporazum TPP ako je dizajniran da suzbije i izoluje Kinu.

Fajnenšel tajms (12.10.2015.) komentariše: „Iako će neki susjedi pozdraviti investiciju, manje je jasno da će željeti višak kapaciteta Kine. Mnogi imaju nezaposlenost i sopstvene čeličane sa lošim rezultatima, ili ambicije da razviju sopstvenu industriju umjesto da uvoze tuđu“. Komplikacije su se već pojavile oko ugovora sa Šri Lankom, gdje nova vlada ne želi da ispoštuje ugovore koje je sklopila stara.

I zaključuje se na sljedeći način:

„Lenjinova teorija da je imperijalizam vođen kapitalističkim viškovima izgleda da je istinita, začudo, u jednoj od posljednjih (navodno) lenjinističkih država u svijetu. Nije slučajno što se strategija Puta svile poklapa sa posljedicama investicionog buma koji je ostavio ogroman višak kapaciteta i potrebu za pronalaženjem novih tržišta u inostranstvu.“

Ako su stratezi kapitala u stanju da vide da je Kina nova imperijalistička sila koja predstavlja sve veću prijetnju Zapadu, sigurno bi marksisti trebalo da vide istu stvar? Lenjin je istakao da se međunarodna ravnoteža snaga stalno mijenja i da se sfere uticaja pomjeraju poput tektonskih ploča koje leže ispod kontinenata. I kao što one mogu da izazovu zemljotrese, tako i trkanje između sila za uticaj može proizvesti sve vrste kriza i sukoba.

Kina je 2000. imala 2,5 miliona vojnika za odvraćanje potencijalnih agresora. Ali istorija rata nas uči da se odbrana lako može transformisati u napad. Kina je sada najveći doprinosilac mirovnih snaga i posmatrača među stalnim članicama Savjeta bezbjednosti UN. Oni su poslali trupe u Liberiju, Kongo, Sudan, Haiti, pa čak i Liban. Ovo je nešto kao praksa za ozbiljnije vojne intervencije na stranom tlu kasnije. Kina je nedavno usvojila zakon koji dozvoljava svojim vojnicima da po prvi put budu postavljeni u baze u drugim državama.

Si Đinping je pokazao volju da razvije pomorske kapacitete kako bi postali prava pomorska sila srazmjerna geostrateškom položaju Kine. On navodi različite lokalne sukobe koje je Kina imala i on se poziva na kinesku sporu taktiku malih izazova u Pacifiku i regionu i na kraju stavlja države pred svršen čin. On se osvrće na planove Kine da izgradi nosače aviona, u kojima je još uvijek daleko iza američke tehnologije, ali pokazuje u kom pravcu idu.

Nivo vojnih izdataka može se vidjeti u činjenici da su za 17 godina odbrambeni izdaci u Kini rasli za oko 10% godišnje. Sve veća ekonomska moć Kine mora u određenom trenutku naći svoj izraz u vojnom smislu. I iz ovih cifara vidimo da ona gradi svoju vojnu moć. Centar za strateške i međunarodne studije u Vašingtonu kaže: „Ona [Kina] koristi centralni značaj svoje moći da ubijedi druge nacije da izazivanje Kine po teritorijalnim pitanjima jednostavno nije vrijedno toga“. Ovo se odnosi na nacije oko Pacifika koje se kreću između SAD i Kine u zavisnosti od pritiska. Kina stalno testira teren da vidi koliko može da se suprotstavi američkoj moći u regionu.

Kineska težnja ka ekspanziji u Aziji dovodi je u sukob sa Vijetnamom, Japanom i Filipinima. Izgradnja novih ostrva za izgradnju baza je očigledna provokacija, ne samo za ove države već i za SAD. Može li biti da Kina gradi ove vojne baze u interesu američkog imperijalizma? Niko ko gleda na stvarne konkretne činjenice situacije ne bi na to pomislio.

Da li to znači da će doći do rata između Amerike i Kine? Da li je moguće da Kina može da preuzme moć američkog imperijalizma, ili da ga možda zamijeni kao dominantna imperijalistička sila u svijetu? Ne mislimo tako. Jasno je da Kina nosi sva obilježja imperijalističke nacije. Ali njen uspon ima određene granice. Ako bi globalna perspektiva bila period od 20 ili 30 godina svjetskog procvata, onda bi Kina mogla da izazove SAD za prevlast u svjetskim razmjerama, ali to nije perspektiva.

Kina je rasla velikom brzinom, ali sada se čini da je taj proces dostigao svoju granicu. Rast se usporava, a privreda bi u narednom periodu mogla čak i ući u recesiju. Usporavanje Kine u stvari prijeti da uvuče svjetsku ekonomiju u depresiju. Stoga je malo vjerovatno da bi na kapitalističkoj osnovi američki imperijalizam mogao biti zamijenjen kineskim. Slično su o Japanu govorili i buržoaski „stručnjaci“ u prošlosti, sve dok Japan nije ušao u period hronične ekonomske stagnacije, koja traje i dan danas.

Borba protiv imperijalizma?

Podrazumijeva se da se moramo boriti protiv imperijalizma u svim njegovim oblicima i manifestacijama. Međutim, postoji opasnost da isticanjem ideje da je glavni neprijatelj imperijalizam možemo završiti tako što ćemo u kritičnom trenutku kapitulirati pred nacionalnom buržoazijom u svakoj državi. Uzmimo jedan vrlo jasan primjer.

Malvinski rat je bila vojna avantura koju je pokrenula argentinska hunta da bi skrenula pažnju masa kada je bila pod prijetnjom svrgavanja. Paradoksalno, argentinski generali su bili ohrabreni činjenicom da je lord Karington (Tačerin ministar spoljnih poslova) tajno pregovarao o predaji spornih ostrva Argentini. Treba dodati da su do ovog trenutka argentinski diktatori održavali odlične odnose sa Tačer i britanskim imperijalizmom. Da je Galtijeri mogao da sačeka, mogao je da dobije ostrva bez borbe. Ali nije mogao da čeka.

Izvor: Socialist Appeal

Kretanje masa ka revoluciji primoralo ga je da pokrene invaziju. Tačer nije mogla da prihvati poniženje zbog vojnog poraza i poslala je operativnu grupu da povrati ostrva, što im je i uspjelo. Koju poziciju su marksisti trebali zauzeti? Stav britanskih marksista je bio da se suprotstave ratu, koji smo smatrali reakcionarnim ratom na obe strane.

Reakcionarna imperijalistička priroda Margaret Tačer je bila vrlo jasna, iako je pokušavala da se sakrije iza odbrane ostrvaca od argentinskog fašističkog režima (ovo ranije nije primjetila!). Ali ni na drugoj strani nije bilo ni atoma progresivnog sadržaja. Reakcionarna hunta je koristila i zloupotrebljavala antiimperijalistička osjećanja masa kako bi mahala zastavom patriotizma, da bi sijala pometnju i skrenula pažnju sa zločina režima, što im je privremeno i uspjelo.

Kakav je bio stav onih argentinskih grupa koje tvrde da su trockisti? Podržali su vladu i njenu avanturu, napuštajući bilo kakvu revolucionarnu ili klasnu poziciju. Jedan od vodećih „trockista“ je čak otišao da ponudi svoje usluge hunti u njenom takozvanom ratu protiv imperijalizma. To je bila izdaja najelementarnijih principa socijalizma. I to je bilo opravdano lažnim osnovama „siromašne zavisne nacije“ koja se navodno „borila protiv imperijalizma“.

U stvarnosti, hunta nije imala namjeru da vodi ozbiljnu borbu protiv britanskog imperijalizma, kao što se ni Tačer nije borila za prava stanovništva Malvina. Prvi čin rata protiv imperijalizma bio bi eksproprijacija imovine imperijalista u Argentini. Bez ovoga, Argentinci su se borili u nepovoljnom položaju. Rezultat je bio ponižavajući poraz, koji je otvorio put revoluciji u Argentini.

„Neprijatelj je kod kuće“ – bio je slogan Lenjina. Nikada nije ni sanjao da naglašava zavisnost carizma od stranog imperijalizma, ali je uvijek insistirao da se ruski radnici moraju boriti protiv sopstvene buržoazije. Kada je Japan napao Rusiju 1904, da li je Lenjin vikao: „Dole japanski imperijalizam?“ Naravno, nije. Iskoristio je krizu da pozove na rušenje ruskog carizma. Kakav je bio Lenjinov stav tokom Prvog svjetskog rata? „Njemački imperijalisti su naš neprijatelj“, rekao bi on. Ali naša dužnost je da zbacimo sopstvenu vladajuću klasu. Neka se njemački radnici bave Kajzerom!

Što se tiče Kine neki su iznijeli slogan „Dole imperijalizam!“ Ali zadatak kineskih radnika je da sruše kinesku vladajuću klasu. Slogan „Dole imperijalizam“ umjesto toga poziva kineske radnike da se udruže sa sopstvenom nacionalnom buržoazijom u borbi protiv stranih kapitalista. Ovo nema nikakvog smisla, a ako ima, ima smisla u potpuno suprotnom smjeru. Što se tiče Rusije, slogan „Dole imperijalizam“ je još više besmislen. Vladimir Putin bi sa zadovoljstvom preuzeo upravo taj slogan, jer je u stalnoj borbi sa američkim imperijalizmom. Ali to je borba između dvije reakcionarne imperijalističke bande. Ni na jednoj strani nema ni atoma progresivnog sadržaja.

U stvari, problem sa kojim se suočavaju ruski marksisti je veoma težak. Politika u Rusiji u ovom trenutku je oštro polarizovana, ne na klasnoj, već na nacionalističkoj liniji. S jedne strane, prozapadni buržoaski liberali podržavaju reakcionarni kijevski režim protiv Putina. S druge strane, mnogi ljudi podržavaju Putina protiv gangstera i fašista u Kijevu.

Koga treba da podržimo? Problem je u tome što su mnogi radnici prevareni Putinovom antiimperijalističkom demagogijom. Da li se zato treba pridružiti opštem horu, uz bojni poklič: „Dole imperijalizam“? To bi Putinu mnogo odgovaralo i bez sumnje bi dobilo aplauz ruskih nacionalista, staljinista i drugih reakcionara. Ali to bi nas potpuno likvidiralo kao ozbiljnu marksističku snagu. Naravno, ne možemo podržati takozvane ruske liberalne demokrate, koji u praksi brane interese američkog imperijalizma i međunarodnog kapitala. Ali ne možemo podržati ni Putinovu Rusiju, koja nije ni siromašna, ni zavisna, već imperijalistička sila koja je motivisana isključivo sebičnim i ciničnim ciljevima.

Mase u Rusiji mrze imperijalizam. Ta mržnja ima progresivan sadržaj, kao i mržnja argentinskih masa prema imperijalizmu. Ali kao što je argentinska hunta koristila tu mržnju u reakcionarne svrhe, tako ju je Putin iskoristio da skrene pažnju radnika sa njihovog pravog neprijatelja – ruskih bankara i kapitalista. Naš slogan u Rusiji (i u Kini) nije „Dole imperijalizam“ – slogan koji je u ovim slučajevima lišen svakog stvarnog sadržaja – već „Dole oligarhija! Sva vlast radničkoj klasi“!

Naravno, treba da razradimo odgovarajuće tranzicione zahtjeve, uključujući i demokratske zahtjeve koji nam mogu pomoći da dopremo do radnika i omladine. Ali u krajnjoj liniji, jedino rješenje je socijalistička revolucija. Kapitalizam je odavno prestao da bude progresivan. Opstanak kapitalizma sprema katastrofu za čovječanstvo, a čovječanstvo je moglo da napreduje mnogo brže. U posljednjih 100 godina čovječanstvo je platilo visoku cijenu: dva velika svjetska rata, koja su bila oko podjele vlasti na globalnom nivou. Ta perspektiva više nije na dnevnom redu, ali postoje stalni „mali ratovi“ u kojima  svakodnevno ginu hiljade ljudi.

Samo u Kongu je stradalo najmanje pet miliona. Sirija je pala u beskrajnu noćnu moru. Milioni ljudi su protjerani iz svojih domova i udaraju golim pesnicama o zidove koje je podigla „civilizovana“ imperijalistička Evropa da ih spriječi. Koliko je Lenjin bio u pravu kada je rekao da je kapitalizam užas bez kraja. Kapitalizam je sistem koji je dostigao svoje granice i treba ga srušiti. Snage međunarodnog marksizma moraju rasti i uzdići se do zadataka koje postavlja istorija.

London, 09. jun 2016.