Najava na nedavnom samitu BRIKS-a da će ovaj blok država biti proširen sa šest novih država izazvala je talas optimističnih, gotovo pobožnih izjava istaknutih lidera Komunističke partije Portugala (PCP), koji veličaju vrline ove proširene grupe država sa takozvanog „globalnog juga“.

Antonio Filipe, bivši poslanik i član Centralnog komiteta PCP, napisao je za Ekspreso da „sve veća multipolarnost BRIKS-a predstavlja mogućnost za svaku državu da dobije podršku za razvoj bez da bude podložna imperijalnom tutorstvu […] Ovo su dobre vijesti za svijet i sigurno će imati značajan uticaj na razvoj društvenih borbi“.

Na stranicama Avante!, zvaničnih novina PCP-a, takođe nalazimo javne pohvale za Komunističku partiju Kine (CPC) od člana Centralnog komiteta PCP-a Luisa Karapinje. On slavi CPC kao „pokretačku snagu iza velike međunarodne saradnje i investicionih projekata […] Inicijativa koje, zajedno, postavljaju temelje za prelazak u novu eru pravednijeg globalnog razvoja, embrion novog međunarodnog ekonomskog poretka“.

Njegov hvalospjev KPK-u završava se, međutim, važnim upozorenjem: „Predstoje nam borbe za transformaciju konvergentnih ekonomskih interesa „globalnog juga“ – i njegovih naroda – u efikasne metode saradnje. To se mora učiniti, a da se u bilo kom trenutku ne izgubi iz vida glavni neprijatelj“. Mi komunisti, zapravo, nikada ne gubimo iz vida glavnog neprijatelja: buržoaziju, u svakom „datom trenutku“.

BRIKS

Ne može se poreći da je posljednjih decenija došlo do značajnog razvoja proizvodnih snaga u zemljama poznatim kao BRIKS. Sa marksističke tačke gledišta, to nije ništa loše – upravo suprotno! Razvijajući industriju, kapitalistička klasa jača radničku klasu i na kraju stvara uslove za sopstveno rušenje. Ekonomski razvoj i širenje industrije pomažu da se unaprijede zadaci socijalističke revolucije u ovim zemljama.

Trebalo bi jasno naglasiti da BRIKS nije dobrotvorna organizacija, već grupa država – takozvanih „ekonomija u nastajanju“ – koje su se udružile kako bi iskoristile svoje sve veće ekonomske snage da utiču na svjetsku politiku. Vladajuća klasa država članica BRIKS-a nije zainteresovana za „pravedniji razvoj“. Naprotiv, kao i sve vladajuće klase svih kapitalističkih nacija, oni žele veći udio u ovom „razvoju“, odnosno svjetskoj trgovini, za sebe.

Članstvo u BRIKS-u ne briše klasne razlike unutar jedne države, niti razbija protivrječnosti kapitalizma niti pruža bilo kakvo rješenje za aktuelnu krizu. Dakle... kakav „značajan uticaj“ BRIKS može da ima na društvene borbe ili uslove života radničke klase?

Za komuniste, „pravedniji globalni razvoj“ može se postići samo klasnom borbom i preuzimanjem vlasti od strane proletarijata. To ne može da postigne klub koji se sastoji od iranskih imama, egipatskih generala, brazilskih kapitalista, saudijskih prinčeva, ruskih oligarha i kineskih birokrata.

Imperijalizam (imperijalizmi)

Bilo bi pogrešno predstaviti svijet kao da  je sastavljen samo od dvije vrste nacija: s jedne strane grupa imperijalističkih sila (SAD, Evropa i Japan) i, s druge strane, sve siromašne, nerazvijene države, koje su potpuno zavisne od takozvanog Zapada.

Prema ovoj tački gledišta, potonje države ne mogu igrati nezavisnu ulogu u svjetskoj politici ili svjetskoj ekonomiji; njihove akcije su potpuno podređene i zavisne od glavnih imperijalističkih sila (uglavnom SAD), i kao takve se nikada ne mogu smatrati imperijalistima.

Ovakav način gledanja na stvari ignoriše stvarnost. Možemo li, na primjer, da stavimo Etiopiju, Boliviju ili Bangladeš u istu ravan sa Rusijom i Kinom? Jasno je da se ove države nalaze na veoma različitim nivoima ekonomskog razvoja. A sa promjenljivim ekonomskim razvojem dolazi i do različitih kapaciteta da ostvare svoje druge interese: njihovu želju da steknu veći udio na svjetskim tržištima, veći pristup nafti i drugim sirovinama, prestižu, vojnoj moći itd.

Foto: Presidential Press and Information Office, Wikimedia Commons

Upravo razvoj kapitalizma nužno vodi ka imperijalizmu, najvišem stepenu kapitalizma. Prije više od sto godina, Lenjin je objasnio da odnos snaga između imperijalističkih sila nije nepromjenljiv:

„Prije pola vijeka Njemačka je bila jadna, beznačajna zemlja, ako se njena kapitalistička snaga uporedi sa snagom Britanije tog vremena; Japan je u odnosu sa Rusijom na isti način. Da li je „zamislivo“ da će za deset ili dvadeset godina relativna snaga imperijalističkih sila ostati nepromijenjena? Ne dolazi u obzir“.

U svojoj knjizi, Imperijalizam kao najviši stupanj kapitalizma, Lenjin je definisao pet osnovnih karakteristika imperijalizma:

• Monopolizacija privrede.
• Fuzija bankarskog i industrijskog kapitala stvaranje „finansijskog kapitala“.
• Izvoz kapitala.
• Međunarodno udruženje kapitalističkih nacija.
• Podjela svijeta – u to vrijeme direktnom kolonizacijom, a danas kroz neokolonijalizam – na „sfere uticaja“.

Može li neko poreći da su rast monopola, dominacija finansijskog kapitala, izvoz kapitala, uključivanje u međunarodna udruženja i glad za novim tržištima danas primenljivi na ruski ili kineski kapitalizam?

Uporedimo sa istorijskim primjerom Portugala. Tokom diktature Estado Novo, PCP je rekla (tačno) da je Portugal bila i kolonizatorska i kolonizovana država. Ako je u to vrijeme bilo moguće okarakterisati najsiromašniju i najzaostaliju državu Zapadne Evrope kao i zavisnu naciju i istovremeno imperijalističku, zašto danas Rusiju ili Kinu ne bi mogli okarakterisati kao države sa imperijalističkim ambicijama i politikom, uprkos činjenici da Sjedinjene Države ostaju najvažnija svjetska imperijalistička sila?

I tu moramo biti kristalno jasni: priznanje imperijalističkog karaktera Rusije i Kine ne umanjuje činjenicu da je američka vlada najreakcionarnija sila na planeti. Iz tog razloga, mi se nedvojbeno protivimo američkom imperijalizmu. Samo u posljednjih 30 godina bombardovala je ili izvršila invaziju na Somaliju, Sudan, Jugoslaviju, Avganistan, Irak, Libiju i Siriju. Možemo dodati i bezbrojne slučajeve miješanja, ucjena, sankcija, državnih udara i „obojenih revolucija“ koje je sponzorisala američka vlada u istom periodu.

Ali američki kapitalizam nije jedinstveno zlo. On je preuzeo svoju ulogu najveće imperijalističke sile, zbog svoje pozicije najveće kapitalističke sile na svijetu. Danas Sjedinjene Države – i same bivša britanska kolonija – igraju ulogu koju je Britanija igrala u 19. vijeku. Ovu ulogu bi sutra mogla da odigra druga država, ako bi Sjedinjene Države bile zamijenjene kao najnaprednija i najmoćnija kapitalistička zemlja. To je zato što, na kraju krajeva, nisu važni deklarisani interesi kapitalista, već istorijski zakoni razvoja kapitalizma.

Stoga se postavlja pitanje: da li se karakter imperijalizma promijenio od Lenjinovog vremena, od dana kada je Portugal bila i kolonizatorska i kolonizovana zemlja? Ili se promijenio stav PCP-a o imperijalizmu?

Uloga Kine

Činjenica da Kinom upravlja partija koja sebe formalno naziva „komunističkom“ ne čini njenu ekonomiju socijalističkom. Naprotiv, birokratska klika koja dominira Kinom predvodila je restauraciju kapitalizma tokom posljednjih nekoliko decenija. To se desilo kroz politiku široke privatizacije, liberalizacije unutrašnjeg tržišta i spoljne trgovine i otvaranja vrata stranim investicijama u neviđenim razmjerama – sada je to država u svijetu koja privlači najviše stranih investicija.

Kineski ekonomski razvoj bio je zasnovan na decenijama ekonomskog planiranja pod nacionalizovanom ekonomijom. Ali to vrijeme je prošlo. Danas privatni sektor doprinosi sa 60% kineskog BDP-a, čini oko 60% investicija, otvara više od 80% radnih mjesta u gradovima i čini oko 80% ukupnog poslovanja u državi. Da li su to karakteristike socijalističke ekonomije?

Foto: Press Information Bureau, Wikimedia Commons

U Portugalu, poslije Revolucije karanfila, čitav bankarski i finansijski sektor, kao i glavne industrije, već su bili nacionalizovani. Međutim, uprkos veličini javnog sektora (pa čak i elementima samoupravljanja u nekim oblastima), Portugal nikada nije prestao da bude kapitalistička zemlja. Nacionalizovana preduzeća su radila u skladu sa standardima i normama tržišne privrede, za razliku od ekonomskog plana za koji su radnici odlučili i koji su demokratski sprovodili.

Ono što danas imamo u Kini je visoko centralizovana država, koja održava čvrstu kontrolu nad aspektima kapitalističke ekonomije, kao i važnim javnim sektorom države. Karakter uloge države u privatnoj ekonomiji je praktički mamurluk od revolucije iz 1949. Ko može zaboraviti čuveni slogan Deng Sjaopinga, „obogati se!“ – preuzet od Buharina – koji su kineske birokrate skandirale devedesetih? Ubrzo nakon toga, 2001. godine, došao je red na Đijang Cemina da otvoreno pozove kapitaliste da se pridruže Komunističkoj partiji, u vrijeme kada su više od 100.000 preduzetnika već bili članovi.

Oni koji tvrde da je i Lenjin poslije građanskog rata u Rusiji zagovarao primjenu Nove ekonomske politike, koja je omogućila izvjesnu liberalizaciju sovjetske privrede, ne smiju izgubiti iz vida da je NEP nastavio da ostavlja glavne ekonomske poluge u rukama države. NEP je takođe primijenjivan u veoma posebnim okolnostima: država je bila razorena ratom, bila je potpuno okružena imperijalističkim silama, a NEP je viđen kao privremena politika kojom se želi dobiti na vremenu do trijumfa komunističke revolucije u Zapadnoj Evropi.

Kineska prokapitalistička politika je sve samo ne privremena. Ona traje decenijama. Ključni sektori privrede su privatizovani, a lideri CPC ne pozivaju na svjetsku revoluciju, već da se kineski kapitalisti pridruže njihovoj Partiji. Može li neko zamisliti Lenjina da se zalaže za ulazak ruske buržoazije u boljševičku partiju? A po pitanju režima nalazimo još jednu veliku razliku: uprkos prijetnji birokratizacije koja je visila nad sovjetskom državom 1920-ih, sistem radničke demokratije i slobode diskusije koji je postojao u Rusiji u to vrijeme na početku se ne može porediti sa monolitnim kineskim režimom.

Na kraju, spoljna politika jedne države je vanjska manifestacija interesa njene vladajuće klase. Takozvana inicijativa Pojas i Put se često predstavlja kao primjer drugačijeg odnosa koji Kina želi da uspostavi sa drugim državama u poređenju sa Sjedinjenim Državama.

To što Kina želi da gradi luke, puteve, željeznice, aerodrome i infrastrukturu i druge „produktivne“ investicije u drugim državama nije ništa „inovativno“ – to je izvoz kapitala! Kina daje kredite koje će koristiti za projekte i investicije kineskih kompanija, kao što su Britanci gradili željeznicu u Indiji o trošku Indijaca. Ni u jednom slučaju nije namjera da se ujedine narodi i regije država, već da se opljačkaju njihovi resursi i prodaju im se proizvodi proizvedeni u Kini.

To što Kina sada može da ponudi povoljnije uslove za kreditiranje nije zbog tobožnjeg dobročinstva kineske države, već zbog potrebe da ostane konkurentna i da otme nova tržišta od SAD i njenih saveznika.

Pravedniji svjetski poredak?

Ostavljajući na trenutak po strani pravu prirodu zemalja BRIKS-a, njihovi branioci se često fokusiraju na „pravedniji razvoj“ koji bi ovo udruženje moglo da donese.

Pojednostavljeno rečeno, kapitalizam je u krizi. Ova kriza je rezultat kontradiktornosti i ograničenja sistema. Posljednjih decenija privredni rast je rezultat jeftinih kredita i razvoja svjetske trgovine.

Ali ono što je ubrzavalo rast u prošlosti danas je postalo ogromna kočnica. Svjetska ekonomija se sve više polarizuje u dva konkurentska bloka kao rezultat ekonomskog rivalstva koje se razvija između SAD i Kine. Ovo se već ubrzano razvija u otvoreni trgovinski rat, sa uvođenjem mjera kao što su carine, sankcije i ograničenja pristupa najsavremenijim tehnologijama. Svjetska trgovina je stoga ugrožena rastućim talasom protekcionizma, u kojem će svaka država pokušati da izeze krizu svojim susjedima. A račun za ovaj protekcionizam, za sve veće troškove lanaca snabdijevanja i proizvodnje, na kraju će biti proslijeđen potrošačima, to jest, radničkoj klasi!

U ovom kontekstu, kako možemo govoriti o „pravednijem svjetskom poretku“? I za koga bi takav svjetski poredak bio „pravedniji“? Za emire Dubaija? Ili za radnike imigrante iz Jugoistočne Azije koje emiratski kapitalisti eksploatišu do stepena koji se graniči sa ropstvom?

Između 2009. i 2022. BDP Sjedinjenih Država porastao je sa 14,47 biliona dolara na 25,46 biliona dolara. Ipak, minimalna plata je ostala na 7,25 dolara po satu. Kakve je koristi američka radnička klasa imala od svog bogatstva proizvedenog u svojoj državi, od svih resursa koje su „njihovi“ kapitalisti opljačkali širom svijeta?

Čak i ako su države BRIKS-a uspjele da osvoje veći udio u svjetskoj trgovini, ili imale koristi od takozvane dedolarizacije i da se odvoje od finansijskih institucija kojima dominira Zapad, unutar klasnog društva, stvaranje većeg bogatstva ne znači automatski pravedniju preraspodjelu prihoda. A usred kapitalističke krize, takvo očekivanje nije ništa drugo do san!

Teorija o „permanentnoj revoluciji“

Prateći menjševičko-staljinističku taktiku „narodnog fronta“, poslije Drugog svjetskog rata komunističke partije su se zalagale za savezništvo sa takozvanom „progresivnom“ buržoazijom kolonizovanih država u borbi protiv kolonizatorskih sila. Navodno bi u kolonizovanim državama postojao sloj „antiimperijalističkih“ kapitalista, sa kojima bi seljačke i proleterske mase mogle da se udruže kako bi izborile nezavisnost. Ali uvijek i svuda, takozvani „demokratski“, „progresivni“ ili „antiimperijalistički“ sloj buržoazije nikada nije izgubio iz vida činjenicu da su proletarijat i potlačene mase njegov glavni neprijatelj.

Utopijsku prirodu ove ideje više puta su razotkrivali mnogi uzastopni porazi koje su pretrpjeli revolucionarni pokreti i gušenje narodnih ustanaka. Narodni front je bio bespomoćan da spriječi neokolonijalnu dominaciju nad onim državama koje su bile oslobođene direktne kolonijalne vlasti. Vjerovanje da kapitalistička klasa može da igra navodno „progresivnu“ ulogu u takozvanom „globalnom jugu“ nije samo pogrešno već i reakcionarno.

Foto: 15th BRICS SUMMIT, Flickr

Prije 1917, iako je bila imperijalistička sila, Rusija je takođe bila relativno zaostala i zavisna država. Uprkos postojanju džepova visoko napredne, džinovske industrije, većina države se malo promijenila od vremena kmetstva, a seljaštvo je ostalo potčinjeno agrarnom plemstvu. Razvijajući teoriju permanentne revolucije, Trocki je objasnio da je u zaostaloj državi u epohi imperijalizma „nacionalna buržoazija“ bila neraskidivo povezana sa ostacima feudalizma i imperijalističkim kapitalom. To ih čini potpuno nesposobnim da izvrše bilo koji od svojih istorijskih zadataka.

Kao što je Trocki predvidio, korumpirana ruska buržoazija nije bila u stanju da riješi najhitnije zadatke koje je postavila istorija, posebno agrarno pitanje. Zbog toga su boljševici mogli da preuzmu vlast na osnovu slogana suštinski buržoasko-demokratskog sadržaja, kao što su zahtjevi za „mirom, zemljom i hljebom“, za ustavotvornom skupštinom, za pravo potlačenih nacionalnosti na samoopredjeljenje i tako dalje. Ali pošto su preuzeli vlast u svoje ruke, ruski radnici nisu stali na tome. Oni su pristupili eksproprijaciji kapitalista i započeli zadatak socijalističke transformacije društva.

Slično tome, zbog endemske slabosti nacionalnih buržoazija takozvanog „globalnog juga“, kao i njihovih veza sa imperijalizmom, ovi kapitalisti nikada neće moći da ispune svoje istorijske zadatke. Oni će uvijek ostati  sluge velikih sila – bilo da se nalaze u Vašingtonu ili Pekingu.

U Komunističkom manifestu Marks i Engels su napisali: „Oslobođenje radnika mora biti čin same radničke klase“. Iz ove perspektive, boljševici su 1917. organizovali rusku radničku klasu i vodili je u borbi protiv reakcionarnog carskog plemstva, protiv takozvane „liberalne“ ruske buržoazije i protiv imperijalističkih sila Antante i Centralne sila.

I juče, kao i danas, mi komunisti se držimo perspektive da „oslobođenje radnika mora biti čin same radničke klase“ – njihov i ničiji drugi!

Tekst je objavljen 13. septembra 2023.