„Ljevici je potreban novi narativ. Takva je ideja koja je danas zahvatila umove mnogih na ljevici širom svijeta, dok se pokušavaju izgraditi alternative dominantnim, buržoaskim partijama. Šta je suština ove ideje? Može li na bilo koji način pomoći da radnička klasa napreduje? Kao što Jola Kipčak objašnjava u ovom članku, prvi put objavljenom u 34. broju časopisa U odbranu marksizma, igra riječima nije zamjena za klasnu borbu. Kliknite ovdje da biste se pretplatili i dobili najnovije izdanje časopisa U odbranu marksizma.

Ideja da je ljevici potreban poboljšan „narativ“ – i povezana ideja o potrebi neke vrste „lijevog populizma“ – zaokupila je pažnju ljevičarskih partija i organizacija širom Evrope i svijeta. Da navedemo jedan primjer, Jorg Šindler, generalni sekretar Ljevice (Die Linke) u Njemačkoj, napisao je: „Da bismo bili na čelu klimatskog pokreta – gdje nam je mjesto – potreban nam je ubjedljivi LIJEVI narativ.“^[1]

Katja Kiping, predsjednica iste partije, objasnila je: „Vjerujem da nam je potreban lijevi populizam da bismo jasno pokazali da postoje alternative. Moramo ojačati alternativne obrasce objašnjenja i suprotstaviti se narativu [njemačke kancelarke Angele Merkel]… drugačijim narativom.“^[2]

Konačno, na događaju 2019. u Beču, u organizaciji „Transformišimo Evropu“– projekta Evropske partije ljevice koju čine SIRIZA, Di Linke, Rifondacione Komunista i Bloko de Eskuerda – na kojoj su Mlada ljevica, Komunistička partija Austrije, i drugi bili prisutni, termin 'lijevi narativ' često je korišćen tokom dvočasovne diskusije. Ovo su samo neki primjeri koji svjedoče o tome u kojoj mjeri su ove ideje pustile korjenje na ljevici u raznim državama.

Ideja o „lijevom narativu” već duže vrijeme postoji u univerzitetskim krugovima. Međutim, popularnost je počela da raste tek iznenadnim porastom podrške novim ljevičarskim partijama kao što su SIRIZA u Grčkoj i Podemos u Španiji, koje su postale referentne tačke za veći dio ljevice na međunarodnom nivou. Istaknute ličnosti ovih partija su prije nekoliko godina u svojim govorima često koristile reference na ovaj koncept. I zaista, ideja ima svoje „teoretičare“, od kojih je jedna od najistaknutijih belgijska akademkinja Šantal Muf.

Zajedno sa svojim pokojnim partnerom, Ernestom Lakluom, Muf je pokušala da razvije teoriju o „lijevom populizmu“ zasnovanom na narativu. Posebno priznanje u njenoj najnovijoj knjizi, Za lijevi populizam, Mufe izražava Inigu Erehonu (Podemos) i Žan-Luku Melanšonu (La Frans Esumiz) kako za njihov doprinos tako i za prisne razgovore koje su vodili.

Šta se krije iza tog „narativa“?

Osnova za njenu teoriju da treba izgraditi „lijevi populizam“ zasnovan na „novom lijevom narativu“, jeste ideja da se stvarnost sastoji od narativa – to jest, od priča. Prema ovom pojmu, ako političari uspiju da predstave iskustva ljudi u zadivljujućim terminima – efektivno „uokvirujući narative“ – to će zauzvrat uticati na postupke ljudi, stvarajući samu stvarnost.

Stvarnost se onda ne sastoji od objektivnog, materijalnog postojanja koje čini osnovu naših ideja. Naprotiv, naše ideje oblikuju svijet. Dakle, kapitalizam nije ekonomski sistem iz kojeg su nastala radnička i kapitalistička klasa, već narativ, konstrukcija. Muf svoj teorijski pristup naziva „anti-esencijalističkim“. To znači da, prema njenim riječima, ne postoji objektivni, stvarni svijet (ono što ona naziva „suštinom“) koji odgovara našim konceptima. Ona smatra da je „društvo uvijek podijeljeno i diskurzivno konstruisano kroz hegemonističke prakse“ i da „nikada nije manifestacija dublje objektivnosti.“^[3]

Iz ovoga proizilazi da u društvu nema pravih klasa. Radnička klasa je samo jedan od mnogih identiteta stvorenih narativima, diskursima i jezikom: „Kroz reprezentaciju se stvaraju kolektivni politički subjekti; oni ne postoje unaprijed.“^[4]

Stoga je cilj lijevog narativa – lijevog populizma – da se konstruiše kolektivni identitet govoreći ljudima da imaju zajedničke interese i da su „elite“ njihov neprijatelj. To je „diskurzivna strategija konstruisanja političke granice koja dijeli društvo na dva tabora i poziva na mobilizaciju ’potlečenih‘ protiv ,onih na vlasti‘.“^[5]

U nedavno objavljenoj knjizi, Duboko crveno i radikalno šareno – za novi lijevi narativ Julije Friče, rečeno nam je da takav narativ „prije svega mora da se poveže sa svakodnevnim iskustvima ljudi - ’pokupi ih’. Mora da ostavi utisak da narativ odgovara zajedničkim iskustvima. Nije važno da li su zaista imali takva iskustva.“^[6]

Nije onda ni čudo da kad god branioci ljevičarskih narativa govore o društvenim promjenama, o praktičnoj akciji, klasne borbe ili klasne akcije upadljivo izostaju. Ako i govore o njima, to je samo kao naknadna misao, kao više-manje zgodna dodatna oprema. Umjesto toga, oni nas pozivaju da „artikulišemo“, „razgovaramo“, „opisujemo“, „prikazujemo“ itd.

U tom kontekstu treba razmotriti komentare eksponenta ovih ideja iz austrijske socijaldemokratije, Maksa Lerhera. Lerher je tvrdio da je socijaldemokratiji potreban novi osnivački kongres kao novi početak za partiju, i napisao:

„Šta je zajedničko češkom industrijskom radniku i štajerskom rudaru? Ili bečkom reformatoru društva i mađarskom radikalnom socijalisti?... Uostalom, svi smo mi različiti ljudi i imamo različite stavove. I ovo je dobra stvar. Ali u Hajnfeldu, [mjesto osnivanja Austrijske socijaldemokratske radničke partije 1888.] uspjeli smo da se dogovorimo oko nekih centralnih, zajedničkih ideja. I osnovana je partija koja je zastupala ove ideje.

„Nova radnička klasa su svi oni koji nemaju pravičan pristup prosperitetu. Ovo uključuje i mala i srednja preduzeća. Ovdje možemo definisati novu liniju sukoba.“

Primjećujemo ovdje da, prvo, za Lerhera, osnova za jedinstvo nisu zajednički klasni interesi, već ideje. I drugo, da za njega linije sukoba u društvu nisu objektivno date, već se mogu „definisati“, pa su odjednom i „mali i srednji“ kapitalisti dio radničke klase!

Sa marksističke tačke gledišta, češki i štajerski radnik zapravo imaju mnogo toga zajedničkog – obojica obavljaju najamni rad, eksploatiše ih kapitalista, i stoga su objektivno dio radničke klase. Međutim, ako pretpostavite da su naši identiteti konstruisani obuhvatnim, emotivnim pričama, logičan zaključak je da se kapitalizam ne može srušiti klasnom borbom protiv kapitalista, već samo pisanjem novih priča.

Ova priča tada postaje moćna („hegemonistička“) u umovima ljudi. Kako Muf piše:

„[Svaki] postojeći poredak je stoga podložan izazovima kontra hegemonističkih praksi, praksi koje pokušavaju da ga razdvoje kako bi uspostavile drugi oblik hegemonije.“^[7]

I Friče se slaže:

„Narativi neće biti najbrži izlaz iz današnjih problematičnih uslova... Novi lijevi narativ će imati pukotine i rupe, ali na duge staze, to je jedini izlaz iz opresivne sadašnjosti.“^[8]

Zapravo, to znači odbacivanje revolucije, odbijanje raskida sa vladajućim sistemom. Zagovornici lijevog narativa, Lerher, Her i drugi, svjesno ili na drugi način, zauzimaju izrazito nemarksistički stav. Muf je svjesni antimarksista. Ona piše da „mit o komunizmu... mora biti napušten“, tvrdeći da je već propao u praksi zbog svog navodnog klasnog redukcionizma, odnosno da sve borbe svodi na klasne borbe, dok Muf i njeni saputnici smatraju radničku klasu samo jednim među ostalim pokretima kao što su feminizam, zaštita životne sredine, LGBT aktivizam itd.

Ona dalje navodi: „uvijek će postojati antagonizmi, borbe i djelimična neprozirnost društvenog“. Time ona jednostavno misli da su nejednakost, ugnjetavanje i tako dalje, neizbježni i da se nikada ne mogu u potpunosti prevazići. Na ovoj pesimističkoj osnovi ona predlaže svoju „antihegemonističku praksu“. To je alternativa komunizmu; iako priznaje da to „nikada ne bi postiglo potpuno oslobođeno društvo i emancipatorski projekat se više ne bi mogao zamišljati kao eliminacija države“.^[9] U svom teorijskom dodatku, ona zaokruženo navodi da njen pristup „isključuje mogućnost društva izvan podjela i moći“.^[10] Ukratko, iza svog složenog i radikalnog jezika, ona odbacuje revoluciju i prihvata reformizam. Ideja suprotstavljanja borbi žena i LGBT osoba klasnoj borbi je upravo pokušaj klasnog kolaboracionističkog pristupa. Odnosno, ujediniti se sa djelovima kapitalističke i srednje klase, boriti se za „pravedniji“ oblik kapitalizma.

Neki od hrabrijih zagovornika ideje „lijevog narativa“ možda se obraćaju kapitalizmu, ali ideja o njegovom uklanjanju ostaje im podalje od misli. „Pametna kritika kapitalizma je prikladna, moramo se pozabaviti ovim pitanjem“, kaže Lerher i u istom intervjuu preciznije iznosi svoje stavove: „Ono što nam je potrebno je djelimično državno tržište rada koje je u skladu sa tržištem i neprofitabilno.“^[11]

Ova zbrkana mješavina kapitalizma sa polovičnim mjerama kontrole je kao pokušaj da se tigar pretvori u vegetarijanca. To je mnogo veća utopija od bilo koje socijalističke ideje o nacionalizovanoj, planskoj ekonomiji, koju kontroliše radnička klasa.

Ovdje možemo sasvim jasno vidjeti kako filozofska osnova ovih ideja vodi do zaključka da je kapitalizam sam po sebi nedodirljiv. Zbog toga je toliko važno da marksisti stoje na čvrstoj filozofskoj osnovi, razotkrivajući reformističke polovičnosti afirmacijom revolucionarnih stavova.

„Postati država“

Osnovna orijentacija zagovornika takozvanog „lijevog narativa“ nije ka klasnoj borbi protiv kapitalizma, već ka demokratskim zahtjevima. „Moramo se usuditi da zahtijevamo više demokratije“, piše Lerher u svom članku „Za šta nam je danas potrebna socijaldemokratija?“ Tadašnja predsjedavajuća austrijskih mladih socijalista, Julia Her, rekla je: „Socijaldemokratija se 1970-ih borila da demokratizuje ekonomski sistem i da raspodijeli bogatstvo zarađeno na pravičan način. Onda smo nekako, u nekom trenutku, jednostavno izgubili samopouzdanje.“^[12]

Naučni centar „Institut Solidarische Moderne“ (ISM), blisko povezan sa Die Linke, objašnjava da socijalna pitanja „moraju biti postavljena radikalno, u smislu koji tek treba da se definiše, kao pitanja demokratije“. Prema ideologu ISM-a i članu odbora Fondacije Roze Luksemburg, Tomasu Zajbertu, prava borba je za „istinsku“ demokratiju.

Izvor: CEU, Flickr

I Muf piše: „Problem sa modernim demokratskim društvima, po našem mišljenju, bio je u tome što njihovi konstitutivni principi 'slobode i jednakosti za sve' nisu sprovedeni u praksu... 'radikalna i pluralna demokratija' koju smo zagovarali stoga se može zamisliti kao radikalizacija postojećih demokratskih institucija...“^[13]

Perspektiva koja je ovdje predstavljena je jedna od… statusa quo! Postojeću nadgradnju „demokratskih“ institucija, za koje se uvijek iznova pokazivalo da su namještene u korist vladajuće klase, ne treba ukidati, kažu nam, već ih samo treba „poboljšati“. U međuvremenu, pravi uzrok takve nejednakosti i eksploatacije – kapitalizam – nije čak ni priznat kao takav.

Ovdje je ključna linija razdvajanja našeg shvatanje države i njenih takozvanih demokratskih institucija. Za revolucionare je od vitalnog značaja razumijevanje prirode države. To je pitanje života i smrti za revolucionarni pokret. Postoji odlučujuća razlika između želje da se država ukine revolucijom i vjerovanja da se država može transformisati i oblikovati u interesu potlačenih. Ovo drugo gledište se uvijek svodi na saradnju sa postojećom državom, a time i sa klasnim interesima kojima ona služi.

Uporedimo onda marksističko shvatanje države sa shvatanjem zagovornika „lijevih narativa“. Muf i drugi „lijevi naratori“ shvataju državu na sljedeći način:

„[...] kristalizacija odnosa snaga i kao teren borbe. […] Predviđeni kao površina za agonističke intervencije, ovi javni prostori mogu da obezbijede teren za važan demokratski napredak. Zato bi hegemonistička strategija trebalo da se angažuje sa različitim državnim aparatima kako bi ih transformisala, kako bi država postala sredstvo za izražavanje mnogostrukih demokratskih zahtjeva. […] U određenom smislu, i revolucionarni tip politike i hegemonistički se mogu nazvati „radikalnim“ jer impliciraju oblik raskida sa postojećim hegemonističkim poretkom. Međutim, ovaj raskid nije iste prirode i neprikladno je stavljati ih u istu kategoriju, označenu kao „ekstremna ljevica“, kao što je često slučaj. Suprotno onome što se često tvrdi, lijeva populistička strategija nije avatar „ekstremne ljevice“ već drugačiji način zamišljanja raskida sa neoliberalizmom kroz oporavak i radikalizaciju demokratije.“^[14]

Kao što vidimo, Muf je vrlo jasna u razlikovanju između „revolucionarnog“ pristupa i sopstvenog pristupa, koji ona naziva „hegemonističkim“. Za nju je država mreža institucija i „funkcija“ koje ne odgovaraju zajedničkom interesu. Dakle, postoji prostor za lijevi populizam da utiče, transformiše i mijenja ih.

Za marksiste, naprotiv, država nije neutralan teren borbe, već instrument vladajuće klase koji treba da bude razbijen i zamijenjen radničkom državom. Pošto je potisnula stari kapitalistički poredak i očistila teren za besklasno, komunističko društvo, ova radnička država će nestati kako nestaju i klase u društvu. Postmoderni teoretičari kao što je Muf ismijavaju ovo gledište kao „previše pojednostavljeno“. Ali, analizirajući istorijski nastanak države i svrhu kojoj su se države razvile, možemo sa apsolutnom pouzdanošću reći da ova definicija čini suštinu onoga što država jeste.

Marks i Engels su objasnili kako se država istorijski pojavila sa usponom klasnog društva. Klasno društvo je nastalo kako je čovječanstvo razvijalo proizvodne snage neophodne da proizvede više nego što im je potrebno za neposredan opstanak. Po prvi put u istoriji mali sloj društva nije morao da radi na isti način kao ranije. Ali proizvodnja nije bila dovoljno napredna da bi čitavo društvo uživalo ovu privilegiju. Time su stvoreni uslovi za društvene klase. Pojavile su se vladajuće klase koje posjeduju sredstva za proizvodnju, i potlačene klase koje se eksploatišu i proizvode bogatstvo koje vladajuća klasa prisvaja.

Ovim antagonističkim klasnim interesima, međutim, treba upravljati. Ugnjetene se mora natjerati da vjeruju da je trenutni poredak stvari nedodirljiv i svako ko se usuđuje da ga dovodi u pitanje mora biti kažnjen. U isto vrijeme, sami ugnjetači moraju biti spriječeni da se međusobno uništavaju kroz vječiti rat jednih protiv drugih. Država je nastala upravo zato. Engels je objasnio:

„Ali da ovi antagonizmi, klase sa suprotstavljenim ekonomskim interesima, ne progutaju sebe i društvo u besplodnoj borbi, sila, koja očigledno stoji iznad društva, postala je neophodna da ublaži sukob i zadrži ga u granicama ’poretka’; a ta moć, proizašla iz društva, a koja se postavlja iznad njega i sve više se otuđuje od njega, jeste država.“^[15]

U krajnjoj instanci, država je dakle organ ugnjetavanja koji se sastoji od posebnih tijela naoružanih ljudi (vojske i policije), zatvora, sudova i tako dalje, koja izgleda da stoji iznad društva, ali koja u osnovi brani ekonomski sistem koji je to iznjedrio. Sa usponom buržoazije kao dominantne klase i kapitalizma kao dominantnog načina proizvodnje u svjetskim razmjerama, buržoazija je stvorila i sopstvenu državu.

„Liberalna demokratija“ koju Muf brani proizvod je revolucija koje su izvedene u interesu same buržoazije. Vjerovati, kao što to čine ona i drugi „lijevi naratori“, da je ovaj oblik države konačna, najbolja i posljednja institucija koja će ikada postojati, i da se stoga ne smije dirati, znači usvojiti potpuno neistorijski stav. To takođe znači odbranu instrumenta sadašnje vladajuće klase: kapitalista.

Naravno, činjenica da je država represivni instrument vladajuće klase nije uvijek jasno vidljiva. Njegov pravi karakter kapitalisti svjesno prikrivaju. Bilo bi nemoguće, da ne kažem neefikasno, da kapitalisti vladaju samo silom i represijom. Potlačeni su većina u društvu. Kada bi većina potlačenih shvatila ovu činjenicu, kapitalističko društvo bi bilo suočeno sa nestankom.

U normalnim vremenima, u mjeri u kojoj to može da priušti, vladajuća klasa pokušava da održi privid pravičnosti, „jednakih mogućnosti“ itd. Kapitalisti stoga generalno preferiraju države koje imaju slobodne izbore, koje garantuju izvjesnu slobodu štampe, nekoliko političkih partija i tako dalje. Takva stanja takođe omogućavaju određeni manevarski prostor. Ali ni pod kojim okolnostima vladajuća klasa neće dozvoliti da se ospori njihova pozicija vlasnika sredstava za proizvodnju. Država je tu upravo da održi taj poredak.

Nije ni čudo što je doslovno jedino pravo sadržano u Univerzalnoj deklaraciji UN o ljudskim pravima koje se ne zanemaruje i krši, već brižljivo štiti punom snagom zakona, član 17: „svako ima pravo da posjeduje imovinu“ i „niko ne smije biti proizvoljno lišen svoje imovine“. U krajnjoj instanci, upravo je to svrha države, njenih zakona i čitavog pravosudnog sistema. To je i razlog zašto marksisti objašnjavaju da se buržoaska država mora razbiti revolucijom. Ona je suštinski povezana sa buržoazijom i njenom vladavinom kao klasom.

Sa marksističke tačke gledišta, mi prepoznajemo demokratiju kao politički režim – političku nadgradnju, koja se uzdiže nad kapitalističkim sistemom. Kapitalizam proizvodi različite vrste režima: buržoasko-demokratske, kao i diktature. Međutim, sve su to verzije kapitalističkih država, na hiljadu načina povezanih sa buržoazijom. S dobrim razlogom su Marks i Engels napisali u Komunističkom manifestu: „Izvršna vlast moderne države je samo odbor za upravljanje zajedničkim poslovima cijele buržoazije.“^[16]

Naravno, oblik režima – kako se državni aparat konkretno manifestuje – svakako oblikuje obim naših sloboda i prava. Zbog toga je borba za demokratske zahtjeve poput „jedan čovjek, jedan glas“ odigrala tako važnu ulogu u istoriji revolucionarnog pokreta. Marksisti dosljedno promovišu i podržavaju demokratske zahtjeve, koji mogu mobilisati ogromnu većinu društva protiv vladajuće klase i stvoriti jedinstvo potlačenih i eksploatisanih, stvarajući tako najbolje uslove za razvoj klasne borbe.

A marksisti ne zanemaruju niti ignorišu demokratske izbore. Oni mogu poslužiti kao važan pokazatelj raspoloženja u društvu, a učešće u njima može se koristiti kao sredstvo u klasnoj borbi. Ali suštinske kontradikcije kapitalizma – eksploatacija radničke klase od strane kapitalista; stalne krize i ratovi – nastavljaju da postoje pod svakom vrstom buržoaskog režima, ma koliko demokratskog. Upravo zbog toga „sloboda i jednakost za sve“ ne mogu biti implementirane u kapitalizmu.

Za revolucionare, izbori i parlamentarno predstavljanje mogu se koristiti za predstavljanje revolucionarnih političkih ideja masovnoj publici. Mogu se koristiti i za razotkrivanje licemjerja kapitalističke klase i njenih institucija. Na primjer, ako bi revolucionari u parlamentu zahtijevali da se uspostavi prava jednakost i socijalna pravda eksproprijacijom velike industrije i banaka – to jest, osporavanjem vlasništva kapitalista nad sredstvima za proizvodnju – čitav establišment bi se mobilisao da se suprotstavi ovom zahtjevu.

Ako bude potrebno – kao što ćemo pokazati u nastavku – oni će zanemariti „demokratiju“ i većinu u parlamentu i zaboraviti sve svoje dosadašnje razgovore o „slobodi“, kako bi spasili kapitalizam. Da se revolucionari jednostavno zaustave tu, dignu ruke i kažu: „pa, ne možemo ništa da uradimo povodom toga, jednostavno još nismo dobili hegemonističku bitku unutar države“, oni uopšte ne bi bili revolucionari. Oni bi bili reformisti. Ali upravo to predlažu „lijevi naratori“. Prihvatanjem granice ekonomskog sistema (kapitalizma) i njegove političke nadgradnje (buržoaske demokratije), oni ne mogu dalje od ovoga.

Revolucionari, s druge strane, vide aktivnost masa kao ključni element u prevazilaženju ovih granica i promjeni društva. Parlamenti i izbori su samo jedan od korisnih elemenata u jačanju i podsticanju njihove aktivnosti. Lenjin je istakao da „mnoge, ako ne i sve, revolucije“, pokazuju veliku korisnost „kombinacije masovne akcije izvan reakcionarnog parlamenta sa opozicijom koja simpatiše (ili, još bolje, direktno podržava) revoluciju u njemu“. Istovremeno, on objašnjava: „[Akcija] masa, veliki štrajk, na primjer, važniji je od parlamentarne aktivnosti u svakom trenutku, a ne samo tokom revolucije ili u revolucionarnoj situaciji.“^[17]

Pristup marksista državi može se, dakle, sažeti na sljedeći način: ona je represivni instrument vladajuće klase. Ona mora biti ukinuta i zamijenjena radničkom državom. Poslije uspješne socijalističke revolucije, na kraju će nestati svi oblici države, zajedno sa klasama. Ali to ne znači da smatramo da su demokratska prava i slobode ovdje i sada nepotrebni. Naprotiv, mi se borimo za te slobode i koristimo ih. Ali u isto vrijeme, mi ne sijemo iluzije da demokratija može da riješi osnovni uzrok ugnjetavanja, siromaštva i nejednakosti. To se može uraditi samo ukidanjem kapitalizma.

Teoretičari „lijevog narativa“ odlučno odbacuju marksističku teoriju države i svoje glavne argumente umjesto toga usmjeravaju na pitanje demokratije. Po njima: „jasno je da ne postoji neophodan odnos između kapitalizma i liberalne demokratije. Nažalost, marksizam je doprinio ovoj konfuziji predstavljajući liberalnu demokratiju kao nadgradnju kapitalizma.“^[18]

„Nesrećna konfuzija“ leži, ustvari, u potpunosti na ovim filozofima jezika. Za njih su države samo „diskurzivni“ konstrukti – institucije koje se mogu promijeniti „novim narativima“. Država je, kažu, „teren borbe“. A da bi se „reartikulisao“ ovaj navodno neutralan, klasno nezavisan „teren“ čovjek mora postati njegov dio. „Cilj nije preuzimanje državne vlasti“, kažu nam, „već „postajanje“ [državom]“.^[19]

Još jednom je jasno zašto je ova teorija toliko popularna među reformistima. Postati dio državnog aparata – po mogućnosti uz što manje miješanja masa – razlog je postojanja reformista. Na „terenu borbe“ koji predstavlja državni aparat, cilj postaje ravnopravno partnerstvo sa kapitalistima kako bi se došlo do dogovora o poboljšanju za birače.

Maks Lerher to opisuje na sljedeći način: „Socijaldemokratija mora kapitalu da pokaže njegovo mjesto i da ukroti tržišta. […] Imam na umu državu socijalnog blagostanja koja dijeli prosperitet na pravičan način i ostavlja malo manevarskog prostora.“

Ali pazite! U konfrontaciji sa klasnim neprijateljem (termin koji oni ne bi koristili) važno je „da sukob kada se pojavi ne poprimi formu 'antagonizma' (borbe između neprijatelja)“, umjesto toga, „protivnik se ne smatra neprijateljem kojeg treba uništiti, nego protivnikom čije postojanje se smatra legitimnim.“^[20]

Ovo je samo „socijalno partnerstvo“, i balansiranje između klasnih interesa, prevedeno na akademski jezik. Kada bi bilo moguće postići stalne reforme i poboljšanja putem „strpljivog, mirnog rada na novoj paradigmi“ (up. Friče), većina radničke klase sigurno ne bi imala ništa protiv.

Međutim, problem je u tome što je kapitalizam – zbog sopstvenih kontradiktornosti – više puta bačen u krize. Brutalna štednja „zlih“ neoliberala ne izvire iz iznenadnog poriva sa njihove strane da nanesu ljudsku patnju. To je rezultat pritisaka kapitalističkog sistema, u kome je povećanje profita (a to je, uostalom, i jedina svrha kapitalista) omogućeno samo oštrijim i intenzivnijim napadima na radničku klasu.

Nije, kako to Her kaže, da je socijaldemokratija iznenada „izgubila samopouzdanje“ iz sedamdesetih. Reformizam je ušao u objektivne granice kapitalizma. Danas jednostavno više nema prostora za trajne, smislene reforme unutar kapitalizma.

Odgovornost vođstva

Grčke mase su već doživjele bolnu stvarnost granica reformizma. Kao odgovor na krizu koja je posebno pogodila ovu državu nakon 2012. godine, mase su se upustile u žestoke borbe tokom mnogih godina. Prvo, bilo je masovnih sjedenja na javnim trgovima. Tada se radnička klasa bacila u borbu i predvodila brojne pojedinačne i generalne štrajkove.

Kada sve ovo nije dalo rezultate (ne samo zbog opstruktivne uloge sindikalnog rukovodstva), grčke mase su izrazile svoj gnjev kroz ankete glasajući za ljevičarsku partiju SIRIZA, koja je zagovarala program protiv mjera štednje.

Izvor: Ggia, Wikimedia Commons

U kratkom vremenskom periodu, međutim, lider SIRIZE, Aleksis Cipras, podredio je državu diktaturi mjera štednje koju su nametnuli EU i MMF. Ovo je bila otvorena izdaja referendumskog glasanja iz jula 2015. kojim su u velikoj većini odbačeni uslovi koje je Trojka nametnula za spasavanje, sa 61 odsto glasova „protiv“. To je značilo uništenje životnog standarda za mase. Protiv volje grčkog naroda, kapitalizam i njegovi vjerni predstavnici u EU progurali su svoju agendu.

Šta „lijevi populisti“ imaju da kažu na ovaj poraz?

„Borba SIRIZE je izgubljena jer je samo otpor značajnih razmjera u ključnim državama evrozone mogao da iskoristi ideje SIRIZE. Samo tako su mogli da ostvare iskorak i transformišu ekonomsku i političku krizu Grčke u krizu cijele EU.“^[21]

I: „Nažalost, SIRIZA nije uspjela da sprovede svoj program protiv mjera štednje zbog brutalnog odgovora Evropske unije koja je reagovala „finansijskim udarom“ i primorala stranku da prihvati diktate Trojke.“^[22]

„Brutalni odgovor“ EU uopšte nije bio iznenađenje. Ipak, Cipras je i dalje proveo mjesece sastajavši se sa papom i važnim šefovima evropskih vlada kako bi ih „diskurzivno“ pridobio na svoju stranu. Kada nije uspio da ih 'ubijedi', nastavio je da kapitulira pred Trojkom, iznevjerivši očekivanja velike većine grčkog naroda koji se mobilisao da podrži Sirizin program protiv mjera štednje. Grčki drugovi iz IMT-a, koji su u to vrijeme bili dio centralnog komiteta SIRIZE, napisali su sljedeće odmah poslije izbora:

„Bez iluzija u pregovorima sa evropskim kapitalom i njegovim institucijama! Naši protivnici su kapitalistički interesi, domaći i strani, koji se kriju iza Trojke, a ne njihovi zaposleni tehnokrati. Naš jedini pravi saveznik je evropska radnička klasa! SIRIZA mora sada da pozove na program masovne akcije širom Evrope kako bi Evropa postala ogroman „Puertadel Sol“! [Pominjanje pokreta Indignados koji je izbio širom Španije 2011-12]“^[23]

Oni su predložili čitav niz mjera za Grčku, kao što su otpisivanje državnog duga i nacionalizacija banaka – mjere koje su pogodile suštinu stvari: raskid sa kapitalizmom ili potčinjavanje volji Trojke.

Tvrdnja da su za poraz SIRIZE krivi svakakvi „nesrećni“ faktori – sve osim samog rukovodstva partije, zapravo – tipična je za reformizam. U kritičnim političkim situacijama uloga vođstva je odlučujuća. Lideri imaju sluh masa i autoritet da predlože i organizuju ispravne sljedeće korake. Nakon poraza masovnog pokreta, od vitalnog je značaja pažljivo proučavanje uloge rukovodstva. Da li su imali prave ideje? Zašto se nisu usudili da preduzmu potrebne korake? Ako zanemarimo ova pitanja, služimo za prikrivanje loših lidera i prikrivanje uloge koju su imali u porazu. Rezultat je prebacivanje krivice na same borbene mase za poraze.

Friče, na primjer, ima sljedeće da kaže o neuspjesima ne samo pokreta Žutih prsluka u Francuskoj i pokreta „Okupiraj“, već čak i Arapskog proljeća:

„[Nisu uspjeli] zato što su potencijalno zainteresovani ljudi mislili da su previše akademski, ili zato što su mislili da su [njihovi] šatori lijepi i slatki, ali taj kapitalizam je bio nekako bolji. Zato što su stanari trgova odustali da bi se vratili svojim poslovima ili zato što su zauzeli mjesta na kojima nikog ne ometaju. I na kraju takođe, jer ako su nekoga ometali, policija i vojska su ih gurali sa trgova, tukli i zatvarali.“^[24]

Ovo je čisti cinizam. Mase u zemljama kao što su Egipat ili Tunis bukvalno su rizikovale svoje živote, prevazišle sektaške podjele i bile spremne da daju sve da bi stekle slobodu. Napominjemo da pokret Žutih prsluka ne samo da je postigao svoj početni cilj da porazi Makronovo regresivno povećanje poreza na gorivo, već su uključeni radnici i omladina kroz pokret naučili više o ulozi države i buržoaske „demokratije“ nego što su to mogli iz svih knjiga o „lijevim narativima“ zajedno. Fričeova linija argumenata je izuzetno zgodna za političare koji ne žele da se suprotstave kapitalistima. To je veoma umirujuće za one koji žele da objasne sopstveno izdajničko nedjelovanje i oklijevanje okrivljujući ’nedostatak hegemonije u društvu‘.

Revolucionarna praksa

Koncept lijevog narativa je dobar primjer veze između filozofskih ideja i političke prakse. Naizgled radikalan „narativ“ ličnosti o kojima se ovdje govori zapravo je paravan za reformističku politiku koja ne predstavlja nikakvu prijetnju kapitalizmu. Kako ovaj koncept pretpostavlja da ne postoji stvarnost izvan pripovijedanja, „lijevi narativ“ vodi ka pukom pričanju i ničemu drugom.

Zagovornici novog „lijevog narativa“ žele da „razgovaraju“ o problemima eksploatisanih i potlačenih, da donesu glasove reformističkim partijama, ali daju malo konkretnih sugestija ili zahtjeva. Ono malo zahtjeva koje oni postavljaju ograničeni su na isključivo demokratska pitanja ili predstavljaju nešto više od pobožnih nada za državu socijalnog blagostanja. Takvi zahtjevi nisu nužno pogrešni sami po sebi, ali ne stavljaju naglasak na neophodnost klasne borbe protiv kapitalista da bi se oni postigli. Kada se ovi pitomo formulisani zahtjevi razbiju pred stvarnim protivljenjem vladajuće klase – kao što smo jasno vidjeli kod SIRIZE – odgovornost se prebacuje na ramena masa; ili se za rezultat okrivljuje „hegemonija neoliberalizma“.

Da li branioci „lijevog narativa“ svjesno promovišu filozofske premise svoje teorije (kao što to čini Muf), ili nesvjesno prihvataju ovaj koncept kao koristan za opravdanje sopstvenih (ne)djela, nije bitno. Zadatak revolucionara je da otkriju takve ideje i praksu koja iz njih proizilazi, i suprotstave stvarna rješenja bijedi kapitalizma. To je razlog zašto marksisti pridaju toliki značaj filozofskim pitanjima.

U krajnjoj instanci, ideje su izraz klasnih interesa u društvu i vodič za akciju. Moramo se zapitati: da li određene ideje pomažu vladajućoj klasi, bacaju li prašinu u oči radnicima i ljevičarskim aktivistima? Ili nam pomažu da promijenimo društvo?

Suočimo se sa stvarnošću otvorenih očiju. Borimo se za svijet bez eksploatacije i ugnjetavanja – za revolucionarno rušenje kapitalizma.

 

Napomene:

 

^[1] Jörg Schindler, “Warum der Klimawandel ein linkes Thema ist”, Die Linke, July 9, 2019.

^[2] Katja Kipping & Bernd Riexinger, “Wir brauchen einen linken Populismus,” interview by Ingo Stützle & Jan Ole Arps, Analyse & Kritik, September 21, 2012.

^[3] Chantal Mouffe, For a Left Populism, (London & New York: Verso, 2018), pg 12.

^[4] Ibid., pg 35.

^[5] Ibid., pg 13.

^[6] Julia Fritzsche, Tiefrot und Radikal Bunt: Für eine neue linke Erzählung, (Hamburg: Edition Nautilus, 2019), pg 20.

^[7] Mouffe, For a Left Populism, pg 49.

^[8] Fritzsche, Tiefrot und Radikal Bunt, pg 177-8.

^[9] Mouffe, For a Left Populism, pg 9.

^[10] Ibid., pg 49.

^[11] Max Lercher, “Wir müssen ein System zerschlagen,” interview by Florian Gasser, Zeit, October 10, 2019.

^[12] Julia Herr & Josef Cap, “Julia Herr und Josef Cap über die Defizite der Sozialdemokratie,” interview by Rosemarie Schwaiger, Profil, September 25, 2019.

^[13] Mouffe, For a Left Populism, pg 27.

^[14] Ibid., pg 30-1.

^[15] Frederick Engels, The Origin of the Family, Private Property and the State, (London: Wellred Books, 2020).

^[16] Karl Marx & Frederick Engels, “The Communist Manifesto,” in The Classics of Marxism: Volume One, (London: Wellred Books, 2013), pg 5.

^[17] Vladimir Lenin, “‘Left-Wing’ Communism: an Infantile Disorder” in The Classics of Marxism: Volume Two, (London: Wellred Books, 2015).

^[18] Mouffe, For a Left Populism, pg 31.

^[19] Ibid.

^[20] Ibid., pg 51.

^[21] Thomas Seibert, “Erste Notizen zum Plan A einer neuen Linken (nicht nur) in Deutschland,” Marxistische Linke, December 8, 2015.

^[22] Mouffe, For a Left Populism, pg 17.

^[23] Communist Tendency of Syriza, “The ruling class is terrified of ‘the virus’ of SYRIZA - Time to move forward!,” In Defence of Marxism, February 9, 2015.

^[24] Fritzsche, Tiefrot und Radikal Bunt, pg 25.

Tekst je objavljen 25. februara 2022.