Prva godišnjica ruske vojne invazije na Ukrajinu je za nama. Putinov režim je u avanturu krenuo sa idejom da brza operacija dovede do velike političke pobjede, ali se pretvorila u dugotrajni i iscrpljujući rat koji bi mogao dovesti u pitanje postojanje režima.

Rat je postao prekretnica u modernoj ruskoj istoriji, u njenom, suprotstavljenim političkim snagama, duboko podijeljenom društvu. Međutim, nije dovoljno samo opisati nadolazeću katastrofu koju je rat izazvao. Takođe je potrebno razumjeti uzroke rata, njegove korijene u svjetskoj krizi i rusku unutrašnju ekonomsku i političku krizu, kao i analizirati smjer u kom se Rusija kreće.

„Niti plakati, niti se smijati, nego razumjeti.“ Ovo bi trebalo da bude naš pristup u analizi uzroka sukoba.

Naše polazište mora biti situacija u Rusiji, uzeta u globalnom kontekstu modernog kapitalizma i imperijalističke podjele svijeta. Tu se nameće pitanje, da li Rusku Federaciju treba smatrati imperijalističkom silom, koje i dalje izaziva rasprave. Ovdje se ne možemo detaljno baviti ovim pitanjem, ali skrećemo pažnju čitaocima na druge materijale koje je objavio IMT. Ovdje ćemo se ograničiti na upoznavanje čitaoca s glavnim zaključkom ove analize:

„Ove činjenice mogu samo da navedu na zaključak da je Rusija danas imperijalistička država, iako je sličnija starom carskom imperijalizmu nego savremenoj Kini ili SAD. Učešće Rusije u kapitalističkoj svjetskoj ekonomiji je ograničeno, uglavnom se svodi na trgovinu naftom i gasom. Ali ona aktivno interveniše van svojih granica, vojno i diplomatski i stalno dolazi u sukob sa Amerikom, što ponekad prijeti da preraste u direkatn vojni sukob. („Imperijalizam danas: karakter Rusije i Kine. Međunarodna marksistička tendencija“, London 9. juna 2016)

Foto: Pres služba predsjednika RF

Po svojoj ekonomskoj strukturi Rusija se svakako razlikuje od drugih „tipičnih“ imperijalističkih zemalja, koje imaju mnogo razvijenija ekonomska sredstva za provođenje politike „neokolonijalne“ dominacije i osvajanje tržišta. Ona ne izvozi kapital u opsegu drugih imperijalističkih nacija. Ipak, njenom ekonomijom dominiraju moćni domaći monopoli.

Osnove ruske privrede čine određena količina teške industrije koja je u velikoj mjeri naslijeđena od SSSR-a; uslužni sektor; izvoz sirovina; hemijska industrija i veliki vojno-industrijski kompleks. U međuvremenu, država uvozi mašine, vozila, farmaceutske proizvode, plastiku, poluproizvode od metala, meso, voće, optičke i medicinske instrumente, gvožđe, čelik itd.

Moćni vojno-industrijski kompleks Rusije – koji je važno naslijeđe iz SSSR-a – jedan je od ključnih faktora koji Rusiji omogućavaju da tvrdi da je moćna imperijalistička sila. Međutim, sektor industrije koji proizvodi industrijske mašine, zamjenjive dijelove i komponente je izuzetno slab u Rusiji. U periodu od 30 godina nakon raspada SSSR-a, sektor mašinogradnje u Rusiji (koji je propao 1990-ih) jedva se popeo na 50% nivoa proizvodnje iz 1991. godine. Oni sektori privrede koji proizvode sredstva za proizvodnju pretrpjeli su potpuni kolaps, čineći rusku ekonomiju izuzetno zavisnom od spoljnih dobavljača. U uslovima rata i sankcija, ovo je otvorilo mogućnost Kini, kao najvećem alternativnom dobavljaču, da diktira svoje uslove u okviru bilateralne trgovine.

Stepen zavisnosti Rusije od spoljnih dobavljača industrijskih komponenti i mašina jasno se pokazao kada je Reno, koji je proizvodio automobile u bivšoj fabrici AZLK (devedesetih se zvala Moskvič), obustavio proizvodnju usljed sankcija. Prvobitno, u proljeće prošle godine, iz kabineta gradonačelnika je saopšteno da će fabrika Moskvič biti oživljena na osnovu nacionalizacije onih dijelova fabrike u kojima su se sklapali automobili marke Reno. Da li je ovo možda primjer oživljavanja domaće industrije? Ne. U praksi se pokazalo da u Rusiji ne postoje sredstva za organizovanje i obnavljanje proizvodnje, pa je gradska skupština Moskve očajnički pokušavala da sklopi ugovor za licencu za sklapanje automobila i snabdijevanje komponentama... sa kineskim proizvođačima automobila.

Faktori u ratu

Posebnost ruskog imperijalizma važno je uzeti u obzir kada analiziramo motivaciju političkog rukovodstva Ruske Federacije da pokrene invaziju. Iako je danas najvažnije međuimperijalističko nadmetanje na liniji SAD - Kina, ruski imperijalizam takođe nastoji da projektuje svoju moć na regionalnom nivou. Trenutno to čini uglavnom na teritoriji bivšeg SSSR-a, a djelimično i na Bliskom istoku i Africi. Tamo gdje to čini, dolazi u sukob sa interesima drugih imperijalističkih predatora.

Foto: Image: Jesse Flickr

Ali dok je rat u Ukrajini međuimperijalistički sukob, to uopšte ne znači da se njegovi uzroci svode na sukob jednostavnih ekonomskih interesa.

Štaviše, nemoguće je razumjeti političke i vojne akcije režima ako se posmatraju isključivo kao rezultat volje ili ličnih ambicija pojedinca „ludaka“ na čelu režima.

Jasno je i da Putin nije zainteresovan za zaštitu radnih ljudi Ukrajine, bez obzira na to da li su porijeklom Rusi ili ne. Naprotiv, ovo je reakcionarni sukob između konkurentskih kapitalističkih frakcija. Radnička klasa svijeta nema šta da dobije podržavanjem bilo koje strane.

Umjesto toga, ovaj rat se mora shvatiti kao dio pokušaja ruske vladajuće klase da se izvuče iz političkih i ekonomskih protivrječnosti i teškoća u koje je zaglibio bonapartistički režim, a i država u cjelini. Putinovi postupci imaju političke i ekonomske razloge koji su ukorijenjeni kako u spoljnim faktorima, tako i u dubokim unutrašnjim problemima režima ruskog kapitalizma.

Unutrašnji ekonomski i politički problemi su svakako bili važan faktor. Prije rata, Putinova popularnost je bila ukaljana ekonomskom krizom; a pokreti masa, poput onih oko penzija, su ugrozili režim. Nemiri u Kazahstanu i Bjelorusiji, u kojima je Ruska Federacija djelovala kao glavni žandarm u regionu, jasno su ilustrovali koliko brzo bi revolucionarne eksplozije mogle da progutaju režim. Politika „malih pobjedonosnih ratova“ postala je važno oruđe za samoodržanje ruskog režima, u kontekstu tekuće političke i ekonomske nestabilnosti. Upotrebu ove taktike gledamo još od početka 2000-ih. Ovaj fenomen je razmatran u članku druga Ivana Lokha u aprilu 2019:

„Vidjeli smo kako su velike kompanije pozvale Putina, nakon što su se našle u potpunoj političkoj izolaciji i okružene ogorčenim masama nakon krize [90-ih]. Prebacivanjem pažnje masa na Čečeniju, Putin je stabilizovao političku situaciju, nakon čega je pad realnih plata u prisustvu starih proizvodnih sredstava doveo do privrednog rasta. Takođe je pomogao porast cijene nafte. Ali „obilje“ 2000-ih prekinula je svjetska ekonomska kriza, koja je takođe teško pogodila rusku ekonomiju. […]

„Sa tačke gledišta velikih ruskih kompanija, koje su izgubile imovinu u Ukrajini 2004. godine, aneksija Krima [2014] je bio rizik koji je rezultovao ekonomskim sankcijama i stagnacijom. Putin je to vjerovatno predvidio, [ipak] svojom politikom uspio je da ubije dvije muve jednim udarcem: prvo, da povrati ogromnu podršku Rusa, uplašenih pokretom Majdana i ohrabrenih krimskim referendumom; i drugo, da započne repatrijaciju kapitala u Rusiju u uslovima sankcija koje ograničile pristup jeftinom stranom kapitalu, uz uspostavljanje kontrole nad posljednjim velikim, nezavisnim korporacijama u maloprodaji (na primjer, Magnit), i komunikacijama (Tele2).“

Takođe je važno razumjeti spoljne faktore koji su podstakli režim da donese odluku o započinjanju rata.

Tenzije koje su dovele do ovog rata rastu decenijama. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, zapadni imperijalizam je krenuo u ofanzivu, privlačeći veliki dio bivšeg „istočnog bloka“ u svoju sferu uticaja. Gorbačov je 1990. bio uvjeren da se, nakon raspada Varšavskog pakta, NATO neće proširiti. Od tada, NATO i EU su se širili ka istoku, a NATO rakete i vojne baze su gurnute sve do ruske granice. Međutim, kolaps Rusije nije trajao beskonačno. Na kraju se  stabilizovala i uspjela da se odupre, što smo vidjeli u Gruziji 2008. i na Krimu 2014.

Ova politika koju je Zapad vodio protiv Rusije nakon raspada SSSR-a ostavila je osećaj ogorčenosti prema zapadnom imperijalizmu među ruskim masama. Ogorčenost koju Putin demagoški koristi. Višedecenijska politika ugrožavanja Rusije od strane Zapada i činjenica da je NATO naoružao Ukrajinu do zuba, prije i tokom rata (da ne govorimo o direktnom izazivanju tenzija od strane Zapada uoči februara prošle godine), objašnjava preovlađujuće raspoloženje među većinom ruske radničke klase, što uopšte nije isto što i podrška imperijalističkim ratnim ciljevima Putinove klike. Ovo je glavni razlog za nedostatak antiratnog pokreta u Rusiji, nešto što je pojačano nedostatkom jasne političke alternative radničke klase. Međutim, kako vrijeme bude prolazilo, klasne protivrječnosti koje su trenutno bile maskirane ratom će na kraju ponovo doći do izražaja.

Rigidni stav SAD koji je doveo do rata u Ukrajini izražen u sabotiranju drugog Minskog sporazuma  i odbijanju da se daju bilo kakve garancije da Ukrajina neće ući u NATO (mada su Amerikanci tvrdili da se to neće desiti), uvjerio je Putina da nije bilo drugog izbora osim vojne operacije. Sa druge strane, ruska vlada je uzela u obzir svjetsku situaciju, političku i ekonomsku krizu koja je potresla Sjedinjene Države i oslabila administraciju Džoa Bajdena.

Među elementima Putinove odluke da izvrši invaziju na Ukrajinu, ono što se dogodilo u Avganistanu 2021. je nesumnjivo bilo veoma važno. Tako su bile važne i prve Bajdenove izjave da neće slati američke trupe u Ukrajinu, već samo oružje i municiju. Na osnovu ovoga (kao i očekivanja da će otpor Oružanih snaga Ukrajine biti prilično slab), Putin je odlučio da sa Ukrajinom može da radi šta hoće, u očekivanju da će posljedice biti ograničene na ekonomske sankcije, a ne na vojnu odmazdu. Režim je očekivao „mali pobjednički rat“ koji bi mogao brzo da se dobije, ali umjesto toga je upao u zamku.

U stvarnosti, odmah je naišao na žestok otpor, što je bilo moguće zahvaljujući vojnoj podršci SAD-a Ukrajini. Značajan faktor u potpunom neuspjehu prvobitnog plana zauzimanja teritorija Ukrajine bili su fundamentalni propusti planera rata iz Kremlja. Ovi „propusti“ nikako nisu bili slučajni. Oni odražavaju trulež reakcionarnog režima u samim njegovim temeljima. Njegov kruti bonapartistički karakter znači da je vojna hijerarhija opterećena korupcijom i podaništvom, gdje obični mediokriteti imaju veće šanse za napredovanje u karijeri nego obučeni vojnici.

Moral Oružanih snaga Ukrajine, široka dostupnost, prije svega strane opreme i što je najvažnije obavještajna podrška SAD, odigrali su ključnu ulogu. Tako je i vojna komanda Ukrajine obučena u NATO-u, na koju je Putin apelovao u prvim mjesecima rata da izvrši vojni udar protiv Zelenskog, pokazala daleko veću efikasnost od očekivane. Propagandni govornici Kremlja, koji su se pripremali da objave svečanu najavu zauzimanja Kijeva u roku od nedjelju dana od izbijanja neprijateljstava, našli su se (slično kao ruska vlada) u veoma nezgodnoj poziciji. Neki su čak morali retroaktivno da sklone materijale pripremljene za objavljivanje.

Propustivši da pravilno procijeni stvarni odnos snaga, ruski režim je otkrio da se ono što je namjeravao da bude mali vojni rizik sa velikom političkom nagradom, pretvorilo u dugotrajan iscrpljujući rat koji je prijetio da još više destabilizuje situaciju.

Uslovi radničke klase u Rusiji

Najveći teret troškova koji je Rusija platila za ovu vojnu avanturu pao je, u velikoj mjeri, na radničku klasu.

Dana 21. septembra, u pozadini katastrofalnog ruskog vojnog povlačenja na nekoliko frontova u Ukrajini, vlada je objavila početak „djelimične mobilizacije“, za koju se tvrdilo da će značiti regrutaciju 300 000 rezervista.

U praksi, to je uzrokovalo da osoblje vojnih kancelarija i policije kontinuirano obilazili sve dostupne domove u njihovoj nadležnosti, izdavajući sudske pozive onim ljudima koje su uspjeli da dohvate. Autor ovog članka je lično obaviješten da je jedan od stanovnika njegovog okruga – invalid sa amputiranim nogama – među onim „srećnicima“ koji su dobili mobilizacione papire.

Foto: Отдел информационной политики Администрации города Ялта

Rat i kasnija mobilizacija prvo su pogodili radničku klasu. Postoje izvještaji, iz cijele zemlje, o velikim grupama radnika koji su mobilisani iz redova radne snage za koje se smatra da su proizvodna preduzeća koja nemaju strateški značaj. Rukovodstvo jednog od ruskih sindikata (MPRA) je čak moralo da uputi apel vladi, da striktno ograniči broj radnika koji se regrutuju. Apel je potpuno ignorisan, a zaista, mobilizacija je čak korištena i kao kaznena mjera protiv članova militantnih sindikata.

Ekonomska cijena vojne avanture režima takođe je najteže pala najsiromašnijim slojevima stanovništva: od 1. decembra, komunalne tarife su porasle na nacionalnom nivou za devet odsto. To će nesumnjivo pogoditi ionako već osiromašeno i zaduženo radno stanovništvo. U nizu regiona povećanje cijena javnih usluga iznosi 11-12 odsto. Povećanja plata vezana za troškove života ne idu u korak ni sa inflacijom koju predviđa Ministarstvo finansija (tamo gdje je predviđano povećanje troškova života, ono nije iznosilo više od 10 odsto, dok je prognoza inflacije Ministarstva finansija iznosila 17 odsto). Ali čak ni ove zvanične brojke ne odražavaju potpunu sliku, pošto je došlo do velikog porasta cijena od regiona do regiona. Dok su u nekim regionima osnovna dobra poskupila za 5 odsto, u drugim za 200 odsto!

Ovo su neke od strahota koje je ovaj rat nametnuo ruskim masama. Pa ipak, do sada nije bilo masovnog kretanja na ulicama ruskih gradova. Od početka rata, antiratne demonstracije bile su ograničene. U stvari, u februaru i martu prošle godine, značajan dio ruskog društva dočekao je izbijanje rata sa eksplozijom ratnohuškačkih osjećanja. Kao što je vlada očekivala brz i uspješan završetak rata, tako su to očekivali i milioni običnih Rusa. Objava mobilizacije bila je otrježnjujući momenat za društvo u cjelini. Postalo je jasno da je situacija, u stvari, veoma loša.

U vazduhu se osjeća da se došlo do ćorsokaka. Ali to još uvijek ne znači masovno protivljenje ratu.

U nekim mjestima – poput Dagestana i Republike Čuvaš – sve veća lista žrtava, zajedno sa izuzetno lošim uslovima za obezbjeđivanje najosnovnijih potreba mobilisanih vojnika, dovela je do manjih protesta. Do sada, međutim, tek treba da vidimo odgovarajući antiratni pokret koji bi vladajuću kliku mogao baciti na koljena. Nasilje od strane samog režima može djelimično da objasni ovu činjenicu, ali postoje dublji razlozi.

Zašto smo, uz prisustvo tako oštro promijenjenih odnosa prema ratu, još uvijek relativno daleko od bilo kakvih antiratnih pobuna velikih razmjera? Prvo, kao što je ranije objašnjeno, postoji duboko usađena mržnja prema zapadnom imperijalizmu i osnovan strah da ovaj drugi želi da iskrvari Rusiju do kraja ili da je u potpunosti svede na status polukolonije. A u vezi sa tim je i pitanje snaga koje su do sada dominirale antiratnim pokretom, i odnos većine Rusa prema tim snagama – odnosno liberala, koji su samo marioneta zapadnog imperijalizma.

Početne spontane antiratne proteste u februaru 2022. godine, koji su se odvijali prvenstveno u velikim gradovima, nije vodila nijedna organizovana politička snaga. Međutim, u Rusiji su samo zapadno orjentisani liberali među opozicijom posjedovali relativno moćne medijske resurse, zbog svoje istorije bliskosti sa vlašću tokom 1990-ih i podrške koju dobijaju od dijela krupnog biznisa i Zapada.

Dakle, kada su liberali u Rusiji zauzeli antiratnu poziciju, brzo su postali lideri u antiratnoj medijskoj sferi i tako je čitav antiratni pokret počeo da bude doživljavan kao „liberalan“. Sam pokret postao je talac lošeg ugleda liberala među masama. Treba reći da, iako prozapadni liberali sebe predstavljaju kao „antiratne“, njihova pozicija je puna podrška militarizmu NATO-a i zapadnog imperijalizma protiv Putina. U stvari, oni su u potpunosti u skladu sa zapadnom medijskom verzijom događaja i sve Ruse koji se ne slažu s njima nazivaju latentnim robovima ili „orcima“. Nije iznenađujuće da je takva „antiratna” pozicija – uz pozive na samovoljno rasparčavanje Rusije i kolektivno kažnjavanje Rusa zbog podrške Putinu – krajnje odbojna većini Rusa radničke klase.

Za veliku većinu, liberalni pokret je direktno povezan sa ekonomskom katastrofom 1990-ih i sa potpunom podmitljivošću i elitizmom (tokom protekle decenije, samo je Aleksej Navaljni donekle uspio da izbjegne da ga se s ovim povezuje).

Devedesetih godina prošlog vijeka, pod zastavom i vođstvom ovih snaga, hodajući ruku pod ruku sa MMF-om, Svjetskom bankom i američkim imperijalizmom, došlo je do kolosalnog poniženja i pljačke čitavog prostora bivšeg SSSR-a. Ove snage i njihovi predstavnici bili su spremni da bezuslovno opravdaju najkriminalnije i najodvratnije imperijalističke zločine „demokratskog zapadnog svijeta“ (čitaj: Sjedinjenih Država i njihovih saveznika) u odnosu na države kao što je Jugoslavija. A danas pozivaju radni narod Rusije da vjeruje u iskrenost njihovih „miroljubivih“ namjera.

Predstavnici ruskog liberalizma decenijama emituju rasističku retoriku da su Rusi „narod ropskog mentaliteta“, dok unovčavaju pljačku i prodaju državnog bogatstva koje su besplatno stekli i čijem stvaranju nisu ništa doprinijeli. A danas pozivaju radne ljude Rusije da vjeruju u iskrenost svoje „antikorupcijske“ retorike.

Ovi liberali nude narodima današnje Rusije ono što nazivaju „dekolonizacijom“ (pri tome ne misle, naravno, na istinsko samoopredjeljenje), pri čemu ponovo ocrtavaju granice budućih buržoaskih država prema sopstvenom nahođenju, ne pokazujući ni najmanje interesovanje za pogled naroda i etničke grupe koje žive unutar linija ovih 'budućih granica'.

Većina radnih ljudi u Rusiji (bez obzira na etničku pripadnost) je svjesna da se iza priče o „dekolonizaciji“ krije želja da se Ruska Federacija rasparča za potrebe njenih zapadnih imperijalističkih gospodara i za pljačku od strane „svojih“ kapitalista. Sva „demokratska“ retorika ove gospode samo prikriva želju da se „nastavi krčmljenje“. Zašto bi se narod uzet za taoce jedne grupe lopova i razbojnika odjednom povjerio u ruke drugoj grupi lopova i razbojnika, koji se razlikuju samo po svojoj „demokratičnijoj“ fasadi? Nije neophodno biti marksista da bi se razumjela reakcionarnost ovih snaga.

Čak i oni koji mrze aktuelnu vlast ne mogu, a da ne pljuju kada pogledaju liberalni tabor, čija je propaganda – osim što kolektivnu odgovornost za rat stavlja na narod Rusije u cjelini – samo ogledalo propagande Kremlja. Ko želi da bira između Satane i Belzebuba?

Odbojnost ovih liberala, koji su samo lutke zapadnog imperijalizma, može se opisati samo kao zdrava reakcija. Revolucionari moraju da razumiju da potencijal za revolucionarne promjene u državi dolazi iz ogromnog rezervoara mase radnika koji su politički neodlučni ili su 'iskreni odbrambenjaci' koji podržavaju rat uprkos Putinu, iz svih gore navedenih razloga.

Da li ovi ljudi vide svoje prave predstavnike u Putinovom režimu? Ne. Ali pod pritiskom propagande, osjećajući jasno i nedvosmisleno odbacivanje zapadnog imperijalizma i bez jasne alternative za ova dva zla pred sobom, oni stoje u tišini. Ovo nije kukavičluk, niti „ropski mentalitet“, već zamjerka svim onim starim ljevičarima koji su pokazali svoju nesposobnost da obezbijede odgovarajuću političku alternativu i Putinu i prijetnji porobljavanja stranom imperijalizmu.

Rat i ruska ljevica

„Od 24. februara ...“ – Ova fraza je postala putokaz dubokih podjela koje su se u svim političkim snagama otvorile u Rusiji zbog njihovih stavova prema ratu i izgledima koji proizilaze iz njega. Ljevica nije izuzetak. Postala je interno podijeljena na tri glavne struje: pro-liberalnu, socijalno-šovinističku i revolucionarnu.

Jezgro socijalno-šovinističkog krila lijeve strane danas je Komunistička partija Ruske Federacije (KPRF) tačnije njeno rukovodstvo. Ovo rukovodstvo, od prvih dana rata, manipulativno je koristilo retoriku o „borbi protiv fašizma“. Zauzela je ultra-patriotsku poziciju – direktno negiranje imperijalističke prirode rata na strani Putinove klike, nazivajući je borbom za „nacionalno oslobođenje“. Vođstvo iste strane priprema veliku čistku svih onih članova koji su otvoreno izrazili antiratni stav. Članovi stranke tako imaju izbor pred sobom: da budu izbačeni ili da ćute.

Foto: Bogomolov.PL, Wikimedia Commons

Nekoliko staljinističkih partija hoda stopama njihovog 'starijeg brata', među njima i sateliti KPRF-a – Ruska komunistička radnička partija, Radnička partija Rusije, Ujedinjena komunistička partija, Lijeva Fronta i drugi. Njihova pozicija se razlikuje od KPRF-a samo u detaljima i stepenu ludila i degradacije. Kao ilustracija ovog posljednjeg: od početka rata, RKRP je krenula ka političkom savezu sa predstavnicima otvoreno fašističke Nacionalno-boljševičke partije („Druga Rusija“).

Pro-liberalni trend predstavljaju brojne političke grupe (uglavnom sekte i oportunisti), koje se formalno protive ratu i čak tvrde da priznaju potrebu za socijalističkom transformacijom društva, ali su zapravo postale jedno sa ostatkom ruskog liberalizma. Pozicije koje zastupaju u svojim publikacijama se razlikuju samo u detaljima od propagande vlade Zelenskog i vlade nekoliko zemalja članica NATO-a. Ali ovaj trend je najslabiji od svih i gotovo nevidljiv, jer većina ovih grupa prikazuje malu aktivnost u stvarnim borbama i radije pišu deklaracije visokih profila iz inostranstva, kuda je značajan dio već izuzetno malog broja aktivista ovih grupa pobjegao.

Duboka kriza ruskog komunističkog pokreta ima za pozadinu relativno miran razvoj političkog sistema prethodnih godina i brojna iskušenja da se „pregovara sa vlastima“. Rusija – koja je prije nešto više od sto godina bila rodno mjesto boljševizma, a čovječanstvu dala neosporno i neprocjenjivo iskustvo SSSR-a – danas nema nijednu masovnu ljevičarsku organizaciju koja bi se usudila da direktno i otvoreno osudi Putinovu krvavu avanturu u Ukrajini. Ovaj nedostatak alternativne tačke privlačenja i antiratne klasne perspektive na ljevici, drugačije od one trulih, prozapadnih liberala, dodatni je uzrok slabosti antiratnog pokreta.

Ali u redovima malih, aktivnih komunističkih i ljevičarskih organizacija, postoji dosta ljudi koji su se pokazali spremnima da podignu i brane zastavu proleterskog internacionalizma. Što su jače vojne strukture i cenzura, to je jasnije razgraničenje između komunističkih internacionalista i svih progresivnih snaga  u odnosu na snage sve većeg nacionalizma, protiv kojeg moramo braniti svoja demokratska, socijalistička i klasna ubjeđenja.

Konačno, revolucionarni bok pokreta – zasnovan na principu „protiv režima i liberala; za nezavisnu klasnu politiku i za revoluciju“ – još uvijek jer relativno mali. Ali on je u procesu izgradnje i konsolidacije svojih snaga. Važni koraci su preduzeti. Usred ovog reakcionarnog rata, istinski revolucionarni komunistički elementi u ruskom društvu počinju da se okupljaju i sprovode praktičan rad u uslovima izuzetno brutalnog režima, koji se graniči sa opštim vojnim stanjem. Ali ako može da prevaziđe ove objektivne poteškoće, onda pred njom stoji perspektiva da postane centar okupljanja, sa zaista neukaljanom zastavom, kada mase prevaziđu paralizu i konfuziju i uđu u borbu.

Mnogi su užasnuti i uspaničeni zbog predstojeće budućnosti, ali kao revolucionarni komunisti gledamo u budućnost sa optimizmom, jer u ovom starom svijetu mi i naša klasa nemamo šta da izgubimo osim naših lanaca. Da, mi smo još uvijek relativno mali faktor, ali to znači da je još važnije da izgradimo osnovu za revolucionarnu partiju koja će moći da vodi ruski proletarijat, zajedno sa svojom klasnom braćom i sestrama širom svijeta, do pobjede!

Tekst je objavljen 28. februara 2023.