Ako biste vjerovali zapadnim medijima i izjavama zvaničnika sa obje strane Atlantika, stekli biste utisak da Ukrajina dobija rat protiv Rusije i da je samo pitanje vremena kada će Putina zbaciti sopstveni narod. Da bismo razumjeli šta se zaista dešava, prvo moramo prodrijeti kroz maglu propagande koja okružuje ovaj rat.

Samo da navedemo primjer zapadne propagande, šef britanske obavještajne organizacije GCHQ (Državni komunikacioni štab) Džeremi Fleming je izjavio: „Smatramo da Rusiji ponestaje municije, sigurno joj nedostaje prijatelja i vidjeli smo, zbog deklaracije o mobilizaciji, da joj ponestaje vojske.“ Ironično, Flemingov govor je održan istog dana kada je Rusija pokrenula masivan napad, koristeći oko 100 balističkih projektila i pogodivši ukrajinsku električnu mrežu. Napadi su se ponavljali nekoliko dana, odmah opovrgavajući Flemingove tvrdnje o vojsci koja je ostala bez municije.

Ukrajina je u septembru uspjela da postigne važne pomake na frontu. Kada govorimo o ofanzivi u Hersonu, primorali su Rusiju da preusmjeri trupe na taj dio fronta, otvarajući mogućnost za iznenadni napad na mnogo slabije ruske snage na frontu u Harkovu, što je dovelo do razbijanja ruskih snaga u tom području.

U ovom regionu Rusija je morala da se povuče na nove, na brzinu uređene odbrambene linije dalje na istoku, a zatim su i one djelimično razbijene u Kupjansku, ali i kod Limana. Ukrajinske trupe uspjele su da napreduju sve do granice Luganska. Na Hersonskom frontu, poslije više nedjelja u kojima ukrajinska ofanziva nije mogla da napreduje, došlo je do prodora, pri čemu su Rusi bili primorani da se povuku do Dudčana, ustupajući važan teren na desnoj obali Dnjepra.

Hor propagande se pojačava

To su bili važni pomaci za Ukrajinu, možda jedine prave pobjede koje je ostvarila od početka rata. Ranije rusko povlačenje iz regiona Kijeva, Suma i Harkova bilo je upravo to: rusko povlačenje, dizajnirano da koncentriše njihove snage. Nedavna dešavanja na harkovskom i hersonskom frontu su zapravo ruski porazi na teritoriji od koje nisu željeli da se odreknu.

U pozadini ovih događaja pojačan je hor zapadne propagande. „Rusija je poražena!“, jednoglasna je presuda. U stvarnosti, pobjeda u jednoj ili dvije bitke ne određuje tok niti ishod cijelog rata.

Sa Putinove tačke gledišta, ovaj rat je egzistencijalna stvar. On je potpuno svjestan da će, ako izgubi ovaj rat, biti smijenjen sa vlasti. Stoga je, suočen sa ovim neuspjesima, odlučio da preduzme neophodne korake da promijeni odnos snaga u svoju korist.

Izvor: War mapper

Jedan od glavnih razloga ruskih poraza u septembru bio je nedostatak ljudstva, što je prednost Ukrajine. Vjeruje se da Ukrajina ima više od 600.000 naoružanih ljudi, dok se vjeruje da su ruske snage u Ukrajini između 170.000 i 200.000. Jačanje odbrane u Hersonu značilo je ostavljanje praznina na liniji fronta u Harkovu, što je Ukrajina mogla da iskoristi. Da bi to preokrenuo, Putin je dekretom donio djelimičnu mobilizaciju, kako bi prikupio dodatnih 200.000 vojnika za rat u Ukrajini.

Razlog zašto to ranije nije uradio je uglavnom taj što je mislio da će manja snaga, podržana ogromnom nadmoćnošću artiljerije, moći da obavi posao. A u stvari, činilo se da je tako između aprila (poslije povlačenja sa sjevera) i avgusta. Ruske snage su držale liniju fronta dok su istovremeno napredovale u Donbasu.

Do kraja avgusta, međutim, činilo se da je rusko napredovanje izgubilo zamah. Ovo je vjerovatno bio rezultat kombinacije bliske koordinacije između vojnih komandi NATO-a i Ukrajine, artiljerijskog oružja isporučenog sa Zapada, posebno preciznijeg i većeg dometa HIMAR-a, koji je omogućio Ukrajini da pogodi pozadinu Rusije, i ukrajinskim trupama koje su bile opskrbljene obavještajnim i satelitskim slikama od strane SAD.

Drugi razlog zašto Putin nije bio voljan da ranije odredi mobilizaciju je taj što uključivanje velikog djela stanovništva u rat nosi sa sobom određene rizike. Dugoročno gledano, ako kampanja ne ide po planu i vreće za leševe počnu da se gomilaju, masovna mobilizacija može podstaći masovno suprotstavljanje ratu i opšte društvene nemire.

Do kraja septembra, sa ukrajinskim trupama koje su potiskivale Ruse na dva fronta, Putin nije imao drugu alternativu osim da krene na sredinu puta, proglasivši djelimičnu mobilizaciju.

Djelimična mobilizacija i napad na Kerčki most

Činjenica jeste da je antiratni pokret u Rusiji danas zanemarljiv i da u potpunosti dominiraju prozapadno orijentisane liberalne snage koje su van kontakta sa opštom javnošću. Sve veće učešće NATO-a u ratu, zapadne sankcije Rusiji i veoma provokativne izjave kreatora javnog mnjenja na Zapadu, koje idu to te mjere da bi Rusija trebalo da bude razbijena, pomogli su učvršćivanju podrške javnog mnjenja ratu. Veliki dijelovi javnog mnjenja u Rusiji, posebno među radničkom klasom, sada vide rat kao egzistencijalnu prijetnju za ovu državu.

Ipak, situacija nije svuda ista. Prevelika zastupljenost vojnika nekih nacionalnosti, posebno sa Sjevernog Kavkaza, u ruskim snagama u Ukrajini ima potencijal da izazove negodovanje. U stvari, jedino mjesto gde je bilo značajnijih protesta protiv mobilizacije bio je Dagestan. Ovo, za sada, nije opšta slika.

Izvor: Wikimedia Commons

Nedavni Putinovi govori, kada je proglasio djelimičnu mobilizaciju, prilikom potpisivanja aneksije četiri ukrajinska regiona, bili su u skladu s tim. Jedva je pominjao Ukrajinu, ali je svoju glavnu vatru koncentrisao na Zapad, koji je opisao kao imperijalistički i koji ima istoriju miješanja u druge zemlje. Ovo bi odjeknulo, ne samo u Rusiji, već i u zemljama Trećeg svijeta, gdje postoji jak antiamerički i antiimperijalistički sentiment.

Iako Putin nije pogriješio u svojoj kritici Zapada, iako su čak i one djelimično zasnovane na vraćanju na carsku prošlost Rusije, njegov govor je bio potpuno ciničan, pošto je on sam na čelu regionalne sile sa imperijalističkim ambicijama.

Što se tiče javnog mnjenja, kao rezultat ukrajinskog napredovanja u septembru, Putin je bio pod pritiskom, ne iz antiratnog tabora, već prije od proratne ruske nacionalističke desnice, koja je zahtijevala oštriju akciju, uključujući korišćenje taktičkog nuklearnog oružja!

Naravno, upotreba nuklearnog oružja ne dolazi u obzir i koristi se uglavnom iz propagandnih razloga i kao potencijalna prijetnja. Stoga, Bajden kaže da bi Putinovu prijetnju trebalo da shvatimo veoma ozbiljno, iako Putin zapravo nikada nije pomenuo nuklearno oružje i ostavio ga na zgodno nejasnim „svim sredstvima koja su nam na raspolaganju“. Zatim Zelenski kaže da Zapad treba da napadne Rusiju „preventivno“, koju Kremlj koristi u propagandne svrhe. Na kraju, Lavrov ponovo iznosi rusku vojnu doktrinu u vezi sa nuklearnim oružjem, a to je da bi ono bilo korišćeno samo kao uzvratna mjera „da bi se spriječilo uništenje Ruske Federacije direktnim nuklearnim udarima“ ili napadima drugim oružjem koje „ugrožava njeno postojanje“.

Djelimična mobilizacija zahtijeva vrijeme i 200.000 prikupljenih vojnika mora biti obučeno i opremljeno prije nego što budu raspoređeni u Ukrajinu. Druga karta u Putinovoj ruci, osim povećanja broja trupa uključenih u rat, bila je da pojača aspekte u kojima ima superiornost, u ovom slučaju projektilske i raketne udare. Ukrajinski teroristički napad na Kerčki most (jer niko ne sumnja da su ga izvele ukrajinske snage) pružio mu je savršen izgovor.

Pokušaj presijecanja Kerčkog mosta, koji povezuje rusko kopno sa Krimom, je ispunio neke vojne ciljeve. Most predstavlja glavnu liniju snabdijevanja ruske vojske na jugu, posebno Hersonskog fronta koji je sada pod pritiskom. Ako bi to bilo poremećeno, onda bi ruske snage postale mnogo ranjivije na ukrajinski napad na Zaporožje, koji bi, ako bi stigao do Azovskog mora, presjekao ruske snage u Ukrajini na dva dijela.

Ali, naravno, sa ukrajinske tačke gledišta, napad na Kerčki most je takođe imao veoma simbolično značenje. Most je izgrađen nakon aneksije Krima 2014. godine i za Putina je bio prestižan projekat.

Putinov odgovor

U praksi, napad, planiran mjesecima unaprijed, nije postigao svoje ciljeve i Rusija je vrlo brzo uspjela da obnovi saobraćaj, kako željeznički tako i automobilski. Ono što je uradila jeste da Putinu pruži propagandni poklon, koji je iskoristio da opravda salvu projektila, iako je ovaj napad bio planiran prije napada na most.

Desetine ciljeva širom zemlje pogođeno je tokom nekoliko dana balističkim projektilima i bespilotnim letjelicama, otkrivajući slabost ukrajinske protivvazdušne odbrane. Napad je uglavnom imao za cilj uništavanje ili ozbiljno oštećenje ukrajinske elektroenergetske mreže, kako elektrana tako i distributivne mreže. Termoelektrane i kombinovane elektrane, kao i trafostanice pogođene su sve od Lavova do Harkova, ostavljajući velike dijelove zemlje bez struje, vode i komunikacija.

Izvor: European Parliament

Ovi napadi su bili osmišljeni da pokažu moć Rusije i natjeraju Ukrajinu da se pokori. Poruka je jasna: ako se ne pokorite ruskim uslovima, uništićemo vam snabdijevanje električnom energijom neposredno pred zimsku sezonu.

Istovremeno, Rusija je pristupila Bjelorusiji da formira zajedničku vojnu grupu, čime je izvršila pritisak na sjevernu granicu Ukrajine, sa ciljem da odvrati trupe od drugih scenarija.

Kombinacija većeg broja ruskih trupa, napada na infrastrukturu Ukrajine i prijetnje od obnove invazije na sjeveru ima za cilj da ponovo promijeni odnos snaga i na kraju stvori situaciju u kojoj će Ukrajina biti primorana da sjedne za pregovarački sto.

Za Ukrajinu postoje i drugi problemi. Sukob je u osnovi posrednički rat između NATO-a i Rusije. Navedeni cilj Vašingtona je da ozbiljno oslabi Rusiju. Ukrajina u potpunosti zavisi od SAD i EU u finansiranju rata, snabdijevanju municijom, hardverom i obavještajnim podacima, obučavanju svojih trupa itd.

Već se čuju glasovi koji upozoravaju da se zalihe oružja sa obje strane Atlantika iscrpljuju. Dio toga je vojnoindustrijski kompleks koji se zalaže za nove ugovore i veću vojnu potrošnju. Rat je strašno isplativ, kako je Lenjin sarkastično komentarisao.

Ali postoji i ozbiljan stvarni problem. Prema Dejvu De Rošeu sa američkog Univerziteta nacionalne odbrane, u SAD, normalna proizvodnja artiljerijskih metaka za haubicu od 155 milimetara koja se trenutno koristi u Ukrajini iznosi oko 30.000 metaka godišnje. Ukrajina prolazi kroz taj iznos svake dvije nedelje! EU je takođe zabrinuta.

„Vojne zalihe većine država članica su, ne bih rekao iscrpljene, ali su u velikoj mjeri istrošene, jer smo Ukrajincima davali veliki kapacitet“, rekao je evropski komesar za spoljne poslove i bezbijednost Žozep Borelj.

Uprkos svim uvjeravanjima da će NATO podržati Ukrajinu „na duge staze“, ovaj nivo finansiranja i snabdijevanja postaje ozbiljan teret i u kombinaciji sa početkom duboke ekonomske recesije, mogao bi postati neodrživ.

Oluja stiže u Evropu

Pored toga, rat je stvorio ozbiljne probleme u Evropi u pogledu snabdijevanja energijom, kako se približava zima. Sankcije Rusiji dovele su do viših cijena energenata i do ruske odmazde, prekidom snabdijevanja za zemlje EU. Za SAD je relativno lako da zahtijevaju i uvedu sankcije Rusiji, jer ona nije toliko zavisna od snabdijevanja energijom iz ove države. Evropa je, s druge strane, izuzetno zavisna od Rusije i kako se taj izvor energije prekida, mora da traži druge mnogo skuplje snabdjevače.

U EU se sprema velika društvena, ekonomska i politička oluja i podrška ratu već jenjava, kako u javnom mnjenju tako i među političarima. To će zauzvrat dovesti do jačanja razlike između EU i SAD.

Čak i u SAD, pobjeda Trampovih republikanaca na izborima na sredini mandata mogla bi da poremeti ravnotežu snaga i oteža Bajdenu da nastavi sa naizgled neograničenom podrškom Ukrajini. Tramp je jasno iznio svoj stav: on je za sporazumno rješenje sa Rusijom u Ukrajini. Sa njegove tačke gledišta, SAD bi trebalo da se koncentrišu na ono što on smatra svojim glavnim neprijateljem: Kinu.

Ako Rusija povrati inicijativu, na osnovu povećanog broja trupa i uništavanja ukrajinske infrastrukture, onda će pritisak na Zapadu ka izlasku iz rata rasti. U tom trenutku će doći do snažnog pritiska sa Zapada koji će gurati Ukrajinu ka rješenju, u kojem su ruske dobiti na terenu kodifikovane na pregovaračkom stolu. Ovo je Putinova računica.

Poslije septembarske ofanzive, Kijev je postajao sve ratoborniji, izjavljujući naglašeno da su njegovi ratni ciljevi potpuno oslobođenje cjelokupne ukrajinske teritorije, uključujući Krim. Zelenski je otišao tako daleko da je donio zakon koji zabranjuje bilo kakve pregovore sa Rusijom sve dok je Putin na vlasti. Ove izjave su uglavnom osmišljene da podignu moral javnosti i vojske.

Ako se situacija na frontu promijeni u korist Rusije, a podrška NATO-a posustane, Zelenski bi mogao da promijeni priču i pristane da sklopi dogovor. Na kraju krajeva, on je prvobitno izabran kao „kandidat za mir sa Rusijom“. Ako se odupre, mogao bi biti uklonjen sa vlasti. Možda neće biti potpisan odgovarajući mirovni sporazum, ali kada uslovi dovedu do toga, mogao bi se dogovoriti prekid vatre.

Kao što smo tvrdili od početka, ovo je reakcionarni imperijalistički rat na obje strane, na strani Rusije ali i NATO-a. Uloga revolucionarnih marksista je prije svega da se suprotstave ratnom huškanju naše sopstvene vladajuće klase i da povežu klasnu borbu kod kuće sa borbom protiv njenih imperijalističkih ciljeva u inostranstvu.

Tekst je objavljen 12. oktobra 2022.