Poražavajuće posljedice klimatske katastrofe osjećaju milijarde ljudi širom svijeta. Uprkos tome, krupni kapitalisti otvoreno ublažuju rizik nestajanja čitavih gradova usljed porasta nivoa mora i okeana i predstavljaju ga kao ništa drugo do ništavne neugodnosti. Kao car Neron prije njih, vladajuća klasa ovog destruktivnog sistema ne radi ništa korisno dok se, u ovom slučaju, Rim potapa.

I dok je bezbroj ljudi pod prijetnjom poplava od rastućeg nivoa okeana, milijarde njih već osjećaju posljedice suše. Usljed rastućih temperatura i ekstremnih vrućina, Konvencija Ujedinjenih nacija za borbu protiv dezertifikacije (United Nations Comission to Combat Desertification - UNCCD) procjenjuje da je trenutno više od 2,3 milijarde ljudi ugroženo oskudicom vode.

Ovdje se ubraja skoro 160 miliona djece koja su izložena intenzivnim i dugotrajnim sušama. Kapitalizam, i njegova bezobzirna eksploatacija planete u ime profita, onemogućava ljudima pristup najosnovnijim životnim potrebama, i pretvara ogromne površine Zemlje u pustinje.

Podsaharska Afrika je posebno teško pogođena nestašicom vode. U maju mjesecu, rog Afrike je osjetio najgoru sušu u posljednje četiri decenije i 20 miliona ljudi su pod prijetnjom gladi ove godine kao rezultat te činjenice. Skoro 40 odsto stanovništva Somalije se sada suočava sa akutnom nestašicom hrane.

Ali ova kriza nije ograničena samo na afrički kontinent. Sredinom juna, Evropa je doživjela neobično rani i intenzivni toplotni talas, sa rekordnim temperaturama u svojim zapadnim i centralnim regionima. U Francuskoj su 16. juna zabilježene temperature od 40 stepeni Celzijusa, i to je najraniji trenutak u godini kada su ovakve temperature zabilježene od kako se bilježi. Divlji požari se šire u Španiji i Njemačkoj i veliki broj ljudi biva primoran da napusti svoje kuće da bi se spasio od plamena.

Sagorijevanje fosilnih goriva je najveća pokretačka sila za globalno zagrijavanje. Izvještaji Međuvladinog panela za globalno zagrijavanje (Intergovernmental Panel for Global Warming - IPPC) kažu da bi se globalno zagrijavanje ograničilo na 1,5 stepeni Celzijusa iznad nivoa prije industrijske revolucije (granica utvrđena Pariškim klimatskim sporazumom), emisije stakleničkih gasova moraju biti redukovane za 43 odsto do 2030. godine i moraju dostići „neto nulu“ do 2050. godine. Ovo znači kompletno obustavljanje emisija stakleničkih gasova u atmosferu, koji nastaju kao rezultat čovjekove aktivnosti.

Da bi se dostigla „neto nula“ do 2050. godine, Međunarodna energetska agencija je u svom izvještaju od prošle godine zaključila da uopšte ne smije doći do izgradnje novih naftnih i gasnih bušotina, niti iskopavanja novih rudnih nalazišta uglja.

Da bi se dostigao neki od ovih ciljeva, neophodna je radikalna i brza tranzicija od fosilnih goriva ka alternativnim energetskim izvorima. U profitno baziranom kapitalističkom sistemu, nije da ne uspijevamo da ispunimo ove ciljeve, nego čak idemo u suprotnom smjeru.

Iako su mnoge kompanije postavile određene ciljeve u svrhu smanjivanja njihovih emisija stakleničkih gasova, ne postoje ozbiljni planovi da se ovi ciljevi ispune. Studija New Climate Institute tvrdi da 25 najvećih svjetskih korporacija (uključujući Gugl i Amazon) ne samo da nisu u stanju da ispune ove sopstvene ciljeve, nego i da redovno prenapuhavaju svoje (nedovoljno) napredovanje ka njima.

Ovo definitivno pokazuje da će svaki pokušaj pravnog regulisanja glavnih uzroka klimatskih promjena ostati mrtvo slovo na papiru dok god sredstva proizvodnje kontroliše parazitska manjina opsjednuta profitom.

Stvarne brige vladajuće klase

Istina je da, iako je određen broj onih u vladajućoj klasi zabrinut klimatskim promjenama, sistem u cjelini se vodi prvenstveno nezasitnom žudnjom za kratkoročnim profitima. Neki od najdegenerisanijih i kratkovidnih kapitalista zauzimaju vrlo indiferentan stav po pitanju klimatskih promjena: svjesno umanjujući opasnost koju predstavljaju, pa čak i negiranje da se uopšte dešavaju.

Na primjer, na Fiscal Times konferenciji ranije ove godine, HSBC-ov globalni predsjednik odgovornih ulaganja, Stjuart Kirk, održao je prezentaciju pod imenom: „Zašto se investitori ne moraju brinuti o riziku klimatskih promjena“.

Prema Kirku, diskusija o rizicima klimatskih promjena „izmiče kontroli“. Rekao je:

„25 godina u finansijskoj industriji i uvijek postoji neki ludak koji mi priča o smaku svijeta... ali ono što mi smeta u vezi ovoga (riziku klimatskih promjena) je količina posla na koji me ovakvi ljudi primoravaju. Količina pravnih regulacija koja mi ide u susret. Količina ljudi u mom timu i u HSBC koji se bore protiv finansijskih rizika usljed klimatskih promjena. Sinoć naši finansijski ciljevi su opali za 25 odsto. 25 odsto! I ljudi traže od odbora američkih kompanija da troše vrijeme na rizik klimatskih promjena.“

Svi smo pustili suzu zbog birokratskih prepreka koje se postavljaju pred krupne bankare poput Stjuarta Kirka, i sve zarad trivijalnih stvari poput potencijalnog uništenja ljudske civilizacije!

Nastavio je:

„Imamo vladine pravnike u SAD-u koji nas pokušavaju zaustaviti. Imamo problem sa Kinom. Imamo stambenu krizu nad glavama (u ovom slučaju misli na kolaps tržišta nekretnina, ne na nedostatak priuštivih stambenih objekata). Kamatne stope idu gore. Inflacija raste i meni stalno i stalno govore da trošim vrijeme na nešto što će se desiti za 20 ili 30 godina, i zato smatram da je to sve u potpunosti ludilo!“

I zaista, zašto bi iko brinuo o problemima koji dolaze za nekoliko decenija, kada postoji profit koji se može zaraditi danas? Globalni direktor odgovornih ulaganja u HSBC-u ne vidi razlog zašto bi brinuo o globalnom zagrijavanju, zato što su ljudska stvorenja izuzetno prilagodljiva, do te tačke da mogu da žive pod vodom!

„Ljudska bića su fantastična kada je u pitanju prilagođavanje promjenama, prilagođavanje u hitnim slučajevima. I mi ćemo to i nastaviti da radimo. Koga je briga ako Majami bude šest metara pod vodom za 100 godina? Amsterdam je šest metara pod vodom već dugo vremena, i to je jako lijep grad.“

Drugim riječima: šta je par potopljenih gradova u poređenju sa investicionim portfoliom HSBC-a? Ova vrsta zapanjujuće arogancije jasno i otvoreno stavlja sudbinu ljudske vrste iza sudbina velikih banaka na listi prioriteta.

Ove skandalozne izjave pokazuju izvanredni i cinični stav prema budućnosti planete i života kojeg ona izdržava.

Ugljenične bombe

Kapitalisti oklijevaju da odustanu od superprofita koje im omogućava industrija fosilnih goriva. U protekle tri decenije ExxonMobil, Shell, BP i Chevron su zgrnuli skoro 2 trilijarde dolara u čistom profitu. BP-ov izvršni direktor Bernard Luni, opisao je ovu kompaniju kao mašinu za keš. Kao posljedicu ove činjenice, oni studiozno ignorišu poražavajuće posljedice povećanja obima proizvodnje fosilnih goriva.

Istraga Gardijana pokazuje da će planovi za nove projekte u naftnoj i gasnoj industriji, u narednih sedam godina, proizvesti nivo emisije stakleničkih gasova ekvivalentan kineskim emisijama CO2 tokom protekle decenije.

Uključeno u ove planove je 195 takozvanih „ugljeničnih bombi“, a to su u stvari naftni i gasni projekti od kojih svaki proizvede najmanje milijardu tona CO2 emisija tokom svog radnog vijeka, označavajući izuzetno destruktivan udar na klimu cijele planete.

SAD, Kanada i Australija imaju najobimnije planove za ekspanziju i za broj ugljeničnih bombi, i takođe daju najveće subvencije na svijetu za fosilna goriva po glavi stanovnika. 12 najvećih naftnih kompanija na svijetu su spremne da daju 103 miliona dolara dnevno tokom cijele iduće decenije da bi eksploatisali nova naftna i gasna polja. Ovi planovi će ograničavanje globalnog zagrijavanja potpuno onemogućiti.

I dok idemo prema klimatskoj katastrofi, svjetske vođe su zakopale glave u pijesak. Pored činjenice da su naftne i gasne kompanije odgovorne za 60 odsto svih emisija koja nastaju zbog fosilnih goriva, ove industrije nisu ni pomenute u COP26 konačnom dogovoru. Mnoge od bogatijih zemalja koje sebe cinično nazivaju „klimatskim vođama“, su u isto vrijeme najveći igrači kada je u pitanju stvaranje ugljeničnih bombi.

U 2020. godini, kada je Džo Bajden vodio kampanju za predsjednika SAD, on je tražio tranziciju dalje od nafte i gasa i prekidanje američke zavisnosti od fosilnih goriva. Danas, sa svojih 22 ugljenične bombe, SAD ima potencijal da ispusti 140 milijardi tona CO2, četiri puta više nego što ostatak svih država na svijetu emituje tokom cijele godine.

Ove velike imperijalističke države sada koriste rat u Ukrajini da opravdaju svoje planove za širenje industrija nafte i gasa.

U martu, Bajden je najavio ugovor sa Evropskom Unijom koji će zagarantovati dugoročnu potražnju za američkim fosilnim gorivom do najmanje 2030. godine. U prva četiri mjeseca 2022. godine, SAD su poslale skoro tri četvrtine svog sopstvenog tečnog gasa u Evropu. Bajdenov sekretar za energetiku Dženifer Grenholm je rekla prošlog mjeseca, u prostoriji punoj naftnih i gasnih direktora, da su SAD sada u „ratnom stavu“. Nastavila je: „U ovom trenutku krize, nama je potrebno još nafte... To znači da vi trebate da proizvodite više nego sad, gdje i kako možete.“

Drugim riječima, čim su imperijalistički interesi SAD došli pod prijetnju u Ukrajini, sva Bajdenova priča o tome kako je on „klimatski predsjednik“ isparila je kao i velika količina drugih laži.

Super profiti

Mnogi šefovi naftnih i gasnih kompanija prosipaju suze zbog rata u Ukrajini – suze radosnice – zato što je ovaj rat munjevito ubrzao već rastuće cijene nafte i prirodnog gasa, što naravno znači ogroman profit za njih i njihove akcionare.

U prva tri mjeseca 2022. godine, 28 najvećih proizvođača fosilnih goriva zgrnuli su skoro 100 milijardi dolara u kombinovanim profitima. Između januara i marta, Shell je zaradio 9,1 milijardu dolara u profitu, što je skoro tri puta više nego ono koliko su zaradili u istom periodu 2021. godine. Exxon je isto utrostručio zaradu sa 8,8 milijardi dolara u profitu. BP je zaradio 6,2 milijarde dolara, čime je ostvario kvartal sa najvećim obimom profita u poslednjoj deceniji.

U isto vrijeme dok je BP-ov šef finansija, Marej Ohinlos, rekao: „Moguće je da ne znamo više šta ćemo s količinom novca koju zarađujemo...“, skoro 40 odsto britanskih domaćinstava su pod rizikom nestašice goriva već u oktobru ove godine. Ove krvopije se debljaju dok stvaraju siromaštvo imperijalističkim ratom, i u međuvremenu ignorišu kobne implikacije po buduće generacije.

Kao i uvijek, radnička klasa mora da ispašta zbog krize kapitalizma. Uporedo sa činjenicom da je primorana da živi sa katastrofalnim posljedicama klimatskih promjena, ona i izdržava sve ekonomske šokove koji guraju milione ljudi u siromaštvo. U međuvremenu kapitalisti će u džep staviti svoje milijarde, bez brige za njihovim posljedicama.

Kapitalizam nije u stanju da spasi planetu. Naprotiv, taj sistem je najveća prijetnja ljudskoj civilizaciji i uvijek će kao prioritet postavljati profit ispred planete i ljudskih života. Umjesto da borbu za zaustavljanje klimatskih promjena ostavi političarima i kapitalistima, radnička klasa i njene organizacije se moraju boriti da preuzmu kontrolu nad ekonomijom, stavljajući proizvodnju u svoje sopstvene ruke eksproprijacijom k apitalističkihprofitera.

Jedino kontrolisanjem tih zagađivačkih industrija i velikih banaka možemo u potpunosti transformisati društvo prema generalnom planu za dobrobit planete i ljudskih potreba. Ovo je jedini način da se izbjegne klizanje u varvarstvo na koje nas kapitalizam osuđuje.

Tekst je objavljen 15. jula 2022.