Prenosimo saopštenje naših drugova i drugarica iz ruske sekcije Internacionalne marksističke tendencije i simpatizera iz Ukrajine i Donbasa povodom priznavanja Donjecke i Luganske republike od strane Putinovog režima. Raskrinkavajući licemjerstvo Vladimira Putina koji Donbas koristi kao žeton u svojim manevrima sa zapadnim imperijalizmom, a radni narod Donbasa kao jeftinu radnu snagu za ruske kapitaliste, od prvog dana ruske invazije, Marksistička tendencija Rusije zastupa liniju prava naroda DNR i LNR na samoopredjeljenje. Pravo na samoopredjeljenje jedino može biti istinsko ako se odvija bez pritiska Rusije, Ukrajine, EU i NATO i organizovano demokratskim referendumom uz poštovanje političkih sloboda. U isto vrijeme, dužnost ruskih i ukrajinskih komunista je borba protiv rata, ruske invazije i NATO huškanja i zalaganje za jedinstvo radnika Ukrajine, Donbasa i Rusije koje jedino može pružiti otpor imperijalističkim zločincima iz Moskve, Brisela i Vašingtona.

Nakon dramatičnog preokreta, kada je ruski predsjednik Vladimir Putin priznao otcijepljene republike u istočnoj Ukrajini, a potom i slanje ruskih vojnih snaga, objavljujemo izjavu ruskih drugova iz IMT-a, razrađenu zajedno sa marksistima u Ukrajini i Donbasu, kao izraz protivljenja ovom međuimperijalističkom sukobu.

Ruska državna Duma je 15. februara izglasala prijedlog hitnog diplomatskog priznanja Donjecke Narodne Republike (DNR) i Luganske Narodne Republike (LNR). Većina Savjeta bezbjednosti Ruske Federacije izjasnila se za priznanje 21. februara. Predsjednik je slijedio njihov primjer. Konačno, u noći između 21. i 22. februara, počela je direktna vojna intervencija ruskih trupa na ove teritorije.

Izvor: kremlin.ru, wikimedia commons

Inicijatori ovog postupka tvrde da je diplomatsko priznanje republika odgovor na vojnu prijetnju Ukrajine i NATO bloka i da su zemlje NATO-a prožete unutrašnjim podjelama, kako u odnosu na Putinov režim, tako i u odnosu na tekući sukob. Ova linija argumentacije otkriva licemjernu suštinu ponašanja ruske političke elite, koja je do sada tvrdoglavo tvrdila da „ne učestvuje u unutar-ukrajinskom sukobu“. Svakome je već bilo očigledno da postoji rusko uplitanje u zoni sukoba na istoku Ukrajine. Sada se to pretvorilo u otvorenu invaziju. Jednako licemjerne su i izjave lidera zemalja NATO-a i njihovih medijskih službenika, koji se pretvaraju da im je stalo do „ljudskih prava“, „teritorijalnog jedinstva“ i „slobode Ukrajine od uplitanja“.

Licemjerje je osobina koja je zajednička svim glavnim stranama u sukobu. Vlade Rusije, Sjedinjenih Država, zemalja EU i Ukrajine opravdavaju svoje postupke na svaki mogući način tako što tupe o interesima ljudi i njihovim pravima. U praksi, svi oni su zainteresovani za te ljude kao jeftinu radnu snagu, a za teritoriju Donbasa kao objekat za pljačku i stvaranje novih tržišta. Uzvišene fraze svih buržoaskih vlada samo su paravan za ciničnu politiku svudaij usmjerenu protiv interesa većinske radničke klase i njenih prava.

Propagandni rat nastoji da zarobi komuniste i ljevičare sa različitih strana u lažnom izboru između različitih imperijalističkih snaga, na međunarodnom ili regionalnom nivou; između različitih klika kapitalista; između različitih etnošovinističkih pozicija. Kao internacionalisti, potvrđujemo da nećemo dozvoliti da nas kapital i njegovi glasnogovornici prevare, i da se pretvorimo u njihove dobrovoljne sluge, ma gdje se nalazili – u Moskvi, Briselu, Vašingtonu ili Kijevu. Govorimo u ime samo jednog interesa – zajedničkog interesa radničke klase svih naroda.

Međutim, strategija i zadaci komunista u različitim državama razlikuju se u određenim trenucima. Lokalni radnici i komunisti ne smiju da polaze od pozicije „geopolitike“, ne od rasprava o tome ko je šta prvi započeo. Naš zadatak je da zaustavimo mogući rat i podržimo formiranje antiratnog pokreta radničke klase u Rusiji, Ukrajini i republikama. Jedini način da se to uradi je da se postupa na osnovu toga da je „glavni neprijatelj radnika u sopstvenoj zemlji“. Svaka strana ima drugačijeg neprijatelja. Ne smijemo dozvoliti da nas zbuni prebacivanje krivice na „spoljnog agresora“ i ne možemo se ni na koji način svrstati na stranu naših vlada.

Samoopredjeljenje Donbasa

Prije nego što se razgovara o budućem mirovnom rješenju, potrebno je istaći glavnu stvar: narod Donbasa ima pravo na samoopredjeljenje. I ovo samoopredjeljenje mora biti zasnovano na slobodnom, demokratskom izboru. Svaka naznaka da o sudbini Donbasa treba da odlučuju „svi Ukrajinci“, vlada Ukrajine, ili, štaviše, SAD i Rusija, predstavlja izdaju demokratskog principa prava na samoopredjeljenje, bez obzira na to kako je prikazana.

Oni koji negiraju pravo Donbasa na samoopredjeljenje kažu da to „nije narod“; oni tvrde da pripada „ukrajinskom” ili „ruskom” narodu, u zavisnosti od nacionalističkih sklonosti govornika. Oni idu toliko daleko da poriču sposobnost stanovnika Donbasa da u principu naprave samostalan izbor. Ništa od ovoga ne podleže ispitivanju. U stvari, to se svodi na sramni šovinizam i uskraćivanje demokratskih prava četiri miliona ljudi.

Međutim, prvo, podržavanje prava na samoopredjeljenje ne znači automatsku podršku bilo kakvom separatizmu. Bezuslovno priznajemo pravo na samoopredjeljenje DNR i LNR i priznajemo demokratsku odluku njihovog naroda, kakva god ona bila. Ali takođe smatramo da je moguće govoriti o najprogresivnijim načinima ostvarivanja samoopredjeljenja sa stanovišta opštih interesa radničke klase i borbe za socijalizam. Smatramo da izbor, u okviru samoopredjeljenja, treba da polazi iz perspektive buduće saradnje i drugarstva između radnika Kijeva, Donjecka i Moskve; jedinstvo između rudara i programera, doktora i učitelja; između svih onih koji stvaraju vrijednost u društvu. Zato izbor mora biti slobodan i svjestan.

Izvor: Andrew Butko, wikimedia commons

Drugo, odbijamo da priznamo glasanje pred nišanom, sa prstima imperijalista i njihovih satelita na obaraču, kao samoopredjeljenje. Istinski demokratski izbor moguć́ je samo u uslovima političke demokratije i slobode opozicije. Ali u ovom trenutku, republičke vlasti su degradirane u korumpirane klijente koje kontroliše Rusija, a opozicija je u progonstvu. Samoopredjeljenje DNR i LNR je stvar budućeg demokratskog i radničkog pokreta, koji će, odlučujući o sudbini Donbasa, neminovno djelovati suprotno postojećim vlastima u republikama.

Stavovi i namjere buržoaskih vlada

Rat nanosi veliku štetu Ukrajini i čini se da bi njena vlada trebalo da bude najviše zainteresovana za mirno rješenje. Međutim, političke snage koje su došle na vlast poslije Majdana su tome jedna od glavnih prepreka.

Prvo, samo rukovodstvo Ukrajine se poigrava etnonacionalistima i njeguje ih, i čak legalizuje ultradesničarske političke organizacije i stavlja ih pod okrilje vlasti. Prateći režim Porošenka i suprotno svojim obećanjima iz kampanje, vlada Zelenskog koristi nacionalističku retoriku i politiku da se suprotstavi slobodi jezika za one koji govore ruski, i nastavlja da veliča nacističke saradnike. Takva politika isključuje svaki miran konsenzus sa stanovništvom DNR i LNR i onemogućava njihovu dobrovoljnu reintegraciju.

Drugo, već osam godina, ovaj iscrpljujući rat je bio izvor bogaćenja za korumpirane ukrajinske oligarhe i kleptokrate. Dakle, reakcionarna klika na vlasti u Ukrajini, suprotno interesima naroda Ukrajine, ima koristi od tihog rata, a ne od istinski demokratskog mirovnog rešenja.

Američki imperijalizam je još manje zainteresovan za mirno rješenje sukoba, već ga koristi da izvrši pritisak na Rusiju. Da bi to uradila, već osam godina podržava takozvanu „ratnu partiju“, koju čine najreakcionarnije i najratobornije snage u ukrajinskoj politici, uključujući neonaciste.

Posebno je licemjeran stav ruske vlade. Uprkos zvaničnim izjavama o nemiješanju u unutrašnje stvari Ukrajine i DNR i LNR, zapravo je ruski imperijalizam kontrolisao ove republike. Poslije priznanja LNR i DNR, o neintervenciji ne treba ni govoriti.

Rusija koristi republike Donbasa da izvrši pritisak na vladu Ukrajine i kao monetu u političkim igrama sa SAD i EU. Ruskom imperijalizmu su potrebni poslušni režimi i potkupljivi političari u ovim republikama. U slučaju reintegracije sa Ukrajinom, oni će poslužiti kao ruski instrumenti za uticaj na ukrajinsku politiku. Štaviše, dok se pretvara da govori o zaštiti ljudi od „fašističke hunte“, ruski kapitalizam koristi stanovnike Donbasa kao poluobespravljenu i ultra jeftinu radnu snagu, uključujući i rudnike uglja Kuzbasa unutar Ruske Federacije. Najveći centri EU kapitalizma na isti način eksploatišu radnu snagu iz većeg dijela Ukrajine.

Osim toga, ruska vlada koristi ovaj sukob za sijanje toksičnog nacionalizma u ruskom društvu, zastrašujući narod prijetnjama spoljne agresije, zadiranjem NATO-a na ruske granice, itd. Ovo ima za cilj da odvrati ruski narod od klasnog antagonizma, nejednakosti i nepravde u Rusiji. vlastitu zemlju, preusmjeravajući svoj bijes ka i strah od „spoljnog neprijatelja“.

Tvrdnja ruskih vlasti da je samo Ukrajina agresor u sukobu ne odolijeva kritici. Ruski režim ne samo da je stalno održavao napetost, već je u više navrata koristio laži i provokacije. Ovo je posebno bilo očigledno tokom trenutne eskalacije, potkrepljene velikom kampanjom dezinformacija, koju je pokrenuo ruski režim kako bi stvorio prikladno opravdanje za svoje postupke. Na primjer, postojali su unaprijed snimljeni „video dokazi“ granatiranja republika i apeli za podršku šefova LNR i DNR, upućeni nekoliko dana prije početka evakuacije civilnog stanovništva. Sve ovo otkriva apsurdnost izjava o nespremnosti Kremlja da eskalira aktuelni sukob, kao i pokušaje nekih na ruskoj ljevici da ga prikažu kao „manje zlo“.

Dakle, mirno demokratsko rješenje nije u interesu ruskog kapitalizma, koji koristi, u najmanju ruku, stalnu napetost u Donbasu. I zato su lijeve radničke organizacije koje zastupaju suštinski antiratnu poziciju u Rusiji progresivne i jedini način da se razvije klasna svijest i samoorganizovanje radničke klase u vezi sa ovim pitanjem.

Najzad, vlade LNR i DNR su trenutno klijentela Rusije i lokalne oligarhije, odsječene od naroda. Beskrajni rat je izvor njihovog posebnog položaja, pa stoga ni oni nisu zainteresovani za istinski demokratsko rješenje. Rusija ne samo da podržava, već i kontroliše vlade LNR i DNR. Bez ove podrške sadašnje republičke vlade ne bi opstale. Uz podršku ruskog imperijalizma, opozicija se proganja, sve nezavisne radničke inicijative se nemilosrdno suzbijaju, a uz učešće ruskih specijalnih službi ubijani su čak i terenski komandanti koji su pokazali bilo kakav stepen nezavisnosti.

Ukratko, osam godina kasnije, ni vlada Ukrajine, ni ruske vlasti, ni SAD, pa čak ni vlade DNR i LNR nisu zainteresovane za istinski demokratsko mirno rešenje sukoba.

Reintegracija ili nezavisnost?

Ako polazimo od interesa međunarodne socijalističke budućnosti čovječanstva i rastućih snaga radničkog pokreta, onda će, po pravilu, poželjna opcija za rješavanje nacionalnog sukoba biti ona koja će dovesti do razrješenja nacionalnih protivrječnosti, tj. prestanak sektaških podjela, ponovno otvaranje radnih mjesta, i to neće stvoriti nove dugotrajne nacionalne sukobe.

Ako konfliktu u Donbasu pristupimo samo iz ove perspektive, onda bi jedna od opcija za rješavanje bila mirna demokratska reintegracija republika u Ukrajinu, uz očuvanje jezičkih i drugih sloboda, i garanciju svakog stepena autonomije koju narodi DNR i LNR traže.

Govorimo o mirnoj demokratskoj reintegraciji, a ne o nasilnoj aneksiji. Svaka vrsta prinudne reintegracije samo će produbiti nacionalne podjele i nanijeti duboku ranu radničkom pokretu. A demokratska reintegracija u današnju Ukrajinu je nemoguća sve dok postojeća vlast i „partija rata“ ostaju na vlasti.

Izvor: OSCE

Alternativa reintegraciji je prava nezavisnost DNR i LNR. Međutim, bez promjene režima u Rusiji, nezavisnost republika bi bila fikcija, jer će u stvarnosti ratom razorene LNR i DNR ostati dodaci i izvor jeftine radne snage za Rusiju. Štaviše, ako Ukrajina ostane neprijateljski raspoložena, onda će republike i dalje zavisiti od vojne podrške Rusije.

U ovom trenutku, nezavisnost DNR i LNR ne samo da priznaje Rusija, već je i pojačana uvođenjem trupa. Ali u ovim okolnostima, zvanično priznanje republika od strane Rusije znači samo službenu potvrdu postojanja režima LNR i DNR kao ruske klijentele. Ovo nema veze sa istinskom nezavisnošću, a još manje sa samoopredjeljenjem DNR i LNR.

Dakle, stvarna nezavisnost DNR i LNR moguća je samo kao rezultat demokratskog izbora njihovih naroda, uz podršku demokratskog radničkog i antiratnog pokreta u Ukrajini i Rusiji.

Bez obzira na procjene mogućih opcija za buduće rješenje krize, Marksistička tendencija, prije svega, suštinski se zalaže za podršku prava na samoopredjeljenje. Konačnu odluku o budućnosti Donbasa mora donijeti narod Donbasa, u toku ostvarivanja svog prava na samoopredjeljenje kroz miran, demokratski proces. Prisilna reintegracija ne može biti osnova drugarstva i saradnje.

Neophodno je ukazati i na najosnovniju istinu. Da, dugoročno gledano, ne može biti potpunog rješenja problema jezičkih, etničkih i društvenih sukoba van kretanja ka socijalizmu. Obnova kapitalizma i raspad SSSR-a stvorili su uslove u kojima će različite buržoaske klike, unutar država postsovjetske sfere, sistematski huškati radničku klasu različitih etničkih i jezičkih grupa jednu protiv druge. Sve to kako bi se radnici na suprotstavljenim stranama nacionalnih granica i linija vojnog razgraničenja odvratili od činjenice da imaju jednog zajedničkog neprijatelja: kapital.

Etno-jezička prepucavanja i međusobno neprijateljstvo među radnim ljudima, koje nameću kapitalisti, služe samo za podjelu radničke klase. U stvarnosti uslovi u kojima se nalaze radni ljudi Ukrajine, Rusije, DNR i LNR znače da oni imaju mnogo više zajedničkog jedni sa drugima nego sa svojim vladarima i šefovima.

Sama ova činjenica znači da postoji alternativa. Dužnost je komunista da se riječju i djelom bore za jedinstven samostalni pokret radnih ljudi različitih nacija, sposobnih da vode borbu za istinski izlaz iz krvavog ćorsokaka u kome se nalazimo.

Za slobodnu socijalističku federaciju radničkih država, ne samo bivšeg Sovjetskog Saveza, već i cijelog sveta! To znači da ne trebamo jednostavno čekati da se nešto dogodi, ili da događaji dođu do prirodnog završetka. Naprotiv, neophodno je da svi istinski marksisti u Rusiji, Ukrajini i Donbasu rade zajedno, da stvore snagu sposobnu da oslobodi potencijalnu moć organizovane radničke klase u cijeloj postsovjetskoj sferi, da izgrade revolucionarnu komunističku partiju.

Jedinstveni demokratski radnički pokret je jedini pravi izlaz

Glavni uslov za prevazilaženje sadašnje tragične situacije u Donbasu je izgradnja ujedinjenog, demokratskog radničkog pokreta na svim stranama, oslobođenog pritiska bilo kakvih imperijalističkih blokova. Ovo je izuzetno težak zadatak, ali i jedini zaista realan za svakoga ko želi da stane na kraj varvarstvu rata, koji uništava životne uslove radničke klase sa obje strane fronta. Takođe je neophodno razumjeti da će, bez snažnog, nezavisnog radničkog pokreta, zasnovanog na socijalističkom internacionalističkom političkom programu, „sloboda“ za radnike na obje strane biti lažna.

Formiranje širokog demokratskog pokreta i snažnog radničkog pokreta u republikama su preduslovi za omogućavanje samoopredjeljenja republika, kao i za osvajanje istinske slobode za radni narod Ukrajine i Rusije. Autoritarne kleptokratske klike, vlade republika, izražavaju samo svoje interese. Ako ovaj budući demokratski pokret odluči da se odvoji od Ukrajine, takvu odluku treba donijeti i poštovati. Ključna stvar je da radni ljudi to mogu da izvrše bez spoljnog pritiska snaga protivničke klase.

Zadatak ljevice u Ukrajini, Rusiji, LNR i DNR je da se zajednički zalažu za slobodu radnog naroda da odredi svoju budućnost, što može imati formu kako nezavisnosti republike tako i mirne reintegracije LNR i DNR, uz poštovanje jezičkih i drugih sloboda, kao dijela Ukrajine, u zavisnosti od političke volje većinske radničke klase. Pokret da se to postigne mora nužno biti jedinstven pokret u Ukrajini i republikama. Osnovni uslov za njegovo formiranje je prekid vatre, demilitarizacija i međusobno povlačenje ruskih i ukrajinskih trupa sa bojišta. Treba da odbacimo buržoasku igru prebacivanja krivice, što samo ima za cilj da zbuni radničku klasu.

Pravo postizanje nezavisnosti i slobode samoopredjeljenja na teritoriji sadašnjih DNR i LNR moguće je samo preuzimanjem vlasti od strane radničke klase, potpomognute „silom puške“, usmjerene protiv zajedničkog klasnog neprijatelja. Sadašnja politika vlasti izolovanih republika, a samim tim i Rusije, u principu je usmjerena protiv toga. Ovom cilju se protive i zvanično priznanje i vojna intervencija Rusije.

Jedini pravi izlaz je nezavisna borba organizovane radničke klase za socijalizam!

Naš stav je jasan:

Protiv ruske vojne intervencije!

Protiv rata i uvlačenja radničke klase Ukrajine i Rusije u međusobno klanje!

Za istinsku slobodu samoopredjeljenja radnog naroda!

Za snažan i nezavisan demokratski pokret koji predvodi radnička klasa!

Za socijalističku federaciju radnih naroda svih zemalja!

Tekst je objavljen 22. februara 2022. godine.