Prošlu godinu i dosadašnju 2021. obilježava pandemija KOVID-a19 širom svijeta, kao i prateći fenomen raznoraznih teorija zavjera koje „objašnjavaju“ pojavu bolesti, reakciju društva, provođenje mjera itd. Ovaj tekst se neće baviti pojedinim teorijama zavjere i njihovim suludim objašnjenjima uzroka pandemije i „sila“ koje djeluju u društvu. Svrha teksta je da se ukratko pozabavi uzrocima masovne pojave takvih teorija, s posebnim naglaskom na antivakserski pokret, i njihov uticaj na ljude i društvo u cjelini.

Teorije zavjere svakako nisu nova pojava. Kroz istoriju, uvijek je bilo pokušaja da se društveni odnosi, procesi, i revolucionarni prevrati, objasne jednostavnim i površnim objašnjenima. U njima umjesto društvenih zakonitosti istorijskim procesima vladaju tajne organizacije sa čudnovatim vjerskim ili idejnim ubjeđenjima, a ideje ovih teorija nikad ne nude razumijevanje datih ekonomskih i društvenih interesa, nego naprotiv stvari koje tobože razotkrivaju čine još opskurnijim. Iako ove teorije nisu ideologija vladajuće klase, već sitnoburžoaske predrasude, strahovi i neznanje, vladajuća klasa i državni aparati koriste ih kada se osjete ugroženi od strane revolucionarnog pokreta. Svrha ovog metoda bila je i ostala diskreditacija klasne borbe i težnji masa prema rušenju tiranskih i eksploatatorskih režima. Takav primjer je carski režim u Rusiji koji se korištenjem “Protokola Sionskih mudraca” služio da diskredituje boljševizam i podstakne pogrome Jevreja. U periodu do Drugog svjetskog rata ove teorije su najčešće korištene od strane nacističkog režima kao i od strane liberalnih buržoaskih vlada. Danas je očigledno da je sve to rađeno u cilju širenja propagande o vanjskom neprijatelju oličenom u Sovjetskom Savezu koji provodi “judeo-boljševičku” zavjeru pokoravanja svijeta. Nakon rata ovakve antinaučne teze ostaju na krajnjoj margini društva i često su vezane za pojavu raznih mističnih grupa prožetih bizarnim ubjeđenjima.

Izvor: mondo.rs

Usponom neoliberalnog kapitalizma 70-ih godina 20. vijeka, teorije zavjere se postepeno vraćaju kao pokušaj objašnjenja društvenih pojava i po pravilu su, na površini, usmjerene protiv elita i establišmenta. Kao i sa drugim sitnoburžoaskim teorijama, poput nacizma i fašizma, ove teorije odražavaju ugroženost i strah pomahnitale sitne buržoazije i srednje klase zbog urušavanja vlastite materijalne pozicije, usljed ekonomskih i društvenih kriza.  Neoliberalnu ofanzivu ukidanja državnih regulacija tržišta, socijalnih reformi i privatizacije javnih usluga kao što su školstvo i zdravstvo, pratila je i kampanja nekih frakcija krupnog kapitala s ciljem diskreditacije i unošenja nepovjerenja u državne projekte koji su se ticali javnog zdravlja ili borbe protiv klimatskih promjena. Teorije zavjere uopšte i njihove glavne promicatelje odlikuje desničarski, tj. izrazito konzervativni, nacionalistički i nenaučni svjetonazor. One zamagljuju klasne podjele izmaštavajući podjelu na šačicu zlih i gomilu naivnih i barem kada je riječ o onima koje mediji vladajuće klase distribuiraju, ne dovode u pitanje privatnu svojinu.

Već letimičan istorijski pregled govori nam da se u kriznim društvenim okolnostima upotrebljavaju za odbranu postojećeg poretka u korist vladajuće klase.

Kapitalizam i antivakserski pokret

Dužnost marksista je da se bore protiv svih reakcionarnih ideologija i pokreta, a antivakserski pokret vrvi od ideologija usmjerenih protiv interesa radničke klase. Da bi se efikasno borili protiv toga prvo moramo razumjeti uzroke takvih ideja i njihove popularnosti. Pandemija KOVID-a 19 dogodila se u eri globalizacije gdje sve brži transfer robe u interesu profita ostavlja veliko siromaštvo i zaostalost. KOVID-19 je bolest prouzrokovana koronavirusom SARS-CoV-2, koji je najvjerovatnije mutirao pomoću dva koronavirusa slijepog miša, jer inicijalni virus iz 2019. godine je bio 88 posto homologan sa ova dva soja. Sam virus je podložan mutacijama (u njegovom genomu, u RNK polimerazi i u spajk proteinu) i ukoliko se ne spriječe, pojaviće se nove varijante i sojevi. I kao što kapitalistička globalizacija daje impuls u širenju bolesti, tako ista ta globalizacija pokazuje očite znake da nije sposobna provoditi uspješne mjere za eradikaciju bolesti.

U prvom redu, kampanje protiv vakcinacije (ne samo tokom pandemije već i u normalnim okolnostima) su prijetnja javnom zdravlju. One značajno utiču na broj cijepljenih, što možemo vidjeti čak i u zemljama koje su uspjele nabaviti dovoljan broj vakcina. S druge strane, kao i sve reakcionarne i desničarske ideje, tako i teorije zavjere, zamagljuju materijalnu stvarnost i otežavaju naučnu, ekonomsku i političku kritiku današnjeg kapitalističkog sistema sa klasnih pozicija. U krajnjoj instanci, vidimo da je rezultat antivakserskih napora skretanje fokusa sa klasne borbe i zamagljivanje stvarnosti suludim objašnjenjima. Raznorazni šarlatani, diletanti, pseudo analitičari i vjerski fanatici love jeftine zarade na naivnim ljudima zalutalim u te mutne vode. Ako ne razumijemo ili imamo iskrivljenu sliku društva u kome živimo daleko je teže raditi i boriti se protiv kapitalizma koji očigledno nije u stanju da se efikasno nosi sa pandemijom iako čovječanstvo danas posjeduje naprednu tehnologiju i ima na raspolaganju najnovija dostignuća medicine.

Antivakserski pokret nije započeo sa aktuelnom pandemijom KOVIDA-a 19. Njegovi počeci datiraju još iz prve polovine 19. vijeka sa pojavom prvih savremenih vakcina. Naučno neutemeljene i lažne antivakserske teorije ulaze u mase pojavom pandemije, iako su do tada tavorile na margini. Okolnosti kao što je pandemija zahvataju cijeli svijet i izbacuju društva iz normalnih uslova funkcionisanja. Ovakva stanja kod običnih ljudi izazivaju preispitivanja uzroka koji dovode do masovnih poremećaja normalnog života i ugrožavaju životne prihode i standard. Kao i uvijek, takve okolnosti su idealna prilika za tumačenja stvarnosti i vrijeme pojave svakojakih mutnih tipova koji pokušavaju profitirati i nametnuti svoje poglede na stvarnost. Zašto je to tako?

Možemo pročitati različite analize koji uspon antivakserskog pokreta i generalno skepsi prema vakcinaciji, medicine i nauci pripisuju uticaju društvenih mreža i nedovoljnoj informisanosti stanovništva. Istina jeste da promoteri i zagovarači antivakserskog pokreta obilato profitiraju od korišćenja društvenih mreža kao što profitiraju big tech kompanije preko svojih platformi na kojima dijele antivakserski sadržaj i tako zgrću milione dolara. Isto tako, činjenica je da postoji manja vidljivost medicinskih i uopšte naučno utemeljinih sadržaja koji stručne termine čine razumljivim običnim ljudima. Svakako da bi kampanja informisanja na terenu, koju bi provodili zdravstveni radnici, pomogla u uklanjanju nenaučnih, manipulativnih i lažnih tvrdnji antivaksera. Međutim, nadmenost akademskih krugova i izrazita otuđenost akademske zajednice od širih društvenih procesa, koja je postala očigledna u jeku ove zdravstvene krize, značajno otežava da se naučni pogled na stvarnost učini razumljivim i dostupnim širim slojevima društva.

Ako antivakserima striktno smatramo samo one koji namjerno, iz ličnog interesa, šire dezinformacije i manipulativne tvrdnje o vakcinama, riječ je o relativno malom broju ljudi. Međutim, treba računati i na sve one na koje takvi imaju jak uticaj u smislu da ih različitim manipulativnim metodama podstiču da dijele i reprodukuju antivakserske stavove. Tu već govorimo o značajnom broju običnih ljudi koji su usljed neznanja, generalne skeptičnosti, nezadovoljstva prema establišmentu i opšteg nezadovoljstva stanjem u društvu postali entuzijastični antivakserski megafoni. Odakle ova skepsa dolazi, tj. zašto ti ljudi tako olako odbacuju praktično provjerene koristi vakcina koje su jedan od najvećih dostignuća u zaštiti ljudskog zdravlja ikad?

Pandemija koronavirusa direktno ugrožava profit vladajuće klase i stabilnost cijelog sistema zbog čega je njoj u direktnom interesu da se pandemija čim prije okonča. Možemo reći da sve društvene klase i slojevi dijele isti interes u pogledu okončanja pandemije ali zbog prirode kapitalizma i nedostatka adekvatne političke opcije za radnike, kapitalisti ne mogu da dovedu do izlaza iz ovakve situacije u opštem interesu. Pogotovo to ne može sitna buržoazija i srednja klasa koje nikad kroz istoriju nisu imale konzistentne ideje o društvenim promjenama stalno nalazeći svoje pozicije ili na strani krupnog kapitala ili radničkog pokreta, zavisno od odnosa snaga u datoj istorijskoj okolnosti. Brojni predstavnici vladajuće klase učestvuju u kampanjama za vakcinaciju ali kada se pred njih postavi izbor da se odreknu dijela profita radi okončanja pandemije, oni radije pribjegavaju kratkoročnom planiranju i apelu javnosti da se vakciniše. Takođe, ne mogu da se odreknu ni procesa na kojima zasnivaju “legalnost” sistema nad kojim vladaju, poput organizacije izbora, koji po pravilu dovode do naglih skokova u broju zaraženih. I njma je jasno da bi upotreba represivnih mjera bila loš politički potez jer ne bi samo izazvala bijes pristalica antivakserskog pokreta već bi iz dubina društva na površinu povukla bijes i nezadovoljstvo koje se gomilalo godinama prije pandemije u najširim slojevima društva. Ovo je idealna ilustracija kapitalističke logike “života od danas do sutra”. Iz ovoga možemo zaključiti da je antivakserski pokret nusprodukt kapitalističkog sistema koji se guši u sopstvenim proturječnostima i diskreditovanog u očima običnih ljudi.

Kriza sistema

Iza nas je decenija globalne ekonomske krize kapitalističkog sistema. Ovu krizu širom svijeta prate mjere štednje, pad životnog standarda za većinu radnih ljudi i rast socijalne nejednakosti. Politike štednje i održavanja profitnih stopa koje provode kapitalističke vlade dovode do masovnih pokreta otpora. Ovi pokreti su nalazili izlaze u usponu lijevih reformističkih pokreta kao što je Siriza u Grčkoj, Podemos u Španiji ili uspon Korbina u Britaniji. Nažalost ograničenost vođstva ovih političkih formacija na reformističke politike i okvire kapitalizma doveli su do poraza i demoralizacije. Ekonomsku krizu kapitalizma uvijek prati klasna polarizacija i pojava različitih desnih, populističkih pokreta koji zavodeći mase pokušavaju sprovesti svoju reakcionarnu politiku. Primjeri toga su bivši američki predsjednik Donald Tramp i aktuelni brazilski predsjednik Žair Bolsonaro. Odlika ovih političkih figura je naglašena antiestablišmentska i antielitistička demagogija protiv liberalnih predstavnika kapitalističke klase, iako i oni sami pripadaju vladajućoj klasi. Ove ideje reflektuju masovno nezadovoljstvo različitih slojeva društva pogođenih ekonomskom krizom. Zato ne treba da čudi što su antivakserske teorije dobile zamah u okolnostima krize, pandemije i sve većeg nepovjerenja u političke elite i državne institucije. Takođe, većina običnih ljudi je potpuno otuđena od ideje i mogućnosti da se stvari poprave, pogotovo parlamentarizmom i “demokratskim” izborima. Odbijanjem cijepljenja stvara se iluzija da se time pruža otpor vladajućoj klasi, a u stvari se omogućava širenje i pojava zaraznijih i smrtonosnijih mutacija virusa. U ovome odgovornost snose radničke i sindikalne vođe. Vođstva sindikata su pratile svoje vladajuće klase u provođenju protuepidemisjkih mjera, ali nisu u značajnoj mjeri zahtijevali da se te mjere sprovode i u onim sektorima ekonomije koji su ostali da rade uprkos pandemiji i širenju bolesti. Takođe nisu se angažovali kampanjama za vakcinaciju niti zahtijevali od vladajuće klase da sprovodi ozbiljniji proces vakcinacije onoga trenutka kada su vakcine bile dostupne. Takva politika i borba bi privukla dio zbunjenih pristalica antivakserskog pokreta, posebno pripadnika radničke klase. Sa druge strane, masovne radničke partije sa marksističkim revolucionarnim programom bi kanalisale opravdano nezadovoljstvo i nepovjerenje u kapitalistički sistem i njegove institucije ka suštinskim promjenama društvenih odnosa i idejama revolucije.

U posljednje vrijeme širom svijeta, kao i na jugoslovenskom prostoru vidimo antivakserske skupove koji se nazivaju “festivalima slobode”. Glavni zahtjevi ovih protesta idu od ukidanja protuepidemijskih mjera, odbijanja imunizacije pa do otpora uvođenju kovid propusnica. Ovi protesti okupljaju mahom ljude sa desnog političkog spektra, pripadnike sitne buržoazije, lumpenproleterske elemente, zbunjene pripadnike radničke klase i marksistički neprofilisane ljevičare. Jedan od argumenata pristalica antivakserskog pokreta je “pravo na izbor” i to kako je obavezna vakcinacija kršenje ljudskih prava. Međutim, ovaj argument je potpuno besmislen. Masovna vakcinacija i ostale mjere u cilju suzbijanja pandemije su interes čitave društvene zajednice i progresivne su čak i kada ih uvodi kapitalistička država jer interes društva u cjelini ima prednost nad individualnom “slobodom izbora” koju histerično zagovaraju pripadnici antivakserskog pokreta, pogotovo ako te “slobode” predstavljaju opasnost za zdravlje. Ovaj ekstremni individualizam i insistiranje na isključivo individualnim pravima u snošenju posljedica je potpuno reakcionaran i stran idejama solidarnosti i kolektivne odgovornosti radničke klase. Vodeća lica tog pokreta u potpunosti stoje na strani kapitalizma i ne pada im na pamet da govore o tome kako je privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ključni uzrok nemogućnosti efikasne borbe protiv pandemije.

Izvor: Stipe Majic - Anadolu Agency

Interes radnih ljudi, koji predstavljaju većinu stanovništva, je brzo i efikasno zaustavljanje pandemije, širenja i mutacija virusa. Time se omogućava ne samo spriječavanje oboljevanja od KOVIDA-a 19 već i normalizacija usluga javnog zdravstva koje je poremećeno pandemijom. Dugotrajna zaključavanja i izolacija dovodi i do psihičkih bolesti kao što je pojava depresivnosti i anksioznosti. Ako stvar pogledamo i sa ekonomske tačke gledišta, račune izazvane pandemijom platiće radnička klasa dok će bogati iskoristiti priliku da se još više obogate na siromaštvu masa. Posljedice već vidimo u smanjenju ekonomske aktivnosti, nestašicama i talasima poskupljenja osnovnih životnih namirnica. Zato naša pozicija mora proizaći iz potreba i interesa radničke klase u zaustavljanju virusa koji se može zaustaviti jedino obaveznom i masovnom vakcinacijom i epidemiološkim mjerama za spriječavanje širenja zaraznih bolesti.

Ako konkretno pogledamo način borbe većine kapitalističkih država sa pandemijom, moramo zaključiti da su metode nedovoljne i u većini slučajeva djelimične, tako da nije iznenađujuće da takve mjere nailaze na skepsu i odbijanje dijela populacije. Balansirajući između očuvanja profita kapitalista, nezatvaranja proizvodnje u neesencijalnim sektorima ekonomije i zdravstvene zaštite stanovništva, kapitalističke vlade se odlučuju da se vode interesima profita. Ovakvo nošenje sa pandemijom je koštalo milione nedužnih života. Proturječne epidemiološke mjere, nepoštovanje medicinske struke i mjere koje najviše pogađaju sitnu buržoaziju, radničku klasu i najsiromašnije slojeve stanovništva izazivaju bijes i masovno nezadovoljstvo koje se izražava kroz različite, čak i reakcionarne kanale kao što su antivakserski protesti ili protesti protiv nošenja zaštitinih maski ili čak negiranja opasnosti virusa. Vidimo i primjer Austrije u kojoj su vlasti prije samo nekoliko mjeseci najavljivale “kraj” pandemije i prekinule sa skoro svim naporima za vakcinacijom, čak su ukinuta ograničenja za vakcinisane ljude, da bi nakon toga došlo do potpunog zatvaranja zemlje i najave obavezne vakcinacije od februara 2022. godine. Veći broj kapitalističkih vlada je nakon neuspjelog pokušaja da kampanjama apeluje na vakcinisanje, počeo uvoditi kovid propusnice. Ovo je pokušaj vlada da izbjegnu uvođenje obavezne i masovne vakcinacije kako dio glasačke baze, koju čine svi nezadovoljni reakcijom na pandemiju, ne bi okrenuli protiv sebe.   Iako će ove propusnice na neki način natjerati dio skeptika da se vakcinišu, u isto vrijeme izazivaju podjelu među radničkom klasom između vakcinisanih i nevakcinisanih. Poseban problem predstavljaju neodgovorni zdravstveni radnici koji se protive cijepljenju čime doprinose jačanju antivakserskog pokreta. Tome treba dodati i profitnu logiku farmaceutskih kompanija iza proizvodnje i distribucije vakcina i drugih lijekova. Saga oko javno finansirane proizvodnje vakcina protiv koronavirusa i kasnijeg mešetarenja distribucijom istih, izaziva opravdanu skepsu u sve institucije vladajuće klase.

Pristalice antivakserskog pokreta tvrde da se bore protiv farmaceutske industrije, u stvarnosti njihove ideje i zahtjevi su dobrodošle farmaceutskim kompanijama jer produžavanjem pandemije mogu im samo povećati profite. Protekcionističke mjere država EU koje ne dopuštaju distribuciju kineskih i ruskih vakcina na svoju teritoriju idu u prilog tome da efikasna borba protiv pandemije i zaštita stanovništva postanu sekundarna stvar, a iznad su ekonomski i politički interesi. Vidimo da su privatna svojina i nacionalna država prepreke za globalne izazove čovječanstva i kako onemogućavaju efikasno zadovoljenje zdravstvenih i životnih potreba društva.

Mi živimo u periodu poznog kapitalizma. Da je progresivna uloga kapitalizma završena, govori nam očigledna nemogućnost razvoja proizvodnih snaga uprkos impresivnom razvoju sredstava za proizvodnju. Obzirom da se kapitalistički sistem nalazi u ćorsokaku do kojeg dovode proturječnosti ugrađene u sam način kapitalističke proizvodnje, to podrazumijeva da daljnji razvoj nauke ugrožava privilegovanost pojedinaca koji posjeduju kapital. Dakle, imamo kapitalizam u krizi koji suzbija razvoj proizvodnih snaga do mjere da dovodi do pitanja ekonomski a time i politički poredak zasnovan na njemu. Ponovno oživljavanje skoro srednjovjekovnih, mističnih i nenaučnih ideja nastalih prije doba prosvjetiteljstva jedan su od simptoma kočenja razvoja proizvodnih snaga i potencijala čovječanstva. Kapitalizam se nasilno održava mjerama štednje koje pogađaju upravo veliku većinu čovječanstva. Opustošeni zdravstveni sistemi, gomilanje rezervne radne armije, izbjegličke krize i posrednički imperijalistički ratovi su danas svakodnevnica a nova otežavajuća okolnost je i pandemija KOVIDA-a 19. Na pitanje zašto se ovo dešava, iz tabora teoretičara zavjere, nude se svakojaki odgovori a najmanje naučni. Ovakve okolnosti su ujedno i povoljna klima za nove teorije zavjere, pseudo nauku, tzv. alternativnu medicinu i ostale nenaučne pristupe kojim smo svjedoci posljednjih pola vijeka.

U socijalističkom društvu planske ekonomije i društvenih odnosa koji služe da zadovolje potrebe ljudi, pandemija bi vrlo brzo bila zaustavljena. Planska vakcinacija širom svijeta, a ne skladištenje vakcina koje rade bogate kapitalističke države, bi vrlo brzo planetu vratila u normalnost. Socijalistička kooperacija na svjetskom nivou, zasnovana na planskoj proizvodnji, omogućila bi izgradnju infrastrukture za zaštitu od pandemija i ostalih prirodnih nepogoda, osigurala bi mogućnost funkcionisanja vitalnih društvenih funkcija bez masovnog ugrožavanja zdravlja. Tako nešto ne možemo očekivati u kapitalizmu, u samrtničkoj krizi, koji se rukovodi prije svega profitom i privatnim interesom po cijenu masovnog uništavanja života. Čovječanstvo mora imati na umu da je pojava smrtonosnih virusa prirodna stvar i da će se prije ili kasnije pojaviti neki drugi virus, možda daleko smrtonosniji, sa daleko većim izazovima za suzbijanje.

U socijalizmu ne bi bilo mjesta za nepovjerenje u društvene institucije jer one ne bi bile otuđene od običnih radnih ljudi već pod njihovom demokratskom kontrolom. Farmaceutska industrija bi takođe bila pod demokratskom kontrolom društva i proizvodila bi lijekove transparentno za dobrobit cjelokupne populacije.  Za socijalističko društvo bi današnje reakcionarne ideje za koje smo mislili da su davno iščezle, kao i za raznovrsne teorije zavjere, bila samo bila tragikomična i nesrećna stvar prošlosti.