Postoji mnogo iluzija o Džou Bajdenu, pa čak i među ljevicom. Ali iako on nije otvoreno rasistički nastrojen i zloban kao Donald Tramp, svakako nije prijatelj radnom narodu. On predstavlja onaj isti brutalni, tlačiteljski sistem američkog kapitalizma, kao i njegov prethodnik. U ovom članku, odgovaramo na osam laži o „Ujaku Džou“: vodećem predstavniku američkog imperijalizma.

Mit o Džou Bajdenu 
 Foto: Gage Skidmore

U aprilu, Džo Bajden je obilježio 100 dana boravka u Bijeloj kući. Njegovo „državničko“ predsjedništvo zaslužilo je podršku glasnika establišmenta širom svijeta.

„Samouvjereno američko globalno rukovodstvo, zasnovano na oživljenom prosperitetu i multilateralizmu, vraća se. Bajden Ameriku čini ponovo velikom, mnogo više nego što je to Tramp radio“,prenosi liberalni britanski “Obzerver”.

Međutim, Bajden ne samo da ne upravlja tom novom erom prosperiteta, nego samo želi da spasi kapitalistički sistem od egzistencijalne krize, ne riješavajući pritom niti jedan od temeljnih problema koji nesnosno pritišću radnike i omladinu u SAD i u svijetu.

I dok je on možda ljubazniji po pitanju državnih pitanja od svog prethodnika; brutalna, eksploatatorska, rasistička priroda američkog kapitalizma ostaje nepromijenjena s Bajdenom na vlasti – kao što je to on i sam obećao bogatim donatorima u svojoj izbornoj kampanji.

Ovdje ćemo se baviti sa čestim mitovima i zabludama o Bajdenu, i pritom razotkriti kakav je „Ujak Džo“ zapravo.

1) „On ima radikalan, progresivni ekonomski program“

Bajden je inicirao “novi smjer“ (potvrđeno na nedavnom sastanku G7 u Kornvolu), po kojem vladajuća klasa širom svijeta troši odozgo da bi izbjegla društvene erupcije odozdo usred pandemije KOVID-19.

Ovo je prava svrha njegove multi-trilijarderske agende „Izgradimo ponovo bolje“, koja je dobila laskava poređenja sa programom potrošnje Frenklina D. Ruzvelta „Novi dogovor“ (New Deal) , koji je za cilj imao da stabilizuje američki kapitalizam tokom Velike depresije.

Tri glavna dijela Bajdenovog programa su Američki program pomoći, koji uključuje subvencije, poreske olakšice i dodatno finansiranje domaćinstava, malih biznisa i socijalnih službi (1,9 biliona dolara); Američki program zapošljavanja, da se obnovi raspadajuća infrastruktura (2 biliona dolara); i Američki program za porodicu, da se uloži u brigu o djeci, obrazovanje, povlastice za nezaposlene i zdravstvo (1 bilion dolara).

Mit o Džou Bajdenu 
 Foto: Gage Skidmore

Za tih ukupnih 7 biliona dolara platiće se kombinacijom prihoda od poreza i masivnog štampanja novčanica iz američke riznice.

Ovo je zasigurno povelik niz mjera potrošnje, a milioni domaćinstava će nesumnjivo biti zahvalni za stimulativne čekove i poreske olakšice tokom pandemije, koji su im jedva pomogli da se ne uguše.

Ali taj nalet trošenja zapravo je započeo pod prethodnom upravom, sa Zakonom o pomoći usljed koronavirusa od 2,3 biliona dolara, olakšice i ekonomske bezbjednosti (CARES) u martu 2020. godine, dopunjenim sa 900 milijardi dolara i donesenim u decembru 2020. godine, koji je obezbijedio šeme za neplaćeno odsustvo i podršku za zatvorene sektore ekonomije tokom karantina.

Donald Tramp nije poznat po svojoj darežljivosti. Ali bez obzira na to ko sjedi u Bijeloj kući, bilo je očigledno, iz perspektive kapitalističke klase, da će država biti prisiljena da interveniše da bi spriječila da cijela ekonomija bankrotira tokom pandemije.

U suprotnom, ogromno siromaštvo koje bi bilo posljedica toga bi značilo da će se „vilama krenuti na sam kapitalizam“, da citiramo Fajnenšl tajms.

Situacija je i dalje nesigurna, a Bajdenu se ne žuri da se vrati vjerovanju u fiskalnu odgovornost i izbalansirani budžet, koji bi prijetili ekonomskoj obnovi SAD-a.

Trebalo bi naglasiti da je ovaj puni plan od 7 biliona dolara nešto kao početna ponuda, koju će republikanska opozicija dalje spuštati nagodbama. Ali u kom god obliku da se ovaj zakon donese, problem je što u kapitalizmu nema besplatnog ručka (odnosno stimulativnih čekova).

Dok Bajdenov Američki program pomoći možda izbjegne apokaliptični scenario kratkoročno gledano, on stvara probleme za sistem na dugoročnom planu.

Ekonomisti već upozoravaju na „stagflaciju“ poput one iz 1970-ih, s obzirom na inflacijske pritiske koje je stvorilo Bajdenovo trošenje, zajedno sa niskim nivoom produktivnosti američke radne snage i rizikom da će novi sojevi KOVID-19 produžiti pandemiju.

Pa iako su Bajdenove mjere trošenja značajne, nisu dovoljne. Njegov plan infrastrukture (koji se zbog bilo kog razloga može dovesti u pitanje republikanskim sabotažama) namijenio je 300 milijardi dolara godišnje – za šta Američko društvo građevinara kaže da nije dovoljno ni za održavanje postojeće infrastrukture, a kamoli za njeno unapređivanje.

Takođe postoji i protekcionistička strana ovog plana, zbog državnih subvencija koje se koriste za održavanje kompetitivnosti američkih firmi (izvoz nezaposlenosti u inostranstvo), i stotina milijardi dolara za podupiranje američkog lanca snabdjevanja, čime se pomaže da se SAD odvoje od Kine.

Namijenjeno je 120 milijardi dolara za istraživanje i razvoj ključnih tehnologija kao što su vještačka inteligencija i kvantno računanje, da bi se izbjeglo da Kina nadmudri SAD. Ono što ovo zapravo razotkriva je činjenica da privatni kapital neće ulagati u takva istraživanja, nego će radije parazitski posmatrati istraživanja koje finansira država, pa će ih na kraju iskoristiti i pobrati plodove.

U međuvremenu, primarni cilj Američkog programa za porodicu je da subvencioniše brigu o djeci tako da se roditelji mogu vratiti na posao nakon pandemije i početi stvarati profit šefovima. Ali očigledno nedostaju mnoge bitne reforme koje porodice stvarno trebaju.

Na primjer, Bajden je neprimjetno pogazio predizborno obećanje da će podržati poništavanje 10.000 dolara studentskih dugova po osobi. Takođe je odbio pozive da poništi do 50.000 dolara duga po osobi putem izvršnog naloga. Ove mjere – prvenstveno upućene omladini koja podržava Bernija Sandersa – stavljene su pod tepih.

Takođe nema ništa ni od minimalne plate od 15 dolara po satu obećavane u predizbornoj kampanji, uprkos tome što inflacija velikom brzinom izjeda plate. U međuvremenu, moratorijum na deložacije treba da se završi 30. juna, nakon sudske presude da bi svako dalje produžavanje bilo „neustavno“. Postojala je nada da bi Bajdenovi planovi sa stimulusima mogli sadržati neko dalje produžavanje, ali umjesto toga samo su izdvojili 30 milijardi dolara za dodatna sredstva u programe olakšica za stanarine u hitnim slučajevima.

Istinski radikalan, progresivni ekonomski program bi zasigurno otpisao neplaćene kirije obračunate tokom pandemije, koje milione običnih Amerikanaca košta mnogo, iako ništa nisu skrivili. Umjesto toga, Bajden je stao na stranu stanodavaca, a to za posljedicu ima to da bi uskoro mnoge porodice mogle biti istjerane na ulicu.

I uprkos tome što je pandemija koronavirusa razotkrila žalosno stanje američkog zdravstvenog sistema, Bajden je čvrsto odbio uzeti u obzir istinski besplatno i univerzalno zdravstvo. Umjesto toga, on će se jednostavno malo igrati sa Obaminim Zakonom o pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti. To je uprkos tome što sve veći dio američkog stanovništva u nedavnim anketama preferira sistem „jednog uplatitelja“ u odnosu na trenutni model (36% u poređenju sa 26%).

Dok milioni američkih radnika jedva plaćaju zdravstvenu pomoć i osiguranje, a još više miliona njih nema nikakvo osiguranje, Bajden se odlučio da ignoriše ove nevolje zarad dobrobiti osiguravajućih kompanija i bogatih privatnih medicinskih posrednika.

Bajdenove mjere potrošnje pokazuju parazitsku prirodu američkog kapitalizma, kojeg izdržavaju samo čelična pluća javnih finansija, i koji je nemoćan da podmiri osnovne društvene potrebe: poslove, domove, obrazovanje, brigu o djeci i zdravstvo.

2) „On se zalaže za potlačene“

Nakon četiri godine reakcionarnog šoviniste Donalda Trampa, potlačene grupe u SAD i svijetu su zasigurno odahnuli nakon Bajdenove inauguracije. Ali dok se Bajden hvali svojom (pretjeranom) podrškom za ljudska prava, i time što je bio zamjenik prvog crnog predsjednika ove države – kao i pomirljivim tonovima u vezi pokreta „Životi crnaca su važni“ (BLM)–ali kakva su njegova prava djela?

Početak Bajdenove karijere je mutan. Kao senator u Delaveru, Bajden je podržavao segregacioniste protiv „basinga“ – mjeri integracije u kojoj se djeca prebacuju izvan njihovih lokalnih područja da bi bilo više različitih rasa u školama.

Efikasnost basinga i dalje je kontroverzna, ali Bajden joj se toliko žestoko protivio (iz „pragmatičkih razloga“, da ne bi uvrijedila bijele glasače iz predgrađa) da je čak i organizator KKK, a kasnije i lider većine demokratskog senata Robert Bird, navodno mislio da je pretjerao.

Bajden je takođe napisao Zakon o kriminalu iz 1994. godine, koji je doveo do masovnog zatvaranja pretežno crnaca i Latinoamerikanaca, zakona kojeg je branio još 2016. godine zbog „obnavljanja američkih gradova“. I dosljedno je podržavao katastrofalni „Rat protiv droga“, koji je opet doveo do masovne smrti i zatvaranja uglavnom mladih crnaca i Latinoamerikanaca iz radničke klase.

Dok je Bajdenov kabinet slavljen kao „najraznovrsniji ikada“, kao što smo vidjeli u prošlosti sa ljudima kao što su Kolin Pauel i Kondoliza Rajs, ključno pitanje nije boja nečije kože, nego ko predstavlja koje klasne interese.

Pored „super-policajca“ zamjenice predsjednika Kamale Heris – čija postignuća kao javne tužiteljke u Kaliforniji uključuju držanje nevinih ljudi u zatvoru, branjenje smrtne kazne, i zaštitu policajaca koji su počinili ubistva – dosije probranih kriminalaca u Bajdenovom kabinetu uključuje ljude poput Lojda Ostina Trećeg. Prvi crni ministar odbrane je takođe član odbora vojno-industrijske kompanije Rejtion, koja je napravila ogroman profit prodajom bombi Saudijskoj Arabiji za rat sa Jemenom.

Bajdenova istorija sa pravima žena i LGBT populacije je takođe veoma sumnjiva. Tokom svoje političke karijere, protivio se pravu na abortus u različitim mjerama, žaleći se tokom poznatog sudskog slučaja Ro protiv Vejda iz 1973. godine da ne vjeruje da „jedino žena ima pravo da kaže šta će se desiti sa njenim tijelom“.

1981. godine, donio je „Bajdenov amandman“, kojim se zabranjuje američka pomoć za biomedicinska istraživanja vezana za abortus. I nastavlja da podržava Hajdov amandman, koji spriječava da novac Medik ejda finansira abortus „osim ako je trudnoća posljedica silovanja, incesta ili ugrožava život žene“.

Pritom ne spominjemo razne navode o Bajdenovom neprimjerenom ponašanju prema ženama, uključujući tvrdnje Tare Rid da ju je napao dok je bila 23-godišnja pomoćnica osoblja 1993. godine. Njegova buduća potpredsjednica Heris rekla je da je „vjerovala“ ovim tužiocima, ali bi prepustila Bajdenovoj savjesti da li će priznati ili učiniti bilo šta povodom toga. Nije uradio nijedno ni drugo.

A u odvratno ciničnom prikazu ujedinjenja establišmenta, Bajdenovo Ministarstvo pravde takođe je pokrenulo tužbu za klevetu koju je bivši predsjednik Tramp pokrenuo protiv jednog pisca koji ga je optužio za seksualno zlostavljanje. Konačno, Bajdenovo ministarstvo je pristalo da „energično brani“ vjersko izuzeće od zakona o ljudskim pravima, koje bi omogućilo školama koje finansiraju savezni organi da diskriminišu LGBT djecu.

Ukratko, Bajdenova podrška društvenoj pravdi su prazne riječi. Njegova politička karijera ga razotkriva kao aparatčika rasističkog, seksističkog i homofobnog kapitalističkog sistema – a njegova lična uvjerenja pripadaju nekom drugom vijeku.

3) „On pravi reformu policije“

Nakon brutalnog ubistva Džordža Flojda od strane policajca Dereka Šovina prošlog ljeta, Bajden je obećao hitnu akciju i stvaranje nacionalne policijske komisije za nadzor u prvih 100 dana od kako postane predsjednik.

Ovo bi, naravno, bilo bezubo tijelo i prazan ustupak s namjerom da kanališe kipući bijes koji je održavao prošlogodišnje proteste BLM-a u sigurne vode. Međutim, čak ni ovo obećanje nije ispunjeno.

Mit o Džou Bajdenu 
 Foto: Singlespeedfahrer

Bajden je priznao da je stvaranje komisije ostavio po strani da bi se zadržao fokus na Dekretu o pravdi za Džordža Flojda u radu policije, za koji je obećao da će postati zakon na godišnjicu smrti njegovog imenjaka (25. maja 2021.) i da će se postarati za veću odgovornost policije. I ovaj rok je dolazio i prolazio, a ovaj Dekret još uvijek čeka u Senatu.

U međuvremenu, policijska ubistva pod Bajdenom se i dalje dešavaju (uprkos pandemiji koja je milione ljudi držala u zatvorenom); 406 ubistava od januara u vrijeme pisanja ovog članka. Promjena osoblja u Bijeloj kući nije napravila nikakvu značajnu razliku.

Među žrtvama je i 13-ogodišnji Latinoamerikanac, Adam Toledo, koji je upucan 29. marta nakon što je podigao prazne ruke u vazduh. I samo nekoliko milja od suđenja za policijsko ubistvo Džordža Flojda, mladog crnca, Dantea Rajta je ubila policija tokom zaustavljanja saobraćaja u Mineapolisu. I dan nakon što je Šovin proglašen krivim za ubistvo, 40-godišnji crnac Endru Braun ustrijeljen je dok je bježao u svom automobilu.

Kao što smo rekli tokom protesta BLM-a prošle godine, policijski rasizam, brutalnost i ubistva nisu pojedinačni slučajevi. Čitav američki aparat za provođenje zakona truo je do srži, s obzirom na njegovu ulogu naoružanog branioca eksploatatorskog, rasističkog američkog kapitalističkog sistema.

I sam Bajden je sastavni dio ovog podlog državnog aparata. Kao što je pomenuto, njegovo naslijeđe uključuje katastrofalni Zakon o zločinu iz 1994. godine i Rat protiv droga. A njegov najuži krug prepun je starih saveznika iz administracije Bila Klintona koji su radili na odobravanju policiji da postupaju bez zakonskih posljedica.

Američki radnici i omladina, koji će postići pravu pravdu za žrtve policijskog nasilja samo na osnovu svoje snage, mobilizacije i organizacije, moraju se oglušiti na Bajdenov primamljivi govor o policijskoj reformi.

4) „Ukinuo je Trampovu imigracionu politiku – nema više djece u kavezima!“

Malo šta se suštinski promijenilo u pogledu američke imigracione politike za vrijeme Bajdena, čija je administracija samo u martu uhapsila 170.000 migranata na granici.

To je najveći broj u zadnjih 15 godina i uključuje hiljade djece bez pratnje koja su strpana u „skladišta“, gdje su pod ozbiljnim rizikom od zaraze korona virusom. Bajdenova administracija je čak ponovo otvorila ustanovu iz Trampove ere za djecu bez pratnje u mjestu Karizo Springs u Teksasu.

Slike prokrijumčarene u spoljni svet prikazuju„čahure“ namijenjene za 32, a u kojima se nalazi čak 600 djece. Često se drže u zatočeništvu i do dvije nedjelje, bez redovnog pristupa osnovnim potrebama poput tuša i četkice za zube. Ova bešćutna politika nije iznenađujuća s obzirom na Bajdenovu ulogu u organizovanju masovnih deportacija pod Obaminom administracijom, koja je prva uvela politiku zatvaranja migranata u kaveze.

Daleko od toga da je obuzdana, zloglasna agencija za imigraciju i carinu (ICE) potpisala je unosne nove ugovore u vrijednosti od 260 miliona dolara sa privatnim zatvorskim firmama za održavanje svojih pritvorskih objekata. Ovi ugovori uključuju prijedlog da se pritvorenici prisiljavaju da obavljaju robovske poslove za „1 dolar dnevno“ – što je jednako ropstvu.

Potpredsjednica Heris je jasno stavila do znanja kakav je stav nove administracije prema imigraciji tokom nedavnog trodnevnog diplomatskog putovanja u Gvatemalu, El Salvador i Honduras, otvoreno upozoravajući potencijalne migrante: „Ne dolazite. Ne dolazite… Sjedinjene Države će nastaviti da sprovode naše zakone i štite naše granice“.

Bajdenovo Ministarstvo pravde čak je preuzelo na sebe da zastupa bivše članove Trampove administracije, koji se suočavaju sa tužbama za štetu nanesenu politikom razdvajanja porodica.

Daleko od promjene kursa, Bajdenova administracija nastavlja da diskriminiše, muči i protjeruje očajne žrtve siromaštva, nasilja i imperijalizma, koje rizikuju svoje živote na graničnim prelazima da bi imali bolji život.

5) „On će se boriti protiv klimatske krize“

Jedna od prvih stvari koje je Bajden uradio nakon što je postao predsjednik je ponovno pridruživanje Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama, kojeg je Donald Tramp napustio. U njegovom planu infrastrukture su takođe istaknuti podsticaji za upotrebu zelene energije, električnih vozila i obnovljivih resursa, uz 282 milijarde dolara namijenjenih za razvijanje mjera za odgovor na klimatske promjene u toku naredne decenije.

Ali tu sumu bi trebalo ulagati svake godine, od strane svake vlade, da bi se ispunio skromni cilj Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama da se ovog vijeka globalno zagrijavanje ograniči na 2 stepena Celzijusa.

Mit o Džou Bajdenu 
 Foto: Georgetown Journal of International Affairs

Pored toga što nisu sposobni za ovo, imperijalistički interesi podupiru Bajdenovu politiku o klimatskim promjenama, koje imaju za cilj da nadmaše Kinu u upotrebi ekološke tehnologije i Rusiju u upotrebi prirodnog gasa. I iako Bajden traži odlaganje novih zakupa za razvoj fosilnog goriva na javnim zemljištima i vodenim površinama, to nije odobreno na sudovima.

Moguće je da će Bajdenova politika biti blagoslov za velike zagađivače i naftne magnate. Kako FT objašnjava: „Demokrati, zajedno s umjerenim dijelom ekološkog pokreta, zapravo spašavaju američku industriju fosilnog goriva od pregrađivanja i hiperprodukcije“.

Ovo je zahvaljujući Bajdenovom neprestanom entuzijazmu prema prirodnom gasu, za kojeg su naftni kapitalisti u dobrom položaju da iskoriste kroz ekološki katastrofalan proces frakturiranja (fracking), koje Bajden takođe podržava. Skretanjem fokusa, industrija je uspjela da stabilizuje svoj profit.

Dalje, uprkos obećanju da će eliminisati državne subvencije korporacijama za fosilna goriva kako bi pomogle u finansiranju infrastrukturnog programa, ove kompanije će nastaviti da prikupljaju milijarde svake godine kroz implicitne subvencije.

Ovo pomaže da se objasni zašto je indeks istraživanja i proizvodnje nafte i gasa S&P porastao za oko 35 procenata nakon Bajdenove inauguracije, uprkos njegovoj samoproglašenoj posvećenosti borbi protiv klimatskih promjena. Jasno je da ga zagađivači više vide kao saveznika, a ne kao prijetnju.

Zajedno sa Obamom, Bajden je nadgledao najbrže širenje proizvodnje nafte u istoriji SAD. Okružen je zagovornicima industrije fosilnih goriva, uključujući sekretara za energetiku Ernesta Moniza, koji je bio u odboru jedne od energetskih kompanija u Americi koja je najviše odgovorna za zagađenje, Saudern Kompani sa sjedištem u Džordžiji.

Monizova kompanija, Enerdži fjučurs inišijativ (EFI), je sprovela istraživanje koje je platila Južnokalifornijska naftna kompanija (SoCalGas), zbog tog istraživanja im je prijetila tužba zbog korišćenja novca potrošača za suprotstavljanje klimatskim politikama.

Stoga nije iznenađujuće da je, uprkos blokadi istaknutog projekta cjevovoda KistoneXL (koji je ionako očigledno propao), Bajden odbio zaustaviti izgradnju preko 20 novih projekata, uključujući liniju 3 i pristupne cjevovode Dakote.

Uprkos tome što je Bajden klimatske promjene učinio jednim od glavnih tema za raspravu na nedavnom sastanku G7 (jedan od „tri C“ uz KOVID-19 i Kinu), one su posljednja rupa na svirali u predstavljanju zahtjeva američkog kapitalizma, koji je organski nesposoban da riješi ovo pitanje.

6) „On vodi kampanju protiv KOVID-19“

Trampovo nepromišljeno odbijanje da ozbiljno shvati pandemiju za posljedicu je imalo to da su SAD teško pogođene virusom KOVID-19, sa najvećim zvaničnim brojem umrlih na svijetu, sada preko 600.000.

Uprkos sporom početku, u SAD je sada dato 306 miliona doza vakcine, mada se čini da Bajden neće uspjeti da ostvari cilj da 70% odraslih Amerikanaca dobije barem jednu dozu do 4. jula.

Ali dok stvari napreduju na domaćem terenu, Bajden je bio glavni igrač odvratnog spektakla vakcinacijskog nacionalizma, nastavljajući Trampov fokus na ponovno otvaranje američke ekonomije po svaku cijenu, umjesto na riješavanja ove globalne krize.

Mjesecima su SAD sjedile na desetinama miliona doza viška, uključujući zalihe vakcine AstraZeneka, koju FDA tek treba da odobri.

Bajden je ignorisao molbe svojih evropskih saveznika da se odrekne dijela viška američkih zaliha da bi pomogli u borbi protiv hroničnih nestašica, ranije tokom godine.

Predsjednik je takođe nastavio politiku „rata“, koju je uspostavio Tramp, da bi se stavio embargo na izvoz KOVID-19 proizvoda. Ovo je izazvalo pustoš u globalnim kanalima proizvodnje i snabdijevanja vakcina i primoralo zemlje pogođene korona virusom, poput Indije, da javno mole za spas.

Uprkos tome što je nedavno iznio okvirni prijedlog da treba da se ukine zaštita intelektualne svojine nad vakcinama protiv KOVID-19, Bajden je mjesecima nastavio da koristi američki veto nad Svjetskom trgovinskom organizacijom da odbaci ovu mjeru.

Ovo odražava pritisak kapitalista velikih farmaceutskih kompanija, koje gomilaju bogatstvo na američkim vakcinama. Posljedica je da milijarde ljudi u siromašnim zemljama ostaju nevakcinisani, pretvarajući ih u plodno tlo za nove sojeve. To uključuje vrlo zarazni Delta soj, koji prijeti oporavku u Sjedinjenim Državama, jer je povezan sa 10 posto novih slučajeva KOVID-19 u ovoj državi.

Bajden blago mijenja svoj pristup jer dobit velikih farmaceutskih kompanija nije važnija od prijetnje čitavom kapitalističkom sistemu ako se ne izbjegnu dalja izbijanja epidemije.

Takođe, dok je Bajden obećao da će donirati 500 miliona doza siromašnim zemljama, to je uglavnom bio odgovor na vakcinacijsku diplomatiju Kine i Rusije, koje su Sinovak i Sputnjik V koristile kao oblik uticaja da bi ojačale svoje saveze. I u G7 su zajedno odlučili da obezbijede manje od 10% doza potrebnih za borbu protiv KOVID-19 širom sveta.

Daleko od toga da izvodi svet iz duge noćne more pandemije, Bajden pomaže u odugovlačenju ove zdravstvene katastrofe, vrlo vjerovatno za nekoliko narednih godina.

7) „On ima razumnu vanjsku politiku – nema više vatre i bijesa“

Svaka nada da će Bajden voditi politiku „mira, ljubavi i razumijevanja“ sa američkim rivalima je propala. Njegov stav o Kini, ako išta drugo, predstavlja krutost.

I dalje smo svjedoci propasti globalizacije i porasta protekcionizma, koji je već́ bio u započeo, ali ga je ubrzao KOVID-19.

Rivalstvo između SAD-a i Kine je srž ovog procesa. Zapravo, on podupire cjelokupnu agendu „Izgradi bolje“, što je djelomično pokušaj sustizanja Kine, koja se brže vratila iz pandemije od zapadnih rivala.

Mit o Džou Bajdenu 
 Foto: David Starkopf

Relativni pad američkog imperijalizma, uspon Kine i neumoljivo klizanje ka politikama „obogalji svog bližnjeg“ imaće depresivan uticaj na cjelokupnu svjetsku ekonomiju, što će prouzrokovati ekonomska i socijalna previranja za milione ljudi.

Nezavidan položaj američkog kapitalizma na svjetskoj sceni značio je da Bajden nije bio u stanju da postigne jedinstveni front na G7. Imperijalisti sve više paze na svoje uskogrudne, nacionalne interese.

Na drugim mjestima, Bajden nastavlja krvavi put američkog imperijalizma, iako bez Trampove teatralnosti. Na primjer, nedavno je ponovo je utvrdio svoju dugogodišnju podršku izraelskom pravu na „samoodbranu“ nakon što su Izraelske odbrambene snage (IDF) pokrenule seriju smrtonosnih vazdušnih napada na Gazu.

I uprkos upozorenju Saudijske Arabije da će okončati „svu američku podršku ofanzivnim operacijama u ratu u Jemenu, uključujući i aktuelnu prodaju oružja“ ako se broj civilnih žrtava nastavi povećavati, do sada nije učinjeno ništa.

Dalje, Bajden je održao opake ekonomske sankcije protiv Kube, uključujući sve nove mjere koje je uveo Tramp, a prethodno je podržao pokušaj farsičnog puča Huana Gvajida u Venecueli, kojeg i dalje priznaje kao ’legitimnog’ predsjednika te zemlje.

Zatim je prošlog mjeseca Bajden odobrio svoju prvu vojnu akciju: vazdušni napad u istočnoj Siriji, navodno protiv „militantnih grupa koje podržavaju Iran“, usmrtivši najmanje 22 osobe uprkos međunarodnim zakonima.

Bajdenova instrumentalna uloga u takozvanom ratu protiv terorizma i američkog NATO bombardovanja Jugoslavije pod Klintonovom administracijom znači da mu leži upravljanje varvarstvom američkog imperijalizma.

Vladajućoj klasi daleko više prija Bajden, koji stručno predstavlja ugledno lice na sastancima, nego Tramp koji je prečesto razotkrivao ružnu stvarnost.

8) „On će oporezovati bogate“

Da bi lakše finansirao svoje planove potrošnje, Bajden se obavezao da će povećati stope na najvišem nivou oporezivanja na stope iz perioda Džordža V. Buša - sa 37 na 39,6%: teško da je to radikalna mjera. Pored toga, namjerava da podigne stopu poreza na dobit sa 21 na 28%.

Međutim, kako je nedavno procurilo iz ProPablike, bez obzira na zvanične stope, najbogatiji milijarderi ne plaćaju gotovo ništa poreza (stopa od oko 3,4% od prvih 25). Isto važi i za najveće američke firme, čija je stvarna efektivna poreska stopa 11,7%: niža nego za većinu država članica EU.

I u svakom slučaju, rupe u sistemu znače da bogati neće ni osjetiti Bajdenove mjere, kako komentariše FT: „U odsustvu poreske reforme, Bajdenovi prijedlozi nude iluziju promjene“.

Čak i udvostručenje nerealizovanog poreza na kapitalnu dobit na smrt na 40 procenata (pokušaj da se zatvori rupa u izbjegavanju poreza) neće puno uticati na mlade milijardere poput Fejsbukovog Marka Zakerberga i Amazonovog Džefa Bezosa.

„Oni se i dalje mogu zaduživati zbog svog bogatstva na papiru i nadoknaditi kamate na porezu na dohodak“, piše FT. „Prema američkom vizantijskom poreskom zakonu, takve mogućnosti minimiziranja poreza su gotovo beskrajne.“

A Bajden se nada da će iskoristiti američki finansijski uticaj da održi svoje poslovanje konkurentnim, podstičući saveznike da se prilagode novom globalnom minimalnom porezu na američke korporacije putem „finansijskih destimulacija“.

Drugim riječima, namjerava da natjera druge kapitalističke zemlje da slijede njegov primjer, kako američke kompanije ne bi izgubile prednost. To nisu postupci Robina Huda, već́ imperijalističkog licemjerja.

Bezgranični kapacitet bogatih da zaplijene svoje bogatstvo i izbjegnu oporezivače znači da bi pravi progresivni program trebalo platiti eksproprijacijom besramnog bogatstva milijardera, koji su se tokom pandemije obogatili više nego ikad.

Nema podrške za Bajdena!

S obzirom na nedostatak pravog ljevičarskog rukovodstva, razumljivo je da obični radnici i mladi širom svijeta imaju određene iluzije o Bajdenu. Naročito nakon bezobzirnog, rasističkog ludila Trampove administracije.

Ne treba pominjati da su se lideri laburističkog pokreta međusobno posvađali ulizivajući se novom predsjedniku. Čak su mu i takozvani socijalisti pjevali hvalospjeve.

Ali svaki ustupak kojeg Bajden nudi sada se dodaje na račun koji će američki radnici i mladi morati da plaćaju s kamatama.

Vladajuća klasa očajničkim naporima priprema krizu titanskih razmjera da spriječe raspad sistema: to predstavljaju Bajdenove mjere potrošnje. U međuvremenu, svakodnevno varvarstvo američkog imperijalizma i državnog ugnjetavanja nastavlja se ubrzanim tempom.

Bajden obećava povratak na status quo, ali to je bilo neizdrživo još i prije pandemije. Ovo na izopačen način objašnjava izbor Donalda Trampa, za koga je 74 miliona Amerikanaca glasalo drugi put. Mnogi od njih vjeruju da je Bajden ‘namjestio’ izbore 2020. godine.

Isto tako, prošlogodišnji istorijski pokret BLM odraz je pobunjeničkog potencijala koji postoji ispod površine. Bez obzira koje akcije vladajuća klasa preduzimala, budući period biće period intenzivirane klasne borbe.

Ako ovo izbije pod Bajdenovom administracijom, on će upotrijebiti sva brutalna sredstva američke države da uspostavi red u interesima kapitalista.

Dužnost komunista i aktivista na međunarodnom planu je da razbiju sve iluzije o Bajdenu. On nije saveznik ili uzor našem pokretu, nego izabrana marioneta ubilačkog sistema, zreo za svrgavanje i koji će služiti svojim interesima do kraja.

Tekst je originalno objavljen 25. juna 2021. i možete ga naći u 22. broju štampanog izdanja Crvene kritike