U poslednjh nekoliko godina usljed zaoštravanja krize kapitalizma na globalnom nivou, veliki talas izbjeglica iz Afrike, Bliskog Istoka i Centralne Azije krenuo je ka Zapadnoj Evropi u nadi da će pronaći bolje uslove materijalne egzistencije. Zemlje iz kojih izbjeglice dolaze jesu žrtve imperijalističke dominacije putem koje se vrši masovna eksploatacija radne snage i resursa, a materijalna egzistencija velike većine ljudi popraćena je dubokom neimaštinom i ratovima.

To nagomilavanje istorijskih protivriječnosti danas kapitalizmu dolazi na naplatu i on pokazuje da  se ne može nositi sa svim elementima materijalne bijede koju konstantno generiše. Čak i najrazvijenije buržoaske zemlje, poput Njemačke, koje su se u prethodnom periodu otvorile  da prime jedan broj migranata koje će iskoristiti kao jeftinu radnu snagu, ne žele više primati nove talase izbjeglica.No, ljudi iz manje razvijenih dijelova svijeta ipak pronalaze načine da se probiju ka boljem životu.

Vladajuće klase bogatih zemalja nisu spremne da prime svakog čovjeka u nevolji jer se primarno ne vode humanitarnim principima. One moraju prema potrebama tržišta i profita kalkulisati koliko ljudi mogu zaposliti, kolika cijena najamnine smije biti, i koje sve beneficije treba pružiti, a koje ograničiti, kako bi se održale profitne stope. I dok se buržoazija ograničava na legalizam prelaza u ove zemlje kako ne bi opteretila profit, veliki broj ljudi pokušava da se probije ilegalno, i biva prebijena od strane policije i vraćena u zemlje p eriferije, ili u najgorem slučaju bivaju indirektno osuđeni na smrt tako što se utapaju ili stradaju od nagaznih mina. Kao odgovor na ovu humanitarnu krizu, a usljed nespremnosti obezbjeđivanja krova nad glavom, hrane i higijene tim ljudima, buržoazija evropskih država se okrenula stereotipima, manipulacijama i lažima usmjerenim ka izbjeglicama, kako bi na najbrutalniji način spriječila njihovu borbu za boljim životom.

Desnica je ponovo u usponu. Narodi Balkana to mogu da vide time što se kroz naše zemlje okupljaju razne fašističke organizacije koje pokušavaju da tobože zaštite' narod od „iživljavanja“ izbjeglica, ali ništa ne rade da se isti taj narod zaštiti od nasilja krupnog kapitala, izrabljivanja, političkog ugnjetavanja, iseljavanja radnih ljudi iz domova i kreditnih dugovanja. Ali kakva su to prijetnja izbjeglice po narode Balkana? Desnica govori o kriminalnim radnjama kojima su izbeglice navodno sklone. Međutim kada zaista pogledamo „krivične radnje“ koje počine izbjeglice, vidimo da se uglavnom radi o minornim prekršajima na koje su ti ljudi primorani usljed bezizlazne situacije u kojoj se nalaze. Pogotovo u zimskim mjesecima, ti ljudi se okreću ka metodama preživljavanja, pronalazeći utočište u napuštenim kućama, vikendicama i raznim napuštenim građevinama. Isto tako možemo uzeti brojnost izbjegličke populacije koja prolazi kroz naše države i vidjeti da se broj krivičnih radnji može svesti svega na nekoliko desetina, maksimalno stotina ljudi, te se stoga desničarska generalizacija i kriminalizacija izbjeglica ni na koji način ne može potvrditi kao legitimna. Pored toga, ignorantska i korumpirana politika balkanske buržoazije dovela je do toga da se izbjeglice nalaze u očajnoj poziciji koja se ogleda u bijednim higijenskim uslovima u kampovima, nedovoljnim brojem mjesta u istim, nasiljem, silovanjem i krađama koje sprovodi lokalna policija, itd.

Nije se uradilo ništa značajno da se tim ljudima pomogne, da se uključe u zajednicu u kojoj se trenutno nalaze, osim propagande koja govori kako ih treba vratiti odakle su došli, ili kako oni žele u Evropu jer tu mogu dobiti dobru socijalnu pomoć i živjeti bez rada. Ali prema relevantnim podacima izbjeglice zapravo ne dobijaju  značajnu novčanu pomoć. Pokazaće se da ta socijalna pomoć ne može da pokrije ni higijenske uslove, a kamoli hranu i krov nad glavom. Gospoda nisu  sposobni ni  svim radnim ljudima koji imaju domaće državljanstvo obezbjediti siguran i dostojanstven život  pa  nezadovoljstvo naroda kanališu na  najmarginalizovanije među nama. Sva ova kriza i patnja izbjeglica, kao i naših radničkih klasa u regionu, pokazuje da se riješenje izbjegličke krize ne može naći unutar kapitalističkog sistema. Buržoaska politika, tj. politika foteljaštva, ne nudi nikakva riješenja, nego je svoje birokratske funkcije usmjerila ka predizbornoj kampanji, plakatima i skupovima u nadi da će osigurati svoju vlast, a radne ljude ostavila bez ikakve društvene organizacije.

Ali i pored sve rasističke politike postoje grupe solidarnih radnika i omladine koji svakodnevno pomažu ovim napaćenim ljudima i aktiviraju se u pokušaju da zaustave bilo kakvu vrstu nasilja  nad ljudima druge boje kože koji su se našli u nevolji. Strah koji vlada među narodima Balkana nije rezultat toga što od nekoliko hiljada izbjeglica u Unsko-sanskom kantonu desetina napravi nekakav incident, već toga što neki mediji svojim neobjektivnim izvještavanjem tvrde da izbjeglice rade ovo ili ono, pa se kroz ovakav vid generalizacije širi mržnja na sve izbjeglice. Da je to situacija takva kakvom je ksenofobni mediji prikazuju vidjeli bi nekoliko hiljada ljudi kako pali, prebija, siluje, itd. Ali to ipak nije slučaj. Da bi uspjeli da  razumijemo uzroke i riješenja izbjegličke krize moramo se prvo posvetiti konkretnim analizama koje u sebi neće sadržavati predrasude i etiketiranja, nego će prikazati materijalne uslove koji dovode do ovog fenomena.

ZEMLJE PORIJEKLA I EKONOMSKI ŽIVOT MASA

Razlozi bježanja iz matičnih zemalja ovih ljudi leže u tome što je ekonomski život masa popraćen velikom bijedom i ratnim razaranjima. Brojne zemlje na periferiji svjetskog kapitalističkog sistema ne mogu osigurati dostojan život velikom dijelu svoje populacije i ljudi su primorani da migriraju tamo gdje ta mogućnost postoji. Imperijalistička politika koja vijekovima gradi svoje carstvo na siromaštvu radničke klase sa periferije glavni je uzrok sve većeg i većeg broja izbjeglica. I ako usljed velike navale teorija zavjera, lažnih vijesti i ksenofobije prisutne u medijima o tome kako ne bježe svi od rata, ili kako ne bježe svi od bijede nego da tu postoji skrivena radikalna politička agenda usmjerena ka ''rušenju evropske kulture'', dobar broj ljudi se posvetio tome da ove mitove razbije i da pokaže da se tu  radi o nečemu drugom. Prema BiH medijima najviše izbjeglica dolazi iz Pakistana, Bangladeša, Alžira,  Avganistana, Libije, Sirije, Maroka, Irana, Iraka itd. Kakvo je ekonomsko stanje u tim zemljama?

Pakistan, koji broji oko 220 miliona stanovnika, ima četvrtinu stanovništva koja živi ispod granice siromaštva, a u izvještajima za Human Rights Watch navodi se da je oko 5 miliona djece ostalo bez školovanja.

Situacija u Avganistanu nije ništa bolja. Preko 54% populacije živi ispod granica siromaštva, a od hiljadu rođene djece oko sto ne doživi kraj prve decenije života, dok 30% živi neuhranjeno. Ni u Siriji nije ništa bolje. Oko 80% stanovništva živi ispod granice siromaštva, imperijalistički sukob je uništio većinu infrastrukture, a oko trideset hiljada djece je ubijeno u ratnom sukobu.

Dakle, tu se sa jedne strane radi o onim zemljama koje su ili uništene ratom, ili su uništene ekonomskom krizom kapitalizma i ljudi koji iz njih prosto odlaze u nadi da nađu bolje uslove egzistencije. Ali to nije nešto što kapitalizam može omogućiti većini populacije, iako većina populacije proizvodi svu društvenu vrijednost.

Iako među našim domaćim teoretičarima zavjera vlada mit kako se u nekim od tih zemalja dobro živi, poput Maroka, analize pokazuju da oko devet miliona Marokanaca živi u siromaštvu.

 slika 1
 Izvor: Al Jazeera

Dakle, zašto izbjeglice bježe iz onih zemalja u kojima nema rata? Ovakvu vrstu istraživanja neki su već obavili jer su uspjeli da se solidarišu i odu među te ljude, da razgovaraju sa njima i utvrde zašto se oni nalaze u takvoj situaciji. To su nezaposlenost, veoma niski prihodi koji ne mogu da pokriju ni osnovne životne potrebe, neobrazovanost, ugnjetavanje od strane vladajuće klase itd.

I eto, tu nam leži sav odgovor na pitanje zašto se odlazi i zašto oni toliko uporno pokušavaju da ilegalno pređu u druge zemlje. Držati se legalizma nije opcija kada pitanje legalizma jeste pitanje osude na život ili smrt, a put ka životu koji jeste put ilegalnog prelaska, koji je inače popraćen velikim stradanjima.

LAŽI I NASILJE NAD IZBJEGLICAMA

Niz desničarskih organizacija i grupa, koje stoje na braniku kapitalističkog sistema, usudio se da ponovo širi svoju ksenofobnu, rasističku i fašističku propagandu kako bi odgovornost za probleme radničkih klasa naših zemalja svalio na izbjeglice, umjesto da se krivica za bijedu jasno pripiše ekonomskim gospodarima i njihovim političkim predstavnicima.

Primjer takve rasističke propagande jeste srpski opozicioni političar Boško Obradović, koji je izašao sa tvrdnjama kako će izbjeglice okupirati Srbiju. Tako je otpočela hajka na izbjeglice, a brojni desničari okrenuli su se napadima ka izbjeglicama, zastrašivanjem, upozoravajem i zabranom kretanja, pa sve do napada na kampove u kojima se nalaze izbjeglice. Ali Boško nije jedini primjer rehabilitacije fašizma. U Srbiji su poznate i tzv. Narodne patrole koje su organizovale niz antimigrantskih skupova nazivajući bez ikakva dokaza izbjeglice teroristima. Naravno, ova skupina desničarskih kukavica koje napadaju već ugnjeten narod na taj skup nije došla praznih ruku nego sa najpoznatijim zločinačkim četničkim zastavama i uzvicima.

Desničarska propaganda ide toliko daleko da od izolovanih slučajeva pravi opštu sliku. Pored toga, oni ne razvrstavaju krivična djela u odnosu na materijalnu situaciju izbjeglica, nego ih krive za apsolutno sve. Tako su izbjeglice u nekoliko navrata ulazile u napuštene kuće kako su krenuli jesen i kiša jer nisu mogli naći smještaj u kampovima, pogotovo sada kada se svi nalazimo pod pritiskom koronavirusa. Ali desničarski mediji se nisu udostojili da se posvete konkretnoj analizi, nego su čak počeli i da izmišljaju razne laži. Tako su fašističke grupe poput Narodnih patrola govorili o tome kako izbjeglice siluju i napadaju žene, dok prema izvještajima policije ništa od ovoga nije tačno, već statistički podaci jasno pokazuju da su tokom proteklih pet godina žene uglavnom trpile nasilje u porodici i od strane svojih partnera.

Ovakve desničarske bljuvotine možemo vidjeti i u tome što su neke FB stranice objavljivale slike prebijenih žena iz Evrope govoreći kako su ta zlodjela počinile izbjeglice, ali aktivisti koji se bave raskrinkavanjem ovakvih tvrdnji dokazali su da su te žene na slici žrtve policijskog nasilja, nasilja u porodici, nasilja koje dolazi od bivših partnera, tj onog nasilja čiji su vinovnici domaći državljani. Masa informacija o ovim vrstama zlodjela zasniva se na „rekla-kazala“ dokazima, pa se uz brojne laži vatra mržnje i straha samo rasplamsava. Najslikovitiji primjer toga jeste prijava banjalučanina da su ga napali i opljačkali migranti, da bi kasnije bilo utvrđeno da je u pitanju bila obična laž.

Kada bi se posvetili analizi svake pojedinačne laži koja ispadne iz usta ksenofoba mogli bi napisati tomove i tomove, tako da se ne treba mnogo zadržavati na njima nego razumjeti razloge zbog kojih se te laži serviraju. Kako bi desničarski lopovi i batinaši prigrabili još više zarade, još više glasova, te kako bi ispunili svoje interese za zločinačkim, nasilničkim aktivnostima, kako prema izbjeglicama tako i prema drugim manjinskim grupama, a na kraju i proširenje tlačenja na samu radničku klasu vlastite nacije, oni pribjegavaju ovim metodima u cilju kanalisanja nezadovoljstva masa usvoju korist. Ta vrsta lopova je debelo plaćena za ono što čini i njih sigurno nećemo vidjeti na protestima kada se radnici bore za bolji život, protiv iseljenja, poskupljenja itd. jer su oni prvi u redovima kada te radnike treba prebijati. Marksisti razumiju razliku između individualnih činova i etiketiranja čitave društvene grupe. Kako u slojevima domaće populacije ima izgrednika, tako i među slojevima izbjegličke populacije ima problematičnih osoba. Tu nema mjesta generalizaciji i moramo razumjeti da čak i one problematične aktivnosti koje izbjeglice naprave moraju biti razjašnjene, te podijeliti ih na one koje su stvar očaja, i na one koje to nisu. Ne treba zamjeriti izbjeglicama kada u sred zime provale u praznu vikendicu kako bi se zgrijali jer to ne mogu u kampu ili u njemu nema mjesta, nego raditi na tome da se izgradi solidarnost i da se od vlasti zahtijevaju mjere koje će ih zaštititi.

Pa čak i kada se desničari sami pitaju zašto izbjeglice žele u zemlje Zapadne Evrope oni ne traže konkretan odgovor koji leži u činjenici da ti ljudi idu trbuhom za kruhom, da se nalaze u očajnoj poziciji koju zapadni kapitalisti iskorištavaju tako što primoravaju te ljude da rade ispod minimalne cijene najamnine evropskog radnika i da tamo rade po dva posla kako bi preživjeli.

Jedna od najpoznatijih teza desničara je ta što eto nekom igrom slučaja evropski kapital baca novac na sve strane pa izbjeglice idu tamo da prigrabe veliku socijalnu pomoć. I odmah se dolazi do zaključka da izbjeglice ne žele da rade i da tako uživaju u raskoši i veselju. Ali to je pak daleko od istine.

Ali gospoda i dalje nemaju stida nego se vode još jednom laži, a to je da među izbjeglicama nema žena i djece. Aktivisti na terenu svakodnevno rade i pomažu velikom broju starijih ljudi, porodicama sa djecom, kao i djecom koja su u putu ostala siročad. Isto tako, usljed teških uslova života mnogi muškarci odu ''ispred'' porodice, tražeći bolje uslove za život, ujedno kao i obrazovan radni kadar koji ne može naći zaposlenje u vlastitoj zemlji. Ti ljudi koji uspiju da se probiju van, ako uspiju da dobiju azil, kasnije dovedu i porodice. Naravno, taj put je veoma težak, i usljed različitog oblika nasilja ka izbjeglicama veoma je teško da se velik broj žena i djece probije preko granice.

A kakvo nasilje trpe izbjeglice? U BiH, u blizini Bileće policija je maloljetniku iz Avganistana polomila ruku. U jednoj napuštenoj kući u mjestu Polje nekoliko godina unazad boravile su izjbeglice, a mještani su im pomagali oko hrane i nisu imali nikakvih problema sa njima. Ali desničarska propaganda je odradila svoje i nekoliko zlikovaca pretuklo je četvoricu izbjeglica i zapalila kuću zajedno sa njihovim stvarima. Isto tako doktori u Velikoj Kladuši pregledali su izbjeglicu koga su policajci toliko isprebijali da je imao teške rane i podlive po tijelu, a pregled je pokazao da je momak bio silovan, a policajci su bez imalo savjesti slobodno to snimali i fotografisali. Ovakvih slučajeva je gomila, a nije nepoznato i to da je policija u Hrvatskoj skidala i gole tjerala izbjeglice da hodaju po šumi, oduzimala im, razbijala i preprodavala telefone, spaljivala lične stvari. Tu nije kraj tragediji u Hrvatskoj jer je nedavno njemački magazin Der Spiegel objavio snimke hrvatske policije kako bičuje i prebija izbjeglice. U Bihaću, u naselju Zlopoljac, nekoliko desničara je pucalo na izbjeglice koji su bili u obližnjoj napuštenoj kući. U Sarajevu policija je presrela dvojicu mladića, jednog od njih udarila nekoliko puta kundakom od pištolja po glavi što je rezultiralo teškim povredama, te se momak nalazi u komi. Naravno, taj besramni čin policijskog nasilja je rezultirato i time da su te izbjeglice ujedno opljačkane od strane policajaca. U Hrvatskoj policija je pretukla dvadesetpetodogišnju djevojku iz Maroka, polijevajući je alkoholom. U Srbiji desničarski banditi i drugi nasilnici šamaraju izbjegličku djecu.

 slika 2
 Izvor: DW

Sav ovaj jad i patnja zbog desničarskih uvjerenja, laži i podmetanja, zbog bijede kapitalističkog društva koje ljudima ne može osigurati dostojanstven život. Tako izbjeglice spavaju po ulicama, ispod mostova, u napuštenim objektima, šatorima, bez hrane, vode, bez ikakvih mjera zaštite, bez toplote i adekvatne odjeće. Nedavni slučaj zatvaranja izbjegličkog kampa u Unsko-sanskom kantonu doveo je do toga da veliki broj izbjeglica ostane bez uslova za život, i veliki broj njih je bio osuđen na smrzavanje. Ali dokaz da ti ljudi nisu samo žrtve, da su spremni da se izbore za  bolji život i da se sa njima postupa ljudski jeste i to što su organizovali štrajk glađu govoreći da ne žele da žive od pomoći, nego da idu dalje, ka sigurnijem životu.

Ono što je dovelo do novog talasa generalizacija i ksenofobije usmjerenih ka izbjeglicama jeste ubistvo mladića iz Sarajeva. Na društvenim mrežama, na stranicama medija koje su objavile vijest da izbjeglice ubijaju, talas generalizacija i ksenofobije dostigao je neviđenu razmjeru. Komentari su puni mržnje i poziva na linč svih izbjeglica, na kažnjavanje metodama fašističkih zločinaca. Vlasti koje su organizovale policijsku potragu za ubicom uspjeli su da privedu pogrešnog čovjeka, a jedan od razloga ovome naveli su i tu otežavajuću okolnost da se usljed velikog broja izbjeglica i nedostatka dokumentacije istraga ne može obavljati kako treba. Ovo samo pokazuje koliko je vlast neorganizovana i nesposobna da se organizuje, da izgradi prihvatne centre, da stvori mjere sigurnosti za sve ljude nebitno da li oni bili izbjeglice ili domaći, te da riješenje problema radije vidi u nasilju nego u spriječavanju krivičnih dijela. Naravno, ovo ubistvo bilo je odmah iskorišteno kako bi se povećala ksenofobija, a uz laži koje se inače serviraju ovo će poslužiti kao argument opravdanja da su sve izbjeglice takve. Ono što je zanimljivo jeste činjenica da je tokom poslednje dvije godine registrovano oko 2,000 krivičnih djela u Unsko-sanskom kantonu od kojih su oko 200 počinile izbjeglice. U Srbiji nešto slično je zabilježeno u 2016 godini, gdje je od 96 hiljada krivičnih dijela samo 200 počinile izbjeglice.

Iako pojedinci kažu da na ovakvo ponašanje nisu navikli, činjenica jeste da je ono prisutno i u domaćoj populaciji. Daleko prije ubistva ovog čovjeka desilo se ubijanje izbjeglica od strane domaće populacije kao što je slučaj u Bileći, ali se o tome mnogo ne govori niti se prave generalizacije prema domaćoj populaciji kao što se prave prema izbjeglicama. Činjenica je da problematičnih pojedinaca ima na svim stranama i generalizaciji ne smije biti mjesta. Dokaz ovome jeste još jedan događaj koji se nedavno desio, a to je da su usljed teških zimskih uslova izbjeglice ulazile u napuštene kuće, i ponovo su bili napadnuti, ovaj put od strane domaćeg ksenofoba koji je već dugo vremena poznat policiji kao saučesnik u ubistvu koje se desilo 2010. godine, a nekoliko je puta osuđivan zbog nasilničkog ponašanja. Usljed pokušaja seksualnog napada na jednu ženu izbeglicu, izbio je sukob između njega i izbjeglica koji su je pokušali odbraniti, te je dotični uboden nožem. Naravno, domaći mediji čim su čuli da su migranti nekoga izboli krenuli su svim snagama da pišu kako migranti opet napadaju ljude noževima, ali tek kasnije kada je u javnost izašao ovaj podatak o pozadini ovog nasilnika talas ksenofobije se relativno smirio. Ali opet, talas osuda prema ovom domaćem nasilniku nije ni desetina onoga što se svakodnevno govori izbjeglicama. 

Ne treba zaboraviti ni slučaj u Njemačkoj bosanska izbjeglica ubija vlastitu ženu, te pokušava sakriti zločin, apsolutno nigdje se nije pojavila niti jedna generalizacija koja bi rekla kako su svi Bosanci ubice i kako svi oni vrše nasilje nad svojim partnerima.

Ono što se ignoriše jeste da veliki broj izbjeglica pokušava naći način da preživi u tranzicionim zemljama i čak pomogne i doprinese domaćen stanovništvu. Tako su izbjeglice u Ključu tražili način da zarade nešto novca kako bi nastavili put dalje tako što su se nudili mještanima da rade na njihovim imanjima. U Srbiji  su uputili pismo Vladi Srbije u kom piše da nude pomoć u borbi protiv koronavirusa jer među njima ima medicinskih radnika, kao i dobrovoljaca koji bi dezinfikovali ulice i onih koji poznaju šivački zanat, te bi pomogli u šivenju maski. Isto tako izbjeglice su u nekoliko navrata pisali objave solidarnosti i izvinjenja zbog počinjenog ubistva za kog oni nisu krivi, kako bi mase imali jasniju sliku o tome kako generalizacije proizvode samo bijedu i nasilje ka nedužnim ljudima. Neki od njih pokušavaju da prežive tako što sviraju po ulicama Sarajeva, itd.

Dakle, mi ne smijemo praviti nikakve generalizacije i bacati odgovornost na ljude u nevolji koji nisu ništa krivi i koji su glavne žrtve ovih predrasuda.

KUDA DALJE?

Svi progresivni ljudi na takozvanoj „Balkanskoj ruti“ izbjeglica bi trebali  iskazati solidarnost i učestvovati u pomoći tim ljudima, insistirati na tome da vlast obezbjedi sigurne uslove za život izbjeglicama, dovoljan broj mjesta u kampovima, osnovne uslove za egzistenciju dostojna čovjeka, sprovoditi mjere sigurnosti, sprovoditi sve epidemiološke mjere, osigurati grijanje, hranu, higijenu, itd. Svojim ksenofobnim stavovima, svojom rasističkom propagandom i svim aktivnostima koje su usmjerene ka izbjeglicama desničarske organizacije pokazuju svoje antihumanističke stavove koje se poklapaju sa njihovim ideološkim precima – fašistima i nacistima. Vlast koja je nesposobna i u službi kapitala podržavaće ovakve skupine, ako ne direktno onda indirektno, kao što to radi u Srbiji, šireći iracionalni strah među narodom. Mi smo svjesni činjenice da nacionalističke grupacije, zajedno sa svojim tajkunsko-političkim sponzorima, brinu samo za svoje interese i da ne biraju put ostvarenja tih interesa. Mi moramo da zaštitimo izbjeglice od takve ideologije i neopravdanih napada. Insistirati na tome da se tajkunski džep isprazni tako što će se ulagati u društvo, nebitno da li se tu radi o uslovima života domaće populacije ili izbjeglica, to je zadatak koji treba ispuniti.

Niko ne napušta svoj dom, porodicu i prijatelje iz nekakvog hira, nego zbog prisile objektivnih okolnosti i iz želje za dostojnim životom koji ne može ostvariti u matičnim zemljama. Kapitalistički sistem je brutalan i on svoju brutalnost posebno pokazuje na periferiji. Sasvim je prirodna stvar da ljudi čije su zemlje uništene bijedom, a ne samo ratom, odlaze u one zemlje koje su odgovorne za tu bijedu, u centre imperijalizma. Radničkoj klasi tih zemalja biće rečeno da im izbjeglice kradu poslove, ali radnička klasa mora biti svjesna da svaki čovjek teži sigurnosti i da će svaki privatnik da zaposli onoga koga će moći jeftinije plaćati, kome neće morati plaćati dodatne doprinose, kako bi na taj način povećao profit, a smanjio troškove proizvodnje u koje su uključeni i troškovi živog radnika. Iz toga je očigledno da nam neprijatelj nisu izbeglice, nego gazde koje nas sve izrabljuju.

Ako ćemo praviti proteste onda ćemo praviti proteste koji se bore protiv sistema, koji se bori protiv nasilja kapitala nad radničkom klasom, proteste koji će biti protesti radničke klase. Dakle, treba insistirati na tome da se grade smještaji za izbjeglice umjesto da oni hodaju po šumama po hladnoći i nepoznatom terenu koji je pun aktivnih minskih polja, otvoriti granice i osigurati siguran prolaz kako se izbjeglice ne bi utapali po rijekama, kako se nad njima ne bi vršila policijska brutalnost, osigurati dovoljne količine odjeće za zimske uslove, osigurati medicinske preglede, pogotovo djece i starijih koji su najosjetljiviji na zimske uvjete, te se svim snagama boriti protiv kapitalizma tako što ćemo govoriti o njegovoj neefikasnosti, tako što ćemo govoriti kako je on primarno usmjeren protiv radnih ljudi, bili oni domaći ili strani, govoriti protiv rata, ksenofobije, rasizma, itd. A to se ne može učiniti ćutnjom, to se ne može učiniti samostalnim individualnim radom, to se ne može učiniti samo humanitarnim aktivnostima. To se može učiniti samo na polju kritike političke ekonomije, putem revolucionarne radničke partije koja će stati protiv kapitalističkog sistema i njegove političke gospode, i boriti se kako za bolje uslove života vlastite radničke klase, tako i za bolje uslove života izbjeglica i svih radnih ljudi svijeta.

Solidarnost s izbjeglicama!

Tekst je originalno objavljen u 21. broju štampanog izdanja Crvene kritike.