U nedjelju 16. svibnja u Hrvatskoj su održani lokalni izbori na kojima je uvjerljivo najveću pozornost u zemlji i na prostoru bivše Jugoslavije izazvao veliki uspjeh zeleno-lijeve platforme Možemo! i njezina kandidata Tomislava Tomaševića na izborima u Gradu Zagrebu. U utrci za gradonačelnika, Tomašević je dobio čak 45,1% glasova čime je skoro pobjedio već u prvom krugu, dok je drugoplasirani Miroslav Škoro iz ultradesnog Domovinskog pokreta dobio 12,1%. U utrci za gradsku skupštinu, platforma Možemo! dobila je 40,8% glasova (23 mandata), čime im fali samo jedan mandat da sami imaju većinu, dok je drugoplasirani HDZ dobio 11,3% glasova, odnosno 6 mandata. Budući da u ostatku zemlje nije bilo značajnijih promjena u pogledu samog preuzimanja vlasti, u ovom tekstu ćemo se osvrnuti na zagrebačke izbore s naglaskom na ljevicu i moguće šire posljedice pobjede zeleno-lijeve platforme.

GRAD ZAGREB – PLIJEN TAJKUNA I POSTEPENI GRAĐANSKI OTPOR

U centraliziranoj Republici Hrvatskoj, Grad Zagreb je neosporni centar hrvatskog kapitalizma, investicija, radnih mjesta, grad sa uvjerljivo najviše stanovnika, sa najvećim proračunom i najvećom stopom prireza u zemlji. Tim gradom je dobrih 20 godina vladao naglo preminuli Milan Bandić, uspostavivši mafijaško-tajkunski način upravljanja radi kojeg je grad postao leglo korupcije i klijentelizma. Izvorno ponikao iz redova SDP-a, neumorni Bandić bio je isturena politička figura koja je umreženim gradskim poduzetnicima omogućavala pljačku gradskog proračuna putem namještanja javnih nabava, dodjela prostora i zemljišta, te preplaćivanja komunalnih i drugih javnih radova na štetu građana. Središnje trgovačko društvo Zagrebački Holding ubrzo se pretvorilo u logistički i operativni centar bandićizma, a Bandić je na upravna mjesta pozapošljavao podobna i korumpirana lica, odnosno čitavi sloj redovnih glasača. Uz redovno servisiranje interesa tajkuna, Bandić je povremeno posezao i za socijalnim mjerama prema rubnim i siromašnijim dijelovima grada gdje je također izgradio solidnu glasačku bazu. Veliku korupcijsku aferu Agram iz 2014. uspio je preživjeti uz asistenciju državnih pravosudnih organa, ali nakon razornog potresa koji je pogodio Zagreb prošle godine, na vidjelo je izašla potpuna osiguravajuća, sanacijska i operativna nesposobnost Bandića i gradskih službi. Bijes mnogih građana rastao je, a kap koja je prelila čašu bila je izgradnja sljemenske žičare koja je s početnih 300 milijuna kuna skočila na preko 750 milijuna čime je postala jedna od najskupljih u Europi, a još uvijek nema uporabnu dozvolu jer ne zadovoljava sigurnosne uvjete. Uoči lokalnih izbora, Milan Bandić je krajem drugog mjeseca ove godine naglo preminuo, ostavivši iza sebe ogromne dugove.

Lokalni izbori u Zagrebu ima li mjesta euforiji 
 Foto: Davor Pongracic / CROPIX

Paralelno s usponom i razvojem Bandićeve mreže, u Zagrebu je krajem 2000-ih stasala i grupa zeleno-lijevih NGO aktivista koja se na ulici otvoreno protivila tajkunskim uzurpacijama javnog prostora, od čega je najpoznatija bila mobilizacija građana u Varšavskoj ulici 2010. Kao vođe tih prosvjeda istaknuli su se Tomislav Tomašević iz Zelene akcije i Teodor Celakoski iz udruge Pravo na grad. Upravo će ova grupa ljudi pred lokalne izbore 2017. pokrenuti političku platformu Zagreb je naš, a onda 2019. i nacionalnu platformu Možemo!, te unutra usisati i neke manje zelene i lijeve stranke poput Nove ljevice ili Oraha. Uz konzistentan terenski rad po zagrebačkim kvartovima, ova platforma uspjela je 2017. ući u gradsku skupštinu kao lijevi blok, a onda 2020. i u državni Sabor. Sve više medija i građana počelo ih je prepoznavati kao najaktivniju oporbu iza koje nema koruptivnih repova, a kad su potres i žičara intenzivno pojačali svijest građana Zagreba o dubini korupcijske provalije u koju se tone, okrenuli su se Tomaševiću i Možemo!. Financijska pozadina ove platforme ostaje pomalo maglovita, budući da je riječ o svojevrsnoj isprepletenosti dijela NGO sektora i političkih organizacija. Ovdje ne mislimo na transparentnost i čiste račune samih kampanja, niti nastojimo razotkriti neku veliku zavjeru, već čisto vrijedi ustanoviti da je i novac od državnih fondova i zelenih stranih zaklada, kojim se inače financiraju zelene nevladine organizacije, zasigurno odigrao ulogu u izgradnji ove platforme.

Uspjeh Možemo! na nedjeljnim izborima mora se pripisati međudjelovanju sljedećih faktora:1) pojačane svijesti građana o koruptivnoj umreženosti koja je grad dovela na rub bankrota, 2) pojačanoj svijesti o krivici svih dosadašnjih političkih aktera te svojevrsnom gađenju prema njima, odnosno 3) višegodišnjeg terenskog i skupštinskog rada Tomaševića i Možemo!, 4) njihovih stabilnih financija i nadklasne političke pozicije kojom se pristupa širokom biračkom tijelu, te 5) sposobnosti da kampanjom mobiliziraju građane na izbore. Iako je opet izašlo manje od 50 % ljudi,Tomašević je u nedjelju uspio dobiti preko 147 000 glasova, koliko još nitko nije dobio od Tuđmana 90-ih, a Možemo! je u gradsku skupštinu ušao sa preko 130 000 glasova, što ni Bandićeva stranka nikad nije imala.

TAJKUNSKO-DESNIČARSKA KAMARILA

Međutim, dok Možemo! sa SDP-om ima većinu u skupštini čime su planovi bandićevskih klika već ugroženi, utrka za mjesto gradonačelnika ipak nije gotova, a kao protukandidat se uspio progurati ridikulozni poduzetnik i pjevač Miroslav Škoro iz proustaškog Domovinskog pokreta. Nema sumnje da će upravo Škoro sada biti favorit tajkunsko-desničarskog bloka koji će se svim silama truditi da bandićizam kao oblik vladavine barem nekako preživi jer bi se u suprotnom mogli izgubiti mnogi poslovi i druge privilegije. Bivši HDZ-ovac Škoro je i sam vlasnik ili manjinski investitor u nekoliko firmi, a poznat je i po unosnom poslu  sa gradskim parkingom. Uz prizivanje božje (ili pak crkvene) pomoći, Škoro je već u nedjelju navečer najavio zaustavljanje „ekstremne ljevice“, pri čemu je uputio poziv Bandićevoj stranci i HDZ-u da mu se priključe. Ako se ovome doda i očekivana podrška Mosta te još nekih opskurnih stranaka desnice i centra, Škoro i tajkuni prilično očajnički računaju da bi nekako mogli spriječiti pobjedu Tomaševića. Ovime se jasno pokazuje kako je vodstvo ekstremne desnice uvijek sastavni dio tajkunske hobotnice u kapitalizmu, dok se njihova reakcionarna ulična baza hvata na svjetonazorske parole – njima je važnije hoće li Tito imati trg nego hoće li ih tajkuni nastaviti pljačkati do gole kože. U svojoj klasično nepovezanoj i smušenoj analizi, proustaška desnica u Možemo! istovremeno vidi komuniste, četnike, liberale, homoseksualce, strane plaćenike, Jugoslavene itd. Osim standardnog prozivanja za neiskustvo i nesposobnost, upravo će to biti teatralni i panični „argumenti“ kojima će Škoro udarati po Tomaševiću narednih 10-ak dana.

ZAGREB, RADNICI I LJEVICA

Lokalni izbori u Zagrebu ima li mjesta euforiji 
 Izvor: Damjan Tadic / CROPIX

Glasačku bazu Možemo! nemoguće je pobliže analizirati jer je zajednički motivator birača bila borba protiv višegodišnje korupcije i lopovluka, a još nisu provedena nikakva istraživanja o dobi, spolu ili klasi birača, već samo znamo da je Možemo odnio pobjedu u 16 od 17 gradskih četvrti. Otvorenu potporu Možemo! nije pružao nijedan sindikat, već niz raznih umjetnika, znanstvenika, sitnih poduzetnika, dakle pripadnika srednje klase. Također, Tomašević i Možemo! se u kampanji nisu obraćali nekoj određenoj klasi, već isključivo građanima i građankama. Tomaševićev rad bazirao se na mapiranju i obilasku zagrebačkih kvartova s ciljem detektiranja problema, a znamo da u zgradama žive ljudi raznih slojeva. Prema tome, glasačima Možemo! u Zagrebu nije zajednička klasna pripadnost, već odbojnost prema korupciji i interesnim mrežama, te želja za nekakvom promjenom. Kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini, kapitalizam se u diskursu Možemo! maksimalno ignorira i izbjegava, a rad i socijalno partnerstvo tek su jedna od točki programa ove platforme čiji je medijski naglasak prije svega na drukčijem modelu upravljanja gradom. Tako će u skupštinu ući i neki (bivši) sindikalni i NGO aktivisti koji će pokušavati poboljšati status radništva u gradskim poduzećima, izbaciti agencijski rad i outsourcing, te pojačati tripartitni socijalni dijalog između Grada, sindikata i poslodavaca. Kako će se uopće postaviti prema položaju radništva u tzv. gig ekonomiji nije poznato, iako je takvih radnika i radnica na ulicama Zagreba sve više (npr. dostavljači hrane).

Osim Možemo!, druga lijeva opcija na lokalnim izborima u Zagrebu bila je i Radnička fronta, dojučerašnji koalicijski saveznik sa antikapitalističkim programom. Nakon što su ih početkom 12. mjeseca prošle godine izbacili iz koalicije, odnosno gradskog i saborskog bloka, Radnička fronta je na ove lokalne izbore za skupštinu izašla sama. Međutim, kao i u ostalim većim gradovima[1], i u Zagrebu je doživjela fijasko, ostavši ispod izbornog praga. Za razliku od Možemo!, kampanja Radničke fronte bila je klasno profilirana uz parole Za radnički Zagreb, ali je rezultat izostao. To ne pokazuje uzaludnost klasne politike, već uzaludnost istovremenog propagiranja „demokratskog socijalizma“ i višegodišnjeg igranja na kartu elektoralizma, što veće medijske vidljivosti, brojanja facebook lajkova i sl. Bez kvalitetnog terenskog i teorijskog rada, nema ni izgradnje vlastitih kadrova, a onda ni zadobijanja podrške među radnicima i omladinom. Radničkoj fronti sada ostaje saborsko mjesto koje su očito dobili zahvaljujući tadašnjoj koaliciji s Možemo!, što znači da ni ono nema neku garanciju produžetka na sljedećim izborima.

ŠTO NAKON IZBORA?

Lokalni izbori nemaju težinu nacionalnih, ali mogu biti pokazatelj određenog raspoloženja masa. Nedjeljni lokalni izbori u Zagrebu donijeli su zeleno-lijevu promjenu što će zasigurno utjecati na porast entuzijazma (Možemo! već ima nove zastupnike u novim gradovima) oko ove opcije u ostatku zemlje, ali i sličnih opcija u drugim republikama bivše Jugoslavije. Međutim, treba li nedjeljni trijumf zeleno-lijeve politike pobuditi nadu u takvu vrstu politike općenito, na državnoj razini?

U nužnom savezu sa SDP-om, Možemo! će u svojem pokušaju zeleno-lijeve demokratizacije Zagreba protiv sebe imati otpor bandićevske klike poduzetnika koja je s Gradom potpisivala poslovne ugovore, odnosno gradskih namještenika na upravljačkim mjestima. Samo revidiranje i raskid tih ugovora već nije lak posao – prvo se mora dokazati njihova nezakonitost, a ako se ne dokaže, ne smije ih se raskidati, već se mora čekati istek. U suprotnom slijede tužbe. Isto vrijedi za ugovore s raznim agencijama za privremeno zapošljavanje, pa za radna mjesta bandićevskih kadrova iz gradskih firmi, te mnoge druge faktore koji očekuju Zagreb i Hrvatsku kad korona zaduživanja stignu na naplatu. Dakle, već je jasno da ni zagrebački gradski protivnik Možemo! nije bezazlen, a na državnoj razini Možemo! bi imalo deset puta jačeg i ozbiljnijeg protivnika, a tu ne mislimo na kliku HDZ-ovaca, već na savez europskog i međunarodnog kapitala - Europsku uniju, Europsku komisiju, Europsku centralnu banku i ostale kreditore Republike Hrvatske itd. Zeleno-lijevi planovi Možemo! došli bi u koliziju s planovima ovih institucija i nije teško predvidjeti koja bi strana pobijedila, a koja odstupila. Svaki pokušaj ekonomskih reformi, poput razvijanja vlastite industrijske strategije, kosi se s interesima stranog kapitala, pa ga njegove institucije i doživljavaju kao radikalan zahvat kojeg u startu vrijedi suzbiti.

Uostalom, pogledajmo suvremene primjere. Španjolski Podemos, inače glavni uzor možemoista, ušao je 2019. u vladajuću koaliciju, a ove godine kapitulirao na lokalnim izborima, nakon čega je njihov vođa Pablo Iglesias napustio politiku, umoran od bezuspješnog hrvanja sa španjolskim kapitalom i desnicom. A ranije smo vidjeli kako je Cipras svojedobno brzo pokleknuo pred europskim pritiscima iako grčki narod nije imao nikakve revolucionarne zahtjeve. Temeljna zabluda reformističkih političara jest u tome što vjeruju u klasni kompromis sa buržoazijom koja je već odavno zauzela ključne financijske, trgovačke i industrijske poluge, dok parlamentarnu demokraciju ostavlja kao igrokaz na koji se mogu prijaviti svi koji se žele s njom natjecati. Uz vjeru u klasni kompromis i mogućnost promjene putem parlamenta bez izvlaštenja kapitala, Možemo! je dio zeleno-lijevog trenda u Europi, samo što primjerice iza njemačke stranke Zelenih otvoreno stoji njemačka industrijska federacija Bundesverband Erneuerbare Energien (BEE) koja se bavi proizvodnjom obnovljivih izvora energije, dok u Hrvatskoj i na Balkanu takvih federacija dakako nema. Nesumnjivo da su društvu potrebne ekološke promjene, ali samom energetskom tranzicijom neće nestati kapitalizma i tržišnog nadmetanja, a onda ni kapitalističkog centra i periferije.

Lokalni izbori u Zagrebu ima li mjesta euforiji 
 Izvor: Printscreen / YouTube / HRT

Sasvim u duhu strategije ignoriranja temeljnog sukoba kapitala i rada, ovakva upozorenja članovi Možemo! uglavnom smatraju skretanjem s glavne teme, ali niti je korupcija temeljni uzrok naših problema, niti je Zagreb centar svemira. Nema spora da je pobjeda Tomislava Tomaševića bolja od pobjede reakcionarnog tajkuna Miroslava Škore koji ne bi niti pokušao demokratizarati upravljanje i odlučivanje, popraviti položaj radnika, dovesti do transparentnosti proračuna, novih socijalnih i stambenih politika itd, već bi nastavio po starom uz širenje krajnje nazadnih ideologija i historijskog revizionizma s pozicije gradonačenika glavnog grada. Ali nema ni temelja da se radi zagrebačke pobjede zeleno-lijeve platforme u Hrvatskoj i na Balkanu razvije čitavi val euforije i povjeruje u kakvu povijesnu prekretnicu. Prekretnicu u politici i historijskom razvoju označava mobilizacija radničke klase i najširih slojeva sa jasnim revolucionarnim programom, pri čemu se parlament koristi tek kao jedno od polja borbe prema izgradnji stvarne ekonomske, samoupravne demokracije radničke države.


[1] Uspjeh je izostao čak i u Rijeci gdje se kandidirala trenutno najpoznatija članica RF-a Katarina Peović, ali vrijedi spomenuti da su uspjeli ući u skupštinu u malom slavonskom gradiću Erdutu na samom istoku Slavonije, što je općenito dobar znak za taj kraj gdje žive Hrvati i Srbi.