Opšti položaj radničke klase u BiH tokom pandemije je skrenuo sa lošeg na gore. Pandemija koronavirusa je ionako krhku BiH ekonomiju gurnula preko litice, stvarajući situaciju u kojoj  su brojni radnici ostali bez posla, a plate i uslovi rada ostatka se dodatno urušavaju. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, nezaposlenost se od početka pandemije povećala za 10.366 osoba ili 2,57 procenata. Pogođeni su svi sektori radništva, od ugostiteljskih radnika koji ionako nemaju zaštićen i reguliran status, te za vrijeme masovnog zatvaranja ugostiteljskih objekata ostaju bez posla, pa i radnika svih struka i svih nivoa kvalificiranosti usljed propadanja sve većeg broja malih i sitnih preduzeća.

Izvor: Glas Srpske

Sve ovo stvara osjećaj isfrustriranosti među srednjom klasom sitnih privrednika i sopstvenika, očaja i bijesa među novootpuštenim radnicima, a i do pojačane eksploatacije preostalih (zaposlenih) radnika kako u privatnom, tako i u državnom sektoru. Kako se u situaciji zaoštrene konkurencije i suženog tržišta sitni biznisi u sve brutalnijim uslovima bore za opstanak povećanom eksploatacijom svojih radnika, a kapitalistička država nastoji da troškove, koje snosi zbog vanredne situacije, smanji i naplati cijeđenjem što više rada iz izmorenih i prekomjerno eksploatisanih uposlenika zdravstva i prosvjete, protivrječnosti kapitalizma u BiH sve jače izlaze na vidjelo. Neuspjesi kapitalističkog sistema da se uspješno nosi sa vanrednom situacijom, te gotovo izvanredna nesposobnost političkih elita da ublaže udarac ove krize, obećava da se i u politički stagnantnoj BiH u skorije vrijeme otvori period oštrih klasnih sukoba i  socijalnih nemira.

Prosvjetni radnici u BiH već su duže vremena meta napada kako države (rezanja plata, pogoršavanja uslova rada itd.), tako i  kulturne klime i javnog mnijenja, koja u prosvjetnom radniku vidi još jednu metu za demonizaciju radnika državnog sektora, kao tobože “uhljeba” koji žive na sisi državnog budžeta. Politička i tajkunska elita -  stvarni džabalebaroši BiH društva – ne obeshrabruju ovu hajku, jer bijes protiv korumpirane i izrabljivačke tajkunske države tako pada na one najmanje krive i najviše ranjive. Mit o uhljebljenim i lijenim profesorima je u mentalitetu ostatka društva srušilo dosta solidarnosti i poštovanja prema prosvjetarima, pripremajući ideološki teren za dugogodišnju kampanju napada na uslove rada i plate prosvjetnih radnika u BiH.

Izvor: zastone.ba

Sve u svemu, pozicija prosvjetara i prije pandemije nije predstavljala zavidnu sliku. Prosječna plata prosvjetnog radnika u BiH se kreće negdje između 400 do najviše 600 eura mjesečno, zavisno od entiteta ili kantona. Veliki broj prosvjetnih radnika u BiH nema stalne ugovore o radu, nego se konkursi za primanje profesora i nastavnika obnavljaju svake školske godine (sa ugovorima na određeno vrijeme koji često ne traju duže od 9 mjeseci), što mnoge stavlja u stanje konstantne prekarnosti, a često se radi i u više škola kako bi se sakupila norma za punu platu. Dodamo li na to često nesposobne i nemarne školske administracije, koje su nerijetko fokus političkih manevrisanja različitih političkih blokova na vlasti, ( a koji unutar školskog sistema vide priliku za širenje svoje mreže uticaja), kroz konstantne smjene direktora i članova školskog odbora (što onemogućava formiranje stabilnih, iskusnih i profesionalnih sistema školske administracije), i onda imamo situaciju u kojoj je veliki broj prosvjetara na radnom mjestu bez  značajne podrške školskih uprava, te rad škole ostaje nekoordinisan, zbunjen i loše isplaniran.

Razvoj pandemije koronavirusa je u školstvu dočekan sa nizom neosjetljivih i nemarnih polumjera, koje su dodatno erodirale položaj prosvjetara. Kao reakcija na pandemiju, usvojen je niz mjera koji je radni teret  udvostručio. Učenici su podijeljeni u dvije grupe (te naizmjenično pohađaju nastavu, mijenjajući se svake sedmice), a nastavnicima i profesorima je rečeno da će u okviru skraćenog četrdesetminutnog časa morati održavati po dvije nastavne jedinice, uz dodatne obaveze u sklopu vođenja pedagoške dokumentacije, jer su prosvjetari sada zaduženi da pažljivo nadgledaju i prate zdravstveno stanje učenika, kako bi se preduhitrila infekcija koronavirusa, i u skladu s tim očekuje se da vode sukladnu papirologiju, a u nekim školama čak i da u sklopu dežurstava mjere temperature učenicima i školskom osoblju. Ovakvim polumjerama, i nastavnici i učenici se izlažu povećanoj prijetnji od infekcije, a ostvarenje nastavnog plana i programa je značajno otežano. Odsustvo jedne polovine đaka sa nastave svake sedmice obvezuje predavače, da uz sve dodatne obaveze, sa učenicima još održavaju i stalni  kontakt i da pružaju instrukcije na daljinu putem elektronskih uređaja. Naravno, dodatni teret nije rezultirao niti većim platama niti boljim uslovima rada, a pritisak i odgovornost sve više rastu, i sve to rezultira učestalom demoralizacijom i izgaranjem kadrova, dok kvaliteta obrazovanja koje učenici dobijaju drastično pada sa već ionako  niskog nivoa.

Trenutno, vođstvo sindikata prosvjetnih radnika je kroz godine intenzivnih napada na uslove rada i plate, slijedilo taktiku ustupanja i popustljivosti prema zahtjevima države, a taj pristup nije promjenilo ni u vrijeme pandemije. Neodlučnost, manjak smjelosti u odbrani i predstavljanju zahtjeva njihovih članova je tipično za prosvjetarske sindikate kao i sve ostale. Sindikalna biroktratija uopšte, više liči na  predstavnika vladajuće klase među radnicima nego na zastupnike interesa radničke klase. Cilj sindikalne politike već decenijama nije odlučna odbrana i zastupanje radničkih prava koliko susretljivost prema interesima države i tajkuna, demobilizacija radništva i uklanjanje bilo kakvog otpora režimu kapitalističke akumulacije. Samo školstvo je žrtva ove logike, a ritam i struktura rada se ne određuje realnim potrebama nastavnog/obrazovnog i odgojnog procesa koliko potrebama države da se pandemijskoj krizi prilagodi uz što manje troška za sebe.

Izvor: Slobodna Bosna

Perspektiva školstva u BiH se ne čine obećavajućom, proces masovnog iseljavanja koji u ovom intenzitetu traje od 2013. godine, prijeti da nakon normalizacije situacije odnese još veći broj potencijalnih školskih kadrova koji bi služili kao zamjena onom dijelu radne snage koji se bliži mirovini. Loši uslovi rada, male plate, obespravljenost i klasni napadi tajkunske države na radnike u prosvjeti, prijetnje vlastodržaca itd. ovaj proces sigurno neće zaustaviti, a moguće je i da ga ubrzaju.

Sigurno je da radnici u prosvjeti, kao i radnička klasa uopšte, svoj položaj neće moći popraviti bez sukoba sa institucijama tajkunske države i u krajnjoj instanci sa institucijama kapitalizma. Tako nešto bi zahtijevalo zbacivanje trenutnog sindikalnog vođstva i biranje borbenih predstavnika radnika među redove sindikalnih predstavnika, kao i usvajanje političke platforme koja bi na dnevni red stavila radikalni obračun sa politikom vladajuće klase, potpuno apatične za patnju ostatka društva, a čiji je cilj samo sve intenzivnije ugnjetavanje i eksploataciju radnika u prosvjeti. Politika koja bi prosvjetu jedino mogla da izbavi iz ovakve naglo pogoršavajuće i bezperspektivne situacije, jeste politika koja mora izaći iz okvira razmišljanja građanskog društva, koja se neće bojati da prihvati taktiku i logiku klasne borbe, a prosvjetarima probudi svijest o njihovoj klasnoj poziciji i zajedništvu interesa sa ostalim djelovima radničke klase u BiH. Ovakva politika, koja praktične zahtjeve u svakom momentu borbe povezuje sa krajnjom perspektivom revolucionarnog prevazilaženja kapitalizma i građanskog društva, nije nikakva utopija, nego jedina realna politička strategija u nadolazećem periodu i jedina nada za pobjedu kako prosvjetnih radnika, tako i radničke klase uopšte.

Za pobjedu prosvjetara i radničke klase!

Za revoluciju!

Smrt kapitalizmu, sloboda narodu!