Rano ujutro 28. prosinca 2020. dogodio se jak potres magnitude 5.2 prema Richteru kod grada Petrinje. Potres se osjetio diljem cijele središnje Hrvatske, a psihološki možda najviše u Zagrebu kojeg je gotovo u isto vrijeme (6:24h) dana 22. ožujka 2020. pogodio snažan potres magnitude 5.5 i time u ljudima obnovio egzistencijalni strah. Kao da se sve ponovilo po istom proljetnom scenariju: prvo panika zbog pandemije, zatim lockdown te naposljetku potres. Strah je visio u zraku, ali i olakšanje jer ipak nije bilo velikih šteta u gradovima i obližnjim selima. Za sat i pol uslijedio je još jedan jak potres (M=5.0), još bliže Petrinji. Oštećenja su se povećala, ali i dalje nije bilo naznaka ikakvih ljudskih žrtvi. Pomislilo se da je najgore prošlo, da se značajan dio energije popratnim potresom oslobodio i time ispraznio. Život se sad može vratiti natrag u svoju pandemijsku normalu, a područje Banije može i dalje biti zatočeno sustavnim zaboravom. Ponedjeljak 28. prosinca, dakle, završio je u strahu, ali s nadom u bolje sutra.

 Potres i sustavno ponižavanje Banije
 Foto: Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine

Međutim, već idućeg dana ta se nada u potpunosti urušila. U 12.19h udario je razoran potres magnitude 6.2. između gradova Petrinje i Siska. Snaga tog potresa osjetila se do Njemačke i Rumunjske, do Italije, Crne Gore i Srbije. Naselja oko Siska i Petrinje gotovo su u cijelosti uništena, pojedini mostovi prema Petrinji su raspuknuti i pomaknuti, a banijska urbana središta Glina, Petrinja i Sisak pretrpjela su neizmjerne štete. U Petrinji je poginula trinaestogodišnja djevojčica, u selu Žažina pronađeno je tijelo muškarca pod ruševinama crkve, a u selu Majske Poljane blizu Gline poginulo je pet osoba. Ukupno je tog jednog dana poginulo sedam osoba, uz desetke ozlijeđenih. Naselja izvan Banije osjetila su također ozbiljna oštećenja, naročito na području Bosne i Hercegovine te u Zagrebu, gdje je stara urbana jezgra (Donji i Gornji Grad) doživjela nova napuknuća. Nitko više nije živio normalno, ali to za Baniju i nije neka novost.

Razvikana fraza nova normalnost, pod kojom se podrazumijeva život pod strogim epidemiološkim režimom koji uskraćuje užitke suvremenog građanskog života, svakidašnjica je za većinu žitelja Banije. Jakim potresima to sistemski devastirano područje još je više bilo devastirano. Od fraze nove normalnosti, ljudima koji žive na Baniji više pristaje fraza poniženi i uvrijeđeni.

Banija je neželjeno nasljedstvo koje je Hrvatska stekla odvajanjem od Jugoslavije. Baniju dominantno karakteriziraju tri obilježja koje suvremena kapitalistička Hrvatska nije silno htjela: infrastrukturna nerazvijenost, poljoprivreda i visok udio srpskog stanovništva. Tranzicija Hrvatske iz socijalizma u kapitalizam imala je upravo za cilj da nastavi tempom kakvog diktiraju zakoni slobodnog tržišta, a to je ići putem neravnomjernog razvoja: da nerazvijeni krajevi postanu još nerazvijeniji spram onih razvijenijih, da se jaz između grada i sela poveća, da se kapital koncentrira u gradovima i da se selo i poljoprivreda iskorijene na periferiji kapitalizma. Živjeti isključivo od rente, lihve, turizma te malog i srednjeg poduzetništva — to je bio imidž Hrvatske kojim je politička i ekonomska, 'crvena' i crna, domaća i inozemna buržoazija u sprezi s državnim i privatnim medijima mamila hrvatsku srednju klasu da će Hrvatska postati 'Švicarskom' kad se napokon osamostali od Jugoslavije i konačno vrati 'europskim vrijednostima'. To osamostaljenje prošlo je krvavim putem rata, a Banija je zbog visokog udjela srpskog i hrvatskog stanovništva pretrpjela višestruka etnička čišćenja s obje strane, s vrhuncem završne hrvatske ratne operacije Oluje 1995. godine kad je gotovo cijelo srpsko stanovništvo s Banije prognano iz Republike Hrvatske.

Odmah nakon rata započela je obnova kuća u ratom nastradalim područjima. Budući da je hrvatska politika od 1990. vođena borbom za 'životni prostor' (Lebensraum) hrvatske nacije definirane prema etničkoj pripadnosti (dakle, koncept narodne zajednice,  Volksgemeinschaft), politička volja za obnovu životnog prostora srpskom stanovništvu je izostala. Štoviše, ne samo da vlasti nisu do dana današnjeg provele struju i vodu u brojnim seoskim kućanstvima Banije (iako su mnogi prije 1990-ih platili priključak za struju), nego su već 1992. službeno oduzeli identitet Banije preimenovavši je u Banovina da zvuči hrvatskije (točnije, manje srpski). To šovinističko jezično nasilje izvršeno je nad mnogim mjestima u hrvatskom jeziku da bi se uklonila srpska kultura iz života hrvatske kulture (npr. glasati u glasovati, samo da standardni hrvatski jezik ne dijeli isti glagol kao i srpski jezik). Nakon potresa na društvenim medijima pojavio se gigantski sukob oko identiteta Banije/Banovine i tim putem revitalizirao se identitet Banije od višedesetljetnog nacionalističkog blata koji su njeni stanovnici trpjeli. Međutim, njihova surova realnost još je tu. Nedaleko od Zagreba, centra suvremene hrvatske ekonomske moći, žive ljudi u životnim uvjetima 19. vijeka. Bez struje, vode, ceste, od stalne opasnosti od divljih životinja i sa 100 do 200 eura mjesečnih prihoda žive i preživljavaju uglavnom starci i ostala sirotinja koja  nije htjela i/ili nije mogla napustiti svoj zavičaj. O tom strahovito surovom životu na svega sat do sat i pol vožnje autom od Zagreba, prije nekoliko godina alarmirale su javnost građanska inicijativa Ljudi za ljude i pojedine nevladine udruge. Taj hvalevrijedan humanitaran rad je, nažalost, nedovoljan, jer se radi o dugotrajnom sustavnom zapostavljanju regije, o namjernom ekonomskom masakriranju prostora da se vlasnici više nikad ne vrate u svoje kuće i da se ta resursima bogata zemlja isprazni od ljudi.

 Potres i sustavno ponižavanje Banije
 Foto: Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine

Banija je u Jugoslaviji bila bogato poljoprivredno i industrijsko područje. Kako su jugoslavenske vlasti, kako na federalnoj, tako i na razini republika, jugoslavensko tržište sve više integrirale u tokove globalnog kapitalizma, tako su i silnice slobodnog tržišta sve više uništavale pojedine ekonomske aktivnosti Banije. Sve snažnija kapitalistička modernizacija zaoštravala je jaz između grada i sela u korist grada, te su nužne infrastrukturne investicije prema manje razvijenim krajevima Banije počele izostajati. Vrhunac socijalne devastacije kulminirao je u galopirajućem devastiranju industrije koja je počela u ratu kad su radnici bili ili na fronti ili zaokupljeni ratnom histerijom i propagandom. Politikom pretvorbe i privatizacije društvenih i državnih poduzeća koju su hrvatski 'domoljubi' u mafijaškoj stranci HDZ sproveli 1990-ih dovela je sve industrijske krajeve na prosjački štap, pa tako i Baniju čije je stanovnike HDZ kroz ratno profiterstvo direktno opljačkao otimanjem kuće, zemlje, stoke, radnog mjesta i/ili mirovine, a zatim nakon rata značajan dio sirotinje pokrao u velikoj obnovi kuća krađom nužnih protupotresnih materijala. Sve su se te nove, materijalima pokradene kuće srušile u potresu, iako je odmah nakon katastrofalnog potresa u Skopju 1963. na snazi propis o protupotresnoj gradnji u kojem se propisuje standard gradnje da svi budući građevinski objekti moraju biti izgrađeni da budu otporni na jače potrese. Kao što smo vidjeli nakon potresa kod Petrinje, politika pljačke prevladala je nad politikom za narod i prevladat će opet kod 'domoljuba' koji će ponovo poniziti Baniju novom lihvarskom obnovom.

HDZ-ovu vladavinu ekonomske devastacije Banije nastavila je 2000-tih liberalna koalicija na čelu sa SDP-om. Valovi privatizacije i deindustrijalizacije poprimili su nove zamahe. Tako su socijaldemokrati u ime „strukturnih reformi“ i „prestrukturiranja proizvodnje“ tempom diktata slobodnog tržišta i radi ulagivanja u članstvo Europskoj uniji uništavali ogroman industrijski kompleks Željezare Sisak i započeli prodavanje državne kompanije naftne industrije (INA) koju su s HDZ-om periodično sustavno, veleizdajnički uništavali do zadnjih radnih mjesta. U listopadu 2020. među posljednjim radnicima Rafinerije Sisak podijeljeni su otkazi, točno dva mjeseca prije nego što ih je potres pogodio. Svi ti nasrtaji sustavne političke destrukcije ekonomije Banije — izostanak državnih investicija, rat, pljačke, privatizacije i deindustrijalizacija — pokazali su svoje pravo lice u situaciji potresa. Strateške institucije poput gradskih ureda, škola i bolnica zbog oronulosti bile su snažno pogođene, neke i u cijelosti uništene, a državne službe civilne zaštite preuzele su rad zaštite života ljudi tek tjedan dana nakon potresa. Jedino zahvaljujući ogromnoj masi volontera, koji opravdano ne vjeruju u djelotvornost državnih institucija, te pojedinih državnih službi (policije i vojske) ljudi pogođeni potresom mogli su biti zaštićeni. Državne institucije su zakazale jer je Hrvatska  država na periferiji europskog kapitalizma. Hrvatska je, kao i druge republike bivše Jugoslavije, višestruko opljačkana od kompradorske buržoazije koja je devastirala institucije kao i ostatak zemlje sustavnim bezakonjem, klijentelizmom i uništenjem svekolike proizvodnje za svoje uskogrudne, kratkovidne, nacionalističke interese. Sve te operacije političkog i ekonomskog masakra Banija je doživjela kroz posljednja desetljeća, a sad i noćnu moru potresa gdje je država ljude ostavila na cjedilu da čekaju na kiši i snijegu da im puka dobra volja običnih ljudi, nevladinih organizacija i stranih vlada 'padne s neba' u formi donacija prijeko potrebnih kontejnera. Vladajući političari ove sluganske države na vjetrometini su ostavili unesrećene i ponižene te sve koji su njihov nerad i nesposobnost kritizirali i koji su Baniju zvali Banijom, a ne Banovinom, ocijenili kao sudionike demontaže Hrvatske.

 Potres i sustavno ponižavanje Banije
 Foto: Diana Didulica

Kapitalizam za Baniju je neprofitabilan, jer je Banija za globalni kapitalizam neprofitabilna, a Hrvatska za globalni kapitalizam nevažna, osim kao turistička destinacija. Hrvatsku su podredili domaći i inostrani kapital da bude turistički raj za više klase i zato devastirana, zapuštena i zaboravljena Banija, čak i nakon obećane obnove, neće nikad 'ustati iz mrtvih' dokle god je kapitalizam na ovim prostorima živ.

Evidentno je da se kapitalistička Hrvatska ne snalazi u situaciji prirodnih katastrofa jer je kapitalizam za Hrvatsku i regiju bio katastrofa za državne institucije. Ne tako davno narodi i narodnosti na ovim prostorima živjeli su u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji koja je bila uređena država i ozbiljno stajala na stranu radnog naroda u trenucima prirodnih nepogoda. Socijalističko uređenje jugoslavenske političke zajednice imalo je za cilj stvaranje svjetske internacionalne solidarnosti među radničkom klasom, stoga je za zadatak ta državna zajednica stvorila moćne državne institucije i industriju koja će moći samostalno zaštititi društvo od nepredvidljivih okolnosti za razliku od današnjih ekonomski devastiranih bivših jugoslavenskih republika predvođenih kompradorskom buržoazijom koje moljakaju inozemne vlade, privatne kompanije i same svoje državljane da pomognu unesrećenom društvu. Zagreb je prije skoro godinu dana doživio snažan potres i obnova još uvijek nije započela. Na Baniji su vlasti osigurale hranu za unesrećene tek tjedan dana nakon potresa, a ni mjesec dana nakon potresa nisu osigurale smještaj za sve ljude. Koliko će obnova namjerno osiromašene Banije potrajati pod kapitalističkim uslovima, bolje da ni ne govorimo.

Upravo zato je sad dobar trenutak osvrnuti se na iskustvo jugoslavenskog socijalizma. Kad su razorni potresi pogodili Skopje 1963. (M=6,1), Banju Luku 1969. (M=6.0) i Crnu Goru 1979. (M=7) nitko nije ozbiljno posumnjao u namjere i moć socijalističke države da pomogne unesrećenima i da što prije obnovi urušene dijelove gradova i naselja — i jugoslavenski samoupravni socijalizam ispunio je sve te zadatke prema društvu gotovo perfektno. Socijalistička solidarnost i planiranje pokazali su se u potresima, poplavama i epidemijama nadmoćnijima od kapitalističkog kriminala i anarhije. I zato, dokle god živimo u današnjim sustavno unazađenim uvjetima, nikad nam neće sjećanje na bolji, pravedniji i uređeniji sustav socijalizma nestati i borit ćemo se konstantno da proleterska solidarnost i internacionalizam socijalizma na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini pobijedi mafijaški sistem zvan kapitalizam.