Vakcine protiv COVID-a 19 koje polako ulaze u promet pružaju tračak nade milionima običnih ljudi koji su veći dio godine proveli zarobljeni u naizgled beskrajnoj noćnoj mori ove pandemije. Za kapitaliste u farmaceutskoj industriji, ovi značajni resursi (čiji je razvoj uglavnom finansiran javnim novcem) predstavljaju rudnik zlata koji treba opljačkati. U međuvremenu, gomilanje imperijalističkih sila i profit velikih farmaceutskih kompanija stavljaju efikasnu vakcinu izvan dometa najsiromašnijih dijelova svijeta.

Foto: Socialist Appeal

Veliki broj vakcina je do sada prošao  treću fazu testiranja i odobren je za javnu upotrebu, uključujući i proizvod zasnovan na iRNK američkog farmaceutskog giganta Fajzera i njegovog njemačkog partnera BioNTeka; i inaktivisane vakcine protiv koronavirusa koju je proizvela kineska kompanija Sinovak. Lijekovi bostonske biotehnološke kompanije Moderna i Univerziteta u Oksfordu /Astra Zeneka pokazali su dobre rezultate u trećoj fazi i bliže se odobrenju.

Ovaj brzi preokret odražava hitnu potrebu za efikasnom vakcinom. Politički lideri skoro svake države su katastrofalno omanuli u suzbijanju pandemije. Bližimo se cifri od 2 miliona smrtnih slučajeva, a kapitalistički sistem se suočava sa najdubljom krizom u svojoj istoriji, jer u mnogim dijelovima svijeta dolazi do novog karantina tokom najkritičnije sezone praznika, posebno u Britaniji, gdje se navodno pojavio novi soj virusa, koji se brže prenosi.

S obzirom na činjenicu da imunitet krda (pored toga što je izazvao milion nepotrebnih smrtnih slučajeva) teško može zaustaviti virus, masovna vakcinacija je jedina realna opcija. Kao posljedica, vladajuće klase najvećih svjetskih ekonomija učinile su sve u njihovoj moći da dobiju efikasnu vakcinu preko reda, da bi se vratili normalnoj proizvodnji i da im profit ponovo počne rasti.

Uprkos ogromnoj ugroženosti javnog zdravstva, velike farmaceutske kompanije su u početku sporo reagovale. Istorijski, razvijanje vakcina – pogotovo za aktivne pandemije – je rijetko kad bilo profitabilno. Proces otkrića je spor, rezultati nisu zagarantovani, a siromašne države često trebaju velike zalihe koje ne mogu priuštiti. Nasuprot tome, masovna proizvodnja generičkih lijekova i lijekova za stil života (npr. Viagra) koji su popularni u bogatim državama, pruža mnogo pouzdaniji izvor prihoda.

Kapitalisti u farmaceutskoj industriji ne vagaju živote kada odlučuju gdje će uložiti svoj kapital, već važu profit. Zbog toga nijedna vakcina nije proizvedena za zika virus, dok je, npr. vakcina za ebolu odobrena tek u decembru 2019. godine – ove bolesti su uglavnom pogodile siromašne dijelove svijeta. U međuvremenu, napuštanje istraživanja SARS COV-1 usljed nedostatka profita značajno je odložio istraživanje vakcine za COVID-19.

Socijalizovanje rizika, privatizovanje profita

Kako je kriza prouzrokovana novim koronavirusom sve veća, kapitalističke vlade počele su velikim farmaceutskim kompanijama davati milijarde da omoguće razvoj vakcine. Tek su tada te kompanije ozbiljno ušle u trku za vakcinom. Moderna je dobila 2,5 milijardi dolara javnog fonda SAD-a kao dio Trampove inicijative “Operacija Nadsvjetlosna brzina”, dok je njemačka vlada podržala Fajzer/BioNTek s 443 miliona dolara, zajedno sa pozajmicom od Evropske investicione banke u visini od 118 miliona dolara. Ovo se protivi ekstremno selektivnoj tvrdnji uprave Fajzera da “nikad nisu primili federalni novac” od američke vlade. Štaviše, britanska vlada doprinijela je razvoju Oksford/Astra Zeneka vakcine sa 84 miliona funti.

Ukupno, razne države su uložile 6,5 milijardi funti za razvoj vakcine protiv COVID-a 19, uz dodatnih 1,5 milijardi funti od neprofitnih organizacija. Pored koristi od velikih suma javnog novca, mnoge ove vakcine su napravljene pomoću univerzitetskog ili državnog finansiranja. IRNK tehnologija koja stoji iza Fajzerove i Modernine vakcine, npr., nastala je u SAD-u i laboratorijama njemačke vlade.

Foto: Lisa Ferdinando

Opravdano bi bilo da će, s obzirom da su ovi lijekovi koji spašavaju živote uglavnom finansirani od strane poreznih obveznika, i oslanjaju se na otkrića javno finansirane nauke, biti dostupni javnosti bez dodatnih troškova? Astra Zeneka, koji će proizvoditi i dostavljati vakcinu koju je razvio Univerzitet u Oksfordu – koju su u potpunosti finansirale država i neprofitne organizacije – će samo pokriti troškove proizvodnje. Iako se ovo odnosi samo na “trajanje pandemije”, što otvara mogućnost za ostvarivanje profita u budućnosti. Što se tiče najvećih igrača: oni potpuno očekuju finu stopu profita na investiciju svog kapitala.

Iako su odbili da otvore poslovne knjige na uvid (što znači da ne znamo tačne troškove istraživanja i razvoja, kliničkih testiranja i proizvodnje), procjenjuje se da će Fajzer i Moderna prigrabiti samo u 2021. godini 32 milijarde dolara profita od vakcine protiv koronavirusa. Pored svojih dioničara, ovo će oduševiti britanskog kancelara, Rišija Sunaka, čiji je bivši investitor Teleme Partners dosta uložio u Modernu.

Moderna je u početku predlagala cijenu od 50-74 dolara po osobi (za neophodne dvije doze) za države sa velikim prihodom, dok je Fajzer išao na cijenu od 40 dolara po osobi. Ne samo da se ove vakcine prodaju za profit, nego sa takođe prodaju državama koje su ih i finansirale – jer su vlade SAD-a, Britanije i EU obezbijedile stotine miliona doza. To znači da, kad ove vakcine dođu u javnost, već će biti dva puta plaćene. Belgijski sekretar državnog budžeta Eva De Bleker izazvala je neugodnost tako što je na Tviteru objavila tabelu sa cijenama svake vakcine koju je kupila EU, zajedno sa tim koliko će Brisel na njih ukupno potrošiti.

Izvršni direktor Fajzera, Albert Burla (koji je lično prodao svoj udio dionica za otprilike 5,6 miliona dolara nakon što je njegova kompanija objavila rezultate treće faze testiranja) rugao se “radikalnoj” ideji da kompanije ne treba da očekuju profit od vakcine protiv koronavirusa. “Ko otkriva rješenje? Privatni sektor.”, rekao je. Još jedan glasnogovornik kompanije je dodao: “Otpočetka smo rizično ulagali.”, jer će Fajzer biti isplaćen samo za dostavljanje efikasne vakcine.

Ali zapravo, taj rizik uglavnom snosi država. Takav je karakter privatne farmaceutske proizvodnje pod kapitalizmom: nije inovativan, nego parazitski. Velike farmaceutske kompanije žure da obezbijede patente na nove lijekove i tehnologije koje uglavnom razvija država, prisvajaju državne fondove za proizvodnju prodajne robe i dižu cijene na svoje proizvode da obezbijede ogroman profit.

U izvještaju kojeg je 2017. godine objavila Nacionalna akademija nauka u SAD-u, piše da su svih 210 novih lijekova odobrenih od strane Uprave za hranu i lijekove između 2010. i 2016. godine finansirani od strane Nacionalnog instituta za zdravlje, ukupne vrijednosti od 100 milijardi dolara. Ali ništa novca od ovih lijekova nije vraćeno u državno istraživanje. Umjesto toga, taj novac je otišao u ruke velikih farmaceutskih kompanija koje su obezbijedile patent da bi ih prodale, nekad i do 1000 puta skuplje. Dok neki od tih fondova idu u privatno istraživanje i razvoj, dobar dio je namijenjen izvršnim bonusima, političkom lobiranju i proizvodnji postojećih lijekova.

Vrhunac cinizma je da ove kompanije pričaju o “riziku” dok obični ljudi rizikuju svoje zdravlje na poslu i suočavaju se sa nestašicom tokom pandemije. Profiterstvo velikih farmaceutskih kompanija na katastrofi javnog zdravstva koja je usmrtila preko milion ljudi i bacila desetine miliona ljudi u siromaštvo i nezaposlenost ja najjači mogući dokaz potrebe za eksproprijacijom ovog trulog sektora pod demokratsku kontrolu radnika.

Siromašni nemaju pristup

Često nam se govori da je COVID-19 zajednički neprijatelj svijeta: da ne poznaje granice, i da smo svi u tome zajedno. Ali dvostruki okovi privatnog vlasništva i nacionalne države znače da ovi prijeko potrebni lijekovi neće biti dostupni milionima ljudi u siromašnim državama.

Gomile novca koje napredne kapitalističke države daju farmaceutskim kompanijama su došle uz određene uslove: uključujući i prvenstvo pristupa. SAD su obezbijedile 300 miliona doza od Fajzera i Moderne, uz opciju da kupe još 800 miliona. Pored toga, rezervisali su 810 miliona doza od Astra Zeneke, Džonsona i Džonsona, Novavaksa i Sanofija, uz dogovore o proširenju, koji bi ovu cifru mogli pogurati na 1,5 milijardi. Britanija je kupila 357 miliona doza od ovih kompanija, pored jedne manje, Valneve, sa opcijom da kupi još 152 miliona. A EU je obezbijedila 1,3 milijarde doza od istih kompanija, pored njemačke kompanije Kjurvak, uz opciju da kupe još 660 miliona doza.

Jedna od posljedica anarhične prirode proizvodnje na slobodnom tržištu jeste taj što je veliki broj različitih farmaceutskih kompanija na proizvodnji vakcine protiv COVID-a 19 radio odvojeno i u tajnosti. Pošto nije bilo garancije da će ijedan od ovih kandidovanih lijekova biti efikasan, bogate države su se osigurale kupivši gomilu različitih vakcina. Pored toga što su milijardama ljudi uskratili efikasne vakcine, ovaj pristup “uzmi i pomiješaj” je izuzetno neefikasan, pogotovo jer se neki od lijekova (kao što su oni na bazi iRNK tehnologije) moraju čuvati u specijalizovanim, super-hladnim frižiderima, o velikom trošku. Takođe je upitno kako velike farmaceutske kompanije uopšte mogu ispuniti ove narudžbe, jer je proizvodnja i distribucija vakcina komplikovan proces.

Sve u svemu, najbogatije države svijeta su u prosjeku kupile dovoljno doza da tri puta vakcinišu svoje stanovništvo. U slučaju Kanade, stanovnici se mogu vakcinisati i do pet puta. Ovaj apsurdni nivo nagomilavanja može značiti katastrofu za siromašnije države (koje su siromašne jer su ih eksploatisale upravo te imperijalističke države), koje su gurnute na sam kraj reda. Narodni savez za vakcine – mreža organizacija koja uključuje Amnesty International, Oxfam i Global Justice Now – procjenjuje da će 70 država sa niskim prihodima moći vakcinisati tek jednog od deset ljudi.

Foto: Pixabay

Šačica bogatih “filantropa” lobirali su za pristup vakcinama u siromašnim državama. Na primjer, Adar Punavala (šef Serum Institute-a u Indiji) obezbijedio je velike količine vakcina od Astra Zeneke i Novavaksa, rekavši: “Indija ima prioritet jer je to država u kojoj sam rođen”. Slično tome, meksički milijarder Karlos Slim pomogao je finansiranju dogovora od 150 miliona doza vakcine od Astra Zeneke u Latinskoj Americi. A fondacija Bil Gejts uložila je napor da obezbijedi milijardu doza za 92 siromašne države. Pravo je ludilo da obezbjeđivanje vakcina milijardama ljudi zavisi od hira nekoliko kapitalista, koji u konačnici žele spasiti oronuli kapitalistički sistem. Štaviše, njihovo “dobročinstvo” nije ni blizu dovoljno da se popuni praznina – dok bi eksproprijacija njihovih ogromnih bogatstava imala znatno veći uticaj.

Dr. Sidni Vong, izvršni ko-direktor pristupne kampanje Ljekara bez granica (MSF) izjavio je: “Sada smo u situaciji gdje je većinu ograničenog broja prvih doza zgrabila nekolicina zemalja kao što su SAD i Velika Britanija, kao i EU ostavivši vrlo malo za ostale države u kratkom roku. Ono što zaista želimo da vidimo je brzo povećanje globalnih zaliha, da bi bilo više vakcine i da bi se doze mogle davati prema javno-zdravstvenim kriterijumima Svjetske zdravstvene organizacije, a ne prema platnoj sposobnosti jedne države.

Ali pod kapitalizmom, platna sposobnost države važnija je od svih drugih razmatranja. Pokušaji da se ovo zaobiđe na kapitalistički način su uzaludni. SZO je pokrenula program istraživanja vakcine protiv COVID-a 19 (COVAX): plan za globalnu vakcinaciju ljudi u državama sa niskim ili srednjim prihodima protiv koronavirusa. U cilju im je da dostave 2 milijarde doza do kraja 2021. godine za 20% najugroženijih ljudi u 91 državi, pogotovo u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. Ali međunarodni dokumenti pokazuju da se ovaj plan suočava sa “veoma velikom mogućnošću” neuspjeha, jer postoji mogućnost da milijarde ljudi neće imati pristup vakcinama sve do 2024. godine.

Ovo je dijelom zbog toga što se dvije najveće svjetske ekonomije, SAD i Kina, nisu finansijski obavezale COVAX-u, a nisu dodijelili niti jednu dozu koju su obezbijedili. Kina pokreće vlastite inicijative da učini svoje vakcine dostupnim siromašnijim državama u njenoj sferi uticaja, što će naravno biti u korist njenim geopolitičkim interesima izazivanja SAD na svjetskom nivou. Nije iznenađujuće da je predsjednik Donald Tramp primijenio svoju maksimu “Amerika na prvom mjestu” i na razvoj vakcine, neobavezujući se da ukaže na nejednakosti u pristupu vakcinama, pored toga što se povukao iz SZO.

S obzirom da novoizabrani predsjednik Džo Bajden treba da preuzme kancelariju u  drugoj polovini januara, neki komentatori se nadaju promjeni u politici. Bajden je na primjer već obećao da će se ponovno pridružiti SZO. Međutim, promjena na vrhu neće promijeniti činjenicu da najveće države i dalje grabe globalne zalihe vakcina. Postoji nada da će, kad napori za vakcinacijom urode plodom iduće godine, potražnja opasti i cijene će početi padati. Međutim, ako se ispostavi da se vakcina protiv COVID-a 19 mora primati na godišnjem nivou, kao vakcina protiv gripe, onda, kako kaže Dr. Krišna Udajakumar, direktor Djuk centra za svjetske zdravstvene inovacije: “sve pada u vodu”. Velike farmaceutske kompanije, koje imaju privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju farmaceutskih preparata, će držati cijene visokim dok god su ti preparati nužni. To će za posljedicu imati ishod da će bogate države Zapada nastaviti uzimati doze preko reda, dok najsiromašnije države neće ni doći na red. To u praksi znači da će milioni života biti žrtvovani na oltaru profita.

Privatno vlasništvo i nacionalna država

U COVAX-ovim internim dokumentima se puno priča o problemu “rizika” što, uljepšano, znači finansijske izdatke za privatne kompanije koje vakcinama snabdijevaju tržišta s niskim prihodom. Plan SZO oslanja se na jeftinije vakcine kompanija poput Astra Zeneke, koje se takođe ne moraju čuvati na super-niskim temperaturama, što olakšava distribuciju. Nasuprot tome, Fajzer i Moderna ne namjeravaju snižavati cijene svojih proizvoda (koji su pokazali bolje rezultate na testiranju) za siromašnije države.

Fajzerovo podnošenje dokumentacije o svojoj vakcini Evropskoj agenciji za lijekove (EMA) je nedavno hakovano, zbog čega ih je kompanija morala šifrovati da bi zaštitila svoje intelektualno vlasništvo. Ovo postavlja veoma važno pitanje. S obzirom na to da je ovaj lijek uglavnom finansirala država i da je zasnovan na istraživanju obavljenom u državnim laboratorijama, zašto onda ovi dokumenti nisu dostupni? Ako bi ovi podaci postali javni, to bi omogućilo siromašnijim državama da razviju jeftinije generičke verzije Fajzerove vakcine na domaćem tržištu, umjesto da uvoze skupe proizvode iz nekog drugog mjesta.

EMA je upozorila da je ovakvo dijeljenje podataka zapravo neophodno za rješavanje svjetske pandemije, pozivajući na dijeljenje svakog neophodnog intelektualnog vlasništva i podataka tako da što više država može proizvesti ove vakcine. Ustanove kao što je Udruženje za pristup tehnologiji za COVID-19 Svjetske zdravstvene organizacije postoje upravo zbog ovoga. A deklaracija iz Dohe 2001. godine, o Sporazumu o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS) iz 1994. godine – oko kojeg su se složile sve države članice Svjetske trgovinske organizacije – potvrđuje da javno zdravstvo uvijek mora biti ispred primjene prava intelektualnog vlasništva.

Ali privatno vlasništvo je svetinja u kapitalizmu. Velike farmaceutske kompanije se već godinama podsmijevaju deklaraciji iz Dohe, a umjesto toga su (kako navodi jedan Oksfamov izvještaj iz 2019. godine) “sprovele agresivni program podvrgavanja država u razvoju još strožoj zaštiti intelektualnog vlasništva, kroz sporazume o slobodnoj trgovini i jednostranim pritiskom”. Čak ni ova neuporediva ugroženost javnog zdravstva nije važnija od prava nad intelektualnim vlasništvom farmaceutskih kompanija. Nedavno je lobi velikih farmaceutskih kompanija sabotirao pokušaje vlada Indije i Južnoafričke Republike da spriječe ove kompanije u sprovođenju prava intelektualnog vlasništva dok se ne stekne globalni imunitet.

Pod svjetskom, planskom ekonomijom, sva ljudska domišljatost i resursi bi se združili u stvaranju efikasne vakcine, bez obzira na zastarjele nacionalne granice. Ovaj proces bi bio ubrzan otvorenim i slobodnim dijeljenjem podataka i stručnosti. Kad bi došlo do nekakvog otkrića, taj ključni resurs bi imao prioritet za proizvodnju što je brže i povoljnije moguće, kako bi se osiguralo da stigne do svakog na mjestu upotrebe. Ali privatno vlasništvo i nacionalna država koče ovaj proces, na štetu ljudske vrste.

Nepovjerenje javnosti

Čak i u državama gdje vakcine budu dostupne, imamo problem oklijevanja javnosti. Skorašnja anketa koju je sproveo Kantar otkriva da je broj ljudi koji žele da se vakcinišu protiv COVID-a 19 u zapadnim državama drastično opao. Trenutno, samo je 43% Britanaca reklo da bi“definitivno” primilo vakcinu ako ona bude dostupna. To se može porediti sa 30% ljudi u SAD, 38% u Italiji, 35% u Njemačkoj i svega 21% u Francuskoj.

Foto: Carlos Latuff

Istorijski gledano, “antivakserske” teorije zavjere su nešto što utiče na one nazadnije slojeve društva. Ali ovaj široko rasprostranjeni skepticizam je drugačijeg karaktera. Mnogi ispitanici su na anketi izrazili sumnju u “sigurnost vakcina zbog brzine kojom su proizvedene”. Zaista, mnoge kompanije koje su proizvele vakcine su lobirale da se uvedu opušteniji regulatorni procesi da bi se desio brz preokret. Iako ovo, s obzirom na hitnu potrebu za vakcinama, nije začuđujuće, a trebali bismo naglasiti da rezultati kliničkog testiranja naslovnih vakcina protiv koronavirusa izgledaju pouzdano. Što je još interesantnije, ta ista anketa otkrila je da: “Države gdje je najmanje povjerenja u vladu – Francuska (18% ljudi vjeruje vladi) i SAD (14% ljudi vjeruje vladi) takođe imaju i najmanji broj ljudi koji bi se vakcinisali.”

Katastrofalno pogrešan pristup ovoj pandemiji, pravila koja se stalno mijenjaju, dvosmislene poruke, i beskrajni karantini sa veoma malo vidljivog učinka, zajedno sa već postojećim padom podrške prema establišmentu nakon decenije napada na životni standard i mjera štednje, su doveli do toga da milioni ljudi više ne vjeruje nijednoj riječi koja izlazi iz usta političara. Za mnoge, to nepovjerenje se proširilo i na “naučni establišment”.

Ovo raspoloženje, koje je odraz razumljive klasne ljutnje na izopačen način, demagoški raspiruju desničari poput Donalda Trampa, Najdžela Faraža i Žaira Bolsonara, koji su iskoristili taj očaj i ljutnju stanovništva bacajući sjeme sumnje u opasnosti (pa čak i postojanja) pandemije. Ovo je uprkos tome što je nedavno niko drugi nego Trampov saveznik Majk Pens javno primio Fajzerovu vakcinu uživo na televiziji.

To što je ovo raspoloženje prodrlo u značajne slojeve društva, uprkos milionima slučajeva zaraze i milionima smrtnih slučajeva, pokazatelj je dubine krize kapitalističkog sistema, u koji je narod izgubio povjerenje. To je takođe pokazatelj patetičnog neuspjeha vođa radničkih pokreta da usmjere ovu ljutnju na elite, u progresivnom, klasnom smjeru. Ako ovaj skepticizam dovede do  niskog broja vakcinacija, onda možda nećemo postići 70% imuniteta, što nam je potrebno da okončamo pandemiju. Sav novac i napori uloženi u proizvodnju vakcina mogli bi biti uzaludni.

Stoga je ključno za ljevicu da uperi prst na pravi izvor ove krize: na kapitalistički sistem i njegove nesrećne političke predstavnike. Da je procesom vakcinacije upravljala socijalistička država, koja bi izvršila efektivne blokade uz pružanje odgovarajuće finansijske podrške ljudima koji nisu mogli raditi, ova struja ogorčenja i nepovjerenja ne bi postojala. Pošto bi velike farmaceutske kompanije bile eksproprijatisane i stavljene pod radničku kontrolu, njihove poslovne knjige bi bile otvorene i čitav proces razvoja vakcine bi bio potpuno transparentan, da bi se osiguralo povjerenje javnosti. Ljudi bi zahvalno primili vakcinu kako bi okončali mračne noći ove pandemije. Umjesto toga, zapanjujuća naučna postignuća bi mogla biti potkopana ovim senilnim ekonomskim sistemom. Iskustvo izvučeno iz ove krize otkrilo je ozbiljnu bolest kapitalističkog društva, za koju je jedini lijek socijalistička revolucija.

Tekst je prvobitno objavljen 22. decembra 2020. godine i objavljen je i u 18. broju štampanog izdanja Crvene kritike.