Temeljna svrha ovog teksta jest marksistički doprinos rješenjima problema zategnutih nacionalnih odnosa koji na Balkanu neosporno postoje kao nasljeđe privatizacijskih ratova 1990-ih. Vodeći se principom kako se svi marksisti moraju suprotstaviti nacionalizmu u vlastitim sredinama, u ovom tekstu će poseban naglasak biti na odnosu prema Srbima u Hrvatskoj, te konkretnim političkim zahtjevima koje bi marksistička ljevica po tom pitanju morala istaknuti.

Balkanom je posljednjih mjeseci zaživio trend uzajamnog komemoriranja ratnih zločina iz 1990-ih (ubojstava i progona civila). Prvo je 5. 8. potpredsjednik hrvatske Vlade iz redova SDSS-a, Boris Milošević, došao u Knin na 25. obljetnicu Oluje, službenog naziva „Dan pobjede i domovinske zahvalnosti“, nakon čega je rekao da se osjeća kao ravnopravni građanin Hrvatske, zato što je premijer Andrej Plenković izrazio pijetet prema svim žrtvama. Zauzvrat su ministar branitelja Tomo Medved i predsjednik Zoran Milanović 25.8. posjetili Grubore, selo u okolici Knina gdje su pripadnici Hrvatske vojske 1995. smaknuli šestero srpskih civila. Posljedično stižu i najave kako bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mogao položiti cvijet na neko simbolično mjesto stradanja Hrvata iz Vojvodine.

Dok ovaj trend neki smatraju korakom naprijed u izgradnji odnosa među našim narodima, postavljaju se pitanja: može li se u kavezima nacionalnih država uopće hodati unaprijed ili jedino ukrug? Kakav napredak bi točno trebali očekivati Srbi u Hrvatskoj ili Hrvati u Srbiji, dok na vlasti gledaju iste one ili nasljednike onih aktera koji su 90-ih poticali nacionalne sukobe da bi opljačkali društveno vlasništvo? Kad bi se ovaj trend proširio na BiH, kakav napredak bi trebali očekivati stanovnici BiH, koje nacionalne vođe drže u dva entitetska kaveza dok ih istovremeno izrabljuju i pljačkaju? Ovakva pitanja vrijede i za druge republike u kojima je 90-ih dolazilo do međunacionalnih sukoba za račun tajkuna.

Smatramo da nacionalno pitanje na Balkanu nije rješivo unutar postojećeg društveno-ekonomskog poretka s obzirom da je političkim elitama nacionalizam potreban kao sredstvo vladanja za održavanje kapitalističkog statusa quo. Uz pljačkašku privatizaciju kao državni temelj, upravo su nacionalni mitovi izgrađeni tijekom privatizacijskih ratova 1990-ih ono neupitno ideološko tkivo što veže interese tajkuna i njihovih političara. Dok ih ustavi potpuno ignoriraju, klasne suprotnosti (i izrabljivanje) zamagljuju se promoviranjem tzv. nacionalnog interesa koji izjednačava interese gazde i radnika. Umjesto jednakosti svih naroda, provodi se manjinska politika; većinski narod smatra se ustavnim suverenom pored kojeg ostali imaju podređeni status manjina.

Sljedeći klasnu analizu društva i odbacujući nadklasne nacionalne interese, svi marksisti na Balkanu moraju se danas hrabro suprotstaviti nacionalizmu u državama gdje žive, ali i trulim manjinskim politikama koje idu uz njega. Ovaj posao dakako već godinama obavljaju neke marksističke i socijalističke organizacije (koje se u tom pogledu mogu osloniti i na bogato povijesno iskustvo od Svetozara Markovića pa nadalje). Uz svijest o tome kako se nacionalizmi međusobno prožimaju i nadopunjuju, marksisti borbu radničke klase isto tako nadopunjuju politikom koordiniranog socijalističkog internacionalizma. Na primjer, marksisti u Hrvatskoj moraju biti ustrajni u borbi protiv ustaštva, dok istovremeno marksisti u Srbiji vode odlučni boj protiv četništva. Osim što radnicima pojašnjavaju važnost klasnog, a ne tajkunskog „nacionalnog“ interesa, marksisti na ovaj način razbijaju i nacionalističke predrasude o „Hrvatima ustašama“, odnosno „Srbima četnicima“.

Marksisti u Hrvatskoj trebaju položaju Srba posvetiti posebnu pozornost, upravo uz svijest o važnosti internacionalističke radničke borbe, čime se jedino može umanjiti utjecaj oba nacionalizma – i hrvatskog i srpskog. Dakako, ovo ne znači da su, primjerice, mržnja prema Romima, islamofobija ili antisemitizam manje važni i da na njih ne treba reagirati svom žestinom. Upravo suprotno – inzistiranje na ustavnoj jednakosti i potpunoj slobodi nacionalnog i vjerskog izjašnjavanja uključuje sve narode i vjeroispovijesti. Međutim, trenutno glavna nacionalna prepreka na tom putu jest najtvrdokorniji čvor - onaj kojeg su zapleli i kojeg velikim naporima održavaju hrvatski i srpski nacionalisti.

O POLOŽAJU SRBA U HRVATSKOJ I KOALICIJI HDZ-a i SDSS-a

Punih 25 godina nakon rata, u Hrvatskoj ni danas mnogi ratni zločini nisu procesuirani, kao što je još uvijek nepoznata sudbina mnogih nestalih ljudi. Dok se desnica u Hrvatskoj brine isključivo o hrvatskim žrtvama, postoji čitav niz  zločina nad srpskim civilima iz perioda od 1991. do 1995., za koje nitko nije osuđivan, pa čak ni gonjen. To uključuje i spomenute Grubore, kao i druge zločine počinjene tijekom i nakon vojne operacije Oluja. Također, oni koji su čak i osuđivani za zločine nad srpskim civilima danas su dio poduzetničke elite. Primjerice, bivši hrvatski general Mirko Norac, koji je u zatvoru proveo 10 godina zbog ratnih zločina nad Srbima na području Gospića 1991. i tijekom operacije Medački džep 1993, danas je prokurist (de facto vlasnik) zaštitarske tvrtke koja unosno posluje s državom. Prije dvije godine, na vladinom obilježavanju iste one operacije u kojoj je počinio zločine, Norac se pojavio i zaradio aplauz, uz pozdrav „generalu Norcu“. Kao što ih ovim putem čak i opravdavaju, sasvim je sigurno da današnje vlasti i sudovi većinu ratnih zločina nad Srbima nikada ni neće procesuirati, a nacionalisti sam njihov spomen pokušavaju ušutkivati i diskreditirati kao „provokaciju“.

Kao i u drugim kapitalističkim državama, i u Hrvatskoj postoji kategorija nacionalnih manjina, čiji se položaj nastoji riješiti u sklopu manjinskih politika. Čitava bijeda manjinske politike u Hrvatskoj očitava se u koaliciji HDZ-a i SDSS-a, najveće političke stranke Srba u Hrvatskoj. Uz takvu koaliciju, Srbi se mogu nadati ovakvim „civilizacijskim dostignućima“: a) da budu sretni i zahvalni što im se uopće dozvoljava da ovdje žive (sa ili bez struje), b) da uvijek imaju na umu da su oni nacionalna manjina, c) da podržavaju korumpirani HDZ jer će se u suprotnom HDZ morati okrenuti ekstremnoj, otvoreno proustaškoj desnici, d) da poštuju Oluju kao vojnu akciju, e) da kao koalicijski partneri HDZ-a podupiru sve štetne zakone koje će donositi.

Bijedna koalicija HDZ-SDSS uvelike se oslanja na političko ucjenjivanje Srba. U ovom ucjenjivanju sudjeluju i sami prvaci SDSS-a, kojima ovakva politika osigurava političku nišu i saborske mandate, a obje strane združenim naporima skreću fokus radnih ljudi sa akutnih socijalnih pitanja, na za režim bezopasno nacionalno pitanje. Međutim, dobit za SDSS nije i dobit za većinu Srba u Hrvatskoj. Daleko od građanske ravnopravnosti koju je u Kninu 5. 8. osjetio Boris Milošević, u 80-ak sela u kojima Srbi čine apsolutnu ili znatnu većinu još uvijek nema struje, dok je „na područjima gdje žive Srbi potrebna izgradnja ili sanacija 32% državnih cesta, preko 60% naselja nema vodovodnu mrežu, prosječni izvorni prihod je 959 kuna, a stopa nezaposlenosti 33%. Uvjet ispunjenja ovih osnovnih životnih uvjeta u 21. stoljeću jest privrženost Srba HDZ-u, koji u suprotnom može stopirati ili usporiti ionako trome projekte elektrifikacije, vodovoda ili cestovne izgradnje. Koliko je jeftin život Srba u Hrvatskoj po računici ove koalicije?

Osim što je postavljena ova „komunalna ucjena“, adut kojim HDZ računa na lojalnost Srba jest i proustaško strašilo iz redova Domovinskog pokreta i ekstremne desnice. Proces historijskog revizionizma iz redova desnih političkih organizacija, vodećih struktura Katoličke crkve, dijela braniteljskih udruga ili navijačkih grupa (koji podrazumijeva maksimalno ocrnjivanje partizana i simbola NOB-a, rehabilitaciju ustaške vojske, te negiranje genocida u Jasenovcu i drugim stratištima), praćen je i mnogim javnim akcijama. Uz šaranja ili uklanjanja antifašističkih spomenika, događaju se i fizički napadi na Srbe, poput prošlogodišnjih na moru i u Uzdolju kraj Knina. Iz Vukovara pak svako malo stižu takve vijesti, posljednja prije 15-ak dana, uz desničarska naknadna „pojašnjenja“ da se radi o obračunima hrvatskih i srpskih navijačkih grupa (najčešće BBB-a i Delija). Teško je povjerovati da je uvijek riječ o tome, ali nema sumnje da je cilj takvih napada, kao i šovinističkih grafita i poklika navijača („Ubi Srbina“ ili „Srbe na vrbe“), utjerivanje straha i nervoze među sve Srbe. U očima hrvatskih fašista ustaša, svaki javno deklarirani Srbin (koji im se ne ulizuje) automatski postaje sumnjiv kao četnik, iako među Srbima u Hrvatskoj danas ne postoji nijedna javna ili tajna organizacija koja se zalaže za separatizam, SAO Krajinu ili pak slavi četničku ideologiju. Jedina mjesta na kojima se mogu vidjeti takve poruke su beogradske navijačke tribine, koje ustašama služe kao stalni izgovori za širenje histerije i šovinizma. Eto primjera kako se četnici i ustaše međusobno nadopunjuju!

Osim protivljenja koaliciji koja se bazira na ovakvim ponižavajućim ucjenama, marksisti se moraju odrediti i prema Oluji, vojno-redarstvenoj akciji kojom je rat u Hrvatskoj priveden kraju. Za Oluju vrijedi reći da je bila akcija etničkog čišćenja Srba poduzeta kao osveta za etničko čišćenje Hrvata s istog područja 4 godine ranije. Unatoč svom crkvenom blagoslovu, privatizacijski ratovi na Balkanu 90-ih vodili su se prema starozavjetnoj doktrini „oko za oko, zub za zub“. Dakako, s obje strane je bilo onih koji su ratovali po konvencijama, ali vrhovna komanda bila je u najmanju ruku „fleksibilna“. Tako je bilo i u Oluji. Kazati nakon svega da su „Srbi sami otišli“ predstavlja obični cinizam, ako se uzme u obzir čitavo 20. stoljeće. Uostalom, znamo kako su prošli mnogi ljudi koji su odlučili ostati (Grubori, Gošić, Varivode...), kao i kuće koje ni nemaju tu privilegiju da odu. Za to da je rat u Hrvatskoj završio Olujom, a ne nekim drugim, manje bolnim putem, odgovorno je i tadašnje bahato vodstvo Krajine, koje je odbijalo sve mirovne prijedloge (poput plana Z4), a sam Mile Martić se nakon akcije Bljesak početkom petog mjeseca 1995. javno hvalio da je raketirao hrvatske gradove prilikom čega su stradali i civili. Tako se ponašalo vodstvo koje je tada držalo političku odgovornost nad životnom sudbinom stotina tisuća Srba u Hrvatskoj.

POLITIČKI ZAHTJEVI MARKSISTIČKE LJEVICE

Uz opisan manjinski položaj Srba i mršave perspektive njegova razvoja u sklopu koalicije HDZ-a i SDSS-a, u Hrvatskoj se teško može govoriti o značajnim koracima naprijed. Prepušteni sami sebi, najveće pomake ostvaruju upravo sami ljudi u „miješanim“ sredinama, na što ih, s jedne strane, tjeraju potrebe svakodnevnog života i radne suradnje, a s druge strane kulturna i jezična spona, kao i sjećanje na desetljeća mirnog suživota prije ratova 90-ih. Ali, ti pomaci nisu dovoljni, potrebna je politika internacionalizma što inicirati može jedino marksistička ljevica koja danas treba istaknuti svoje političke zahtjeve kao stvarne korake zbližavanja naroda. Ti zahtjevi uključuju:

1. Ustavno izjednačavanje svih naroda u Hrvatskoj;

Prema izvorišnim osnovama današnjeg Ustava, „...Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti...“.

Umjesto takve formulacije, potrebno je ustavno izjednačiti sve narode, na način da se Republika Hrvatska ustanovljuje kao zajednička država svih naroda koji u njoj žive.

2. Uvođenje dvopismenih tabli u sva mjesta gdje Srbi čine znatan dio stanovništva;

Dok dvojezične table u mjestima gdje u znatnom broju žive Talijani ili Mađari ne predstavljaju nikakav problem, pokušaji (zakonski zajamčenog) uvođenja dvopismenih tabli u neka mjesta gdje znatan dio populacije čine Srbi pretvorili su se 2013. u ozbiljan politički problem, što se posebice odnosi na Grad Vukovar. Nakon nacionalističkog pritiska i razbijanja ćiriličnih ploča, vlasti su postepeno odustale od dvopismenih ploča, pa u samom Vukovaru danas stoji svega jedna – u gradskoj luci. Svi znaju koliko je u ratu 1991. pretrpio Vukovar, ali za tu štetu nije odgovorna ćirilica. Samo pismo ne može ubijati. Pismo je prvenstveno sredstvo ljudskog komuniciranja, obrazovanja i zbližavanja. Za ratne zločine i agresiju na Vukovar nisu odgovorni Srbi kao narod, već tadašnji srpski nacionalisti i ratni profiteri, kao što za slučajeve likvidacije Srba u Vukovaru na rano ljeto 1991. nisu odgovorni Hrvati kao narod, već hrvatski nacionalisti i ratni profiteri. Dakle, za zločine su odgovorni neki Srbi i neki Hrvati, a nipošto ćirilica ili koje drugo pismo. I ti Srbi i Hrvati koji jesu odgovorni za samo izbijanje rata i zločine, ma koliko se zaklanjali iza svojih nacija, bili su rukovođeni prvenstveno osobnim materijalnim interesima – pljačkom i političkim probojem u kaotičnom vremenu.

3. Borba protiv odvojenih vrtića i osnovnih škola;

Vlada Republike Norveške darovala je 2014. Hrvatskoj više od milijun eura za izgradnju i opremanje interkulturne škole „Dunav“ u Vukovaru. Trebala je to biti prva zajednička, interkulturna škola koju bi pohađala hrvatska i srpska djeca. Međutim, od ovog projekta se prošle godine definitivno odustalo, a Hrvatska je Norveškoj vratila novac. Obrazovna segregacija u Vukovaru se nastavlja.

Umjesto odvojenih vrtića i osnovnih škola, marksisti u Hrvatskoj trebaju se zalagati za zajedničke škole, za socijalizaciju djece predškolske i školske dobi u okolnostima neposrednog druženja i prijateljstva, a ne za sramnu segregaciju koja više podsjeća na SAD nekada (a dijelom i sada).

4. Povratak ćirilice u sve osnovne škole;

Kako hrvatska djeca ne bi tekstove na ćirilici gledala kao hijeroglife, potrebno je u sve osnovne škole uvesti i nastavni tečaj ćirilice, kako je nekoć bilo u socijalističkoj Hrvatskoj. Ćirilica nije mrtvo pismo poput glagoljice, već živo pismo kojim se koriste mnogi narodi na Balkanu. Ako u Srbiji ili Makedoniji djeca znaju oba pisma, zašto ne bi i u Hrvatskoj?

Osim ova četiri zahtjeva, marksisti dakako moraju raditi i na što bržem rješavanju ranije spomenutih komunalnih problema.

Političke stranke desnice i liberalnog centra ovakve mjere neće provesti iz ideoloških ili oportunističkih razloga, s obzirom na strah od reakcije nacionalista i vodstva Crkve, na koje računaju kao glasačku potporu. Zelena reformistička ljevica okupljena oko Možemo! i Nove ljevice možda bi neke i podržala, ali krajnji cilj njihova djelovanja jest reforma, odnosno poboljšanje kapitalizma, što se pokazalo kao iluzija raspadom klasnog kompromisa i socijalne države, dok u 21. stoljeću reformisti nastavljaju s kapitulacijama pred kapitalom, što uključuje i kapitulaciju pred ksenofobijom i nacionalizmom (Cipras i Siriza). Ranije je istaknuto kako marksisti misle da rješenje nacionalnog pitanja na Balkanu nije moguće u okvirima kapitalizma, budući da balkanske republike u sklopu europskog kapitalističkog poretka ostaju ekonomski zaostale i periferne, čime utjecaj nacionalizma ne jenjava.

Ostaju partije koje se određuju kao dio socijalističke ljevice - Radnička fronta (RF) i Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP) - čiji se neslužbeni savez iz 2019. ove godine raspao izbornim kompromisom između Radničke fronte i zelenih reformista kojima je SRP smetao radi svog imena i simbola. Tako je RF sada u Saboru kao dio zeleno-lijeve koalicije, dok SRP nastavlja svojim putem. Prilikom ovogodišnje državne proslave Oluje, jedino je SRP na svom facebook profilu jasno osudio Oluju kao akciju etničkog čišćenja, dok je Katarina Peović (RF) ipak prišla opreznije, pišući o „oluji socijalne nepravde“. Iako nijedna od ovih partija nema razrađen konkretan program o nacionalnom pitanju, kao ni zahtjeve prema položaju Srba i drugih diskriminiranih manjina (poput Roma), dosadašnja koalicija HDZ-a i SDSS-a, odnosno politički rad RF-a i SRP-a, Srbima u Hrvatskoj pokazuju da se trebaju okretati od nacionalnih partija poput SDSS-a prema socijalističkim partijama i idejama.

Ipak, ovdje treba primijetiti jednu bitnu razliku. Dok SRP zauzima beskompromisnu liniju borbe protiv hrvatskog šovinizma, RF svoj pokušaj kompromisa sa građanskom Hrvatskom pokušava preslikati i na nacionalno pitanje, zaoštravajući svoju retoriku protiv istaknutih ratnih huškača i zločinaca, ali ostajući ambivalentan prema samoj prirodi ratova 90-ih i vojnih operacija u cijelosti. Na tom se primjeru jasno može vidjeti organska veza dosljednog zalaganja za socijalistički društveni preobražaj i radničko samoupravljanje sa beskompromisnom i nedvojbenom borbom za prava i zaštitu ugroženih manjinskih skupina.

ZAKLJUČAK: PREMA BRATSKOJ BUDUĆNOSTI NARODA NA BALKANU

Većina Srba u Hrvatskoj želi miran život u atmosferi uvažavanja, a ne straha radi svog nacionalnog ili vjerskog izjašnjavanja. Kao što je već rečeno u tekstu, među Srbima u Hrvatskoj danas ne postoje nikakve nacionalističke organizacije niti se nasjeda na jeftine pokušaje skupljanja političkih poena od strane režimskih nacionalista iz Srbije. To je svakako dobro, ali ne radi iskazivanja lojalnosti Republici Hrvatskoj (toj antiradničkoj republici nitko ne bi trebao iskazivati lojalnost), već radi predanosti socijalističkom internacionalizmu. Srpski radnik ili seljak do svog dostojanstvenog položaja doći će uz pomoć političkog saveza s hrvatskim (i drugim) radnicima i seljacima, a ne uz pomoć oportunističkog SDSS-a i političara poput Milorada Pupovca.

Konačno, jedino se putem radničke i seljačke borbe, na slavnim tradicijama NOB-a, Srbi mogu izboriti za doista ravnopravan status u sklopu Socijalističke Republike Hrvatske kao dijelu nove, radničke jugoslavenske republike i šire Balkanske Socijalističke Federacije, slobodne od tutorstva imperijalističkih sila poput SAD-a, EU, Kine ili Rusije. U radničkim državama bez nacionalnih većina i manjina čovjeka se neće svrstavati prema nacionalnoj pripadnosti, već prema doprinosu zajednici u kojoj živi. Put do emancipacije, jednakosti i suverenosti jest dug i težak, ali ti ciljevi su svakako dostižni.