Klimatske promjene predstavljaju ogromnu prijetnju čovječanstvu i u posljednje vrijeme su motivisale velike proteste (posebno omladine). Samo socijalistička transformacija društva sa demokratskim planom proizvodnje radničke klase u harmoniji sa planetom može okončati prijetnju klimatskih promjena. Ovaj dokument Internacionalne marksističke tendencije objašnjava naš revolucionarni program borbe protiv klimatske krize. Napisan je za svjetski kongres IMT-a 2020. godine prije aktuelne pandemije, ali je sada u svijetlu novih događaja ažuriran na nekoliko mjesta.

 

1. Pažnja cijeloga svijeta sada je usmjerena na borbu protiv pandemije KOVID 19. Ali kada (i ako) ova početna opasnost prođe, čeka nas još jedna, veća egzistencijalna kriza, a to je kriza klimatskih promjena.

2. Prašume gore. Požari divljaju Australijom i Kalifornijom. Poplave uništavaju Indoneziju i Bangladeš. Cijela ostrva i priobalna područja brzo tonu. Suše i glad izazivaju egzodus izbjeglica. Toplotni talasi u Evropi svakog ljeta ubijaju hiljade ljudi. Svakog dana na planeti nestaju cijele vrste. Klimatska kriza nije hipotetički problem za buduće generacije već je ovdje i sada.

3. Kao odgovor smo širom svijeta vidjeli masovne ulične mobilizacije studenata i omladine. "Okeani se podižu, kao i mi," pisalo je na jednom plakatu u Londonu. Milioni su učestvovali u ovim međunarodnim protestima. U septembru 2019. godine je oko 6 miliona ljudi učestvovalo u globalnim klimatskim štrajkovima "Petkom za budućnost". Gradovi u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj, Italiji i Britaniji su imali demonstracije od stotina hiljada ljudi.

4. Kapitalizam ubija planetu. Mnogi aktivisti su ovo ispravno zaključili. Zahtjevi na klimatskim štrajkovima su bili "za promjenu sistema, a ne klimatske promjene"; "planeta ispred profita". Kapitalistički sistem, sa svojom jurnjavom za profitom, je odgovoran za uništavanje okoline, ekosistema i zagađenje vazduha i vode.

5. U kapitalizmu krupni kapital odlučuje šta se i kako proizvodi. Ali ovo se ne dešava po nekom planu. Umjesto toga, ekonomija je prepuštena tzv. "nevidljivoj ruci", tj. anarhiji tržišta. Korporacije će sve učiniti da zaobiđu regulacije kako bi smanjile troškove, nadjačale rivale, zauzele nova tržišta i povećale profit. Ova trka do dna, međutim, nije samo rezultat "pohlepe" gazdi. To je logični rezultat ekonomskih zakona kapitalizma: sistema zasnovanog na privatnom vlasništvu, takmičenju i proizvodnji za profit.

6. Razmjera problema je ogromna. UN IPCC (Međuvladin panel o klimatskim promjenama) pokazuje da globalno zagrijavanje mora biti ograničeno na 1.5°C kako bi spriječili ekološku katastrofu. Da bi ovo postigli, emisija stakleničkih gasova mora do 2030. godine biti smanjena za 45%, a do 2050. godine dostići nivo 0. Pored toga, treba izvršiti krupno prilagođavanje i mjere ublažavanja, kao što je izgradnja odbrane od poplava i pošumljavanje. Procjenjuje se da ovo zahtjeva 2 biliona američkih dolara ulaganja širom svijeta svake godine što je oko 2.5% svjetskog BDP-a.

7. Nauka i tehnologija za postizanje ovoga već postoji. Električne mreže se mogu dekarbonizirati sa energijom vjetra, sunca i plime. Automobili i saobraćajni sistemi se mogu prebaciti na struju, baterije i vodonik. Mjere energetske efikasnosti mogu dramatično smanjiti potražnju energije industrije i domaćinstava. Nivoi zagađenja mogu biti drastično smanjeni. Hrana se može održivo uzgajati. Otpad se može reciklirati. Šumske površine se mogu obnoviti.

8. Ali ovi vitalni koraci zahtijevaju dvije stvari: planiranje i resurse, a nijedno od toga kapitalizam ne može omogućiti. Osnova kapitalističke proizvodnje je privatno vlasništvo i takmičenje, jurnjava za profitom nekolicine neizabranih i neopozivih parazita; bez planiranja kako bi se zadovoljile društvene i ekološke potrebe.

9. Dalje, odakle će u kapitalizmu doći novac kako bi se platile ove potrebne promjene? Svjetska ekonomija se guši u dugovima poslije kraha 2008. godine, decenija mjera štednje i nove ekonomske depresije nakon pandemije. Novi rezovi su na dnevnom redu, ne investicije. Borba protiv klimatske krize sada nije vladajućoj klasi na umu.

10. Kapitalisti neće uložiti u potrebne mjere iz prostog razloga što to trenutno nije profitabilno. Tehnologije kao što su obnovljivi izvori energije koji omogućavaju zelenu, čistu energiju se fundamentalno sukobljavaju sa motivom profita i tržišnim sistemom.

11. Na primjer, državne subvencije u obnovljivu energiju su ustvari osakatile međunarodna tržišta električne energije. Tržišta puna jeftinih, super obilnih zaliha zelene energije su dovela do pada cijena i neprofitabilnosti elektrana na ugalj i gas. Ovo je dovelo do naglog pada privatnih ulaganja u nove elektrane. Ali domaćinstva ne vide pogodnosti manjih računa jer vladine subvencije podstiču krupne energetske monopole. Drugim riječima, tržište ne može riješiti problem - tržište jeste problem.

12. Dolazimo do jednostavnog pitanja: ko plaća? Bogatstvo postoji, ali nepomično čami na bankarskim računima krupnog biznisa i koristi se od strane imperijalističkih sila kao sredstvo za uništavanje. Samo deset najvećih američkih korporacija imaju na gomili preko 1.1 bilion dolara. A ukupni godišnji svjetski troškovi na naoružanje su preko 1.8 biliona američkih dolara. Ne samo da pod kapitalizmomteret klimatskih promjena pada na leđa radničke klase, siromašnih i najranjivijih već i troškovi zaustavljanja ekološke katastrofe dolaze u vidu većih cijena, poreza na ugalj i mjera štednje.

13. Greta Tunberg, sedamnaestogodišnjakinja iz Švedske i osnivač pokreta Petkom za budućnost je postala lice i glas međunarodnog klimatskog pokreta. Govoreći pred publikom na samitu svjetskih "lidera" u Davosu i UN samitima, ona je upozorila da "naša kuća gori". "Želim da paničite i da djelujete", rekla je Tunberg pred svojom elitnom publikom. Ali njene apele za hitno djelovanje političari ne čuju.

14. Pasivnost na vrhu, međutim, nije samo zbog odsustva političke volje. Političari establišmenta na ovome pitanju nisu pasivni zbog nedostatka odlučnosti već je njihov primarni cilj odbrana kapitalističkog sistema a ne budućnost čovječanstva i planete.

15. Tunberg je istaknula da se naučnici ignorišu i zatražila od vlada da slušaju naučne činjenice i savjete. Ali kapitalisti i njihovi politički predstavnici neće biti uvjereni moralnim argumentima, činjenicama i brojkama u koje već imaju uvide. Na kraju, ova otuđena elita neće ništa učiniti da zaštiti Zemlju jer je njihov glavni kriterijum povećanje profita nauštrb većine nas.

16. Neke vlade su u pokušaju da se približe glasačima proglasile "klimatsku vanrednu situaciju". Ali ovo su fraze koje dolaze iz usta političkih predstavnika krupnog kapitala. Naposlijetku u kapitalizmu oni ustvari i ne odlučuju. Umjesto njih naša sudbina je prepuštena hirovima tržišta.

17. Da bi se riješio globalni problem, potrebna je globalna akcija, ali kapitalističke vlade su nemoćne. Potpisani su bezbrojni međunarodni dogovori i održani brojni klimatski samiti. Ali od toga ništa nije bilo. Čak i kad dođe do dogovora, ovi protokoli su beznačajni; ciljevi neobavezujući. SAD su se pod Trampom, iako najveća svjetska ekonomija i emiter CO2, već povukle iz pariškog sporazuma 2015. godine.

18. Korijen problema je barijera nacionalne države i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. U kapitalizmu, nacionalne vlade moraju služiti interesima kapitalističke klase. Kao lopovska banda gusara oni mogu sarađivati određeno vrijeme sve dok ima dovoljno plijena. Ali kada plijena nestane, banditi i gangsteri međusobno krve. U ovome periodu protekcionizma i kapitalističke krize svaka vlada pokušava izvesti svoje probleme drugima, vodeći politiku "siromašenja komšija", geopolitičke nestabilnosti i prestanka saradnje na međunarodnim problemima.

19. Suočeni sa takvom nemoći, aktivisti sa klimatskih štrajkova su masovno izašli na ulice, okupirali puteve i zatvorili gradove u nastojanju da natjeraju političare da obrate pažnju. Širom svijeta milioni studenata i omladine su prvi put postali politički aktivni zahtijevajući trenutnu akciju i sistematsku promjenu.

20. Ove mobilizacije su novu generaciju ispunili osjećajem samopouzdanja, moći i svrhe. Za one koji protestuju, ideja masovne, militantne akcije je sada norma a ne izuzetak. Riječ "štrajk" je sada vodeća misao među omladinom.

21. Mnogi aktivisti suispravno zaključili da su masovnemobilizacije najznačajnije. Ali moramo naučiti dosadašnje lekcije iz ovog pokreta, prepoznati njegova ograničenja. Ulični protesti i studentski štrajkovi nisu dovoljni. Klimatski aktivisti se moraju povezati sa organizovanom radničkom klasom i boriti se za radikalnu političku promjenu.

22. Ideja masovne mobilizacije, militantne akcije i sistematske promjene je ogroman korak naprijed u poređenju sa individualističkim ekološkim aktivizmom iz prošlosti. Ali u odsustvu jasnog i istrajnog revolucionarnog vodstva klimatski pokret progoni stara avet liberalno i sitnoburžujskog ekološkog aktivizma. Ovo je izraženo u mnoštvu čudnih i divnih ideja kao što su "destimulacija rasta" i "anti-konzumerizam" koje bujaju unutar pokreta i često dominiraju u debatama gušeći radikalizam studentskih štrajkača.

23. U svojoj suštini ove ideje su prežvakani reakcionarni argumenti Tomasa Maltusa, ekonomiste iz 19. vijeka koji je tvrdio da su glad, siromaštvo, bolesti i raširena smrtnost rezultat ‘prenaseljenosti’. Danas se pojavljuje isti argument kako ‘ima previše ljudi’; ‘previše usta za nahraniti’, kao i to da živimo ‘preko svojih mogućnosti’; ‘da trošimo previše’. Drugim riječima, obični ljudi a ne sistem se krive za ekološku krizu.

24. Fridrih Engels je još davno odgovorio Maltusu. "Nedovoljno se proizvodi i to je problem cijele stvari. Ali zašto se dovoljno ne proizvodi?", Engels se retorički pita. Ne zato što su granice proizvodnje, čak i sa današnjim sredstvima, iscrpljene. Ne, već zato što se granice proizvodnje ne određuju brojem gladnih trbuha već mogućnošću plaćanja. Buržoasko društvo ne može i ne želi proizvoditi više. Trbusi bez novca, rad koji se ne može iskoristiti za profit i zbog toga ne može kupovati je ostavljen brojkama smrtnosti."

25. Maltusova apokaliptična predviđanja su i empirijski oborena sa razvojem poljoprivredne tehnike koja je omogućila izdržavanje veće populacije sa boljim nivoom uhranjenosti. Danas takođe postoji tehnologija da proizvodi više bez degradacije i uništavanja okoliša koje je povezano sa kapitalističkim sistemom. Kao što Engels kaže problem je što kapitalizam ne može profitabilno iskoristiti ove proizvodne snage.

26. Nije iznenađujuće da se apologete kapitalizma slažu sa ovomneomaltuzijanskom šaradom, što pokazuje da zajedno moramo donijeti ‘etičke’ individualne izbore - reciklirati više; letjeti manje; postati vegani itd. - kao riješenja za ekološku krizu. Naposlijetku, fokus na individualnu akciju i lične životne stilove ima korisnu ulogu za vladajuću klasu jer odvraća pogled običnih ljudi sa pravog zadatka a to je fundamentalna transformacija društva na socijalističkim linijama.

27. ‘Rješenja’ koja proizlaze iz ove individualističke mantre su krajnje reakcionarna. U suštini radi se o ‘grinvošingu’ ili "zelenoj" varijanti mjera štednje koja govori da radnici i siromašni moraju stegnuti kaiševe kako bi riješili problem koji su stvorili kapitalisti i njihov truli sistem.

28. Moramo pitati ‘anti-konzumeriste’ vrlo jednostavno pitanje: ko troši previše? Milioni radničkih domaćinstava u tzv. ‘razvijenom’ svijetu koji moraju birati između hrane i grijanja? Mase u tzv. svijetu ‘u razvoju’ koje se bore da prehrane svoje porodice? Radnici i siromašni koji širom planete žive u stanju siromaštva među ogromnim bogatstvom?

29. Kao što statistika pokazuje, pripadnik svjetskih 1% je odgovoran za 175 puta veću emisiju CO2 nego donjih 10%. A najsiromašnija polovina svjetske populacije doprinosi samo 10% ukupnom zagađenju potrošnjom u poređenju sa 50% zagađenja najbogatijih 10%. Ova ‘nejednakost u zagađenju’ je samo odraz lažne ekonomske jednakosti u kapitalizmu.

30. Radnici nisu glupi. Oni vide nivo licemjera establišmenta i njihovih političkih glasnogovornika koji običnim ljudima govore da se žrtvuju zbog spasa planete. U međuvremenu, super bogata kapitalistička elita zaista živi na potpuno drugoj planeti gomilajući ogromne količine bogatstva dok leti u privatnim avionima. Rezultat toga su masovni protesti žutih prsluka u Francuskoj protiv pokušaja Makrona da nametne veće poreze na gorivo koji bi pogodili radništvo; ili masovni pokreti u bivšim kolonijalnim zemljama protiv ukidanja subvencija na gorivo koje nameće MMF.

31. Komunisti se moraju boriti protiv takvih mjera, uključujući i tzv. ‘poreze na ugljenik’. Ovi porezi po pravilu padaju na potrošnju domaćinstava - gorivo i struju - a ne na krupni biznis čime se teret prebacuje na leđa radničke klase i siromašnih. Takvi porezi su reakcionarni i regresivni. U svakom slučaju oni ne rješavaju klimatsku krizu već su samo još jedna od mjera štednje. Mi podržavamo proteste žutih prslukakoji zahtijevaju da kapitalisti a ne radnička klasa plaćaju za krizu.

32. Bacanje krivice na ‘konzumerizam’ i ‘rast’ je diverzija. Ekološka šteta nije prouzrokovana industrijalizacijom ili rastom, već načinom na koji je u kapitalizmu organizovana i kontrolisana proizvodnja. Daleko od toga da pruža efikasnost, takmičenje i motiv profita vode do trke do dna stvarajući ogromne razine otpada i zagađenja. Korporacije prave zastarjele proizvode kako bi prodali više. Velika reklamna industrija pokušava da nas ubjedi da kupujemo proizvode koje ne trebamo. Kompanije kao Folksvagen varaju i krše ekološke propise kako bi smanjile troškove i uvećale profite.

33. Problem je motiv profita a ne sam ekonomski rast. Živimo u ekonomskom sistemu koji se oslanja na stalnu potrošnju roba i akumulaciju profita. Kapitalisti ne proizvode da bi zadovoljili potrebe već da ostvare profite. Ako se robe ne prodaju, biznisi i industrija se zatvaraju i milioni radnika gube svoje poslove.

34. Iz ovoga razloga su određeni zahtjevi dijela zelenog pokreta za ‘nultu stopu rasta’ i ‘smanjenje rasta’ reakcionarni. ‘Nulta stopa rast’ u kapitalizmu se zove recesija i radnička klasa i siromašni plaćaju cijenu. U svojoj suštini, zahtjev za ‘smanjenjem rasta’ je argument za stalnu recesiju i mjere štednje.

35. Cijeli naglasak na teoriju o ‘smanjenju rasta’ je pogrešan, i stoga je aktivnost štetna. Pitanje se odnosi na proizvodnju i kako proizvodimo; a ne na potrošnju i ‘potrošačke izbore‘. Šta znače individualni bojkoti u odnosu na anarhiju i haos tržišta? Potreban nam je racionalni plan proizvodnje sa demokratskom kontrolom ekonomije, a ne individualni bojkoti i ‘etički konzumerizam’.

36. Čak i kad bi kao društvo htjeli smanjiti kolektivnu potrošnju, kako bi to bilo moguće dok je proizvodnja u vlasništvu, pod kontrolom i odlukama kapitalističke klase? kako bi smanjili mesnu industriju? Kako bi ograničili populaciju? Ko bi odlučivao šta i koliko se proizvodi? Samo postavljanje ovih pitanja prikazuje apsurdnost ove individualističke ekologije i reakcionarne prirode Maltusove teorije u svim svojim varijacijama.

37. Koronavirus kriza je potpuno razotkrila ograničenja ove individualističkog, neomaltuzijanskog regresivnog pristupa. Cijela svjetska ekonomija je u zastoju. Avioni ne lete. Ulice su prazne. Potražnja za naftom je nestala. Potrošnja domaćinstava je smanjena. Rezultat toga je pad globalne emisije CO2 za 8% ove godine. Međutim smanjenje ove emisije je potrebno svake godine u sljedećoj deceniji kako bi se globalno zagrijavanje ograničilo na 1.5°C.

38. Vidimo reakcionarna ograničenja ideologije ‘smanjenja rasta’. Kao što pokazuje paraliza izazvana pandemijom, u kapitalizmu takve dramatične promjene se mogu postići samo na haotičan način dovodeći ekonomiju u ozbiljnu depresiju sa masovnom nezaposlenošću, siromaštvom i glađu. A čak i ove promjene jedva i da zagrebu ono što je zaista potrebno. Jasno je da je potrebna sistemska transformacija proizvodnje kako bi se emisija zagađenja smanjila na dovoljnu razinu.

39. Nedovoljne su promjene životnog stila, smanjenje individualne potrošnje ili povratak na primitivni način proizvodnje (takozvane deindustrijalizacije). Već sada se proizvodi dovoljno resursa da svaka osoba na planeti živi dostojanstven i pristojan život. Kada bi se resursi raspodijelili na racionalan i pravičan način, bilo bi dovoljno za sve bez dodatne proizvodnje ili otpada. Potrebna je sistematska, temeljna i internacionalna ekonomska promjena.

40. U kapitalizmu, tehnologije i tehnika za povećanje produktivnosti se mogu pretvoriti u suprotnost i uništiti potencijal za rast. Ovo možemo vidjeti sa skorašnjim razvojem u poljoprivredi gdje je neselektivna primjena insekticida smanjili populacije insekata, uništila tlo i zagadila vodu. Na široj razini vidimo kako su industrija i saobraćaj zagadile i uništile prirodni svijet od kojega u konačnici zavisi cijelo ljudsko društvo.

41. Ovo je potvrda onoga što je Marks objasnio u Kapitalu kada je pisao o prirodi poljoprivredne proizvodnje u kapitalizmu: "Cijeli napredak u kapitalističkoj poljoprivredi je napredak u vještini, ne samo pljačkanja radnika već i zemljišta; napredak u povećavanju plodnosti zemljišta je i napredak u uništavanju posljednjih izvora te plodnosti...Kapitalistička proizvodnja razvija tehnologiju...crpeći izvore cjelokupnog bogatstva - zemljište i radnika."

42. Međutim ovo nije argument protiv tehnologije i industrije ili u korist ‘deindustrijalizacije’. To je argument protiv privatnog vlasništva, anarhije tržišta i profitnog motiva. To je argument u korist socijalističkog planiranja; korišćenja nauke i tehnologije u interesu naroda i planete, ne za profit manjine društva.

43. Ukratko, to je klasno pitanje. Ko posjeduje? Ko odlučuje? Kapitalistička anarhija uništava okolinu. Moramo planirati - racionalno i demokratski - kako ćemo koristiti resurse planete; koju tehnologiju moramo razvijati i primjenjivati. Ali kao što stara poslovica kaže, ne možete planirati ono što ne kontrolišete; a ne možete kontrolisati ono što ne posjedujete.

44. U mnogim zemljama, liberalne organizacije i političke partije su pokušale dapreuzmu, kooptiraju i skreću sa pravog puta klimatski pokret crpeći iz demonstracije njihov radikalizam. NVO kao što je Grinpis su se često birokratski stavljale na čelo pokreta propovijedajući široku strategiju. Aktivističke grupe kao Pobuna protiv izumiranjasu u međuvremenu upadale u istu zamku depolitizujući proteste i pozivajući političare širom političkog spektra da ‘sjednu za stol’.

45. Problem je taj što su klimatske promjene političko pitanje. Kapitalisti i njihov sistem su odgovorni za uništavanje planete. Povezivanje sa buržoaskim partijama i pozivanje političara krupnog kapitala je uzaludno - štetno je jer razvodnjava program pokreta a aktiviste vodi do slijepe ulice. Političari establišmenta brane interese kapitalističke klase, a ne potrebe društva i okoline. Pokret ne smije polagati nadu ili povjerenje u njih, niti u NVO i liberale koji pokušavaju prevariti mlade i radikalne klimatske aktiviste.

46. U nekim zemljama je porasla podrška Zelenim partijama na krilima povećanja ekološke zabrinutosti i opšteg nepovjerenja u tradicionalne partije establišmenta. Fundamentalno, vođe Zelenih su liberali koji nisu protiv sistema niti vide podjelu društva u suprotstavljene klase. Primjer je nova konzervativno-zelena vlada u Austriji. Njen anti-radnički program se suštinski može svesti na dva zahtjeva: smanjenje imigracije i smanjenje emisije štetnih gasova. Ovo je dovelo do pada ‘progresivne’ maske Zelenih razotkrivajući njihovo pravo lice.

47. U drugom smjeru je došlo do pozitivnih koraka u povezivanju ekološkog pitanja sa ljevičarskim političkim zahtjevima. Najpoznatiji je svakako Novi zeleni dogovor (Green New Deal) koji je postao slogan ljevice u SAD-u i Britaniji. Aleksandrija Okazio-Kortez je početkom 2019. godine predstavila rezoluciju u Vašingtonu pozivajući federalnu vladu da smanji emisiju CO2 tako što će investirati u obnovljivu energiju i stvarati„zelena radna mjesta“. Konferencija Laburističke partije u Britaniji 2019. je predstavila program za "Socijalistički novi zeleni dogovor" zasnovan na javnom vlasništvu i demokratskoj kontroli ekonomije.

48. U stvarnosti je GND slogan kao prazna posuda imože da se napuni bilo kojim sadržajem. Ovo je jasno kada se vide različiti potpisnici GND-a, uključujući desne Demokrate kao što su Bajden, Butidžidž i Klobučar.

49. Ovi nejasni GND prijedlozi su svode na kejnsijansku strategiju pokušaja da se reguliše i upravlja kapitalističkim sistemom. Ali sa kapitalizmom se ne može upravljati. Ne može se ukrotiti i učiniti ‘zelenim’. Dok god je ekonomija zasnovana na proizvodnji radi profita, vladom će dominirati krupni kapital a ne obrnuto. Ukratko, umjesto da ponudi ‘promjenu sistema’, kejnsijanski zahtjevi za Novim zelenim dogovorom pokušavaju spasiti kapitalistički sistem od sebe.

50. Jedna studija je pokazala da je 100 velikih kompanija (uglavnom proizvođači fosilnih goriva) odgovorno za preko 70% emisije stakleničkih gasova. Skoro je otkriveno da je 20 kompanija odgovorno za jednu trećinu ispuštanja CO2 od 1965. godine. Slično tome, samo od 3 do 10% otpada u kapitalističkim zemljama dolazi iz domaćinstava; ostatak je većinom rezultat krupnog industrijskog procesa, građevinarstva i rudarstva.

51. Ovo je pokazatelj gdje su pravi krivci za ekološku krizu. I pokazuje jasno rješenje: stavimo ove kompanije i industriju pod javno vlasništvo i demokratsku kontrolu kao dio racionalnog, socijalističkog plana proizvodnje. Tako možemo imati održivu ekonomiju gdje rastući životni standardi nisu u sukobu sa očuvanjem planete.

52. U privatnim rukama, veliki monopoli stvaraju ogromne razine otpada i štete za okolinu. Nacionalizovane kompanije pod socijalističkim ekonomskim planom bi mogli uvesti savremenu zelenu tehnologiju koje bi snizile emisiju i zagađenje za nekoliko godina obezbjeđujući kvalitetnu hranu, stanovanje, obrazovanje, saobraćaj i zdravstvo za sve.

53. Kombinacija najboljih naučnih umova sa vještinom industrijskih radnika pod demokratskom radničkom kontrolom može cjelokupnu tehnološku sposobnost društva i resurse staviti na raspolaganje čovječanstvu i planeti. Lukasov plan u Britaniji iz 70-ih pokazuje potencijal. Ovdje su organizovani radnici iz vojnog i vazduhoplovnog sektora sastavili detaljan i razrađen prijedlog pokazujući da iste fabrike, mašine i zaposlenici mogu biti prebačeni i raspoređeni da proizvode obnovljive tehnologije i donesu napredak u medicinskoj opremi umjesto proizvodnje projektila i oružja.Radnike su na kraju prodale  laburističke i sindikalne vođe. Ali je pokazana kreativna moć radničke klase da planira proizvodnju.

54. Primjer Lukasovog plana pokazuje mogućnost i potrebu za ‘klimatskom tranzicijom’. Nema razloga da prelazak sa zagađivačke na zelenu industriju dovodi do nezaposlenosti. Radnici se mogu prekvalifikovati; fabrike prenamijeniti. Ali ovo zahtjeva društveno vlasništvo, radničku kontrolu i sveukupni plan proizvodnje. Ostavljeno tržištu, nekorištena i prevaziđena industrija može voditi to permanentnog uništavanja radničkih zajednica kao što pokazuju bivši rudarski dijelovi Britanije i Pojas rđe u SAD-u.

55. Potrebno je da se ekološki poveže sa radničkim pokretom. U nekim zemljama, klimatski štrajkači su ispravno zatražili sindikalnu podršku. Greta Tunberg je pozvala radnike širom svijeta da se pridruže studentima u globalnom klimatskom štrajku. Povremeno su sindikati podržali ovaj poziv, obećavajući da će protestvovati sa omladinskim aktivistima. Ovo je ispravan pristup. Ovo nije problem samo omladine već zahvata sve radnike.

56. Organizovana radnička klasa mora biti na čelu borbe protiv klimatskih promjena. Grupe kao Pobuna protiv izumiranjanastupaju tako da radnički pokret guraju po strani fokusirajući se isključivo na strategiju direktne akcije i javnih nastupa. Njihov cilj je ‘podizanje svijesti’ tražeći medijsku pažnju, kačeći svoje letke na zgrade i javni saobraćaj, zatvaranje puteva. U jednom neuspjelom slučaju, aktivisti su pokušali dronovima da zatvore londonski aerodrom. Ali niko od aktivista nije kontaktirao članove sindikata na aerodromu gdje je osoblje (uključujući nosače prtljaga i pilote) razmišljalo o potencijalnom štrajku. Štrajk radnika bi paralizovao aerodrom i pomogao u podizanju svijesti i povjerenja radnika širom svijeta puno efektivnije nego neodgovorne akcije Pobune protiv izumiranja.

57. Umjesto ovih neozbiljnih i apolitičnih akcija, klimatski pokret se mora bazirati na masovnoj mobilizaciji radnika i omladine oko jasnih socijalističkih zahtjeva. Snaga organizovane radničke klase, naoružane se socijalističkim programom bi bila nezaustavljiva. Kao što marksisti uvijek tvrde, nijedna sijalica ne svijetli, niti jedan točak se ne okreće bez dopuštenja radničke klase.

58. Ljevičarski i socijalni pokreti su širom svijeta u usponu. Zadatak je borbenost i radikalizam studentskih klimatskih štrajkova povezati sa širim radničkim pokretom gdje će se radnici i omladina zajedno boriti za odvažne socijalističke ekološke politike. Takav program mora uključivati sljedeće zahtjeve:

• Nacionalizacija krupnih energetskih monopola, korporacija koje proizvode fosilna goriva i distribuciju istih staviti pod demokratsku radničku kontrolu, uzimajući opskrbu energijom iz ruku profitera i naftnih tajkuna. Pod društvenim vlasništvom mogli bi obezbijediti masovna ulaganja u obnovljivu energiju i postepeno ukidanje fosilnih goriva i u isto vrijeme smanjiti cijene za potrošače.
• Eksproprijacija građevinskih kompanija i stavljanje zemlje i banaka u društveno vlasništvo. Na ovaj način bismo sproveli masovni javni program izolacije sadašnjih domova i izgradnju novih, energetski efikasnijih i kvalitetnih socijalnih domova.
• Cijeli saobraćajni sistem, uključujući željeznice, mrežu metroa, autobuse, tramvaje, avione i brodove pod društveno vlasništvo. Zamijenimo trenutni haos sa zelenim, kvalitetnim, širokim, koordinisanim, integrisanim i besplatnim sistemom javnog prevoza. Nacionalizovati autoindustriju i svemirsku industriju i staviti pod radničku kontrolu kako bi se ulagalo u zelena vozila i avione.
• Prirodne resurse, uključujući zemlju, rudnike, rijeke i šume, staviti u društveno vlasništvo i demokratsku kontrolu. Kapitalizmu i imperijalizmu ne smije biti dopušteno da uništavaju planetu radi profita. Implementirati masovni svjetski program pošumljavanja i izgradnje mreže protiv poplava.
• Izbacimo krupni kapital sa univerziteta. Istraživanje i razvoj moraju biti javno finansirani, o njima se mora demokratski odlučivati i okrenuti ih ka potrebama društva i planete, a ne profitima multinacionalnih korporacija.
• Sprovedimo demokratsku radničku kontrolu i upravljanje u svima nacionalizovanim industrijama i javnim uslugama, sa radničko vođenim modelom Lukasovog plana prelaza sa zagađivačkih sektora u zelene poslove i industriju.

59. Daleko od toga da suignorisali pitanja okoline, Marks i Engels su se, zapravo, duboko interesovali za taj predmet. Njihov zaključak tada, kao i naš sada, je bio da okončavanje uništavanja prirodnog svijeta nije moguće u sistemu kojim vlada kapitalistička anarhija. Harmoničan razvoj između čovječanstva i prirode je moguć samo na osnovi svjesnog, socijalističkog plana, kao što Engels objašnjava:

60. "Nemojmo, međutim, laskati sebi zbog svog ljudskog osvajanja prirode. Jer svako osvajanje nam se osvećuje. Svako od njih, istina je, na prvom mjestu posljedica na koje smo računali, ali na drugom i trećem mjestu ima sasvim drugačije, nepredviđene efekte kojiprečesto neutrališu prve efekte ... Dakle, na svakom koraku podsjećaju nas da ni na koji način ne vladamo prirodom poput osvajača nad stranim narodom, poput nekoga ko stoji izvan prirode - već da mi, mesom, krvlju i mozgom, pripadamo prirodi i postojimo u njenoj sredini, i da se sve naše vladanje njome sastoji  u činjenici da imamo prednost nad svim ostalim bićima u tome što možemo da znamo i pravilno primijenimo njene zakone."

61. Samo sa socijalističkom transformacijom društva možemo zadovoljiti potrebe većine u harmoniji sa prirodnom okolinom, umjesto da stvaramo profite za parazitsku manjinu. Nauka i tehnologija za borbu protiv klimatskih promjena već postoji. Ali u kapitalizmu ove snage ne spašavaju već uništavaju planetu Zemlju. Socijalizam ili varvarizam: to je budućnost pred nama.